23

subota

svibanj

2020

Nikako stić

Kad čovjek nekud putuje, svakako je najbolje da ostane budan ak je ikako moguće. Nikad ne znaš šta može poć po zlu, ko šta će uslijedit u priči ko za rubriku "Vjerovali ili ne".

Naime, davnih godina dobar prijatelj mog oca otputovo je u Rijeku na neku sahranu. Obavilo se sahranu, moralo se obavit i karmine ( šta ćeš, kad su već nakuvali i spremili moraš ostat jest ), pa se karmine malo i razvukle - priča po priča, par gemišta ( moguće su dosta nasolili odojak il popratne salate ) i eto sumraka. I krene on ranovečernjim vlakom za Zagreb, i zaspi ko klada. Uspava ono truckanje vlaka, jebiga. Trgne se, vlak i dalje trucka. On ne zna ni gdje je, ni jel pošo ni jel došo. Pita nekog geliptera u kupeu:
- Gdje smo, majstore?
Kaže gelipter:
- Evo saćemo još malo uć u Bihać.
- U Bihać?! Pa ja sam u Zagrebu trebo sić s vlaka. Jel bio kondukter gledat karte?
- Neg šta neg je bio, al nije te uspio probudit al nikako. Hrko si ko da ćeš se zadavit, brate mili.
Tu on siđe s vlaka u Bihaću, srećom radio bife na kolodvoru pa je mogo sjest i popit kavu da se dobije od šoka. Dočeko prvi vlak koji je taljigo prema njegovoj destinaciji, ukrco se i ajmo vožnja. I naravno opet zaspo.
Trgne se, opet ne zna ni gdje je, ni jel pošo il je došo. Al sad vlak stoji. Nigdje nikoga u vlaku, samo on i zrakoprazni prostor. Kad eto čistačice - plava kuta, borosane, partviš i kanta.
- Izvinte molim vas, dobro jutro, bil mi mogli reć gdje sam ja?
Ona ga gleda ko osmo svjetsko čudo, skoro joj partviš ispo.
- Kak to mislite, pa u vlaku ste.
- Pa znam da nisam u spejsšatlu, mislim u kojem sam gradu?
Sad ga već gleda ko deveto svjetsko čudo, i pomalo izmiče na sigurniju udaljenost. Šta zna, da nije on reinkarnacija Džeka Trbosjeka.
- U Zagrebu ste na kolodvoru. Kaj ste zaspali?
- Ne, volim sjedit sam u vlaku dok stoji. Neg šta neg sam zaspo, ženo božja. Kolko ima sati?
- Evo sad bu dvanajst.
Opet se smandrlja van iz vlaka i krene na blagajnu. Pa se predomisli, jer kak ga je krenulo putovat vlakom neće doma stić do Nove godine. Ode na tramvaj i nastojećke se doveze do busnog kolodvora ( sjedat ni za živu glavu, da ne zaspi po treći put ) pa na prvi bus za Petrinju. Sjeo odma iza vozača, pa mu priopćio:
- Slušaj, majstore, ak vidiš da samo krećem drijemat udri čime stigneš jer ja još od sinoć putujem kući, nema gdje me nije bilo vlakom. Pa ak zaspim i odvezem se do Dvora izvršiću harakiri. Praćeš sjedala dva dana.

Vozač zakocenio i dao mu sportske da čita, pa ga održavo budnim do kolodvora u voljenom gradu.
Reko je da mu je došlo da padne na koljena i poljubi peron kad je konačno stigo, al je odusto - bilo puno ljudi, još da neko obavijesti prometnika pa ovaj pozove hitnu. Eto opet vožnje, ovaj put kolima hitne pomoći.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.