Neka mirno sniva

Odrasla sam uz zvuke tambura. Moj voljeni brat bio je vanserijski tamburaš; kažem bio, jer je bolest zaustavila njegove ruke u sviranju, koje je volio više od života. Danas teško i sluša kada netko svira; sjećanja na sve one sate koje je proveo s tamburom u rukama preveliko su breme. Najteže je podnijeti kad ti sudbina, što li, uzme ono što najviše voliš.

Odrastajući uz takvog tamburaša, s vremenom sam naučila prepoznati majstorsku ruku u sviranju. Oni najbolji imaju poseban gard, način na koji drže tamburu, način na koji se njihova duša ogleda u osmijehom obasjanom licu dok sviraju. Oni najbolji su naprosto rođeni da sviraju i ništa drugo.
Dejana Bažanta prvi sam put čula kako svira u njegovoj rodnoj Subotici. Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj pjevanjem je sudjelovalo u obilježavanju stote godišnjice rođenja velikog Albe Vidakovića, pa su nam divni domaćini za rastanak priuštili uživanje u svirci Ansambla Hajo, majstora tamburaša koji prate Zvonka Bogdana ali imaju i puno svojih autorskih pjesama. Osim Branka Kutuzova, možda najboljeg basprimaša kojeg sam imala prigodu čuti uživo kako svira, u oko mi je odmah upao i Dejan Bažant. Opet ponavljam - tu ne možeš pogriješiti. Vidiš mladog čovjeka koji drži tamburu kao da je srastao s njom i svira ne samo prstima; svira čitavom svojom dušom jer naprosto ne zna i ne želi svirati drugačije.
Drugi put sam Dejana slušala u Lisinskom, na koncertu Zvonka Bogdana; bio je savršeni dio orkestra kojeg čini dvadeset i jedan tamburaš. Neopisiv je osjećaj i neopisive su slike koje nastaju kad slušaš takve majstore.Vidiš široku, plodnu bačku ravnicu i konje koji kasom idu prema salašu. Osjetiš miris dunja na šifonjeru i uglancanih soba. Ćutiš neodoljive mirise bogatstva hrane i vina kojim te dočekuju Bunjevci. Slušaš davno zaboravljene pjesme žeteoca koji se vraćaju kući nakon teškog dana u polju.
Ostala sam zatečena pročitavši da je Dejan Bažant usnuo u vječnosti, u trideset i osmoj godini života. Nevjerica i tuga zbog svih ljudi koje je ostavio iza sebe, ali i tuga zbog majstorske ruke koja više neće dodirivati žice. Možda u drugoj dimenziji, nevidljivoj ljudskom oku. Sigurna sam da će biti tako. Dejan Bažant ne bi nigdje otišao bez svoje tambure.

Neka mirno sniva u vječnosti. Bio je vanserijski, vrhunski tamburaš. Malo ih je takvih.