31

nedjelja

svibanj

2020

Afera čvarci

Ajme kakav sam krasan ekspoze napisala o ljubavi, i krivi klik, i ode mast u propast. Sad sam ljuta i prenervozna da bi se probala sjetit kak sam to upakirala, pa ću vam prepričat čudnovatu zgodu koja me strefila jednom prilikom.

Naime, nekoć davno dok sam radila u firmi čije ime uopće neću spominjat interna je banka bila izdvojena od upravne zgrade u Gajevu ulicu ( tamo sam i spektakularno letjela niz sttepenice s kutijom virmana, tog se sjećate ). I desi se da je nas dvoje il troje, nebitno, išlo nešta odradit u upravnu zgradu zbog povećanog obima posla. Kad god se znala strefit takva situacija, nije mi bilo dražeg nego kad idem s gableca ponijet u jednom džepu dvije šnjite kruha pa proć kraj maslare i natrpat u drugi džep bijelog mantila čvaraka kolko može stat, pa se natovarit ko da nikad jela nisam.
I idem ja s gableca, kruh na gotovs, naguram čvaraka ful kolko stane, presretna jer je za gablec bio neki čušpajz. Pa mi ne da vrag mira i pomalo vadim čvarke i jedem. Pa mi fali kruha, pa natrpam i kruha i još čvaraka u usta, razmišljajuć kak bi bilo dobro da mi je pri ruci još i paradajza ( to volim jest više od ičega ). I u tom utrpavanju prehrambenih artikala u probavni sustav sudarim se na stepenicama s generalnim direktorom. Ja u šoku jer nemrem otvorit usta da kažem dobar dan, iscuriće mi čvarci iz gubice. On u šoku jer sam masna do lakata sa džepovima nabubrenim ko da nosim cigle u njima. I ništa, klimnem nekak samo glavom pazeć da ne izleti štagod čvaraka van, klimne i on glavom i ode. Kad za pet minuta, taman ja dovršila čvarke i zalijevam Deitom, zove mene voditelj odsjeka u kojem smo bili na ispomoći da nek dođem malo k njemu.
Ulazim ja, kaže on - tako i tako, zvao me sad direktor i pito da koja to mršava crvenokosa kratko ošišana ždere čvarke po stepenicama i da jel joj se nemre objasnit da ždere isključivo u kancelariji, kad već nije raspoložena za čušpajz. Reko - šta ću vam reć, zamirišali mi pa se nisam mogla suzdržat do kancelarije, pa sam možda malo pretjerala s količinom unešenom u laloke.( ma imala sam puna puncata usta, lice napuhano ko da trubu sviram jebote ). Kaže on - e pa suzdržavajte se, tak je mogo naić neki poslovni partner pa vas vidit.

Mislim si - e moj dečko, pa šta i da je naišo; bi ga ponudila da i on malo pojede il da ga osobno odvedem do maslare, pa da i on u džepove od sakoa natrpa čvaraka. Finijih nikad nije ni probo. Jedino je al baš falilo paradajza, i možda malo soli.

( ovo su nekadašnji, najfiniji čvarci na svijetu; fotka je iz monografije u kojoj je i ime mog oca i drugih članova moje obitelji )

30

subota

svibanj

2020

Sretan praznik, Domovino

Sretan ti praznik, Domovino. Možda ti je teško povjerovati, ali vole te svi tvoji mali ljudi. Grle te svojim žuljevitim rukama ribari i maslinari, grle te zemljoradnici, medicinari, prodavači, mesari, učitelji...svi mali veliki ljudi kojima si prirasla srcu, svjesni da je Domovina samo jedna. Grle te, sigurna sam, i oni koji su otišli za boljim životom i ostavili iza sebe puste ulice i kuće. Grle te mrtvim rukama svi oni koji su u tebe utkali svoj život, i njihove majke koje su primile državni stijeg u svoje ruke jer su ti darovale ono što su najviše voljele.
Grli te silni Velebit svojim moćnim stijenjem. Miluju ti lice studenvode Mrežnice i Korane, dodiruju ga zelene ruke Kupe, Save i Dunava. Voli te svaka kap Plitvičkih jezera i mahovina sa svake ličke bukve i banovinskog kestena. Dubrovačke tvrđe, splitska riva, svi kornatski otoci, najljepše more na svijetu šume tvoje ime. Plodna i pusta slavonska ravnica vapi za tvojim dodirom. Rode iz Lonjskog polja koje su se vratile u svoja gnijezda. Svaki šumski puteljak, svaki majušni potok, svaki izorani i posijani komadić zemlje te grli.

Za razliku od onih koji se danas na raznim svečanostima ili polaganju vijenaca natežu oko toga je li ili nije i kada bi trebao biti Dan državnosti. Njima je svejedno - Hrvatska ili Burkina Faso. Njima ništa ne znači ovaj komadić raja, nevjerojatne ljepote i silnih prirodnih resursa kojima samo treba dobro gospodariti. Što bi dale ostale zemlje svijeta da imaju jednu Mrežnicu, koju kod izvora možeš zagrabiti rukama i piti bez straha.
Sretan ti praznik od nas malenih, običnih kojima si uvijek blizu srca.

( photo by Upuhh )

28

četvrtak

svibanj

2020

Pojma oni nemaju o insomniji

Dok sam pila popodnevnu kavu, išla ja rješavat neki kviz o Mućkama. Pa ga riješila i krajičkom oka vidim na dnu članka ponuđen mudroslov naslovljen otprilike "Osam savjeta za pobijedit nesanicu". Obzirom da vampirim već skoro tri godine, brže ću ja otvorit da pročitam šta britanski eksperti savjetuju za uspavat se ko Trnoružica. Dakle divnih tu savjeta ima.

Odma u prvom kažu - makni sat iz vidnog polja; kućeš gledat u sat kak odmiču minute pa onda i sati, a ti ležiš i glumiš da spavaš. Pa ja sat nemam već godinama; uvijek mi je išlo na živce to tiktakanje. Il recimo ak neko još uopće ima onaj sat sa kukavicom, pa kad ona u ponoć izleti iz kućice i veselo sastavi dvananjst puta kuku, kuku, kuku...da ne idem dalje. Bila bi u stanju progutat i kukavicu i one češere šta uvijek vise sa sata i kućicu, a onda i satni mehanizam, ko onaj krokodil u Petru Panu.
Drugi kaže - istuširajte se vrućom vodom sat vremena prije spavanja i nek vam to bude dnevna rutina. Ajde ti reci da se treba tuširat svako veče; vi isto sigurno mislite da se treba oprat samo kad se ide doktoru na pregled, ak je urgentna situacija onda ništa od pranja. Možda je malo problem ak su jako veliki nokti na nogama a zaboli nešta da ih moraš pokazat, al o tom ništa nisu napisali; valjda će doktor povjerovat da na noktima visiš sa karniše jer se igraš Betmena dok ti se ne prispava.
Nadalje, kažu - nizamajkubožju ne odrijemat jednu turu popodne. To znači da ja moram zaobilazit trosjed u dnevnom boravku u širokom luku; jesam se samo malo naslonila da bolje vidim teve - jesam zaspala ko truba. Probudim se za sat i pol i odma znam da sljedi duga mračna noć, pa ne treba mi to niko reć. Osim toga gadna sam iza sna, pogotovo tog popodnevnog; treba mi dvije kave i par sati meditativne tišine da se dobijem.
A već idući savjet kaže - izbjegavajte kavu i alkohol. Ajde alkohol, to mi nije prioritet, al bez kave sam izbezumljena naskroz. Pa jel ima ljepše nego poslje ručka bubnut jednu finu kavu s mljekecom? A za alkohol tvrde da izaziva vrlo rano buđenje i otežano ponovno zaspivanje; ja mislim da oni nisu nikad vidjeli prosječnog Hrvata koji je posto otac i lelgo sa šest promila u krevet. Jer taj ne ustaje do druge večeri iz kreveta, ako i onda.
Idući savjet je prejeben; znači koristite spavaću sobu za ono za šta je predviđena, Ne jest, gledat teve i ne izvodit nikakve aktivnosti po krevetu; tu sam ja malo ostala u čudu, jesu oni svjesni svoje nesvijesti vezano za aktivnosti al onda su na kraju ipak spomenuli da - citiram - seksualna intimnost dolazi u obzir. Ne znam kakva druga intimnost bi bila, verbalna valjda il šta imaju u vidu.
Pa onda krucijalni savjet - izbjegavajte žderanje dva sata prije spavanja. Ak već morate, uzmite čašu toplog mljeka il puretinu. Da puretinu...kak ne bi išla puru peć u pola tri kad se probudim, po mogućnosti cijelu il barem pola. Odma javim na posao da ću kasnit jedno četri sata jer pečem jebenu puru od pol tri ujutro i čim bude gotova eto mene. Pa skalamerija je to, treba to peć na manjoj temperaturi. I onda imam šta jest par dana, a iduću noć kad se probudim samo tu pečenu puru šibnem u rol i zamišljam da se peče.
I onda još nekih par sličnih mudroslova pa na kraju najmudrije od svega - ako unatoč svemu ne možete zaspat, ustanite se iz kreveta pa nešta čitajte il se okupajte. Opet namakanje; pa ja bi po njima imala račun za vodu ko da uzgajam pastrve il imam utočište za delfine jebote.

Jedino nigdje ne spominju brojenje ovaca, koje spominju svi koji žele ispast jako šaljivi kad pričam kak ne mogu spavat.
Šta je jako dobro; ja kakve sam sreće taman kad bi mi se prispavalo od brojenja naišo bi pastir koji bi mi održo kraći ekspoze o brojnom stanju stada i svojim susretima sa vukovima tijekom dugogodišnjeg pastirskog zanata.
Još bi mi pura izgorila u rolu dok bi on mljeo.

( photo by YourTango )


27

srijeda

svibanj

2020

Čarolija

Iz kojih kutaka sjećanja, razuma, bola, radosti, čega li krenu stihovi? I to moćni, naoko vrlo jednostavni a puni neslućene čežnje? Utjelovljeni tek u mislima, bez mogućnosti da postanu stvarni? Omotani plavetnilom najnježnijih snova koji se otkrivaju tek rijetkima?

Toliki su pisali, a vrlo ih je malo uspjelo prenijeti na papir svu silinu osjećaja koji su dodirnuli najskrivenije komadiće njihovih duša. Pisati o ljubavi znači ogoliti do kosti samoga sebe, pustiti na površinu sve ono što je jezivo boljelo, što je izgaralo poput vulkana i peklo poput plamenog pakla, što je donijelo u život ili silnu radost ili silnu bol. Nikada nisam mogla uobličiti u stihove ono što osjećam, to je kod mene tek bujica riječi od kojih bi majstor pjesnik stvorio čudesnu oazu ljepote.
Ali zato znam slušati i upijati neslućenu ljepotu riječi i glazbe isprepletenih u prekrasnu čaroliju prepunu čežnje, nježnosti i nade koja polako gasne.
Ovo je jedinstven primjerak. Najposebniji.

26

utorak

svibanj

2020

Roba na ve izrez

Jesam ja ono neki dan imala ekspoze o trapericama koje na mene trenutno idu jedino u mislima? Al to nije kraj priče.

Samo dva dana poslje tog epohalnog otkrića iću ja obuć crne hlače, trebaju mi za ić na sprovod. Kadli op - i one naprvo imaju ve izrez, isto ko i traperice; hoću reć, ne daju se ni milom ni silom zakopčat. Nije velik ve izrez, al dovoljan da ih nemrem obuć jer je crna košulja prekratka za prekrit najnoviji modni detalj zvan otkopčan šlic. Brže ja s njima nazad u ormar, po principu - ak ih ne vidim onda ko da se ništa nije ni desilo, jel tako. Pa izvadim crnu haljinu ni ne sluteć da će me isti modni detalj ovaj puta malo zateć na leđima; Povuci - potegni, uvučem ja zrak i uspijem povuć ciferšlus od haljine i zakopčat je, al sam ovlaš sapeta u ramenima i izgledam ko lokalni štemer koji je obuko broj manju jaknu da se vide bicepsi. Da ne pričam da držim zrak ko da ronim na dah, jer me strah da ne pukne jebeni ciferšlus ( jer živim u nadi da ću ja moju crnu haljinu obuć kroz neko dogledno vrijeme, istina trenutno ne znam kad al živim u nadi, ko šta sam rekla ). Brže ruku odozada, raskapčaj brzopotezno da mi mozak ne ostane bez kisika jebote. Uspijem ja to zlo razmandrljat, jedva dočekala udahnut jer su mi već one žute iskrice počele skakat pred očima. Pa zapalim i razmišljam šta ću uopće obuć, majkosvetabožja. Sjetim se moje dunklblau haljine zvane Šeronka, pa s njom van iz ormara i sad računam - bila mi je fajn komotna; ak sad ni nju ne uspijem obuć i zakopčat e onda imam veliki problem. Na sreću, ona ide bez pol muke i stoji ko salivena. Tu je meni laknulo jer mogu obavit sprovod prikladno obučena, a o robi na ve izrez mogu počet razmišljat nekad kasnije.
I sad ja već četri pet dana gledam u jelo i promišljam šta sve još neću moć obuć nastavim li jest ko labinski rudar. Pa sukladno tome sve jedem neke tikvice, pa paradajz juhu, poločem neki kefir il pojedem neku bananu. Jedem i sa bolom se sjećam šta sam sve znala potrpat u sebe bez posljedica po ciferšluse. Recimo pol tri ujutro, a ja se probudim i onda širom rastvorim vrata od frižidera i mažem tartar, pa majonezu, pa ajvar, pa neke lajt sendvićke od domaćih kobasica i sira, pa pečene paprike na salatu...Pa jel moguće da ja moram stavit veto na taj divni običaj noćnog prejedanja jer u mom ormaru žive čudovišta koja smanjuju robu dok ja spavam? Jel moguće da ja više neću smjet jest usljed jebene insomnije, jer kak zaspat kad ti krulji želudac ko centrifuga od vešmašine; naviklo đubre bit pretrpano i sad je u sto čuda jer ja ko vlasnik želuca imam namjeru ne dotrpavat jelsku ponudu u neki komad noći?

Znači preostaje mi:
1. namazat uljem pod ispred frižidera
2. napravit beštek od trnja sad kad porežem ružu
3. ležat budna i zamišljat da sjedim sama za švedskim stolom kojem niko ne smije prić i jedem sve šta mi padne šaka
4. poduplat dozu šlaftableta nebil izdurala bez žderanja dok se ujutro ne dignem za na posao

Uopće mi se ne sviđa nijedna opcija. Koji god broj da odaberem, sigurno ću pogriješit.

( natpis by bespuća interneta )



25

ponedjeljak

svibanj

2020

Muke jedne altistice

Da mi je neko pričo da ću probi zbora nazočit virtualnim putem, sjedeć sama u svom dnevnom boravku, rekla bi mu da pod hitno napravi pregled glave prek reda.

Korona nam je svima sjebala sve moguće koncepcije. Nemoj ovo, ne smiješ ono. Nosi masku, dezinficiraj ruke, bježi prek ceste ak neko krene prema tebi. Pa je tak i nama pjevačima onemogućila da dvaput tjedno održavamo probe zbora, veselo pušući jedni u druge. Jer po nekom tamo naputku, zbog prijenosa patogena zrakom pri pjevanju se za osobe koje pjevaju preporučuje međusobna udaljenost od - pazi sad - četri metra. Jel možete vi zamislit probu zbora gdje su članovi udaljeni jedan od drugog četri metra? Šta da radimo, da odemo na stadion sa megafonima i notama pa da zjalimo dok ne dođu vatrogasci sa šmrkovima i vodenim topovima i ne rastjeraju nas ko huligane, jer ometamo javni red i mir dok probavamo recimo Cohena? Kak svaki put dovuć klavir na stadion, znači moramo imat i neki kamionić il kombi pa utrpavaj pa istrpavaj. Eto bruhova i išijasa ko u priči.
Pa obzirom na sve navedeno, mi se dva puta tjedno prispojimo na virtualnu probu. Sjednem ko Marija Terezija na dvosjed, priredim note i čekam da krene. Ne samo ja, i ostali članovi zbora plus maestro. Pa se lagano upjevamo i češljamo dionice mic po mic. Ono šta je fenomenalno je da možeš jest, pušit, izvadit veš iz mašine dok pjevaju druge dionice. Razjapiš zvučnike da čuješ kad trebaš ti otpjevat svoj dio, pa onda brže lapiš note i riješiš svoju dioničnu situaciju.

Samo...nema te virtuale koja može zamijenit lica sjajnih ljudi koji su mi poput druge obitelji. Nedostaje mi njihov smijeh, sve one male psine koje uredno priredimo jedni drugima, naše prostorije, sva ta silna dobra energija i moć glazbe koja je toliko moćna da kroz nju zaboraviš na sivilo svijeta koji te okružuje i sve probleme ostaviš po strani. Dok to ne bude izvedivo, nema druge nego dvaput tjedno buljit u monitor i slušat i sama pjevat, ko da sam u najmanju ruku Ruža Pospiš Baldani.
Ono, da moj pjevački talent niko ne ometa.
Jedva čekam da ih sve vidim, pa makar i pod maskom, pa makar i bez zagrljaja.


.



23

subota

svibanj

2020

Nikako stić

Kad čovjek nekud putuje, svakako je najbolje da ostane budan ak je ikako moguće. Nikad ne znaš šta može poć po zlu, ko šta će uslijedit u priči ko za rubriku "Vjerovali ili ne".

Naime, davnih godina dobar prijatelj mog oca otputovo je u Rijeku na neku sahranu. Obavilo se sahranu, moralo se obavit i karmine ( šta ćeš, kad su već nakuvali i spremili moraš ostat jest ), pa se karmine malo i razvukle - priča po priča, par gemišta ( moguće su dosta nasolili odojak il popratne salate ) i eto sumraka. I krene on ranovečernjim vlakom za Zagreb, i zaspi ko klada. Uspava ono truckanje vlaka, jebiga. Trgne se, vlak i dalje trucka. On ne zna ni gdje je, ni jel pošo ni jel došo. Pita nekog geliptera u kupeu:
- Gdje smo, majstore?
Kaže gelipter:
- Evo saćemo još malo uć u Bihać.
- U Bihać?! Pa ja sam u Zagrebu trebo sić s vlaka. Jel bio kondukter gledat karte?
- Neg šta neg je bio, al nije te uspio probudit al nikako. Hrko si ko da ćeš se zadavit, brate mili.
Tu on siđe s vlaka u Bihaću, srećom radio bife na kolodvoru pa je mogo sjest i popit kavu da se dobije od šoka. Dočeko prvi vlak koji je taljigo prema njegovoj destinaciji, ukrco se i ajmo vožnja. I naravno opet zaspo.
Trgne se, opet ne zna ni gdje je, ni jel pošo il je došo. Al sad vlak stoji. Nigdje nikoga u vlaku, samo on i zrakoprazni prostor. Kad eto čistačice - plava kuta, borosane, partviš i kanta.
- Izvinte molim vas, dobro jutro, bil mi mogli reć gdje sam ja?
Ona ga gleda ko osmo svjetsko čudo, skoro joj partviš ispo.
- Kak to mislite, pa u vlaku ste.
- Pa znam da nisam u spejsšatlu, mislim u kojem sam gradu?
Sad ga već gleda ko deveto svjetsko čudo, i pomalo izmiče na sigurniju udaljenost. Šta zna, da nije on reinkarnacija Džeka Trbosjeka.
- U Zagrebu ste na kolodvoru. Kaj ste zaspali?
- Ne, volim sjedit sam u vlaku dok stoji. Neg šta neg sam zaspo, ženo božja. Kolko ima sati?
- Evo sad bu dvanajst.
Opet se smandrlja van iz vlaka i krene na blagajnu. Pa se predomisli, jer kak ga je krenulo putovat vlakom neće doma stić do Nove godine. Ode na tramvaj i nastojećke se doveze do busnog kolodvora ( sjedat ni za živu glavu, da ne zaspi po treći put ) pa na prvi bus za Petrinju. Sjeo odma iza vozača, pa mu priopćio:
- Slušaj, majstore, ak vidiš da samo krećem drijemat udri čime stigneš jer ja još od sinoć putujem kući, nema gdje me nije bilo vlakom. Pa ak zaspim i odvezem se do Dvora izvršiću harakiri. Praćeš sjedala dva dana.

Vozač zakocenio i dao mu sportske da čita, pa ga održavo budnim do kolodvora u voljenom gradu.
Reko je da mu je došlo da padne na koljena i poljubi peron kad je konačno stigo, al je odusto - bilo puno ljudi, još da neko obavijesti prometnika pa ovaj pozove hitnu. Eto opet vožnje, ovaj put kolima hitne pomoći.

22

petak

svibanj

2020

Novi prehrambeni režim

Gle kak za sve u životu postoji prvi put.

Prerujem danas ormar za krasnim trapericama koje nisam dugo nosila. I nađem ja traperice, kadli op - ne mogu ja njih majci zakopčat. Navukla ih jesam, al šlic odbija suradnju. Ne da se zakopčat i gotovo. Tu sam ja malo i u šoku jebote; nije mi se to desilo al nikad. Dobro, je...jedan jedini put prije fiju godina kad sam bila trudna. Tad i nikad više.
Pa se sjetim kojekakvih prejedanja o kojima sam još išla i pisat. Pečenih jaja, ajvara na kukuruznom kruhu, graha i kupusa, japanskog vjetra i dunavskih valova, kokos kiflica i gibanica, sendvićaka, zdenka sira, čipsa, kiki bombona i kojekakvih gluparija pojedenih u nedoba. Normalno večeram i onda popijem šlaftablete pa me uhvati šizoidno cijepanje pa idem još nešta malo poglodat, i natrpam se ko da sam iskopala četri tone ugljena. Pa ak se probudim u pola tri opet rujem po frižideru, šest upala sinusa sam dobila od kopanja za tartarom i majonezom za drljat na kruh.
E pa od danas stupa na snagu novi režim. Dakle - nema žderanja uopće. Poslje osam navečer grickam grančice celera i pijem šest litara vode da napunim taj proždrljivi želudac. Šta otprilike znači i da trebam stavit kateter, da ne spavam na vece školjki. Na frižider i vrata od špajze idu lokoti, a ključeve nosim točno u dvadeset nula nula preko susjedi i zabranjujem joj da mi ih da prije osam ujutro. Zajedno sa ključevima predajem joj i sikiru, da ne dođem u napast razlupat sikirom frižider il vrata od špajze u pola tri. Ko će stalno kupovat bijelu tehniku i mijenjat stolariju, eto dodatnih troškova koje nisam ni planirala. Jedem samo hešteg jakozdravo, znači otprilike ništa. Jednu mrkvu na tri obroka i tri lista špinata da se nagradim šta sam disciplinirana.

Ako nema objava od sutra, znači da sam se zanesvijestila od gladi. Pa ko bude slučajno u prolazu nek pređe prvo kod susjede po sikiru i ključeve od jebenih lokota, pa onda k meni pootključavat lokote da mogu izvadit još jednu mrkvu i pojest, da se malo isporavim.
Jebalo me žderanje damejebalo.

( photo by Hina Zdravlje )



21

četvrtak

svibanj

2020

Muvačina

Primim se ja jučer presađivanja nekog cvijeća; kiša sastavila ko biblijski potop pa računam da ću teglurine stavit na kišu, da ne moram puno zalijevat.

Pristavila ja kuvat neki čušpajz pa otvorila i prozor, da ne bude magla ko u Londonu od isparavanja tog tamo čušpajza na peći. Nabila rukavice i udri sa zemljanim aktivnostima. Pa me prekine poštar, trubeka na motoru. Skidaj rukavice, oblači jaknu, kisni do vrata i onda se ispostavi da je novi poštar i da je fulo kuću. Ajmo nazad u zemlju i u tegle. Jesam natakla rukavice - sjetim se čušpajza koji kipi. Skidaj rukavice i jurišno u kuhinjski prostor. Kad u kuhinji ko na aerodromu; zuji nekih pet muha, i to onih kapitalnih primjeraka. Ušle krmače kroz prozor malo se ugrijat i osušit, šta će bit na kiši kad je prozor na izvolte i mogu se razletavat i zunzat do mile volje. Meni zlo. Ne bi našla muvoklop da me ubiješ, a tri komada imam. Ko uopće može znat kud sam ih zametnula i kad sam zadnji put tamanila ta leteća govna po kući. Pa kopaj, pa traži; našla vestu za kojom kopam već danima, našla zagubljeni račun za vodu, našla sve al muvoklopa nigdje, ko da ga je pojelo.
Tu ja sfrčem one prospekte od katecea i plodina, reko mlaviću ih s time jer one se počinju bezobra zno ponašat, slijeću ko migovi po stolu, po svukuda, da mi sve slabo dolazi. Pa kad kresnem tim frkafuljkom sve odskakuje al muvu ne bi pogodila al nikako. Prevrnula i vazu sa božurima u naletu mlavljenja; ostavljaj priručni muvoklop i brže kupi vodu i bacaj božure i skidaj stolnjak. Valjda ne moram naglašavat da sam neznatno i psovala. Jedva ja s tim novinskim kilerom pobijem tih četri - pet muha, sva se preznojila od mlavljenja, i konačno se dočepam pogleda na čušpajz, kadli...u mom rođenom čušpajzu jedna muva pliva prsno. Biće je bila jako zimogrozna, pa krenula sjest na ranjglu i okliznula se pa dodala malo bukea povrtnoj pomutnji koja se kuvala.
Uzela ranjglu, zviznula čušpajz u vece školjku, ugasila peć i vratila se zemljanim radovima. Za ručak jela sira i vrhnja i pečena jaja, uz zatvoren prozor.

Pouka priče glasi:
1. ne otvaraj širom prozor kad kuvaš i pada kiša, jer prijeti opasnost da cijeli ešalon muha ubaulja u stambeni objekt i dovede te do pomračenja svijesti
2. ako već širom otvaraš prozor, onda nasandrči poklopac na ranjglu da neka iz ešalona ne upadne u varivo ko Ester Vilijams u bazen
3. kupi černajst muvoklopa i ravnomjerno ih rasporedi po svim prostorijama da uvijek budu nadohvat ruke, za slučaj kad širom otvoriš prozor pa leteća govna nesmetano ulaze ko na kolodvor
4. kad pada kiša, najbolje se zamotat u deku i gledat sapunjare na teveu, koje kuvanje i presađivanje cvijeća pa stalno van unutra

Eto korisnih pouka, da se i sama čudim kak sam ih tak elegantno posložila. A sve u cilju smanjenja mogućnosti da ti muhe forsiraju stambeni objekt u brišućem letu.



( photo by RTL )

19

utorak

svibanj

2020

Kud me nije rodilo ko influensericu

Da imam dvadeset godina manje, dala bi sve od sebe da postanem influenserica. Pa to je nešta fenomenalno. Nije uopće bitno na šta ćeš influensirat, bitno je da samo keljiš fotke po društvenim mrežama e da bi vojska pratitelja mogla normalno zaspat navečer.

Čitala sam kak je neka Australka, fitnes trenerica šta li je, dvadesetčetri sata iza poroda odma bubnula frišku fotku da obožavatelji vide na šta je nalika nakon šta se porodila. Uz srceparajući popratni tekst da eto neće vježbat idućih šest tjedana jer se mora posvetit obitelji. Meni je recimo strašno žao šta influenserice još uvijek ne koriste opciju prijenosa uživo, poglavito iz rađaone, jer ono šta se tamo dešava zapravo je puno zanimljivije od fotki. Jebeš fotku nakon dvadesetčetri sata, daj ti nama da čujemo kak urlaš na bistričkog bokca zvanog muž jer ti nije uspio uhvatit ruku na vrijeme kad je kreno još jedan u nizu trudova, il napadaš babicu da jel ti više misli pomoć da taj cirkus Kolorado od bolova i poroda konačno bude gotov. A možda influenserice porađaju nekim vanzemaljskim tehnikama, pa onda taj svekoliki ivent prođe ležerno i umirujuće i za osoblje i za porađateljicu.
Zapravo još se jedino ne zna kak influenseri i influenserice bave vece. Ono, jel utvrdo il u meko, jel troši vece papir u boji il regularni bijeli, il sa mirisom breskve, il troslojni il se uopće ne briše. Sve druge situacije su popraćene - buđenje, ustajanje, doručak, promišljanje kud izać a da budeš viđen, ulazak u lift, selfi u veceu al ne kad se koristi - samo da se vide sanitarije i pločice i možda kotlić, pa sa večernjom haljinom, pa bez večernje haljine, pa zalijeganje prije bjutislipa s krastavcima na kapcima. Kud god krenu - eto popratnog izvještaja u vidu fotke, uz heštegove tipa - vide mene, samo jako, kud plovi ovaj brod, jesam pošla il sam došla. I ne kužim kak ih lakat ne boli od tih tolikih nakretanja da se uslikaju, pa meni ruka utrne dok uspijem napravit jednu profilnu sliku ( istinabog, nisam baš prefotogenična pa mi treba vremena ko da oslikavam Sikstinsku kapelu ).

E zato ću ja nastojat da u idućem životu budem influenserica. Sad sam neznatno zakasnila; teško da svekoliku svjetsku javnost može zanimat moja nesanica, pa povremeni ispadi vrućine usljed privođenja klimakteričnih promjena samom završetku, pa moje priče bez kraja i konca. I šta da tu fotkam? Sebe, nadrndanu na entu jer nemrem zaspat pa izgledam ko gladni alien u pol tri ujutro? Il sebe svu zajapurenu kak ribam šparet po kome je iskipila paradajz juha jer nisam na vrijeme smanjila temperaturu kola na kojem kipi? Il hrpu veša koju trebam krenut peglat, a pravim se da imam očobolju pa je ne vidim?
Ništa od toga. Ljude koje prate influensere zanimaju sasvim druge pojedinosti. Pa ću u drugoj reinkarnaciji krenut na vrijeme, tak da mogu po cijeli dan se samo naslikavat i stavljat fotke uz pripadajuće heštegove. I svakako moram savladat tehniku dakfejsa, to mi je bolna točka. I moram prestat pisat, to nikog ne zanima.

18

ponedjeljak

svibanj

2020

Neka mirno sniva

Uvijek se teško opraštati od nekog tko ti je dao jako puno, od nekog tko te naučio svemu što i sam zna.

U drugom srednje išla sam na ondašnje republičko natjecanje u poznavanju engleskog jezika. Nismo se baš nešto posebno pripremali, malo pojačane gramatike i pisanja pismenih radova u sklopu redovnih satova u školi. Sjećam se da sam ostala šokirana kad sam vidjela koliko je nas Engleza došlo; bilo nas je više od dvije stotine. Isto se tako sjećam da sam među prvima završila svoje pisanje, debelo ispod zadanog vremena, predala test i otišla na kavu u najbliži kafić. Ostala sam još više šokirana kada su moje ime pročitali za izlazak na usmeni dio, zajedno sa još jednom Petrinjkom. Pomislila sam - pa ja stvarno znam puno toga.
Kada sam ušla unutra na usmeni, pojma nisam imala da je jedan od članova komisije gospodin koji je tada bio lektor na katedri za engleski jezik na Filozofskom. On je postavljao najviše pitanja; između ostaloga zanimalo ga je i pohađam li dodatne satove u školi stranih jezika i ostao zatečen kad sam odgovorila da sam sve što znam naučila na redovnoj nastavi. I danas se sjećam njegovog odgovora - sad mi je još više žao što vaša profesorica nije tu, volio bih upoznati ženu koja na ovakav način prenosi svoje znanje na učenike.
Mislim da mi nikada nije oprostila što nisam završila jezike, iako je znala kakva me tragična situacija snašla. Nije mogla znati koliko gorčine nosim u sebi; ako sam išta u životu željela studirati onda su to bili jezici. Engleski je bio i ostao moja velika ljubav. Čini mi se da i danas bolje vladam engleskom nego hrvatskom gramatikom. Sve zahvaljujući njoj.
Posljednji put sam je vidjela na promociji moje knjige na Knežiji. Bila je dotjerana kao i uvijek; crveni ruž koji je nekako bio njen zaštitni znak, zgodna frizura, krasna marama oko vrata. Čvrsto me zagrlila, čestitala mi i rekla da se dugo nije tako nasmijala. Sad mi je žao što duže nismo razgovarale, što je nisam još čvršće zagrlila.To je naprosto tako, nikad ne znaš kad nekog vidiš posljednji put; kad bi mogli znati, onda bi puno toga učinili drugačije.
Ona je danas zauvijek zaspala. Teška bolest koja ju je načela nedugo nakon našeg susreta u knjižnici na Knežiji uzela je svoj danak. Ja ću zauvijek pamtiti riječi nepoznatog čovjeka koji je za nju imao samo riječi hvale, jer smo moja školska kolegica i ja bile njena projekcija u svijet. Ona je svojim sjajnim radom postigla ono što neki mogu samo sanjati - da prenese gotovo sve što zna na učenike koji su zahvaljujući njoj zavoljeli jezik i stekli strašno puno znanja.

Neka mirno sniva u vječnosti. Bila je vrlo posebna.

( photo by Pinterest )

16

subota

svibanj

2020

Robotomija

Šta se babi tilo, to se babi snilo. Izreka stara ko zna kolko.

E pa ja sam noćas, iza nebrojenih sanjanih gluposti za koje nikad nisam uspjela ustanovit otkud uopće dolaze u san, konačno dočekala sanjat - pazi sad - glavom i bradom Erica Claptona. Osvano čovjek u krasnom tamnom odijelu i pase košulji, doista u nekom malo mlađem izdanju. Ispostavio se ko vrlo ugodno društvo, sve mi bilo žao kad sam se probudila. Nisam uopće htjela ić gledat po sanjaricama šta znači sanjat poznatu osobu, jer svaka sanjarica tjera svoju teoriju i onda ne znam koja je točna. I baš me briga šta znači san, ja sam čovjeka na spavajuć dovela u Štuku na ručak i razgovarala s njim.
Sad kad sam se pohvalila divnim snoviđenjem, idemo malo u realnost. Naime gledala sam na haerte četvorki neki prilog o robotima koje rade već par godina. Takozvanim multipraktik robotima, ak razumijete šta hoću reć. Znači za nekih deset hiljada američkih novaca naručiš silikonsku bebu robotskog tipa, odabereš sve šta ti se sviđa ( ono, boju kose, visinu, sve moguće gabarite koji ti padnu na pamet ) i nosiš je kući. Znači frajeri su patentirali animatroničku glavu na rotirajućem vratu. Pa najfriškija beba može treptat, podizat obrve i mijenjat izraze lica. Priča ko navijena ak hoćeš da priča, šuti ko zalivena ak hoćeš da šuti. Radi sve šta ti padne na pamet da radi.
Ljudi dragi, pa jeste vi svjesni koje je to čudo tehnike? Znači, za muškarce ono šta je najbitnije - nema migrene i verbalne delikte na rubu incidenta, namontira je da šuti i sve ide ko po loju; ne pita ga kad doglavinja kući - jel se sad dolazi, pa onda gluva misa idućih par dana. Ne prigovara zbog ćubljenja u kladari il birtiji. Samo zarotira svoju animatroničku glavu i počne treptat.
Za žene isto tako - nema skupljanja prljavih čarapa i mokrih ručnika, prigovaranja zbog tragova pjene za brijanje u lavabou, nabrajanja jer se nije izneslo smeće, svađanja zašto se nikad neće normalno obuć kad se nekud zajedno ide i svađanja namrtvo zbog ekipe koja ga uvijek uspije zajebat pa zaglave kojekuda.
Znači kad ti se komunicira - uključiš bebu. Kad ti se ne komunicira - robot beba spava u svom ćošku il kartonskoj kutiji. Pa jel može bolje? Bed jedino može nastat u slučaju greške na softveru il nedajbože hakiranja usljed spajanja na mrežu; ono, kreneš uključit kadli se animatronička glava počne okretat ko u Egzorcistu. Zato je najbolje imat sikiru pri ruci, ak tehnologija krene po zlu bubneš bebu sikirom par puta, pobereš dijelove i dekneš je u kontejner.

Znate šta ću vam reć? Blažena vremena dok nekom tamo lumenu nije palo na pamet prtljat po silikonu i spojit ga s robotikom.

15

petak

svibanj

2020

Vjerovat il ne?

Jeste praznovjerni? Znate ono, ko kad recimo igra reprezentacija pa nosite istu majicu i ležite na istom mjestu i gledate utakmicu, jer isključivo o tome ovisi rezultat. Igrači sigurno znaju šta ste obukli i jeste na dvosjedu il na trosjedu.

E pa evo vam malo najčešćih praznovjerja u Hrvata, ako je vjerovat članku koji sam pročitala.
Ako se udarite u lakat, stižu gosti. ( Nisam baš obraćala pažnju, obično sam prezauzeta psovanjem kad se ovaka koščata maznem u lakat, pa ne stignem još pratit jel neko kasnije došo il ne. Al za svaki slučaj nataknite štitnike za lakat ako mislite da će to spriječit nekog da bane k vama kad vam ne treba. )
Ako iznenada stane zidni sat, slijedi vam selidba. ( Ajde ti reci; ja bi prije rekla da je stara baterija u satu. Zamislite - spakirate sve jer vam stane sat i onda se ispostavi da je riječ o lažnoj uzbuni, jer je baterija zadnji put mijenjana otprilike nikad. Pa sve vadi i vraćaj u ormare. Strašno. )
Crveni luk pod jastukom štiti od zlih duhova. ( Dobro, ko normalan može uopće doć na ideju stavit glavicu luka pod jastuk? Kak da spavam na toj kvrgi? Da ne pričam o mirisu, možda još malo češnjaka i vegete i eto paca sam takvog. Samo meso ujutro ubaciš pod jastuk. )
Ne fućkaj u kući, to donosi nesreću. ( Eto ti. A ja fućkam od - do. Čim zasvira nešta šta volim, krećem s namještanjem gubice. I onda je svemir kriv kad ne ide onak kak bi ja htjela. Više ko me čuje da fućkam, slobodno nek me pljusne, čisto da izbjegnem nemile događaje. )
Dječju odjeću uvijek sušite naopako i unesite u kuću prije mraka, da neko ne urekne dijete. ( E s ovim su mi mozak pojeli, i babe i mama. Bitnije je bilo skinut veš sa štrika neg dijete okupat. Jer sve vračare udaraju baš na moju terasu uroke bacat. )
Tko sjedi na ćošku stola nikad se neće udati/oženiti. ( I ovo je općepoznata činjenica; kud mi to nisu rekli na vrijeme, mili Bože?! Mogla sam puno cirkusa izbjeć da sam na vrijeme sjela na ćošak. )
Razbije li se čaša, to je sreća. ( Razbije li se čaša, to je raspareni servis; za to se kod moje mame bilo u nemilosti mjesecima. Jedne zgode sam razbila čašu od nekog servisa koji je dobila za udaju; kad me nije zadavila. )
Kad ti netko posudi lijek, na tome se ne zahvaljuje, jer neće djelovati. ( Pa to svi znaju; samo lapiš tabletu i bris popit, kakvo zahvaljivanje kad ti onda neće pomoć. )
Kad nađeš crni konac na odjeći, netko plavokos misli na tebe. Bijeli konac na odjeći, netko crnokos misli na tebe. Ako se konac zapetlja, dobit ćeš poklon. ( Meni se konac nikad nije popetljo. Moram poradit na tome da ga ko slučajno sfafuljam dok ga skidam s robe, pa udri u veselje jer ću dobit nešta šta mi baš treba. )
Kad škare padnu na pod i zabiju se, to je svađa. Ako nož padne na pod i zabije se, pretrpjet ćeš nevjeru osobe koju voliš. ( Kak se ne bi škare il nož zabili u pločice il tepih. A onda usput i svizac zamota čokoladu, pa iščupa škare da odreže višak papira. )
Gdje se stol ljulja, u kući vlada žena. ( Šta čekate? Udri klimat dok se ne raspadne, nek se zna ko je gazda. Mislim zna se ionako, al za svaki slučaj. )
Kad gosti odlaze iz kuće i ostave pića u čaši, to donosi svađu ukućanima. ( Znači vrebat ko kobac, pa onog ko krene doma a da nije popio odma vratit nazad, nek pije na silu. Nema majci nikud dok ne poloče, makar se upišo. Pa neću se ja svađat jer tamo neko nemre pit. )
Ako ti titraju obrve, čeka te veliko veselje. ( Jel to važi i za očni kapak? Meni u životu obrve nisu titrale. Dobro, možda malo. Moram i to počet vježbat. Jebate, ko će sve to stić, ima posla za dva mjeseca rada na sebi. )

14

četvrtak

svibanj

2020

Ušni problem

Kad sam išla u četvrti osnovne doselila se u moju ulicu djevojčica mojih godina; brzo smo se sprijateljile i igrale gotovo svakodnevno.

Čuj svakodnevno; nije baš potrajalo. Ja sam već tada imala kosurinu pred kojom bi ustuknule i Matovilka i Zlatokosa i sva ta ljupka stvorenja, pa sam sukladno tome imala i osobnog asistenta za pranje vlasišta u vidu moje ispaćene roditeljice prokušanih vrlina. I osvane subota, dan za predpranje, namakanje i rifljanje pa ispiranje čudovišne deke na mojoj glavi, kadli će moja mama konstatirat - pa ti imaš uši. Ja sva u čudu; pa jel moguće da žena koja me rodila nije deset godina skužila da joj dijete ima uši na glavi?
- Pa imam ih još otkad, mama - konstatiram ja.
- Ma ne te uši, majkosvetabožja. Imaš uši druge vrste.
Koje uši druge vrste, mislim si, pa jel imaju još neke uši za koje ja ne znam da postoje jebote? Ispostavilo se da imaju, i da mi ih je puna glava, šta ušiju šta pripadajućih gnjida. Tu se obustavlja akcija pranja deke na mojoj glavi jer se mora ić po šampon za protiv ušiju. Mama izgovara psovke zbog kojih bi je ceh kočijaša izabro za doživotnu precjednicu, bez mogućnosti odstupanja sa dužnosti. Oblači se i odlazi u apoteku; eto je nazad brzinom svjetlosti, jel prije otišla jel se prije vratila. Kreće akcija davljenja ušiju adekvatnim šamponom. Dok ih davi objašnjava mi šta imam u kosi; meni sve slabo dolazi al šutim jer ne znam jel me mogu pojest na spavanju a strah me pitat.
- I gdje si samo pokupila uši da mi je znat? Pa nisi išla nigdje...
Prestaje pranje i monolog; tad sam po prvi put valjda vidjela kak izgleda breinstorming na djelu.
- Ma to je od ove nove male, kaksevećzove. To si od nje dobila. Još ja vidim da se ona češka, kak nisam odmah odreagirala. E sad više nema ni ti k njoj ni ona k tebi dok se to ne istrijebi.
Pa šamponiranje pa ispiranje pa šamponiranje pa ispiranje. Ja smežurana ko suha šljiva od tolike vodurine. Pa brisanje i sušenje. Pa češalj, i to onaj gusti, i udri iščešljavat. Ispalo nešta te gamadi, ja onakva splašena ništa ni ne vidim.
- Jel mogu te uši meni šta napravit?
- Kak ne, poješće te. ( Mene hvata nalet tjeskobe. ) Šta bi ti mogle napravit, može te malo svrbit glava. ( Nalet tjeskobe prestaje. )
Nakon spektakla sa pranjem i iščešljavanjem mama odlazi kod nove susjede obavit neugodniji dio posla, to jest reć joj da očisti glavu svojeg djeteta. Vraća se vrlo brzo, sa novim setom psovki. Napala je nova susjeda da jel ona normalna, da otkud njenom djetetu uši i da ih je sigurno dobila od mene. Posvađale se namrtvo.
- Neću te više vidjet ni blizu te male, jel to jasno? Opet ćeš dobit uši, sam Bog zna kolko će mi trebat da ih iščešljam i očistim ti glavu.
Ja bi predložila da mi otfikari pletenicu jer je većina curica iz mog razreda imala kratku il poludugu kosu, al ne smijem ni zucnut jer je nasekirana usljed verbalnog delikta kod susjede.

Pa smo tak imale borbu jedno tjedan dana dok moju glavu nisu napustile pridošlice. Srećom je bilo ljetno ferje pa sam i inače bila doma. Od nove susjede sam bježala ko vrag od tamjana; čim bi je ugledala sjetila bi se iščešljavanja i čerupanja po mojoj glavi gustim češljem.
I sad dok pišem svrbucka me glava a niko se novi nije doselio u Brezje. Bar ne kolko ja znam.

13

srijeda

svibanj

2020

Popuštanje

Popuštanje mjera definitivno je dovelo dotle da su svima popustile kočnice.

Išla danas u Lidl poslje posla. Nema više reda za ulaženje, nema nekog tamo zaštitara; ideš ko šta se normalno ide u dućan. Sjetim se da sam i ja zaboravila masku doma, pa mi sve slabo jer vidim da ću morat uć u divlju hordu unutra. Srećom naiđem na kolegicu s posla koja slučajno ima jednu masku viška u torbi, pa da barem zafufuljim nos dok vozim slalom po unutra. Ajde natakrčim maskirno sredstvo i ulazim. Dezinficiram ruke i ručke na kolicima isto malo štrcnem, a sve mi žao šta nisam i rukavice ponijela jer vidim da je navala epskih razmjera, ko zna ko ih je gurmičo po dućanu prije mene. Kad ulaze dvije žene, jedna u haljini golih nogu i u sandalama sa otvorenim petama; tu ja požalim šta uvijek moram gledat kud ne treba, jer su ženi stopala crna ko da je dopješačila iz Siska. Dezinficijensu ne prilazi, žuri prema robi koja je na ne znam kolko posto sniženja. Ja zahvaljujem cijelom katoličkom kalendaru šta nemam namjeru ko rovokopač bordat po sniženim majicama i šosevima i donjim dijelovima pidžame. Odustajem od voća jer niko ko ga kupuje ne koristi rukavice; teško je prek najlonskih rukavica prepipavat narandže i banane. Vidim onaj fini zapakirani crni paradajz i popada me muka, jer znam da dolazi iz Španjolske, znači ništa od čvaraka i crnog paradajza. Pa uzimam nešta kefira i vrhnja, naglosmrznuti jabuka desert, kavu, nešta sredstava za čišćenje i bježim prema blagajni. Ona žena u sandalama sa golim petama ruje po nekakvoj obući, pa tuta forca idem na kasu da još ne gledam kak se izuva jer obzirom na pete ko zna kakvi su joj nokti. Oće se još naglavačke na nokte zakačit ko suri orao iznad neprehrambenih artikala. Usput ubacujem vlažne maramice, kompot od ananasa i teglicu paprika. Sve nastojim kupit ono šta se najmanje moglo pipat. Teško ja i dišem ispod maske, malo me jebe slomljeni nos i sinusi. Pa skužim da al doslovno niko osim mene i uposlenika dućana nema masku. Računaju ljudi – popustilo je mjere, šta će se zamatat kad se ide prema konačnom rješenju koronarne situacije.

Pa tak sve to gledam i razmišljam jel da kad dođem doma idem sve brisat nekim vlažnim maramicama. Jebote još ću se usljed popuštanja mjera pretvorit u higijenskog frika koji pere kruh u sedam voda prije nego šta ide jest. Šta mislite oćemo mi ostat normalni kad ovo sve jednom okonča, il smo već popizdili? ( Mislim – neki nisu; neki se ponašaju ko da korona nikad ni postojala nije. Pa kak meni nije moglo dat takav genetski kod da stavim mozak na pašu i samo srljam kojekuda )

12

utorak

svibanj

2020

Moje dvije najveće radosti

Moji najdraži frajeri stigli su popodne na čuvanje. Skaču po dvorištu u toplim prslucima i gumenim čizmama, jer je trava mokra od današnje kiše.

Najdraži frajer uzima loptu i kreće dvorišno- nogometno ludilo, jer svako toliko loptu treba vaditi iz čempresa, ruže ili jagoda. Dotle manji najdraži frajer zgazi puža golaća. Kažem mu - nisi to trebao napraviti, puža je to jako bolilo. On gleda puža, pa mene, i odgovara:
- Pa tek sam došao, a već si se naljutila.
Smijem se, kažem da nisam ljuta ali mi je žao puža.
- Ako nisi ljuta onda sigurno imaš kinder pingui.
Idemo u frižider po njegovu omiljenu slasticu, ali on traži i sladoled. Kažem da nema sladoleda jer je vani jako hladno.
- Pa imam topli prsluk. I daću Bonkici malo sladoleda sa klipice.
Ne popuštam, ima sladoleda ali ne želim da ga jede vani jer je baš hladno. U međuvremenu pronalazi neke krekeriće pa i njih gricka. Dotle se najdraži frajer počeo znojiti od nogometnih akrobacija, pa ulazimo u kuću. Obuvaju šlapice pa malo gledaju košarku, a onda se ipak selimo na krevet čitati knjigu. Manji najdraži frajer pronalazi fotku na kojoj se vide guske.
- Mene je gusak kod stričeka Toce ( mog susjeda, op.a. ) jako prestrašio.
Silazi s kreveta pa namješta ručice poput raširenih krila velikog gusana i sikće, baš kako je gusan siktao na njega. Skače nazad na krevet, pa pjevamo o svetom Nikoli i zeki i potočiću. Najdraži frajer prelazi na Claptonov repertoar, otpjeva dvije naučene i traži da mu pustim "Got you on my mind", sjajnu blues stvar koju je odabrao za daljnju glazbenu izobrazbu. Dok mi pomalo pjevušimo, manji najdraži frajer pleše.
- Ovo je dobro za ples - kaže mi.
Dok čekamo da stignu ćevapi, njih dvojica se utrpavaju na trosjed gledati crtiće na RTL Kockici. Kreću reklame i manji najdraži frajer iza ženskog glasa koji kaže "RTL Kockica" viče - baš fora. Želim ih uslikati kako leže jedan kraj drugoga; manji najdraži frajer pita - jel treba smaaaaajl?
Stižu i ćevapi, idemo prati ruke prije jela. Manji najdraži frajer konstatira da je vani koronavirus i da se ruke stalno moraju prati. Jedemo ćevape, a onda vadim i sladolede iz zamrzivača.
- Kako si mi mogla reći da nema sladoleda? A vidiš da ima.
Jede i usput vrlo ozbiljno objašnjava kako se sladoled treba jesti da ne curi sa donje strane na hlače. Daje i Bonkici njen dio, strpljivo držeći klipicu dok ona liže ostatke sladoleda.
Vrijeme je da krenu kući. Najdraži frajer se obuva sam, a ja pomažem manjem najdražem frajeru i slučajno ga zapnem laktom dok sam natezala čizmu. Snuždio se, ja kažem - oprosti mi, nisam htjela, a on odgovara:
- Ma sve ti opraštavam.

Izlaze iz dvorišta, daju puse i manji najdraži frajer i na nogostupu vidi puža golaća. Svi moramo stati i gledati u puža; pitam ga zašto je u dvorištu zgazio istog takvog. Odgovara - slučajno. Daje mi još jednu pusu i kaže - sutra ću ti opet doći.

Ulazim u toplinu kuće koja je ostala tako tiha iza njihovog smijeha i galame. Divno ih je slušati kako se smiju, moje dvije najveće radosti.

Moje dvije najveće radosti

Moji najdraži frajeri stigli su popodne na čuvanje. Skaču po dvorištu u toplim prslucima i gumenim čizmama, jer je trava mokra od današnje kiše.

Najdraži frajer uzima loptu i kreće dvorišno- nogometno ludilo, jer svako toliko loptu treba vaditi iz čempresa, ruže ili jagoda. Dotle manji najdraži frajer zgazi puža golaća. Kažem mu - nisi to trebao napraviti, puža je to jako bolilo. On gleda puža, pa mene, i odgovara:
- Pa tek sam došao, a već si se naljutila.
Smijem se, kažem da nisam ljuta ali mi je žao puža.
- Ako nisi ljuta onda sigurno imaš kinder pingui.
Idemo u frižider po njegovu omiljenu slasticu, ali on traži i sladoled. Kažem da nema sladoleda jer je vani jako hladno.
- Pa imam topli prsluk. I daću Bonkici malo sladoleda sa klipice.
Ne popuštam, ima sladoleda ali ne želim da ga jede vani jer je baš hladno. U međuvremenu pronalazi neke krekeriće pa i njih gricka. Dotle se najdraži frajer počeo znojiti od nogometnih akrobacija, pa ulazimo u kuću. Obuvaju šlapice pa malo gledaju košarku, a onda se ipak selimo na krevet čitati knjigu. Manji najdraži frajer pronalazi fotku na kojoj se vide guske.
- Mene je gusak kod stričeka Toce ( mog susjeda, op.a. ) jako prestrašio.
Silazi s kreveta pa namješta ručice poput raširenih krila velikog gusana i sikće, baš kako je gusan siktao na njega. Skače nazad na krevet, pa pjevamo o svetom Nikoli i zeki i potočiću. Najdraži frajer prelazi na Claptonov repertoar, otpjeva dvije naučene i traži da mu pustim "Got you on my mind", sjajnu blues stvar koju je odabrao za daljnju glazbenu izobrazbu. Dok mi pomalo pjevušimo, manji najdraži frajer pleše.
- Ovo je dobro za ples - kaže mi.
Dok čekamo da stignu ćevapi, njih dvojica se utrpavaju na trosjed gledati crtiće na RTL Kockici. Kreću reklame i manji najdraži frajer iza ženskog glasa koji kaže "RTL Kockica" viče - baš fora. Želim ih uslikati kako leže jedan kraj drugoga; manji najdraži frajer pita - jel treba smaaaaajl?
Stižu i ćevapi, idemo prati ruke prije jela. Manji najdraži frajer konstatira da je vani koronavirus i da se ruke stalno moraju prati. Jedemo ćevape, a onda vadim i sladolede iz zamrzivača.
- Kako si mi mogla reći da nema sladoleda? A vidiš da ima.
Jede i usput vrlo ozbiljno objašnjava kako se sladoled treba jesti da ne curi sa donje strane na hlače. Daje i Bonkici njen dio, strpljivo držeći klipicu dok ona liže ostatke sladoleda.
Vrijeme je da krenu kući. Najdraži frajer se obuva sam, a ja pomažem manjem najdražem frajeru i slučajno ga zapnem laktom dok sam natezala čizmu. Snuždio se, ja kažem - oprosti mi, nisam htjela, a on odgovara:
- Ma sve ti opraštavam.

Izlaze iz dvorišta, daju puse i manji najdraži frajer i na nogostupu vidi puža golaća. Svi moramo stati i gledati u puža,;pitam ga zašto je u dvorištu zgazio istog takvog. Odgovara - slučajno. Daje mi još jednu pusu i kaže - sutra ću ti opet doći.

Ulazim u toplinu kuće koja je ostala tako tiha iza njihovog smijeha i galame. Divno ih je slušati kako se smiju, moje dvije najveće radosti.

11

ponedjeljak

svibanj

2020

Čajanka mimo protokola

Daj recite kak vi pijete čaj ? Zakipite vodu u džezvi, uzmete šalicu od cca dva deci, kresnete unutra filter vrećicu i šećer, pa legnete na trosjed i onda srčete ko bijesni i baš vam je dobro, jel tako ? Nekad se možda uburi i koja piškota ili petit keks u šalicu, pa zna bit dramatično ak pukne i ostane unutra i sjebe čaj dokraja. To je sasvim u redu. I ja tak pijem čaj.

A jeste li znali da plava krv ( il ona koja to udajom postane ) treba završit šestomjesečni kurs, na kojem između ostalog svladava i tehniku držanja šalice i ispijanja čaja iz iste? Upućeni kažu da je od krucijalne važnosti držat šalicu na poseban način i pod određenim kutom uzimat gutljaj po gutljaj. Pritom treba pazit i na položaj malog prsta i palca koji su ključni za pravilno držanje šalice.
Znate kad bi ja to savladala? Nikad. Dok pod određenim kutom nariktam palac, sjebem šalicu i mali prst i polijem haljinu. Pa se ajde presvuć, pa ispočetka. Dok nariktam mali prst pod određenim kutom, sjebem drugu šalicu i kut od palca i opet polijem haljinu. Pa se ajde presvuć. Kad iz trećeg pokušaja pogodim kuteve prstiju, gurne me neko laktom, sjebem i treću šalicu i polijem i treću haljinu. Pa se ajde presvuć.
Pa kad konačno prinesem šalicu ustima, eto edukatora koji kaže - alo, gospo, ne pit, kutevi prstiju nisu kako treba i srčete ko da pije konj na pojilu. I uzme šalicu i ne da mi pit. Tu ja otimam šalicu jer sam već i žedna, i u tom natezanju sjebem i četvrtu šalicu i opet polijem haljinu.
Odem se opet presvuć, kad eto za mnom najglavnijeg batlera, nosi limenu šalicu i kekse i kaže - poručilo Rojal Hajnes da se ne morate zamarat silaženjem na čajanku, lezite tu u sobi i pijte iz ovog jer ste u zadnjih tjedan dana razbili četrnajst servisa dinastije Ming.

Pa se lijepo svalim na krevet i prolijevam i po sebi i po madracu i bacam šalicu od pod, da vidim jel jaki il savitljivi lim. Sve dok mi ne dođu dat tablete protiv napadaja panike, a sve samo zato jer nisam u stanju donest šalicu do laloka pod kraljevski ispravnim kutem. Razriješilo bi me ispijanja čaja u roku odma, da me vide samo par puta. Milina.

( photo by Pinterest; ja ovo nemrem izvest ni da hoću, al zato napišem pričuljak i stavim ga u knjigu )

10

nedjelja

svibanj

2020

Mama je naprosto mama

Jel postoji nešta da nije već rečeno o majkama, pa da recimo ja to napišem i ispadnem jako pametna? Teško. Al mogu probat, šta me košta.

Svaka mama je zapravo neviđeni multipraktik sa neutvrđenim točnim brojem funkcija; funkcije naime ovise o afinitetu svake ponaosob. Meni su recimo torte uvijek strašno loše ispadale ( il jako dobro, ovisno ko gleda; susjedova kuja sa oduševljenjem je jela biskvit od Švarcvald torte koja je usljed cureža kreme završila u mojoj rođenoj živici ). Al zato mi je sve drugo nakuhavanje išlo ko od šale, silom prilika počela sam kuhat sa šesnajst i s pravom si uzimam titulu ženskog Karapandže, zajedno sa ostalih dve milijarde žena koje svaki dan smišljaju šta skuhat a da svi ukućani jedu.
Već samom činjenicom da devet mjeseci u trbuhu nosi ono šta će kasnije volit više od života svaka od nas zaslužuje respekt. Čak i da zanemarimo jutarnje mučnine, divljanje hormona, žgaravicu, nalete gladi i prejedanje uz svjetlo iz frižidera u pola
jedanajst navečer. Onda uslijedi porod, za koji svi uglavnom kažu - ma nije to ništa, malo boli al prođe. Pa to malo boli al prođe recimo traje šesnajst sati sa primljene tridesetdvije flaše dripa ko recimo kod mene. Jer šta je šesnajst sati poroda u odnosu na eone vremena koji su prošli otkako se upalila prva vatra u jebenoj špilji, i to zašto? Da se može kuhat jelo, eto zašto.
Mama je uvijek tu, dvadesetčetri sata dnevno. Ispočetka za presvlačit, dojit, uspavljivat. Kasnije za utješit i uvijek nać prave riječi i savjet. Još kasnije za reć - nemoj se još udavat, cijeli život je pred tobom. Još puno kasnije - šta sam ti ja govorila? Mama uvijek bezuvjetno voli i bila bi u stanju rašerafit glavu onome ko povrijedi njeno djetešce. Mama ima rentgenski vid; ona čim pogleda naprosto zna šta te muči ili boli i nemreš je zavaljat baš i da hoćeš. Mama ima oči i na leđima; koliko mi je puta samo znala reć - ne krevelji mi se iza leđa, vidim te. A peče recimo palaćinke i gleda u tavicu. Mama je savršen detektor čak i neke bezazlene male laži; nikak mi nije bilo jasno kak me pročita ko Asteriksa. Kad sam i sama postala ispaćenom roditeljicom, skužila sam da to naprosto dođe instinktivno. Znaš i gotovo. I pogađaš u devedeset devet zarez devet posto slučajeva točno u sridu, ko slavodobitnik Sinjske alke.

Mama je samo jedna, neponovljiva i unikatna po svojoj ljubavi i načinu na koji hendla sve probleme koji joj se nađu na putu. Nema toga šta mama neće riješit i nema situacije iz koje neće nać izlaz.
Mama je naprosto mama. Ende.

( photo by Amazon )



09

subota

svibanj

2020

Prvih dvadeset i pet

Imao je nepunih dvadeset i šest godina kada se 10. svibnja 1995. godine otputio vlakom u Sisak na prvu probu mješovitog zbora najstarijeg pjevačkog društva u Hrvatskoj. Bilo je to teško vrijeme za Petrinjce; četverogodišnjem progonstvu nije se nazirao kraj i bili su razasuti posvuda, kao kad potrgaš ogrlicu pa se perle prospu i gotovo ih je nemoguće više prikupiti i spojiti u nekadašnju ljepotu.

Nekako sam mišljenja da je jedino Petrinjcima moglo pasti na pamet u ratno vrijeme pokrenuti ponovni rad zbora. Pripisujem to silnoj čežnji koju smo svi osjećali za našim lipama, klupama u parku, za našim gradom koji je izranjavan čekao da mu se vratimo. Skupili su se petrinjski pjevači u sisačkom Domu umirovljenika i dočekali mladog Dubrovčanina sa zagrebačkom adresom, koji je pristao preuzeti umjetničko vođenje zbora. Nitko tada nije ni slutio da će rat ubrzo okončati, da će nastaviti sa probama u svojim starim prostorijama i da će njihov mladi maestro putovati u Petrinju na probe. I tako već punih dvadeset i pet godina.
Josip Degl'Ivegllio izniman je čovjek. Osebujan zborovođa koji je u stanju iz pjevača izvući maksimum na svakom koncertu. Sjajan i plodonosan skladatelj kojeg je vrlo teško izvoditi, jer moram priznati da je puno lakše izvoditi skladbe onih koji ne stoje ispred vas i ne osluškuju svaki šum. Čovjek koji je glas o Petrinji i Hrvatskom pjevačkom društvu "Slavulj" pronio i van granica naše domovine. Zahvaljujući njemu Petrinju su posjetili i glazbom ispunili Gradski zbor Pariza, Cappella Victoria Jakarta iz daleke Indonezije i zbor Siparantum iz Peći. Pod njegovim je vodstvom "Slavulj" pjevao u Rimu, Beču, Ljubljani, Peći, Rogaškoj Slatini, Osnabrucku...da ne nabrajam dalje jer bi potrajalo. Svugdje je sa puno ponosa isticao vrijednost kontinuiteta i rada zbora koji Petrinju svrstava na glazbenu kartu Evrope.
Ono što njegov rad čini još posebnijim jest činjenica da radi sa pjevačima amaterima. Mi nismo profesionalni pjevači, pa ipak smo pod njegovim vodstvom izvodili dijelove Carmine Burane, brojne operne arije, Mozartova i Schubertova djela, iznimno zahtjevne opuse velikog kardinala Bartoluccija i Albe Vidakovića. Pjevali na latinskom, ruskom, španjolskom, engleskom, talijanskom. Uvijek još dalje, još teže, još zahtjevnije.
Maestra Degl'Ivegllija poznajem nekih četrnaestak godina; toliko je vremena prošlo od mog povratka u zbor. Pjevala sam u dosta zborova i slušala izvođenja brojnih drugih zborova, ali nikada nigdje nisam doživjela čaroliju ravnu onoj koja nastane kada on stane pred zbor. Razlog je vrlo jednostavan - on živi glazbu i živi kroz glazbu. Svakom otpjevanom notom i pokretom ruke on kazuje svijetu koliko je glazba moćna i koliko ljepote može unijeti u ljudski život.
Zapravo sa velikom sigurnošću mogu reći da je Dubrovčanin postao i pravi Petrinjac. On već dvadeset i pet godina diše sa Petrinjom.

Maestro, valjda Vam je jasno da ćete Petrinjcem ostati dok god Vam ruke budu moćno oruđe kojim tako sigurno vodite zbor kroz glazbu. Ona nas je i spojila. Tako to mora biti. Samo rijetki sretnu rijetke.

( videozapis nastao je prigodom gostovanja zbora Cappella Victoria Jakarta; meni osobno najljepša Josipova skladba "Ave verum corpus", u izvođenju oba zbora )

07

četvrtak

svibanj

2020

Rolingstonsi u krivo vrijeme

Kad te sastave bubrežni kamenci, onda naučiš šta je bol. Ako to kažem iz perspektive žene koja je rađala šesnajst sati, onda znate da se ne zajebavam.

To je intenzitet bola koji pomračuje um. Znači tolko te boli da moliš Svevišnjeg da te pobere k sebi, jer se bol samo pojačava i pojačava. Nema pauze ko kod trudova, al nimalo i nikakve. Umireš od bolova.
Nikad neću zaboravit kad su mi se kamenci prvi put pokrenuli. Normalno legla spavat i probudila se u neki komad noći s takvim bolovima da sam mislila da živa do hitne neću stić. Zima je bila ( sa puno snijega ), a ja idem pješice jer mi bilo žao budit bilo koga da me vozi, i računam da sam na hitnoj pješice za desetak minuta. Alaj sam se zajebala. Počela me trest groznica; prvo hladan znoj pa onda treskavica da sam mislila da će mi se svi zubi sasut u grlo. Pa bljuvanje. Hodaš, mislim hodaš - vučeš se, dođe ti da pužeš al nisam mogla puzat jer je bilo snijega ko u priči, i samo te sastavi val mučnine pa se izbljuješ i obrišeš i kreneš dalje. Mislim da sam do hitne hodala barem jedno četrdeset minuta. I konačno dođem, polumrtva od bolova, kad dežuran neki balavander koji me odma nađe za shodno pitat da kak znam da me bole bubrezi. Da pogled može ubit pao bi iste sekunde. Kažem ja njemu - jesu ono krajnici u grlu, a jajnici s prednje strane? Da kak znam? Pa eto imam krvi u mokraći i umirem od bolova i drma me groznica i bljujem i jedva sam se dovukla da mi date nešta za bolove, a vi me pitate da kak znam? Jako sam pametna, eto kak. Dajte mi nešta za bolove da ne idem sama vadit spazmekse i apaurine iz ormara.
Vidio on da sam ja malo poremećenog toka svijesti od bolova, pa mi smućkali neki koktel od tri četri ampule, polegli me na stol i uštrcali mi to intravenozno. Ajme ljepote za jedno dvije-tri minute dok je to prošlo kroz krvotok; ko da sam se ponovo rodila. Ja se ustala, ispričala šta sam usljed bolova bila neugodna i brže kući utoplit se i kuvat jebeni čaj. Idući dan repriza, unatoč antibioticima. Pa tak jedno pet šest dana, dok se upala nije smirila i kamena gamad se primirila u mjehuru.

E sad zamislite kad se to desi usljed koronarnog sranja. Isto se čovjek jedva dovuče do bolnice, pa prvo trijažni šator jer u bolnicu nemreš uć ni da si osobno papa. Pa izmjere temperaturu i nastaje strka jer ima tridesetsedam sa četri ( normalno da ima, krenuli mu kamenci jebiga ). Pa donesu još jedno pet toplomjera odkojekuda i mjere, i svaki pokazuje drugu vrijedmost. Pa se onda odluče odma napravit test za koronavirus, pa ga naprave. Čovjek i dalje umire od bolova, pa ga zakukuljenog i zamumuljenog šalju vadit krv i napravit rentgen i ultrazvuk, Svugdje čeka cijelu vječnost i svugdje kolju sa istim pitanjima - da jel ima temperaturu, da jel se testiro na koronu, da malo pričekat dok se neko udostoji pogledat nalaze. A bolovi sve gori. Pa nakon jedno pet sati veleslaloma od trijažnog šatora prek labosa do ozračivanja i ultrazvuka jedva se dovuče do specijaliste i na jedvite jade dobije koktel za bolove, bez antibiotika jer ne znaju jel pozitivan na koronu.

Znate šta ću vam reć? Uz svo dužno štovanje i razumijevanje zbog frtutme oko koronavirusa, mislim da bi nakon dva do tri sata duranja tih nezamislivih bolova zapalila prvo trijažni šator pa onda redom sve ostale objekte, a u velikom finalu i samu sebe, ko one uboge indijske udovice šta žive moraju izgorit kad im spaljuje muža. Pa jel čovjeku nije moguće dat sa sigurne udaljenosti nešta za bolove, da ne trpi tu stravu? Zavezat špricu za partviš pa pikat? Ono, igla valjda nije sigurna jel korona pozitivan pa ga odbija ubost?
( Dobra vijest je da je čovjeku test za koronu negativan, pa će ga sutra primit urolog i uz samo malo sreće možda konačno dobije antibiotik. Zato samo budite zdravi, jer ovo je ko loše napisana epizoda Hitne službe, al bez onih zgodnih doktora. )

( photo by missZdrava, ovo su njihova veličanstva kamenci )

<

06

srijeda

svibanj

2020

Okončanje škarostaja

Konačno je osvanulo jutro dugo očekivanog dana, kodnog naziva "okončanje škarostaja".

Probudila se sretna ko da idem u najmanju ruku na maturalac. Skuhala kavu, prenjuškala malo po vijestima i društvenim mrežama i jedva do,čekala krenut od kuće. Pa se sve pogledavam u ogledalo i mislim si - e nećeš više nosit špangu na šiškama, hanibani. Sad kad škare konačno krenu uspostavljat narušenu ravnotežu vlasišta osjećaćeš se ko dobitak na lotu.
Došla do mog frizeraja desetak minuta ranije, sve mi dolazilo da poljubim zemlju u cvijetnjaku al sam na kraju odustala, da me ne vidi neko od susjeda pa da ne nazovu hitnu misleć da je neko uteko sa psihijatrije. Ja za vrata - zaključano. Tu će mene isprobijat ladan znoj, reko šta je sad, pa na kalendaru sam crvenom kemijskom zaokružila datum i upisala vrijeme, nije moguće da sam fulala. Pa počela razmišljat da nisam zaokružila datum na krivom mjesecu, jerbo imam onaj usrani kalendar na kojem se recimo trenutno vidi travanj i svibanj i lipanj. A reko ništa, saću ja nazvat da vidim gdje mi je frizerka. Kad - otključavaju se vrata, eto nje van ko da ide radit operaciju mozga. Pa reko nemoj me strašit, već me sto muka popalo. Smije se ona ispod svih onih prekrivala i pokrivala, kaže idemo delat jer vidim da će mi se škare načisto zatupit kad krenem mlavit po toj kosurini.
Pa dezinfekcija obuće namokro, pa izbriši noge. Mislim bi se ja i sozula da je trebalo, pa obukla sam čiste čarape i sve, ko da idem kod doktora. Pa dezinfekcija ruku. Pa konačno onaj divan osjećaj kad sjedneš u onaj fini mekani stolac i neko ti drugi pere kosu, a znaš da će iza pranja usljedit baratanje škarama po kosi koja ne da je prerasla neg izgleda ko hrpa nečega nakeljenog na glavu.
Pričamo kolko se možemo sporazumjet ispod masketina i svih zaštitnih pomagala, i ja uživam jer se svakim pokretom škara počinje nazirat kosa kakva treba bit na mojoj glavi. Malo su škare otkazale poslušnost u dva navrata, rašerafio se neki djelić; biće je i njima dopizdilo škljobat grivu s kojom se ja borim otkako je ova kuga i kolera počela zajebavat cijeli svijet i okolicu.
Osušilo me, stavilo dodatke za postojanost frizure, a ja presretna jer mi je glava lagana ko pero. Izlazim van, najrađe bi frizerku izljubila al ne smijem ni pomislit jer eto curi komplikacija - ponovo tuširanje, presvlačenje, dezinfekcija, a ima ovakvih nesretnika ko ja pun rokovnik. Ima šišat dok se ne zanesvijesti.

Pa ak ništa drugo, koronarna situacija nas je pdsjetila da se možemo radovat i malim stvarima ko šta je recimo šišanje nečeg šta se trebalo ošišat prije skoro dva mjeseca.

( dvoumila sam se jel da stavim fotku, a onda sam je ipak odlučila stavit...ionako krasi moju stranicu pa neka onda osvane i ovdje :) )

05

utorak

svibanj

2020

Bolid

Ja sam konačno kupila bolid. I to narandžasti.

Pa dosta je više bilo teglenja po rukama krumpira, luka, omekšivača, tetrapaka, kelja, riže i svačegnečeg. Pa meni su se ruke za sve ove godine tegljačenja produžile odavde do vječnosti. Šta sam samo puta sabirala koješta po nogostupu kad pukne ručka od najlonkese, majkosvetabožja. Još je dobro ak je krumpir il paprike, al kad dekne vrećica sa komadom lubenice il nečim staklenim mogu je samo usput ubacit u kantu za smeće kad uđem u dvorište.
Pa sam ja, u ovom koronarno opasnom krucijalnom vremenu zaključila da je konačno osvano taj ganutljiv trenutak da prestanem teglit i umjesto toga ko gospođa vučem za sobom svo to lupatinje koje trebam donest do kuće. Kud sam pod maskom, tud mi se ruke razvaljuju, pa ne znaš šta je gore. Dolipšem do kuće ko da sam boksala s Tajsonom dvanajst rundi, jezik do poda.
E zato sam ja danas kupila narandžasti bolid koji će mi olakšat dostavu hrane do stambenog objekta. Kupim, potrpam u bolid i vamos kući, ko da je u igri Meklarenov najnoviji model.
I da znate da je baš fora. Ne bole ruke, ne ostaju urezani tragovi ručki, ne prebacujem s ramena u ruke pa tako deset puta do kuće...milina jedna. Doista, malo mi ide na živce tandrkanje kotača meni iza leđa, al valjda ću se naviknut na zvučnu kulisu. Bolje i da tandrče neg da me ruke bole još sat vremena.
Ono šta me možda malo brine je recimo kak ću tandrkat po kiši il nedajbože snijegu? Kud kišobran, tud to kotrljajuće narandžasto čudo. Kak spriječit da mi usljed otegotnih meteoroloških uvjeta ne dođe do kvara na bolidu, recimo da mi se ne odvali kotačić il tak nešta? Kak da onda to kino donesem do kuće jebote? Naprtim na leđa il šta da radim? Dalje, ovaj bolid je prilagođen za onak...nabave manjeg kalibra. Pa za neku žešću kupovinu meni bi trebalo šest takvih bolida, pa nisam ja žena pauk da gonim šestera kolica cestom. To znači da ću morat koristit onaj najveći Danlopov kofer koji imam, jer sad kad se naviknem da više nema teglenja u rukama onda majci više nema da nosim dvadeset kila lupatinja iz dućana za recimo potrebe obilježavanja Božića. I to šta će susjedi mislit da idem na prekooceanski put sa koferčugom u kojem bi mogla spavat da se samo malo sklupčam uopće me ne smara. Bitno je samo da mi se ruke više ne otežu, jer ako se otegnu još samo malo saplitaću se na njih putem, a sve zato šta sve ove godine nisam mogla doć na ideju da kupim tandrkalo i vučem za sobom kad idem kupovat.

Nadam se samo da je neću ispočetka zaboravljat po dućanima. Srećom je koronarno vrijeme, pa idem u nabavu svaki treći il četvrti dan; dok korona prođe voziću ko Šumaher, i po dućanu i po cesti. Uz samo malo vježbe možda uspijem savladat i da vozim dvoja, troja kolica. Čisto da ne vučem kofer u dućan kad dođe red na veću kupnju, jer više ne znam koristit najlonkese.

( pa daj recite jel nije bolid par ekselans? )

04

ponedjeljak

svibanj

2020

Sjećanje na neopisivo

Još uvijek je nestvarno gledati doček u ljeo 2018. onih koji su na mjesec i pol dana ujedinili ovaj komadić raja na zemlji, jedinu domovinu koju imamo bez obzira gdje nas život odnio. U zaborav je palo sve - rate kredita, obiteljske razmirice, stranačka prepucavanja. Nitko nije imao vremena za tako nešto, jer je nogometna reprezentacija države od četiri miliona duša prošetala u Rusiji do finala svjetskog prvenstva i ispunila sve nas neizmjernim ponosom. Nešto sam se naplakala tih dana, pogotovo gledajući doček koji je trajao i trajao i trajao. Sjećate se sigurno da im je do Jelačić placa trebalo gotovo sedam sati od aerodroma.
Moj najdraži frajer živio je nogomet sa svojih pet godina. Nosio isključivo navijačke majice, naučio pjevati hrvatsku himnu i skoro potrgao ograde kod obadvije bake pucajući slobodnjake u one dane kad nije bilo utakmica.
Ovu sam priču napisala dan prije moskovskog finala i dala joj naslov "Neopisivo".

Kad moj najdraži frajer ostaje kod mene na spavanju, a sve u sklopu ozračja sutrašnjeg finala u Moskvi, onda to izgleda ovako. Dolazim s posla mrtva umorna i preznojena. Dočekuje me mali princ sa širokim osmijehom, pusom i pitanjem - jesi li umorna, naravno obučen u navijačku majicu. Kažem da jesam. Njegov je odgovor - onda sjedi i gledaj kako ja pucam slobodne udarce. Manirima najboljeg strijelca uzima loptu i pretvara dvorište u stadion, pucajući u svim raspoloživim pravcima. Lopta završi pod živicom, kreće po nju ali treba moju pomoć, jer su oni žuti puževi golaći izmilili van, kaže - molim te pomozi mi, ja se užasavam puževa bez kućice. Dok kupim puževe kažem mu - Subašić se ne boji puževa. Pogled i odgovor - ja nisam Subašić, ja sam Modrić. ( Tak mi i treba kad uzmem za primjer krivog igrača.)
Jedva ga dobijem da završi pucanje slobodnjaka. Ulazimo u kuću, gdje slijedi izvođenje himne nekih petnajstak puta (još malo zapinje onaj dio - sinje more svijetu reci i dalje, pa Mia Negovetić pjeva i pjeva, a pjeva i on da zapamti to šta još zapinje).
Idemo večerat. Ima i puding od čokolade, hoću stavit krpu preko majice da je ne ufleka. Kaže - bako, Modrić sigurno ne veže krpu oko vrata dok jede puding. Nakon večere još se trebaju pucat penali; na to stavljam veto jer se najeo, pa umjesto toga opet ide izvođenje himne desetak puta. Pere zube i sam se skida, tvrdeći da ja ne znam složit navijačku majicu. Pita gdje ću je stavit, da je ne bi neko uzeo. Reko nema diranja tvoje majice, Boni je čuva.
Legnem kraj njega, to je naš ritual, i jedva uspijevam prebacit temu s nogometa na geparde, o tom nismo dugo razgovarali. Još se malo vrti, daje mi pusu i kaže - idem sad spavat, da mogu sutra bolje izvodit slobodne udarce.

A ja sklopim oči samo na tren, pa se probudim oko ponoći; tek toliko da obučem pidžamu i ušuškam strašnog napadača.
Samo jedna riječ bi bila to - neopisivo.

( photo by TPortal; i ovo na fotografiji je neopisivo )



03

nedjelja

svibanj

2020

Koronarni svatovi

Slušam danas konferenciju za tisak, kažu da razmišljaju o popuštanju mjera vezano za održavanje svatovskih ceremonija. Pa to je situacija za popizdit. Jer uz kupnju kolača, alkohola, odojaka, narezaka, maslina etcetera treba kupit barem dvjesto litara dezinficijensa za obavit svatove, a uzvanicima pripomenut da maske il vizire nabavljaju sami gdje god znaju.

Za početak, pretpostavljam da bi se broj uzvanika limitiro na minimum minimuma. Al svejedno trebaš posjest u dvorište recimo nekih dvadesetak ljudi a da sjede razmaknuti ko da su posvađani namrtvo. Obavezno dezinficiranje ruku na ulasku u dvorište, znači neko dežurni zamotan ko mumija da dočekuje goste i štrca im dezinficijens na ruke. Kad se razmjeste na siguran razmak, kak im dat da jedu? Pa nemreš jest prek maske, znači skidanje šunjalica i konzumacija narezaka i alkoholnih pripravaka najbrže šta je moguće.
Posebano je delikatan problem šminkanja ženskog dijela svatova, naravno najkritičnije su mladenka i kuma i ispaćene roditeljice od mladenaca. Kak ih naflajbat a da podpuderi, puderi i nadpuderi izduraju pod maskom il vizirom jedno šesnajst sati? Kak ih uopće naflajbat jebote, pa moraš se primaknut skroz za flajbanje i bit zaštićena ful, znači trebaš pod vizirom ko Dart Vejder obavit svečano šminkanje mladenke u nastajanju. Ista je stvar i sa frizurom; one koje su prošle nariktavanje za te situacije znaju da to vremenski traje beskrajno, pogotovo ak je u pitanju duga kosa. Nikad kraja, a ruke u rukavicama i vizir na njuški. Znoja ko u priči.
Kak stavit ružmarin kad se konačno dođe po mladu? Nikako, eto kako. Kod mlade na ulasku opet prvo dezinfekcija ruku, pa je možda najbolje da se kod dezinfekcije svakom u ruke tutne ružmarin i nek ga stavlja kak god zna i umije. Dobra je stvar šta se recimo može izbjeć ono cirkusiranje sa izvođenjem lažne mlade, jer svi otežano dišu zbog maski i nikome nije do zajebavanja da se ispelja jedna, pa druga, pa treća konačno prava mlada.
Kak se dovest uopće po mladu, pa do sakralnog objekta, pa do restorana a da se poštuje minimalni kontakt? Pa to bi trebala bit kolona od barem trideset auta za šezdeset ljudi; šta s onima koji nemaju aute, ti hodočaste pješke ko na Bistru?
Kad prođe ceremonija u sakralnom objektu čestitanja bez; stampedo u aute i u restoran, gdje na ulazu opet slijedi dezinfekcija ruku i sjedenje u razmaku ko da niko nikog ne pozna. Prvi ples isto uz razmak od metra, znači novovjenčani par pleše svak na svojoj strani, šta je u neku ruku i dobro jer vizir il maska daju danak, diše se sve pliće i sve teže.
Konobari juhu i ostale sljedove ostavljaju na stolu sa strane, nema druge neg koristit svima omraženi švedski stol. Pa čekaj u redu ko da si u kateceu, na razmak od dva metra, pa nosi za stol pojest. Pa se vraćaj po glavno jelo i salatu. Pa se vraćaj još jedan put jer nisi vidio juneće šnicle s njokama.
Nema ni svatovskog vlakića, šta je isto dobro za one koji ne vole plesat. Svak pleše individualno ko u disku, dok god može disat pod maskom. Kad osjeti da ostaje bez kisika usljed koreografije, brže za stol da malo odmori. Darivanje mladenaca isto beskontaktno, stavi se košaretina na sigurnu udaljenost i dezinfekcija ruku i polaganje koverti u košaretinu. Ovi koji tegle špajzservise i slike dezinficirat i kutiješine.
Pa red za tortu. Pa red za gulaš. Pa jebote red i sve.

Plus ponest sa sobom jedno četrnajst maski, jer će ih trebat mijenjat, šta zbog znojenja šta zbog odlaganja istih kojekuda kad se ide jest, pa ne znaš kud si s maskom.
I sad mi recite jel vam se ide u takve koronarne svatove?

02

subota

svibanj

2020

Ljubav veća od neba

Bake i unuci imaju poseban odnos. Pun bezuvjetne ljubavi i obožavanja, barem s bakine strane.

Moja baka po mami bila je nevjerojatna žena. U vihoru Drugog svjetskog rata ostala je udovica sa dvoje male djece; moja mama imala je tri godine kad joj je otac ubijen. Nakon par godina udala se za čovjeka koji je spletom okolnosti isto ostao udovac i imao je malenog sina; njemu je trebala ženska ruka koja će zamijeniti majčinu, a njoj muška ruka koja će pružiti sigurnost njenoj djeci. On je imao mlin i pilanu; sjećam se maminih priča kako su on i baka motorom ili autom išli i do Zagreba, u vrijeme kad ljudi nisu imali ni bicikla. Bio je mojoj mami poput oca, uvijek je nosila krasne suknje i kapute i plaćao je njeno školovanje u učiteljskoj školi.
Voljela sam biti kod bake. Kao sad se sjećam njene kuhinje sa velikim kredencom, peći sa mesinganim ručkama i brodskog poda koji se sjajio poput dukata. Bila je vrlo blaga i nježna prema meni. Ako je mijesila kruh, dala bi mi brašna i kvasca da i ja zamijenim svoje tijesto pa bi stavila peći i moj, mali kruh. Ako je brala nešto u vrtu, i ja bi brala s njom, bez obzira što sam svojim nespretnim prstićima znala i oštetiti nježnu stabljiku mahuna. Pekla je torte pred kojima su se mogli sakriti slastičari. Za moj rođendan uvijek bi na staklenom avzacu donijela tortu ukrašenu krasnim ružicama i čokoladnim slovima ispisano "Sretan rođendan". Pravila je najfiniji sir i putar koji sam ikad probala. Voljela je zapaliti cigaretu uz šalicu kave, i nisam poznavala nijednu drugu baku koja je pušila; bila mi je još posebnija zbog toga.

Otišla je put neba na današnji dan. Ja sam imala 11 godina i bila sam neutješna, jer je i baka po ocu zaspala u vječnosti tri godine prije nje.
U mom životu sada postoje dva najdraža frajera, koje volim više od svog života. Tek sada znam što su one osjećale za mene i svu svoju unučad. To je ljubav neusporediva sa svim drugim oblicima ljubavi. Velika poput neba. Dirljiva i moćna, poput ove pjesme koju tako dobro pjeva moj najdraži frajer.

( nažalost, ni uz najbolju volju nisam uspjela preformatirati videozapis mog najdražeg frajera kako pjeva "Tears in Heaven"; tko želi može čuti na mom FB profilu ili stranici :) )

01

petak

svibanj

2020

Da nam živi grah

Prvi maj uvijek je započinjao budnicom, da čime drugim.

Kako je gradska limena glazba nekoć imala prostorije u blizini mog stambenog objekta, u cik prvomajskog jutra pod mus bi poiskakali iz kreveta ( ajde se nemoj probudit kad na pedeset metara zračne linije u šest ujutro zapraše "Budi se istok i zapad" il koju već prigodnu pjesmu ). Onda se tatai raspsuje da šta mu znači Prvi maj i neradni dan kad ga pleh glazba digne dok još ni pijevac nije provirio iz kokošinjca. Pa se popije kava i ode se na biciklu do grada, provjerit dokle su stigli puhači i eventualno popit nešta sa dečkima s posla koje je isto tako do dana iz kreveta uskrsla limena glazba, a da bi se svečanije obilježio međunarodni praznik rada.

Prvomajski grah je priča za sebe. Ak se ne natovariš graha, ko da i nije bio Prvi maj. I zanimljivo mi je kak svi koji dođu jest imaju neki prigovor ( preslan je, neslan je, ima malo mesa, špek je premastan, e sad da je mladog luka, ja volim ciklu na salatu s grahom ) a bar dvaput idu da im se zagrabi. Meni se zapravo nikad ne da gurat tamo gdje se već dijeli, pa uvijek nastojim skuhat grah za tu prigodu.
Jedne godine, u vihoru rata, skuhaću ja grah dan ranije, pa ću sutradan samo salatu napravit. Da mi baš bude neradni praznik rada. Pristavim grah, procijedim ga, dodam neka suha rebra, i saću ja trknut do grada kupit još nešta, i ostavim uputstva - grah lagano kipi, ne treba ništa dodavat, samo ostavit da kipi tak kak je dok se ja ne vratim ( a vraćam se nabrzo, ko i Terminator ). Jel može? Može komforno.
Dolazim ja u dvorište, osjeti se do ceste miris progorelića. U kuću nemreš ni uć kolko se osjeti. Pred ulaznim vratima, na sigurnoj udaljenosti, turbozagorena ranjgla sa onim šta je trebalo bit grah sa suhim rebrima. Reko šta je bilo? Ma ništa nije bilo. Malo je grah zagorio. Čekaj, pa kak je zagorio? Pa eto zagorio je. Baba smanjivala i pojačavala, i mislila je da je smanjila al je pojačala; otišla u vrt po mladi luk i dok se vratila u ranjgli se sve zapeklo. Dobro, gdje si ti bio? A eto susjed me zovno, trebalo mu nešta pomoć, nisam znao da ona šerafa po plinu, i tek kad je počelo smrdit prek ceste skužio sam da je zagaranje u tijeku.Pa jesam rekla da ne dirate? Pa jesi ( al ko da nisi ).
Pa se sutradan roštiljalo, malo smo si pomoćni kuhari i ja bili na vi al ajde. Ranjglu se bacilo. Kuću se luftalo još par dana ( jer su eto sve pozatvarali, ko da neko nešta ne ukrade, dok su bili na terenu a dok se grah pretvaro u zagorenu crnu tvar ).

Pouka priče? Sretan vam praznik rada, ak kuhate grah ne ostavljajte ga pod nadzorom neodgovornih i nesposobnih pomoćnih kuhara koji ne znaju jel smanjuju il pojačavaju plin.

( napisano o prvom svibnju 2018.; photo by Dreamstime.com )

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.