Bildanje tima

Team building je jako dobra stvar. Šta zbog tima, šta zbog bildinga. Otišli malo ranije s posla i otputili se u Capriccia centar u Nebojan, da se malo podružimo i probamo izravnat neke račune još od lanjskog tim bildinga.

Mene zapravo takmičarski duh skoro nikad ne ponese. Ja sam za mir u svijetu i pružanje svekolike verbalne podrške kolegama koji su me voljni odmijenit tu i tamo. Pa je recimo jedna kolegica umjesto mene otjerala dva kruga u nekakvom autićku na pedale; to da sam ja vozila još bi me tražili po obližnjim kuruzima. Ovak je moj tim pobijedio u pedaliranju. Pa smo hodali na nekim drvenim fosnama na kojima ima nešta u šta gurneš noge i svi istovremeno trebaju dizat naizmjence lijevu pa desnu nogu i kretat se prema naprijed na blagoj uzbrdici, reklo bi se vježba koordinacije. Ajme patnje, mila moja majko; noge ko da nisu tvoje, sam se skližu i ispadaju i moliš cijeli katolički kalendar da se ne izvrneš jer ćeš porušit sve ispred sebe ko kegle. Srećom je kratko trajalo. E onda je stiglo nešta nalik na bananu; isto srećom na to stane samo četvero, pa sam ja onak galantno ostala sa strane i navijala za svoj tim, koji je na već spomenutoj blagoj uzbrdici trebo na toj banani doskakat na vrh. Jebeš rodeo na divljim konjima šta je to bilo. Još nam jednu kolegicu tijekom đikanja na banani sastavilo u leđima, pa da oba tima imaju isti broj sudionika ja sam se velikodušno ponudila da ne moram ni ja dalje nikakva čudesa izvodit. Glatko su me odbili, za vraga je dalje bilo svaštanešta gdje se moglo sudjelovat jedan po jedan. Pa sam iz luka odapela strijelu nasred ledine, napola puta do mete; srećom me nije rodilo u srednjem vijeku, crkla bi gladna bez katecea i lidla a s tim naoružanjem. Međusobno gađanje nekakvim puščicama sam čak nekako i uspjela dobro obavit. Bacanje sikira me dotuklo; ne bi je zabio u metu al nikako, pogodi al se odbije ( probala sam zamišljat umjesto mete i neke njuške koje su me al jako načepile, međutua ništa nije pomoglo ). Verziju nogometa sa rukama u nekim galgama sam isto tak zaobišla zahvaljujući onoj leđnoj povredi kolegice, pa sam mogla komforno navijat sa strane i uživat gledajući kako mi se kolege bore ko da igraju Ligu prvaka. Voženje tački sa lopticama me satrlo, jer su mi tačke negdje u visini pola lista, al nije mi ispala nijedna loptica šta je i bio cilj. A praćkarenje sam prepustila kolegi nakon šta je praćka još jednu kolegicu malo opalila po licu; ono, da ne ostanem bez oka il bez zuba, šta je sigurno - sigurno je.

Uglavnom dobro smo se nasmijali i uživali u krasnom jesenskom danu, na friškom zraku. Još da u sebi uspijem probudit taj usrani takmičarski duh, pa da uvijek budem najbolja, a u svrhu pobjede mog tima.
Možda za godinu dana uspijem. Evo vježbaću, čvrsto obećajem.