Sjećanje na neopisivo

Još uvijek je nestvarno gledati doček u ljeo 2018. onih koji su na mjesec i pol dana ujedinili ovaj komadić raja na zemlji, jedinu domovinu koju imamo bez obzira gdje nas život odnio. U zaborav je palo sve - rate kredita, obiteljske razmirice, stranačka prepucavanja. Nitko nije imao vremena za tako nešto, jer je nogometna reprezentacija države od četiri miliona duša prošetala u Rusiji do finala svjetskog prvenstva i ispunila sve nas neizmjernim ponosom. Nešto sam se naplakala tih dana, pogotovo gledajući doček koji je trajao i trajao i trajao. Sjećate se sigurno da im je do Jelačić placa trebalo gotovo sedam sati od aerodroma.
Moj najdraži frajer živio je nogomet sa svojih pet godina. Nosio isključivo navijačke majice, naučio pjevati hrvatsku himnu i skoro potrgao ograde kod obadvije bake pucajući slobodnjake u one dane kad nije bilo utakmica.
Ovu sam priču napisala dan prije moskovskog finala i dala joj naslov "Neopisivo".

Kad moj najdraži frajer ostaje kod mene na spavanju, a sve u sklopu ozračja sutrašnjeg finala u Moskvi, onda to izgleda ovako. Dolazim s posla mrtva umorna i preznojena. Dočekuje me mali princ sa širokim osmijehom, pusom i pitanjem - jesi li umorna, naravno obučen u navijačku majicu. Kažem da jesam. Njegov je odgovor - onda sjedi i gledaj kako ja pucam slobodne udarce. Manirima najboljeg strijelca uzima loptu i pretvara dvorište u stadion, pucajući u svim raspoloživim pravcima. Lopta završi pod živicom, kreće po nju ali treba moju pomoć, jer su oni žuti puževi golaći izmilili van, kaže - molim te pomozi mi, ja se užasavam puževa bez kućice. Dok kupim puževe kažem mu - Subašić se ne boji puževa. Pogled i odgovor - ja nisam Subašić, ja sam Modrić. ( Tak mi i treba kad uzmem za primjer krivog igrača.)
Jedva ga dobijem da završi pucanje slobodnjaka. Ulazimo u kuću, gdje slijedi izvođenje himne nekih petnajstak puta (još malo zapinje onaj dio - sinje more svijetu reci i dalje, pa Mia Negovetić pjeva i pjeva, a pjeva i on da zapamti to šta još zapinje).
Idemo večerat. Ima i puding od čokolade, hoću stavit krpu preko majice da je ne ufleka. Kaže - bako, Modrić sigurno ne veže krpu oko vrata dok jede puding. Nakon večere još se trebaju pucat penali; na to stavljam veto jer se najeo, pa umjesto toga opet ide izvođenje himne desetak puta. Pere zube i sam se skida, tvrdeći da ja ne znam složit navijačku majicu. Pita gdje ću je stavit, da je ne bi neko uzeo. Reko nema diranja tvoje majice, Boni je čuva.
Legnem kraj njega, to je naš ritual, i jedva uspijevam prebacit temu s nogometa na geparde, o tom nismo dugo razgovarali. Još se malo vrti, daje mi pusu i kaže - idem sad spavat, da mogu sutra bolje izvodit slobodne udarce.

A ja sklopim oči samo na tren, pa se probudim oko ponoći; tek toliko da obučem pidžamu i ušuškam strašnog napadača.
Samo jedna riječ bi bila to - neopisivo.

( photo by TPortal; i ovo na fotografiji je neopisivo )