29

ponedjeljak

lipanj

2020

Summertime, and the living is easy...

Dok sam bila vrlo maleni curetak, ljetne nedjelje bi obično provodili na petrinjskom kupalištu. Iz ove perspektive se pitam kad se mama morala ustat ujutro da spoha meso, nareže paradajz i papriku, ohladi i nareže i očisti od koštica lubenicu, napravi limunadu, spakira sve te plastične kutijetine, pripremi ručnike i ležaljke i svu moju aparaturu. Iz one perspektive jedino sam jedva čekala da krenemo, užasavalo me jedino to šta sam imala dugu kosu pa sam morala istrpit to silno prepletanje i vezanje da mi se kosurina ne smoči.
Onda krenemo pješice na kupalište, usput tatu oženim za sladoled kod Behadina, pa kroz park i preko mosta u Kaniži na nasip pa na kupalište, po mogućnosti da se zauzme mjesto kod onog starog bunkera jer mama al nikako nije podnosila bit na suncu. Naravno da već u prvom namakanju smočim kosu, šta dovodi do maminog predavanja tipa - e pa znaš kad ćeš sad više ić u vodu, otprilike nikad, šta ja govorim svaki put. Naravno da odmah iza predavanja moram jest jer sam jako gladna, pa moram lokat limunadu, pa moram jest lubenicu. Sjećam se da me jedne zgode ubola pčela jer mi je sok od lubenice curio po nogama, prestala sam blejat tek kad je tata reko da će mi kupit još jedan sladoled kad se budemo vraćali kući.
Puno godina kasnije na Kupu sam išla sa društvom iz škole. Više me nije toliko smaralo jelo i hoću li smočit kosu; puno smo vremena provodili kartajuć belu i vrebajuć svoje tajne simpatije. Na Floridu nisam smjela ni pomislit otić, tamo je uvijek bio moj brat sa svojom ekipom pa sam se držala kupališta da izbjegnem svaku mogućnost eventualnih sankcija, jer ulaganje veta kod mame nije imalo prolaz. Zapravo mi je bilo najdraže ponest neku knjigu pa se pržit na ručniku i čitat, i putem doma pojest sladoled il popit limunadu kod već spomenutog Behadina.

Kupalište je i danas moje omiljeno mjesto. Volim miris Kupe i njenu zelenu ljepotu. Danas su moji prohtjevi maksimalno smanjeni, volim biti tamo jer me i pogled i prostor vraćaju u neke davno prošle godine, bezbrižna topla ljeta koja još nisu imala teret života. Zadnjih nekoliko godina skupljam kamenčiće čiji mi se oblik svidi i prazne riječne školjke; stoje u hodniku na prozoru i kad god ih pogledam pomislim na ljeto koje će odagnati sivilo neba i donijeti mlačne noći ispunjene glasanjem cvrčaka.
Ljepše je živjeti ljeto.

( photo by MojKvart, nije mi se dalo tražiti moje fotke Kupe )

28

nedjelja

lipanj

2020

Četiri jahača Apokalipse

Dug je put od prve do druge fotografije.

Prva je nastala u vrelini lipanjskog juta prije točno tri godine. Iza nje su ostali tek rijetki odbljesci svijesti, okus krvi i ništa više. Razrezana haljina i stravična bol nakon buđenja u svitanje drugog dana. Pokušaji da se sjetiš što se uopće dogodilo. Strah od onoga što se moglo desiti. Puno snage da ponovo prolaziš istom cestom, pored istog mjesta. Čovjek ni ne zna koliko je jak dok ne dođe vrijeme da sam sebi to dokaže.
Druga je nastala danas, u idiličnome zelenilu mjesta u kojem živi naša Kristina. Ugodno druženje, dosta smijeha, načinjanje bolnih tema i vraćanje na smijeh. Pogledima čitamo jedni druge. Nas je sudbina spojila na vrlo poseban način. Preživjeli smo nešto stravično i uspjeli i dalje nositi osmijehe na licu.Velika je to stvar, imati pored sebe troje ljudi koji te razumiju i da ne govoriš puno o onome što se dešavalo. Oni u sebi nose svoju dozu straha i bola i ne daju mu van, baš kao ni ja. Siniša njie želio otići za bolnicu dok sve tri nismo bile izvađene iz one strave, Donosio nam je sve što je trebalo, mene za dan dva izvozio na terasu glumiti da pušim ( zapravo sam samo držala cigaretu u rukama, rebra i sinusi su odbijali suradnju ).Ostali smo zauvijek povezani nevidljivim sponama ljudskosti koja se tako rijetko sretne. Obitelj mora dati bezrezervnu podršku, ali mi znamo kojom smo količinom adrenalina bili našibani onog jutra. Ljudsko je tijelo pravo čudo; ima načina da te drži u šoku da uspiješ istrpjeti neljudske bolove.i da ne gledaš sav užas koji se oko tebe dešava. Nas četvero smo četri jahača Apokalipse koja su nadvladala sve - i bolove, i krv, i silnu nevjericu da smo živi.
Zato se svake godine nađemo za svoj rođendan i slavimo dane što smo tu. Nema tu jadikovanja ni kuknjave; svatko od nas nosi svoj bol i svoje ožiljke najbolje što znade. Ali kad pogledam bilo koga od njih troje, ja zapravo vidim sebe, Ja sam oni i onu su ja. Dijelimo isti put, onaj koji je umalo završio u vrelini lipanjskog jutra. Ne bi se stigli ni pozdraviti sa svojim voljenima.

Divno ih je uvijek vidjeti i susresti. Ovo je naš dan, pa ga provedemo zajedno, slaveći ove dane što smo tu.
Holograme straha smo zakopali i tek ponekad se pojave. Ali brzo nestanu.
Nismo mi ljudi od straha, nijedno od nas. Četiri srca koja kucaju u jednom srcu, zauvijek. I to kucanje odagna strah, svaki put kad iskrsne odnekud.
Nije bilo vrijeme da odemo.

27

subota

lipanj

2020

Danas uživam...

Danas uživam. Ljeto je konačno užarilo petrinjske ulice, bilo je krajnje vrijeme. Na tržnici sam kupila one najfinije široke mahune, koje se dinstanjem na dosta luka i paradajza pretvore u pravu baršunastu nježnost za nepce kada im se doda vrhnje. Ni kruha mi ne treba s njima. Unatoč mojoj velikoj odbojnosti prema pegli, popodne sam popeglala gomilu veša. U smiraj dana prostrla sam na terasu svježe oprani veš, od kojeg je zamirišalo cijelo dvorište. Zalila sam svoje mezimce paradajze, uživajući u mirisu koji ostane na dlanovima kada se dodirnu njihove nježne a opet tako moćne stabljike. Otvorila širom prozore i pustila u kuću noćni mir i odah nakon današnje vrućine.Ležim, jedem Domaćica kekse i gledam jedan od onih filmova koje sam odgledala tisuću puta a svaki put je opet kao da ga nikad nisam gledala. Sjetna glazba Nina Rote i majstorske uloge Marlona Branda, Al Pacina i svih ostalih glumaca. "Godfather" vrati jedan dah davno prošlih vremena i drži vas u igri sve dok ne krene odjavna špica.
Sutrašnji dan za mene, zapravo za nas četvero je vrlo poseban. Krenuli smo na posao ne sluteći da ćemo za dlaku izbjeći smrt , koja nas je pogodila drugim automobilom, brzinom od sto trideset na sat.Ja sam se potpuno osvijestila tek idućeg jutra, zatvorenog oka i naotečenog lica, sa tri frakture na bazi lubanje i sva izderana. Bila sam puna sitnog stakla koje sam mjesecima čistila sa kose i kože. Kada se tijelo oporavilo od traume, ostala je nesanica i svijest da sam zauvijek mogla otići a da nikad više ne zagrlim one koje volim. Teško to može shvatiti netko tko to nije proživio.

Zato uživam u malim stvarima - vedrini ljetnog neba, crvendaćima koji me probude pjesmom vrlo rano ujutro, u prvom gutljaju jutarnje kave i mirisu mog cvijeća. U kuhanju onog što volim jesti i onda navečer u filmu koji je maestralno snimljen.
Život i čine male stvari, samo im treba dati mogućnost da prevladaju sve one koje smatramo velikima, a one nam unište moždano tkivo, Život je tako lijep, naročito kada ti je po drugi puta darovan. Udišeš ga slomljenim rebrima, ali sretan što si tu i gledaš vrelinu ljetnog dana kako isijava s asfalta.
Život je čudo i zato ga svaki ga dan treba slaviti - osmijehom, zagrljajem s dragim ljudima, gledanjem vašeg omiljenog filma.
Ne gubite vrijeme istražujući tuđe živote. Vaš je predragocjen i prekrasan

Izbaci uljeza

Blaženi benefiti modernog doba. Recimo danas ko se hoće riješit prijatelja, pa to je jednostavno da nemre bit jednostavnije. Nakon šta se s nekim namrtvo posvađaš ( a ne moraš se čak ni posvađat, ajde recimo da te strefi nalet tjeskobe usljed kojeg se ličnost u potpunosti izmijeni, ko doktor Džekil i Mister Hajd ) odma se prikopčaš na vifi i obrišeš ga - u gorim slučajevima i blokiraš - na društvenim mrežama. Šta će tebi taj tamo neko gledat objave i pljuvat po monitoru dok gleda kolko si lajkova dobio za najfriškiji selfi. Za nedajbože slučaj da se sretnete negdje putem, odma na drugu stranu ceste i praviš se da ga nikad u životu nisi vidio ( mislim, isto to radi i bivši prijatelj; pitanje je samo ko je brži pa će prije stić do kompa, odnosno prije vidjet tebe nego ti njega ).

U davna vremena, dok nije bilo društvenih mreža i smartfona, sve je bilo puno teže. Prvo si moro nać sve zajedničke fotke pa ih povadit iz albuma. One na kojima i nisi bogznašta ispo - il baciš il makneš na nevidljivu lokaciju dok se ne ispušeš. E one na kojima si dobro ispo, a tvoj najnoviji neprijatelj na njima, zahtijevaju doradu, da ne kažem svojerstan fotošoping zvan "izbaci uljeza". Ovisno o tome gdje se na fotki uljez nalazi, bilo je nekoliko mogućih opcija.
Opcija A - uzet one male špičaste škare iz pribora za nokte pa izrezat glavu tog tamo nekog sa fotke. Nije bilo preporučljivo za one koji nemaju kirurški rad ruku; jebiga treba to izgledat donekle fino zaokruženo, pa ko nema mirnu ruku napravi cijeli spektakl i umjesto nepoželjne glave otfikari i pol glave onog ko mu ništa kriv nije. Pa ide popravljat i na kraju od fotke ostane samo onaj ricasti bijeli obrub. Bolje se onda ne maltretirat sa škarama, baciš fotku i kvit.
Opcija B - Kad se ne mogu nać one male špičaste škare, e onda se nečim izgrebe facu tog tamo nekog tak da na fotki dobije onaj dramatik luk nevidljive Ive. Još je jednostavnije bilo uzet crni flomaster pa prešarat tog tamo nekog; ak neko slučajno i pita ko je to prešaran, kaže se - pojma nemam, bila nećakinja kod nas pa se izmakla kontroli sa flomasterima.
Opcija C - uzmu se one veće oštre škare kojima se nekad vadilo krojeve iz Burde pa se otfikari cijelu stranu na kojoj je uljez. Zapravo je to najjednostavnije; problem su imali oni čije mame nisu bile vješte sa šivaćim mašinama, pa im nisu trebale velike škare. Ono, male škare žvaću i opet se upropasti fotka.

Problem je možda nastajo kad dođe do pomirenja i zatopljenja odnosa, pa u nekoj prigodi listanja fotoalbuma bivši uljez ugleda fotku za koju bi se zakleo da je i on bio na njoj, a ne vidi se. Al nije to zapravo neki problem, jurišno okreneš drugi list i uporno tvrdiš da su sve njegove fotke u drugom albumu koji nemreš nać već dvije godine.

Danas se to rješava brzopotezno, ne trebaju ni škare, ni flomasteri. Dva tri klika i ode prijatelj ko da ga nije bilo.
( Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna; a možda i nije ).

photo by Design You Trust

25

četvrtak

lipanj

2020

Možda ću obuć, al sigurno neću

Danas bi se mogli opet malo pozabavit modnim vriskovima iz mog ormara, onima koji idu u kategoriju "možda ću obuć al sigurno neću", pa onda čame i čekaju svoju prigodu.

Obzirom da je riječ o ljetnoj haljini, ja sam imala najozbiljniju namjeru zavuć se u ogromni grm ivančica pa se uslikat među cvijećem i paradajz terasom u nastajanju, al su me omeli eki majstori koji rade kod susjeda na kući. Nemrem se skoncentrirat da uhvatim dobar kut dok oni larmaju da ori cijelo dvorište, još da se izvrnem u paradajze i skršim koji, jer bi morala jašit u kroksama a u njima je noga možda malo nestabilna kad drljaš po grmu i između kolaca od paradajza. Pa sam eto zato morala vizualnu potvrdu da haljina "možda ću obuć al sigurno neću" zbilja postoji obavit nasjedećke, sa nogama bočno položenim u damskoj pozi, onak kak sjede recimo vojvotkinje i sva ta dvorska kamarila.
E sad malo o haljini. Stara je nekih osam, devet godina i bila mi je čak i malo široka kad sam je kupila. Hoću reć, dobila sam u tom vremenu na mišićnoj masi pa mi je sad malo ko na knap, al morala sam je obuć da se vidi taj model da ne kažem podvrsta odjevnih predmeta. Nisam ja nju nešto puno nosila recimo na posao, služila je za po gradu i za na kupanje otić. I sad kad sam je išla konačno malo obuć nisam se nikako mogla sjetit zašto sam je prestala nosit. Pa sam ugledala mali flek od farbe za kosu i odvrtio se odma film; bila sam sigurna da se nemrem zatrackat farbom al nikako pa sam mrljala farbu na glavu u toj haljini, i naravno da sam rukavicom zapela i zasrala je. Ne jako i ne vidi se baš previše, al dovoljno da ja znam da ima flek na haljini pa je nezgodno obuć haljinu s flekom recimo za na plac.
I sad ja vas pitam - ko normalan drži naprimjer osam godina haljinu s flekićem u ormaru? Kad god krenem prebirat šta ću bacit, onda se ima modna revija kolosalnih razmjera pa je probam i zaključim da se flek ne vidi jako pa ću je možda obuć al sigurno neću i vratim je u ormar.

Utješno je šta još uvijek, doista malo na knap, stanem u nju. Neutješno je šta ću je iz ovih stopa bacit, jer ako je odma ne bacim vratiću je nazad da i dalje stoji.
Zajedno sa još puno robe koja tak zjapi. Jer šta će mi prazan ormar. A i šta ak se predomislim, pa bi baš nosila ono šta sam u naletu odlučnosti kresnula u smeće.
Bolje ne bacat. Zadržavam pravo na promjenu mišljenja, pa makar bila riječ o muzejskom primjerku naglošarene, ljetne, malo na knap haljine.

24

srijeda

lipanj

2020

Ljeto za pamćenje

Šta smo ono rekli, drugi krug koronapartija najesen? Malo morgen. Eto nama drugog kruga, a prvi još nije ni završio. A taman se ljudi razularili do kraja, nit se nose maske nit se poštuje distanca nit se izbjegavaju socijalni kontakti. Dezinfekciju ruku neću uopće spominjat. Mene i dalje najviše oduševljavaju specijalci koji mi u dućanu stanu iza leđa ko da mi rade ultrazvuk. Kad se i okreneš diskretno pogledat dotičnog, obično te pogleda tipa - šta je, igra mečka jebote, pa moram i ja doć na kasu, šta blejiš. E zato ja prakticiram stat kod one crte koja označava - ako priđeš bliže glup si, pa ak neko puše iza mene onda se okrenem i umilno pitam jel ga treba pustit prek reda. Pa ak mi kaže da ne treba onda zamolim da se izmakne na neku normalnu udaljenost, jer da meni zna nekad slučajno odletit recimo košara iza leđa pa razbit glavu onom odozada. Navodno sam istraumatizirana od djetinjstva, kad sam ispala iz košare u kojoj me uspavljivalo. Onda se uglavnom maknu, jer skuže da mi nisu baš svi kod kuće; bolje se maknut nego krvno stradat od budale na korak od kase u dućanu.
Al to nije sve. Čitam danas da će nam u kolovozu zelenu kantu odvozit svaki drugi tjedan. Znači kućni otpad. Jel možete probat zamislit na šta liči kanta za smeće u kojoj dva tjedna gnjile kore od krumpira, lišće od kelja i kupusa, dječje pelene, higijenski ulošci i sve ostale volšebne stvari koje gruvamo u kantu za smeće? Reću vam ja na šta liči - ne liči. Znači samo za to otklopit moraš bit ludo hrabar i imat gasmasku i odijelo ko da ideš među četrnajst korona i pet sarsova. Osmi mjesec, temperature iznad trideset i smeće koje kipi dva tjedna u kanti. Pa za ić bacit vrećicu u kantu prvo natakni na sebe sve spomenuto da se ne onesvijestiš od smrada kad otklopiš, i kad otklopiš iznutra izađe alien ko iz osmog putnika, slina kapa iz gubice, i proguta te ko čajni kolutić. Iz kuće te niko ne izlazi spasit jer su osljepili od smrada, a i kud će izlazit jer su čuli tvoje zapomaganje to jest mumljanje ispod gasmaske, a i ovo đubre šta te progutalo reži ko munjeno. Znači treba nosit i motorku kad kreneš bacat smeće, da je možeš žagnut prije dizanja poklopca od kante i sasjeć napadača prije neg šta krene režat i gutat. Ajde da i ne naraste alien u dva tjedna. Crvi će bit veličine poskoka. Mislim nije to ni loše, žderaće smeće pa neće smrdit u kanti, al će onda dečki koji su osuđeni odvozit kante možda lakše hendlat sa mrežama za izvlačenje ribe. Stave mrežu na beton, iskrenu kantu i stanovnike kante samo ušibaju u kamion nek se jebu o svom trošku. A onda nije bed iskrenut crve negdje po šumi, nek straše one šta kradu drva jebiga.

Eto kud će nas dovest kolovoz. Planiram počet sa iskapanjem bunkera za kojeg će Volfsšance bit najobičnija koliba, Možda će mi manje smrdit pod zemljom.

( photo by wikipedia, ovo neće puno pomoć al je baš slatko za vidjet )

23

utorak

lipanj

2020

Hešteg proćićenekad

Klimakterij je zapravo fenomenalna stvar, naročito za zimogrozne žene.

Znači čim krenu klimakterične promjene, trenutno se mijenjaju odijevne navike. Sve one smrzavice ko šta sam recimo ja preko noći više ne trebaju al ništa od vunenih stvari - ni veste, ni debele dolčevite, ma ništa takvo. Jer kad te šupi valung oblije te takav znoj da bi najrađe hodala u badekostimu, samo da ti nije bed da te vide susjedi kak razbacuješ snijeg u starom jednodijelnom kupaćem ( ono, šteta je novog, pa uzmeš onaj stari da se znojiš u njemu ). Ja sam recimo pretprošle godine cijelu zimu gorila ko rafinerijska baklja, hodala u kratkim rukavima doma i nosila drva bez flafi čarapa, samo krokse na noge i ajmo. Jedino sam na poso išla normalno obučena, al stalno u pripravnosti, sa rukom na ciferšlusu od jakne il gumbima od kaputa da se stignem raskopčat kad krene prvi znak mogućeg preznojavanja.Ljeto je još i gore; kud žeže sunce samo po sebi pa se preznojavaš od sunca, tud te dekne nalet vrućoće takvih razmjera da zapravo i ti isijavaš ko atomska bomba u atmosferu.
Osim šta se mijenjaju odijevne navike, mijenjaju se i živčane navike. Pa ti recimo u naletu tjeskobe smeta i kad neko samo trepće il diše; šta ćeš mi treptat i disat dok ja dušu puštam od muke. Kad hormoni popizde do kraja, valjda u ono vrijeme kad bi se ciklus trebo realizirat a ne realizira se, dolazi do kataklizme. Pa u pol jedanajst navečer kopaš za Milkom il nekim žele bombonima il bilo čime slatkim šta bi ublažilo nalet ludila, pa dok kopaš preznojiš se još pet puta šta od kopanja, šta od živčanoće, šta od valunga koji te dekno. Puno se i promišlja o smislu samog života, a promišljanje najčešće dovede do žestokog ribanja tuškabine il rola jer se nemaš s kime potuć kad te uhvati huja, pa bolje uzet i ribat da se ispucaš na nečem korisnom. Preporučljivo je u tim trenucima pustit nešta žestoko, recimo Deep Purple, decibeli isto doprinesu smanjenju napetosti i boljoj koordinaciji rada ruku.
Pa piješ Evine kapi il glogove kapi radi stabilizacije stanja, i tješiš se kak je zapravo dobro šta ne moraš stalno razmišljat jel imaš il nemaš rezervne uloške u torbi, a prije ti je to bio mast hev, uz sve ostalo andrlje koje moraš nosit, znači bomboni, banana ak ti padne kalij, mali kišobran, papirnate, rezervni upaljač, vlažne maramice, plaćeni računi od prošlog mjeseca, Kafetini ( puna i prazna kutija ) i sve ostalo šta je neophodno i bez čega se ne može. Zna se desit i promišljanje smisla života usred noći; zato je najbolje kraj kreveta na gotovs imat spomenutu Milku il žele bombone, pa ak te sastavi da se ne razbudiš dok nađeš slatke artikle - ležiš ko gospođa i jedeš. ( One sklonije slanom asortimanu su možda malo u problemu, ko će stalno imat na nahtkaslu kraj kreveta dasku, nož, špek i kruh, a nemreš špek ni jest bez crvenog luka; znači trebala bi i manja kanta za smeće da se može bacit ljuske od luka, da ne smrdiš ujutro ko da si spavala u pacu, plus zavoj i flasteri ak se slučajno zarežeš dok promišljaš ).

Utješno je sljedeće - svemu dođe kraj. Nakon nekoliko godina budeš ko nova, treba samo imat strpljenja i nastojat tijekom čekanja da to zlo prođe ne počinit šta verbalni, šta krvni delikt. Bolje je da nema kolateralnih žrtava; a i ti šta bi mogli ne svojom krivnjom postat kolateralne žrtve nauče treptat jako tiho i disat jako plitko. Šta je sigurno - sigurno je.

( photo by luckasta, šta reći )

22

ponedjeljak

lipanj

2020

Stolna situacija

Naime kod mene nikad nijedan ivent nije mogo proć bez nekog kolosalnog spektakla, za koji je onda uvijek trebalo pronalazit i kolosalna rješenja. Po mogućnosti možda malo kriva usljed nepoznavanja svih činjenica. Puno onih koji čitaju moje pričuljke kažu - kak se samo sjetiš, biće misle da izmišljam. Šta se imam sjetit, doživjela i pišem istinu, eto šta je.

Pa recimo kad se moj junior ženio iznajmilo se dva visoka stola, za koje sam jedva našla prekrasno voštano platno boje šampanjca da ih se zbandažira, da budu ljepši. Ono, da se mogu tamburaši ovlaš ležerno naslonit dok piju iza svirke, jer je taj dan bil tridesetdevet stupnjeva, gorilo je nebo i zemlja. Znači kad smo krenuli u svatove pokupila se cuga i jelo i svo andrlje sa stolova, zaključali i otišli. Osto okićen plot, šator, niski stolovi i klupe i spomenuta dva visoka stola. Tornjaka, kojeg sam tad imala, zatvorila sam na terasu da ne zapiša šator il ga podere u naletu tjeskobe.
Dakle u cik jutra ( sistem zora rudi, dan se bijeli ), negdje oko pet ujutro dolazimo mi doma iz svatova. Ja sa postojanom pundžom, šta od šnala šta od trovremenskog tafta, naotečenih nogu i skroz promukla od pjevne koreografije tijekom svadbene večeri. I odma s vrata vidim šta? Moja dragocjena voštana platna sfafuljana na travi, a stolova nema. Ko da ih je pojelo. Jebem sve po spisku jer sam tornjaka zatvorila na terasu, mogo im je pootkidat i ruke i noge. Ajde brže idemo gledat po živici kraj pruge, da nije neko iz zajebancije preskočio plot pa ih tamo zvizno. Nema ništa, ni s od stolova. Tu ja zovem mladenca, koji se naravno ne javlja. Tu ja zovem policiju, šta ću drugo, fale mi tuđi stolovi a bog zna jel i u kući šta fali, do kuće nisam ni stigla tražeć stolove po živici. Jedva se nekako sporazumijem onakva promuknuta s dežurnim, dođe tu patrola i uzmu podatke. Oćete jest, pit, hojte muter hohcajt zajne zone, da neće neg da ne znaju da će išta moć stvorit s tim jebenim stolovima. Pa nisam ni mislila da ćete ih stvorit, ljudi božji, al šta da radim kad stolovi nisu moji a druge ne stignem al nikako napravit da se vrate ( a ni ne znam ih napravit jebiga ).
Jedva takva nasekirana zaspim, kadli me probude vatrogasci negdje oko pol jedanajst, svira sirena točno pred mojom kućom, Ja skočila ko pofurena, reko da nije sad neko zapalio šator jebote. Nije, planula neka dvorišna kod susjeda a oni razjapili sirenu do daske. Pijem ja kavu i slažem govor za juniora, treba dečko znat da smo stolova bez. I ide se na ručak kod mladenke popodne, pa ću ja priopćit stolnu situaciju po ulasku u dvorište. Šapćem ja njemu na uho šta se desilo, glasa još uvijek nemam, a veli on meni - zaboravio ti ja reć, prešli su dečki prek plota i odnesli ih jer su im trebali za navečer. Kad se nisam zanesvijestila. Reko jel ti znaš da sam ja zvala policiju? Pa šta si ih zvala? Pa mislila sam da ih je neko mazno, eto šta sam ih zvala.
Složili kolača i odojka i malo ladnog soka šta pršće i odnijeli u postaju, da se ljudi malo okrijepe i da ponište prijavu.

Kud će tražit stolove koji su završili tamo gdje su bili potrebni. Stolovi se uvijek vrate kući, isto ko Lesi.

( photo by Sve i svašta )

21

nedjelja

lipanj

2020

Moje male najveće ljubavi

Već dva dana uživam u dugotrajnijem društvu najdražih frajera. Njihovi roditelji imaju prilično puno posla, pa dolaze k meni, malo manji najdraži frajer pa onda i veći najdraži frajer.

Tako mi je manji najdraži frajer priredio pravu predstavu. Deku sam morala koristiti kao zastor.
- Prvo pljesak na početku predstave - kaže mi.
Ja plješćem dok on slaže životinjice koje će glumiti u predstavi samo za mene.
- Nekoć davno živjela je Ovčica Bovčica koja se izgubila u šumi ( tupka ovčicom po stolu, šuma su njegova čaša i kockice ). Upomoć, ja ne znam doći do svoje kuće ( ovčica surlja sve brže po cijelom stolu ). Čuo ju je dinosaur Pandić ( eto i dinosaura u stampedu preko stola ). Što se dogodilo, ja ću ti pomoći ( prilazi tupkajući ovčici ). Izgubila sam se i ne znam gdje mi je kuća ( dinosaur preuzima kontrolu nad situacijom i vodi je do kuće ). Evo tvoje kuće, vidiš da sam ti pomogao da je pronađeš. Hvala ti puno, evo i druge ovčice koja živi u mojoj kući ( dinosaur i druga ovčica se pozdravljaju i dinosauru otpada prednja noga; ja plješćem, on me prekida - nemoj pljeskati, popravi mu nogu da mogu reći čiča miča - gotova priča, pa moram ustati i kirurški riješiti situaciju. )
Nakon što je obavljena trijaža dinosaura slijedi odjava i naklon glumca i svih životinja.
Veći najdraži frajer zapravo mi je otkrhnuo komadić srca. Dok smo slušali njegove omiljene pjesme upitao me:
- Koliko ćeš ti još živjeti?
- Zašto me to pitaš? - odgovaram.
Gleda me vrlo ozbiljno svojim plavim pogledom i kaže:
- Zato što te jako puno volim i ne želim da umreš.
U milisekundama meni pred očima prolazi slika iz bolnice; on prilazi mom krevetu, pažljivo mi dodiruje izubijano lice još uvijek puno stakla i kaže mi - ti si meni svejedno najljepša. Mogla sam onog jutra otići u vječnost da ga nikad više ne zagrlim.
- To nitko ne može znati. mili. Svatko mora jednom otići. Ali ti znaš da te ja najviše volim, i da ću te čuvati i kada odem. Jedino te više neću moći zagrliti.
Njegov plavi pogled, i ručice oko mog vrata. Daje mi pusu i nastavlja slušati svoje omiljene pjesme, kao da ništa nije ni pitao.

U jedno sam sigurna. Kada jednom dođe vrijeme da odem, jedino za čime ću žaliti jest njihov smijeh, njihovi zagrljaji i sva ljepota i svjetlost koju su unijeli u moj život.

( ovo je gusar u šeširu kojeg mi je nacrtao manji najdraži frajer )

20

subota

lipanj

2020

Cvilojeb samo takav

Dajte da vam danas predstavim jedan od najkrvavijih cvilojeba ikad napisanih. Naprosto moram, jer je autor stihova muškarac koji i izvodi pjesmu. ( Doista, napiso je cvilojeb puno mlađi, točnije sa tridesetpet, a po stihovima bi reć da je bio zatelebačen prek glave ).

Zanimljiv je taj muški svijet. Glume frajere veće od kipa slobode, a kad krenu pisat pjesme onda je to takva duševna bol da ti dođe da im odma ideš u apoteku po Prozak il Ksanaks il te neke praške za betonažu protiv živaca. Ovaj recimo kreće sa - sam samcijat sam, al s tobom u mislima i poljubio sam te u snovima hiljadu puta. Pa te vidim kak hodaš kraj moje kuće, jel mene tražiš. Ti si sve šta sam ikad želio i eto me raširenih ruku. Jer ti znaš šta trebaš reć i šta trebaš napravit, i silno ti oću reć da te volim.
Pa onda malo čezne za sunčevim sjajem u kosi od te tamo šta se u nju zatelebačio, i ponavljo bi joj da mu je stalo, i onda ko šlag na tortu nju pita kak da dopre do njenog srca jer on nema blagog pojma kak da to napravi pa će eto započet sa volim te.
Šta na to sve reć? Da je prolupo, eto šta. Da je naletio na nagaznu minu. Da ne vidi dalje od nosa. Da ne jede, ne pije i diše na škrge i da će tu tamo u koju se zatelebačio još malo počet vrebat ko Petrarca svoju veliku ljubav, iz grmlja i bašči. I sve izdaleka, ne usudi se prić ko da se zatelebačio u Nosferatua a ne u ženu. Ono, da ga ne podere noktima u paramparčad.

E zato ja ne pišem ljubavne pjesme. To su bolovi, to je determinirani kaos po glavi, to se ne zna jesi pošo il si došo. Lakše mi je uzet nečije već gotovo pa malo vidjet koja je gradacija boli u pitanju i pravit se pametna kad ne boli mene.
( Kraju zajebancija, gadno je kad se zatelebačiš do te mjere da ne znaš ni koji je dan u tjednu. Fala nebesima pa su te faze ostale daleko iza mene. A Lionel Richie danas slavi 71. rođendan i sigurno ne bi bio presretan da pročita kak sam se pozabavila stihovima koje su uvrstili među jedne od najljepših posvećene ljubavi. Srećom nema vremena, gasi svijeće na torti ).


18

četvrtak

lipanj

2020

#womenpower

U životu nisam nikom pokazala, da ne velim digla srednji prst. Šta ću dizat srednji prst kad imam jezičinu kojom mogu tom tamo nekom reć sve ono šta treba čut, pa i više ak sam loše volje il nenaspavana.

Al za sve postoji prvi put. Pa ću se i ja pridružit svekolikoj akciji podizanja srednjeg prsta u znak tople podrške onima koji nemaju pametnijeg posla neg se petljaju posvuda ko košulja u guzicu, i to tamo gdje bi trebali bit manji od makovog zrna.
Šta uopće trebaš imat u korteksu da bi se usudio govorit o silovanim ženama i njihovim pravima ili nepravima? Pogotovo šta moraš imat u korteksu da bi konstatiro da bi silovana žena o prekidu trudnoće trebala razgovarat sa obitelji? Čijom obitelji, od silovatelja il od tog tamo šta je sklon određivat šta bi silovana žena trebala napravit? Nije dovoljno ponižena i povrijeđena i upropaštena psihički i fizički onim što je prošla, treba joj se još nametnut i svoje mišljenje o tome šta da čini sa svojim tijelom.
Da se odmah razumijemo - nisam zagovornik pobačaja. Ne živimo u vrijeme Franje Tahija pa da još nije izmislilo kontracepciju, i to kojekakva sredstva. Znači može se spriječit sve šta se želi spriječit. Al sam žestok zagovornik toga da sjaše ženama s leđa svi koji valjda misle da su žene il preglupe, il presjebane da bi same odlučivale o koječemu.
Gospodo draga ( ako vas se može nazvat gospodom ), žena vas je nosila u utrobi i rodila uz fajn pretrpljenih bolova. Žena vas je presvlačila i brisala vam guzicu, hranila, odgajala i u puno slučajeva otkidala od svojih usta da bi vi imali nešta bolje. Onda ste se oženili, pa vas je na grbaču preuzela druga žena koja vam kuha, pere, pegla, usisava i rađa vam djecu. Imate valjda još ženske čeljadi u obitelji, pa me eto puka radoznalost tjera da pitam - šta bi napravili da je vaša žena, sestra il bilo koji ženski član vaše obitelji silovan? Sigurno bi rekli - ma nije to ništa, ko da joj je puko nokat. Da iza silovanja ostane trudna, i nju bi sigurno sputili da je najbolje da vas posluša jer je sama preglupa da donese bilo kakvu odluku osim spomenutog pranja, kuhanja, usisavanja i rađanja.
Da se vas pita, možda bi nam uzelo i pravo glasa i pravo na školovanje i ko zna šta sve ne. Najbolje bi nam bilo nataknut burke na glavu i držat nas iza zida od četri metra, da ne vidimo ni sunca ni mjeseca. Daj sjašite više i okrenite se nečem drugom, ostavite žene na miru. Pogotovo žene koje su pretrpile nešta o čemu nemate blage veze.
Pa sukladno tome, i ja evo dajem skromni znak tople podrške vašem dubokoumlju. Doista, srednjak sam pofotkala među rascvjetanim ivančicama da izgleda šta ljepše. Moja mama je bila vrlo fina žena i bilo bi joj drago da vidi moj srednjak podignut među cvijećem.

Molim i sve one koji podržavaju moj znak podrške da - ako im se da zajebavat s fotkanjem - pofotkaju svoj srednjak i ostave ga u komentar. Neka vide da nas ima.
#womenpower

17

srijeda

lipanj

2020

Nagložute bačve

Jel možete vi vjerovat da bi za neke tri, četri godine Sisačko moslavačka županija trebala postat odlagalištem radioaktivnog otpada iz Krškog? Jel uopće neko pito nas ispaćene porezne obveznike i žitelje šta mi mislimo o tome da nas Krško usreći tim radioaktivnim smećem? Jel bi mi htjeli da se na malo manje od sto kilometara od Zegea, na ekološki besprijekorno čistom tlu odloži samo nekih tri hiljade kubika govana koje niko neće, a mi bi trebali bit sretni šta će nas zapast? ( Ono, jebeš tri hiljade kubika, šta je to u odnosu na recimo sto hiljada kubika, jel. )

Nama ne treba recimo iskoristit najveću šumu kestena u Evropi za prodavat kestene il imat pčelarstvo; šta će zvrndat pčele kad se može nabubat radioaktivnih bačvi u odlagalište. Nama ne treba iskoristit te prekrasne banovinske brežuljke za razvoj voćarstva i vinogradarstva i stočarstva kad mogu po njima bauljat oni obučeni ko iza nuklearne kataklizme koji će istovarivat jebene bačve. Nama ne treba iskoristit prirodne potencijale koje imamo kad nam Krško daje ponudu koja se nemre odbit. A ta je da nam uvale bačvi od seljačke bune naovamo, pa nek se mi s njima zajebavamo.
Kaže - izgradiće se neki betonski spremnici u koje će onda pohranjivat ta govna. Ajde se molim vas sjetite kak kod nas uglavnom rade većina tih betonažnih firmi. Jesu jedno nekako sklajbali na hrpu i odmakli se parsto metara dalje - jel se sve nešta zarušilo i spucalo i nema više veze sa betonom. Pa nama je asvaltiralo ulicu prije nekih desetak godina i evo leži voda do pola ulice čim padne jača kiša. Šta mislite kad se to gore počne pod zemljom radit betonske spremnike, pa kad se sve zaruši a bačve se spizde van i raskotrljaju kud im se bude kotrljalo? Pa neće ih pobrat sam Bog da s neba siđe.
Dalje - bačve. Pa svi znate kakav je kod nas uglavnom mentalitet. Metalne bačve mogu se brate mili koristit za sve i svašta - za držanje kuruza, za skupljanje vode, za svaštanešta. Još takve krasne nagložute. Nema tih spremnika i ograda koje će zaustavit interesente da si pribave koju bačvu za držat raznu logistiku. Ono šta je u bačvama kresne u potok il na prvi šumski puteljak, a bačvu kući za daljnju uporabu.
Još malo dalje, eno po Černobilu vukovi veličine tamića. Geni mutirali od radijacije osamdesetšeste. Kak mi možemo bit sigurni da ta govna iz bačvi neće zračit i pretvorit naše risove i veprove u turbomegakingsajz zvijeri? Jedino možda da je okolo nasadit žabe, pa da od zračenja narastu ko krokodili. Eto novog Vuittona bez pare ulaganja.
A mi bi mogli od svega toga skupa svijetlit u mrakači ko neonke. Šta je super za ministarstvo zdravstva, čim vide otkud si kažu - vama ne treba ni cete ni magnetna, ozračeni ste odavde do vječnosti i ionako će vas ponit za par godina ucviljena rodbina u groblje. Pretvoriš se preko noći u Pikasovu sliku, naraste ti treća cicka il štagod još gore, a sve od žutih bačvi, jebote.

Fond za zbrinjavanje tih govana čak će platit piar agenciju da radi - pazi sad - na podizanju svijesti lokalne i opće javnosti o tematici zbrinjavanja radioaktivnog otpada, informiranju o stručnim aspektima projekta, brizi o zdravlju ljudi i čistoći okoliša, razvojnim mogućnostima lokalne zajednice. Pa ja sam ganuta do suza. I usput bi pitala jel ima koje prazno mjesto u toj piar agenciji, da malo iskoristim svoje govorničke sposobnosti.
Bolje to neg da spremam bačve u spremnike.

( photo by Imgflip )

15

ponedjeljak

lipanj

2020

Halimin put

Kad odgledaš "Halimin put", zauvijek se otkrhne jedan komadić duše i pretapa se u silnu bol i prazninu.

Halima je udana žena, nerotkinja ( rekli bi u njenom kraju - jalova je ) i živi zapravo raspeta silnom čežnjom da i ona u naručju uspavljuje ono što je u mukama donijela na svijet. Želja joj se ispuni na sasvim drugačiji način; kćer njenog brata, Safija, ostaje trudna sa mladićem druge vjere i otac je istjera iz kuće. Ona se sklanja kod Halime i njenog muža, gdje i donosi na svijet sina. Za selo je dijete umrlo pri porodu, a Halima ga podiže kao svoje najrođenije.
Dolazi rat, krvoproliće neviđenih razmjera koje Halimi uzima ono što je najviše voljela - sina kojeg je tako brižno čuvala od svega i svih i njenog dobrog muža, koji se nikada nije obazirao na riječi svoje obitelji da mu ne treba jalova žena. Halima noćima ne spava; plete šalove i tople veste koje nema tko nositi.
Rat završava i pomalo na vidjelo izlaze strašne masovne grobnice iz kojih vade tijela zaustavljenih u koraku i snu. Halima pronalazi i identificira muža, ali sina ne može pronaći iz vrlo jedostavnog razloga - ona mu nije biološka majka i ne može dati krv za DNK analizu. Uspijeva doznati gdje živi Safiija i odlazi k njoj moliti je da dođe dati krv kako bi kosti njihovog sina mogle snivati u miru. Dolazi i vidi fotografiju čovjeka koji je i odveo njihovog sina; ne znajući odveo je i svog sina u smrt.
Safija nakon nekog vremena ipak dolazi dati krv, i Halima konačno pred sobom vidi ono što je ostalo od njihovog sina - nešto kostiju i crveni konac koji mu je kao djetetu zavezala oko ručnog zgloba da ga nikad nikakvo zlo ne snađe. Zavezala, ne mogavši mu pomoći kada su ga iščupali iz njenih ruku i odveli u strašnu smrt.

Kad odgledaš "Halimin put", onda shvatiš puno toga. Sav besmisao rata koji pretvori ljudske živote u bolne krhotine, da nikada više ne budu ni sjenom onog što su nekad bili. Svu jezivu bol majke koja to nije, a podigla je na noge djetešce koje nije rodila i dala mu svu svoju ljubav. Svu muku koju čovjek mora proći samo zato što je netko drugi odredio da je prođe. Svu prazninu koja nastane kada ti sudbina, što li, otme ono što najviše voliš, pa nisi ni živ ni mrtav.

"„Kada završi rat i kada završe ratne pucnjave, tada progovaraju ljudske rane i počinju pravi rafali nepopravljivo povrijeđenih emocija. Upravo tim emocijama je ispunjen film 'Halimin put'. Svi ovi naši životi zapravo su kratki predasi između ratova, zato mislim da su takvi filmovi izuzetno potrebni. Zato bih voljela da i ovaj Halimin i Safijin put bude jedan od onih antiratnih filmova koji su protiv zaborava i s porukom 'Ne ponovilo se'.“ Ovo su riječi Alme Price, glumice koja je udahnula život filmskoj Halimi; maestralno je, oskarovski odigrala Haliminu priču.
Ja sam ostala zgromljena silinom bola i praznine. Komadić moje duše zaista se otkrhnuo i pretopio u nezemaljski bol.

13

subota

lipanj

2020

Sve za njih

Jučer sam, nakon dugo vremena, išla u vrtić po moje najdraže frajere. Radno vrijeme mi je takvo da bi među zadnjima išli doma iz vrtića, to je jedini razlog. Žao mi je što je tako, jer silno volim djecu i njihovu moćnu energiju koju isijavaju u svijet koji ih okružuje.

Iako sam pripremila sve za omiljeno jelo mog najdražeg frajera - piletinu i mladi krumpir za pečenje - u zadnji čas smo odlučili odvesti ih u Mekić. Nikada ih ja nisam vodila, a manji najdraži frajer za odlazak u Mekić je u stanju izvaditi i krv bez suza. Htjela sam uživati u njihovoj sreći, eto to je jedini razlog. Prvo sam pokupila najdražeg frajera, koji juriša prema meni i daje mi desetak pusa, sav znojan od skakanja po igralištu.
- Gdje idemo po brata? - pitam ga ( mislim, znam gdje je grupa ali pitam da vidim reakciju ).
- Ništa ti ne brini, sad ću ti ja pokazati - kaže on i vodi me za ruku prema bratovoj grupi. Njih tamo nema, čuju se u garderobi jer i oni malo idu van. Manji najdraži frajer sam se obuva, i to lijevu tenisicu na desnu nogu. Sav je ozaren kad me ugleda, i on mi daje dvije puse. Oblačim mu kratke hlače i pomažem obuti tenisice, teta je tamo pa da vidi da i ja radim na djetetovoj samostalnosti. Gledam prekrasnu crvenokosu djevojčicu koja plače jer se ne želi sama obuti; najradije bi joj išla pomoći, ali ne smijem zbog već spomenute tete.
Sjedamo u auto i tu im priopćavam da idemo u Mekić a ne doma na ručak. Raduju se jako i pjevaju cijelim putem, ima se i cede sa dječjim pjesmicama, jer se voze najdraži frajeri pa onda otpada gold fm.
Stižemo do Mekića. Kažem - pa ja tu ne znam ni ući.
- Ništa ti ne brini, evo tu su vrata - govori moj najdraži frajer i sve mi objašnjava, kako i što da naručim. Manji najdraži frajer me drži za ruku i čaga na muziku koja dopire iz zvučnika. Biraju trolove koje će dobiti uz svoj happy meal.
Sjedamo vani i čekamo. Stiže njihova klopa i moja kava. Oduševljenju nema kraja, manji najdraži frajer je malo tužan jer mu ne dam odmah trola dok ne pojede, ali zato jede da ga se što prije dočepa. Popili, pojeli, za divno čudo odbili sladoled i krenuli doma.
Putem mi manji najdraži frajer kaže:
- Hoćeš špotati tatu jer me kupao preko glave?
Ostajem malo zbunjena, a onda mi najdraži frajer šapće da brat ne voli prati kosu.
- Naravno da ću ga špotati. Znaš kako tjeram zeca metlom kad te sruši? E pa tako će biti i tati. Mene mora slušati. A tebi ću pokazati kako da držiš glavu da te ne kupa preko glave.
Doma nas dočekuje Bonkica, oduševljena jer su stigla dva dječaka spremna za divljanje po dvorištu. Manji najdraži frajer mi sjeda u krilo i dopušta da mu pokažem kako da izbjegne kupanje preko glave.
Tata dolazi po njih i manji najdraži frajer s vrata kaže - sad će te baka špotati, sram te bilo što si me kupao preko glave. Ja kao vrhunaravni autoritet potvrđujem njegovu tezu i prijetim tati da se to ni u kom slučaju ne smije raditi. Manji najdraži frajer je jako zadovoljan i odlazi još malo trčati po dvorištu.

Sa mnom nema zafrkancije. Jednako kao što manji najdraži frajer daje sve za Mekić, tako ja dajem sve za njih.
End of story.

11

četvrtak

lipanj

2020

Ono kad krene...

Davnih godina ( dakle zbilja davnih, bila sam prvi srednje ) moja se mama jezivo porezala sjekirom praveći sitno za potpalu. Tata je već nekoliko godina bio teško bolestan, brat u vojsci, a meni nije dala ni prismrdit sjekiri, jer ja sam ljevakinja i oštri predmeti bili su mi ograničeni za uporabu širokog spektra.

Znači dolazim ja doma iz škole - sve krvavo, ko da je Džek Trbosjek kasapio po kući. Krvava kvaka, krvave pločice u hodniku, krvavo sve po kupaoni...nema šta nije krvavo. Idem prema spavaćoj sobi gdje je tata ležao, i po tepisonu tragovi krvi. Sve me strah otvorit vrata. Ulazim u sobu, tata sav uspaničen, kaže - mama se strašno posjekla sjekirom i otišla je na šivanje. Odbija jest dok se ona ne vrati. Ja operem kvaku, hodnik, kupaonu, i taman počela prat tepison - eto ispaćene roditeljice prokušanih vrlina. Sa ogromnom udlagom na kažiprstu lijeve ruke.
- Krv najbolje silazi hladnom vodom, čime to mrljaš?
- Pa stavila sam Čarlija, sići će valjda. Šta je s prstom?
- Presjekla tetivu, sašili sve i stavili mi ovo govno. Sad neću moć ništa radit.
- Pa pomoći u ti ja sve šta treba.
Ne da ona ni čut, al vrlo brzo shvaća da zbilja ništa neće moć radit s tim čudom na prstu, a i bolilo ju je ko sam vrag. Pa je oćeš - nećeš morala dopustit da pristavljam jelo kuhat, prostirem veš, ložim peć i sve ono šta ona definitivno nije mogla. Doista, hodala je ko kobac stalno za mnom i nadgledala jel sve po peesu, uz hrpe korisnih i beskorisnih savjeta, stalno ponavljajuć - ko će dočekat da mi skinu ovu skalameriju s prsta?
Strefilo se da smo imali i neke majstore, i staviće se peć komad odojka u rol, za ručak šta nama šta majstorima. Ja idem u dućan i kažem joj - ne diraj ništa s tim prstom, začas sam doma, mesu nemre ništa bit dok se vratim. Da šta ja balava pametujem, nije ni mislila ništa dirat.
Dolazim doma, nje nema. Ulazim u kuhinju, pod mastan ko sto vragova, a u rolu čujem da meso cvrči. Vidim vani da fali jedan od majstora, ova dvojica rade. Pitam - šta se desilo, kažu oni meni:
- Ma gospođa Ljubica krenula podlit malo odojak pa joj ispo pekač na nogu i sfurila si je stopalo. Odvezo ju je kolega na kirurgiju.
Operem pod u kuhinji ( trodupla doza Čarlija, bilo masno ko stođavo ), ogulim i spečem krumpir, napravim salatu. Taman postavljam stol da idu ljudi jest ( a i tata i ja skupa s njima ) kad eto dvostruke ranjenice; jedva hoda, lijevo stopalo zamotano, ide bosa ko karmelićanka jer nemre ništa obut. S vrata mi kaže:
- Zamisli, radio opet onaj kirurg šta mi je skrpo prst. Kad me vidio, kaže - gospođo, toplo preporučam boravak u zamračenoj prostoriji uz puno limunade i mirovanja, vi kak ste krenuli božemeprosti nećete živi dočekat kraj tjedna. Baš njega briga šta ja imam majstore doma...jel meso dosta pečeno?
- Je, mama, već sam ga narezala. I napravila krumpir i salatu.
- Ti si rezala meso?! Šta sam ja tebi rekla za rezanje, oćeš si prst otfikarit, jel vidiš šta je mene snašlo?! Daj da vidim, gdje je meso?
Gleda, klima glavom ( u smislu - pa nije ni loše za ljevorukog rezača ), šepa se u sobu presvuć i zove me:
- Ajde mi raskopčaj šos, nemrem nikak jednom rukom.
A pekač je mogla izvuć jednom rukom i sfurit stopalo do kosti.

To je bila ona. Naprosto me htjela štititi od svega lošeg šta me moglo snać, uključujući i povrede oštrim predmetima i opekotine po kuhinji. I tako je činila sve dok je bila uz mene, sve dok je disala.

10

srijeda

lipanj

2020

Točka, točka, točkica

Jesam ja ono neki dan se farbala i iskopala iz ormara žutu vestu za poslikat se, i usput ustvrdila da nemam sirota mjesta u ormarima za novu robu jer se nemre ni čačkalica gurnut? E pa našla sam svejedno mjesta za još jednu haljinu. Sve se može kad se hoće.

Jer mogu možda tu i tamo se obuć u neki pretpotopni komad robe koji sam zadnji put nosila otprilike nikad, al eto kad mi je već zapelo ovo točkasto čudo za oko onda sam ga i kupila. Valjda će nekad doć i ljeto ove godine pa da se može haljina obuć. Doista morala sam je odnest u šnajderaj da malo stave neke ušitke jer nemam trbuha za popunit sav pripadajući materijal utrošen za šivanje haljine, al danas sam je donesla kući. Pa sam je odma išla obuć i poslikat se; britanska blogerica sa četrdeset hiljada pratitelja ima taj modus operandi - odma novu prnju na sebe i ajmo fotka i ajmo prezentacija.
Dakle dušu sam ispustila. Nisam još uvijek vična nariktat mobilni uređaj tak da sve ispadne savršeno. Ak se vide cipele - odreže mi glavu. Ak se vidi glava - nema jebenih cipela. Ak se vidi i glava i cipele - onda upadnu i vrata u kadar. Preznojila se trinajst puta dok sam nariktala stolce i sebe i opet nisam dobila ono šta sam htjela dobit. Pa sam sozula cipelu i stavila je na krilo, šta drugo napravit kad nemaš osam pipaka ko hobotnica da istovremeno sjediš, poriktavaš haljinu, stišćeš onaj jebeni gumb da te uslika i razmičeš višak stvari koji ulijeće u vidno polje a ne treba uopće tamo bit.
Uglavnom moram radit na svačemnečem vezano za postizanje vizualnog identiteta modnih detalja koje misim povremeno prezentirat. Dok god to ne uspijem biće ovakvih fotki.

Eto me ko one nekadašnje multipraktik emajlirane rajnglice.

08

ponedjeljak

lipanj

2020

Portret žene u žutoj vesti

Konačno se danas krenem ofarbat. Ono, farba kupljena i samo čeka da se krene u realizaciju projekta ultrapepeljastoplavog friškog luka.

Pa jedva nađem farbu ( pala iza vešmašine kad su se prale deke pa je malo odskakivala ) i natrtrljim je na kosu, i sjednem na terasu otpit koji gutljaj ladne kave, navodno je dobra za ten, i malo ću preštračit po društvenim mrežama. Kadli će mi ponudit blog, engleskog podrijetla, koji bi ja manirima iskusnog prevodioca nazvala "Pa nije 50 tak jako staro". Ima žena četrdeset hiljada pratitelja; brže ću ja otvorit e da bi eventualno uvidjela gdje ja griješim kad nemam te puste hiljade. A ona samo mijenja košulje i majice - barbiroza, naglošareno, turbozeleno i tak, i onda opisuje s čime se te novokupljene prnje mogu sparit doma. I ljudi to čitaju, to je lajkova ko na filmu.
Za početak, ja imam po ormarima tolko prnja da više ne znam ni kud stavljam, ni zašto stavljam, ni kud sam stavila, pa svaki put ko mahnita kopam dok nađem ono šta mi treba. Znači ja se jedino mogu fotkat u tim komadima robe koje imam, s tim šta za neke uopće ne znam otkud mi i ko ih je zamajkubožju zguro u moj ormar. Ne znam jel to može bit zanimljivo, ono baš da stalno se naslikavam u staroj il novijoj robi, al mogu probat.
Pa sam, sve sa farbom na glavi, otvorila najkritičniji ormar iz kojeg se nakanjujem ko gladan srat bacit pedeset posto toga. Da potražim žutu vestu koju nikad nisam mogla nać kad sam je htjela obuć, i tak su prošle godine u nenošenju. Obukla je možda triput. Svaki put kad preslagujem ormar onda je nađem pa mi je žao bacit, jer eto možda je jednom ipak uspijem locirat kad mi dođe da naglo požutim. Kadli eto veste na najdonjoj polici, ko da je slutila da je došlo njenih petnajst sekundi slave. Nategla ja nju sve prek nafarbane glave, pa reko sad je red i ovjekovječit taj dirljivi trenutak kad sam konačno obukla vestu nakon tolikih godina.
Sad bi, za razliku od engleske kolegice koja samo kupuje i naslikava se u novom, ja trebala održat jedan ekspoze o tome kak ću ja ipak jednom al zaozbiljno na lomači u dvorištu spalit sve te prnjetine koje stoje u ormaru za
- ak mi bude trebalo nešta tamno
- ak mi bude trebalo nešta svijetlo
- ak mi bude trebalo nešta za u šupu
- ak mi bude trebalo nešta za prat iza krečenja
- ak mi bude trebalo nešta nagloskrozšareno
- ak mi ništa od toga ne bude trebalo al svejedno stoji

E pa dok se ne riješim svih tih divnih komada robe ( neki mogu proć ko artefakti ) možda da i ja s vremena na vrijeme nategnem na sebe nešta od svega toga.
Čisto da ugleda svjetlost dana.

06

subota

lipanj

2020

Neka mirno sniva

Odrasla sam uz zvuke tambura. Moj voljeni brat bio je vanserijski tamburaš; kažem bio, jer je bolest zaustavila njegove ruke u sviranju, koje je volio više od života. Danas teško i sluša kada netko svira; sjećanja na sve one sate koje je proveo s tamburom u rukama preveliko su breme. Najteže je podnijeti kad ti sudbina, što li, uzme ono što najviše voliš.

Odrastajući uz takvog tamburaša, s vremenom sam naučila prepoznati majstorsku ruku u sviranju. Oni najbolji imaju poseban gard, način na koji drže tamburu, način na koji se njihova duša ogleda u osmijehom obasjanom licu dok sviraju. Oni najbolji su naprosto rođeni da sviraju i ništa drugo.
Dejana Bažanta prvi sam put čula kako svira u njegovoj rodnoj Subotici. Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj pjevanjem je sudjelovalo u obilježavanju stote godišnjice rođenja velikog Albe Vidakovića, pa su nam divni domaćini za rastanak priuštili uživanje u svirci Ansambla Hajo, majstora tamburaša koji prate Zvonka Bogdana ali imaju i puno svojih autorskih pjesama. Osim Branka Kutuzova, možda najboljeg basprimaša kojeg sam imala prigodu čuti uživo kako svira, u oko mi je odmah upao i Dejan Bažant. Opet ponavljam - tu ne možeš pogriješiti. Vidiš mladog čovjeka koji drži tamburu kao da je srastao s njom i svira ne samo prstima; svira čitavom svojom dušom jer naprosto ne zna i ne želi svirati drugačije.
Drugi put sam Dejana slušala u Lisinskom, na koncertu Zvonka Bogdana; bio je savršeni dio orkestra kojeg čini dvadeset i jedan tamburaš. Neopisiv je osjećaj i neopisive su slike koje nastaju kad slušaš takve majstore.Vidiš široku, plodnu bačku ravnicu i konje koji kasom idu prema salašu. Osjetiš miris dunja na šifonjeru i uglancanih soba. Ćutiš neodoljive mirise bogatstva hrane i vina kojim te dočekuju Bunjevci. Slušaš davno zaboravljene pjesme žeteoca koji se vraćaju kući nakon teškog dana u polju.
Ostala sam zatečena pročitavši da je Dejan Bažant usnuo u vječnosti, u trideset i osmoj godini života. Nevjerica i tuga zbog svih ljudi koje je ostavio iza sebe, ali i tuga zbog majstorske ruke koja više neće dodirivati žice. Možda u drugoj dimenziji, nevidljivoj ljudskom oku. Sigurna sam da će biti tako. Dejan Bažant ne bi nigdje otišao bez svoje tambure.

Neka mirno sniva u vječnosti. Bio je vanserijski, vrhunski tamburaš. Malo ih je takvih.

05

petak

lipanj

2020

Sretan rođendan, Aki

Nekadašnji školski plesnjaci bili su nešto što današnji klinci uopće ne mogu ni zamislit. Petkom od devetnajst nula nula do najkasnije pola deset, i to ako je dežurni učitelj bio jako dobre volje; inače su se kablovi počeli skupljat u dvadesetjedan nula nula.

Ja sam u nekoj dobi od dvanajst godina, uz strašno puno kuknjave i zapomaganja, uspijevala namolit mamu da me pusti na ples, a školu sam iz dvorišta mogla pogodit kamenom. Pa kud bi ti išla, pa to idu oni stariji ( čuj stariji; ovi iz srednje škole nisu smjeli ni prismrdit na osnovnu školu na ples, ni pod razno, znači oni stariji su bili naši osmaši ). E onda je tata, ko moj jedini zagovornik, znao popizdit pa reć - pa daj je pusti, nek se dijete ispleše, šta će gledat tebe kak heklaš valjda. Za dva sata je doma. Pa stroga kontrola onog šta ću obuć, a nosila sam traperice i neku majicu, neš ti spremanja. Onda propovijed - pazi šta radiš, nemoj da se ja crvenim. Da mama, dobro mama. I onda kad se dočepam škole...divota. Plešem i plešem i plešem, sve dok ne dođu oni glupi sentiši koje nikad nisam plesala, jer su osmaši vrebali cure nekih drugih predispozicija. Ja sam oduvijek bila tanka i dugačka, a njih su zanimale pa onak...tučnije cure. Taman malo uhvatim zraka i dobijem se od prethodnog preznojavanja dok prođu cvilojebi, i onda opet plešem i plešem i plešem.
Prvi sentiš u životu otplesala sam - pazi sad - u Ajdovščini, prije nekih jako puno godina kad sam bila dio školske delegacije koja je išla u posjet njihovoj školi, i to "Stranicu dnevnika" Parnog valjka. Došo po mene neki njihov osmaš, školska sportska zvijezda; mene cure nagovorile da ostavim raspuštenu kosu, znači izgledala sam ko grička vještica, s uvjerljivo najjačim vlasištem na plesnjaku. Plešemo mi, on kaže da imam prekrasnu kosu, a ja mislim - ajme da me sad mama vidi i da čuje šta ovaj priča, pa polomila bi mu noge i iščupala jezik, a mene za kosu odvukla s densflora. Srećom nije mogla ni vidjet ni čut, spavala je snom pravednika dok sam se ja pokušavala odlijepit od Slovenca koji me privuko da sam jedva disala.
Pa kad je krenulo "700 milja od kuće" ko da sam se prepoznala u stihovima i jedva dočekala da se odlijepim i odem curama koje su vrištale od smijeha. Govorile su - pa ti nisi normalna, gle kak je zgodan i kak se ražalostio. To mene nije spriječilo da uživam u plesu, jebeš stiskavac. Plesat je puno lakše i ljepše kad ti neko ne pokušava objasnit da imaš prekrasnu kosu.

Bila je u igri 1979. godina, Parni valjak je izdo album "Gradske priče" i činilo mi se da svijet počinje živjet petkom kad bi se ja uspjela dočepat plesnjaka.
( Sretan rođendan, Aki; znam da nećeš čitat moje glagoljanje, ali uljepšali ste mi toliko plesnjaka i koreografija da to nije normalno ).

04

četvrtak

lipanj

2020

Palmovita situacija

Bila danas u Lidlu kupovat svaštanešta, i vidim odma s ulaznih vrata šta? Kokospalmu. Mislim šta bi ja znala da je to kokospalma, al zapakirana u tirkiznonagloplavi papir sa isto takvim morem, bijeli pijesak i palmurina sa kokosima.

Odem ja pograbat u kolica ono šta mi treba, al stalno mi ruje po glavi ta palma. Nisam nikad imala takvu biljku, pa ono...ak se uspije razrast da zamišljam da sam na nekom tropskom otoku, ležim u debeloj hladovini i pijem koktele sa suncobrančićem ko Delboj. Jel da kupim, jel da ne kupim...pa kad sam krenula prema blagajni utrpam ja i palmu u kolica. Jedva sam je svladala, ima dugačko lišće i sva je neka izdužena. Jedva je shendlala iz kolica i ugurala u auto, šteta da je skršim prije reda. Jedva je izvukla iz auta i doteglila na terasu. Pa vidim na tirkiznonagloplavom papiru prekrižen beštek; nisam poludila kuvat čušpajz od palme jebote. A onda skužim da taj prekriženi beštek valjda znači da se eventualni urod od palme u vidu kokosovih orasa ne smije konzumirat. Pa gdje su je uzgajali, kraj nuklearke il na onim atolima gdje vrše atomske pokuse? Jer ja sam planirala recimo da ta palma daje urod dovoljan za peć kokoskifle do kraja života, plus sama radit kokosovo ulje. Šta bi ja plaćala te pripravke kad sam nabavila palmu koja bi mi trebala omogućit da sve to sama uzgajam. Al dobro; prekrižen je beštek, a i teško se kokosovi orasi otvaraju.Odustajem od ideje korištenja palme u prehrambene svrhe, znači može poslužit za stvaranje tropskog ugođaja, nošenje havajki i tak to.
Kad sam se malo isporavila od nošenja iću ja proguglat da vidim kolko se treba zalijevat, da je ne sjebem sa previše il premalo vode, i da vidim jel joj paše sunce il malo sjene. Dakle našla sam divne savjete. Za sam početak, da me ubije u pojam, kaže da nikako nije prikladna za početnike i da je bolje prvo usavršit uzgoj fikusa. Baj d vej, svaki moj fikus je završio u kanti bez ijednog lista. Dalje, posudu s palmom treba držat na mjestu sa puno svjetlosti al je treba dozirat; šta da joj radim, da je prenosim vamotamo po terasi dok se svjetlost ne nadozira? Oću još bruh dobit kad je presadim u veliku teglu? Još malo dalje kaže - kokospalma i njeno održavanje komplicirano je i zato šta ne voli suh zrak, al ne smije se ni natapat vodom. Pa je zato bitno prskat lišće vodom. Znači ja sam sebi danas, ničim izazvana, natovarila na vrat nešta šta će me izludit od prenašanja i doziranja i prskanja. Da ne kažem da sam saznala da može narast do dvadesetpet metara u zrak.

Pa kud ću s njom i kak ću je prenosit i kolko vode ću potrošit, majkosvetabožja. Daj ko ima kakvu ideju kak da pršćem lišće palmi na visini od dvadesetpet metara nek mi se javi u roku hitno.

Oluja nad Brezjem

Moja baka po ocu silno se bojala grmljavine. Čim bi primijetila da se od Zagreba valja olujno čudovište prepuno tmastih oblaka zabarikadirala bi se u srednju sobicu svije male, skromne kućice, zamotala se do vrata i molila krunicu. Dok god je nevrijeme trajalo ona bi molila i molila, uvjerena da će njena molitva zaustaviti praskove munja koje su parale nebo. Izlalzila bi van tek kada bi sve potpuno stalo, kada bi se crni oblaci odvukli u daljinu, strašiti neke druge ljude.

Ja osjećam tek jezivu nelagodu kada se nebo rasvijetli prije samog udarca groma pa onda iščekujem gdje će opaliti. Poisključujem sve eletrične aparate, ako je sumrak upalim nekoliko svijeća i onda nema straha od očekivanja gdje će bubnuti, Upalim nekoliko većih mirisnih svijeća i njihova mliječna žuta svjetlost ovija prostoriju i nježnošću i sigurnošću. Moj najdraži frajer poželio je danas prespavati kod mene. Dok sam ja došla s posla kući, najgori dio je već prošao; crni oblaci visjeli su poput poderanih kaputa i tek se povremeno začula potmula udaljena rika groma, Najdraži frajer kaže da mu se više sviđa normalno svjetlo i taman sam u napasti da ugasim svijeće, kadli pored prozora se stvori strašan odbljesak a odmah zatim i grmljavina od koje treperi cijela kuća. Nastavljamo raditi prstima sjene životinja i igrati kaladont, a onda i razgovaramo. Zijeva i priča mi kako je u vrtiću teta svirala gitaru a on pjevao "Tears in Heaven". Pitam hoće li je meni otpjevati sad kad legnemo. Kaže - naravno, to je naša omiljena pjesma, Ušuškavam ga pod njegovu dekicu i liježem pored njega. On pjeva dijelove sa tekstom, a onda ručicama i mumljanjem glumi instrumente. I ja instrumentalno pomažem svom najdražem pjevaču. Kroz prozor sobe i dalje su vidljivi odbljesci munja koji se ipak pomalo udaljavaju i potmiula grmljavina čuje se negdje daleko. Zaspim uz njegovo ravnomjerno, nježno disanje kao puh. Trgnem se malo iza jedanaest, svjesna problema koji nastupa; nisam popila tablete, spavala sam dva sata, a u mraku kroz prozor na hodniku ukazuje se moj dragi neprijatelj, puni mjesec koji će mi noćas možda neznatno zagorčavati život. Pokrivam moje malo veliko blago i ustajem popiti tablete, koje će mi noćas slabo pomoći.

Tako je i u životu; navuku se crni oblaci i krene nevrijeme neslućenih razmjera. Možeš samo bespomoćno čekati dok traje grmljavina i strašna tutnjava. Kada se sve smiri, iza oblaka koji otputuju nebom promoli se sunce ili možda mjesec, donoseći svjetlost i razbijajući tamu kao da je nikada nije ni bilo.
Nijedna oluja ne može trajati vječno. Mora iznjedriti smiraj duše. Mora se sve vratiti tamo gdje je bilo prije nego što je dan počeo tamniti i gubiti svjetlost.

( photo by CDC )

01

ponedjeljak

lipanj

2020

Budimo Ljudi jedni drugima

Miles Davis bio je jedan od najvećih jazz glazbenika koji su hodali američkim tlom. 25. kolovoza 1959. izašao je na nogostup pred čuvenim jazz lokalom "Birdland" zapaliti cigaretu; pored njega stajala je bjelkinja koja je izišla iz lokala iz istog razloga. Naišao je policajac i rekao mu da produži dalje. Gospodin Davis odgovorio je jedinim logičnim protupitanjem - zašto bih, pa ga je policajac odlučio uhapsiti i došlo je do naguravanja. Prišla su još trojica policijskih detektiva i počeli su tući gospodina Davisa, ni ne znajući koga tuku. Priveden je pod optužbom neprimjerenog ponašanja i napada na policijskog službenika. Slučaj je medijski popratila svjetska javnost, ukazujući na rastući rasizam njujorške policije,
George Floyd novi je Miles Davis, bolje rečeno jedan u nizu brojnih Milesa Davisa. Razlika je u tome što je George Floyd umro sa lisicama na rukama, na betonu Minneapolisa. Ugušio se dok mu je policajac klečao na vratu, a tri ostala policajca ignorirala apele okupljenih građana da puste čovjeka. Jer George Floyd je bio čovjek; doista druge boje kože, ali čovjek. Sa vrlinama i manama, poput policajca koji ga je ubio, i sad je uhićen pod prijetnjom zatvorske kazne od 25 godina zbog ubojstva iz nehaja. A Georgea više nema; njegov je ovozemaljski put okončan gušenjem koje mu je priuštilo drugo ljudsko biće.

Nitko od nas ne može rođenjem odabrati boju kože, spol, vjeroispovijest ili nacionalnost. Ali može odabrati biti čovjekom koji u svakom drugom ljudskom biću vidi samoga sebe. Zato sam još više ponosna na mog najdražeg frajera, koji je u Londonu za malenog dječaka druge boje kože rekao da je drugačiji od njega po boji majice koju je nosio.
Rasist se ne rađa; rasist se postaje ugledanjem na okolinu i ljude koji ga okružuju. Nije li krajnje vrijeme da djecu počnemo učiti da smo svi isti? Ili bolje rečeno, da počnemo učiti od djece? Djeca će u ranoj dobi pristupiti drugom djetetu kao sebi ravnom i uživaće u igri, neopterećena jezivim stvarima kojima se truju odrasli.

Budite ljudi jedni drugima, i budite svjetlost jedni drugima. Svi smo mi krvavi ispod kože. Svi smo mi Miles Davis, i možemo postati George Floyd. Boja kože nas neće zaštititi od monstruma.

( prva fotografija - Miles Davis u krvavoj košulji, The 1959 Project; druga fotografija - djeca koja se grle, snimio Joseph Crachiola )



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.