Nikako stić

Kad čovjek nekud putuje, svakako je najbolje da ostane budan ak je ikako moguće. Nikad ne znaš šta može poć po zlu, ko šta će uslijedit u priči ko za rubriku "Vjerovali ili ne".

Naime, davnih godina dobar prijatelj mog oca otputovo je u Rijeku na neku sahranu. Obavilo se sahranu, moralo se obavit i karmine ( šta ćeš, kad su već nakuvali i spremili moraš ostat jest ), pa se karmine malo i razvukle - priča po priča, par gemišta ( moguće su dosta nasolili odojak il popratne salate ) i eto sumraka. I krene on ranovečernjim vlakom za Zagreb, i zaspi ko klada. Uspava ono truckanje vlaka, jebiga. Trgne se, vlak i dalje trucka. On ne zna ni gdje je, ni jel pošo ni jel došo. Pita nekog geliptera u kupeu:
- Gdje smo, majstore?
Kaže gelipter:
- Evo saćemo još malo uć u Bihać.
- U Bihać?! Pa ja sam u Zagrebu trebo sić s vlaka. Jel bio kondukter gledat karte?
- Neg šta neg je bio, al nije te uspio probudit al nikako. Hrko si ko da ćeš se zadavit, brate mili.
Tu on siđe s vlaka u Bihaću, srećom radio bife na kolodvoru pa je mogo sjest i popit kavu da se dobije od šoka. Dočeko prvi vlak koji je taljigo prema njegovoj destinaciji, ukrco se i ajmo vožnja. I naravno opet zaspo.
Trgne se, opet ne zna ni gdje je, ni jel pošo il je došo. Al sad vlak stoji. Nigdje nikoga u vlaku, samo on i zrakoprazni prostor. Kad eto čistačice - plava kuta, borosane, partviš i kanta.
- Izvinte molim vas, dobro jutro, bil mi mogli reć gdje sam ja?
Ona ga gleda ko osmo svjetsko čudo, skoro joj partviš ispo.
- Kak to mislite, pa u vlaku ste.
- Pa znam da nisam u spejsšatlu, mislim u kojem sam gradu?
Sad ga već gleda ko deveto svjetsko čudo, i pomalo izmiče na sigurniju udaljenost. Šta zna, da nije on reinkarnacija Džeka Trbosjeka.
- U Zagrebu ste na kolodvoru. Kaj ste zaspali?
- Ne, volim sjedit sam u vlaku dok stoji. Neg šta neg sam zaspo, ženo božja. Kolko ima sati?
- Evo sad bu dvanajst.
Opet se smandrlja van iz vlaka i krene na blagajnu. Pa se predomisli, jer kak ga je krenulo putovat vlakom neće doma stić do Nove godine. Ode na tramvaj i nastojećke se doveze do busnog kolodvora ( sjedat ni za živu glavu, da ne zaspi po treći put ) pa na prvi bus za Petrinju. Sjeo odma iza vozača, pa mu priopćio:
- Slušaj, majstore, ak vidiš da samo krećem drijemat udri čime stigneš jer ja još od sinoć putujem kući, nema gdje me nije bilo vlakom. Pa ak zaspim i odvezem se do Dvora izvršiću harakiri. Praćeš sjedala dva dana.

Vozač zakocenio i dao mu sportske da čita, pa ga održavo budnim do kolodvora u voljenom gradu.
Reko je da mu je došlo da padne na koljena i poljubi peron kad je konačno stigo, al je odusto - bilo puno ljudi, još da neko obavijesti prometnika pa ovaj pozove hitnu. Eto opet vožnje, ovaj put kolima hitne pomoći.