Iz kojih kutaka sjećanja, razuma, bola, radosti, čega li krenu stihovi? I to moćni, naoko vrlo jednostavni a puni neslućene čežnje? Utjelovljeni tek u mislima, bez mogućnosti da postanu stvarni? Omotani plavetnilom najnježnijih snova koji se otkrivaju tek rijetkima?
Toliki su pisali, a vrlo ih je malo uspjelo prenijeti na papir svu silinu osjećaja koji su dodirnuli najskrivenije komadiće njihovih duša. Pisati o ljubavi znači ogoliti do kosti samoga sebe, pustiti na površinu sve ono što je jezivo boljelo, što je izgaralo poput vulkana i peklo poput plamenog pakla, što je donijelo u život ili silnu radost ili silnu bol. Nikada nisam mogla uobličiti u stihove ono što osjećam, to je kod mene tek bujica riječi od kojih bi majstor pjesnik stvorio čudesnu oazu ljepote.
Ali zato znam slušati i upijati neslućenu ljepotu riječi i glazbe isprepletenih u prekrasnu čaroliju prepunu čežnje, nježnosti i nade koja polako gasne.
Ovo je jedinstven primjerak. Najposebniji.
Post je objavljen 27.05.2020. u 21:01 sati.