31

četvrtak

listopad

2019

Budite svjetlost

Kraj listopada uvijek mi je težak. Krajem listopada umrla je moja Taša, a mnogo godina prije nje i moja strinka, žena koju sam neizmjerno voljela jer mi je pružila toliko puno ljubavi. Početkom studenog i moj je otac zauvijek usnuo.

Uvijek kada uoči Dana Svih svetih dođem na vječno počivalište onih koji su nekada bili nečiji voljeni zabljesne me raskoš cvjetnih aranžmana; krizanteme, ruže, gerberi, košare prepune cvijeća koje će pofuriti studen mraza možda već prve noći. Rijetki su grobovi na kojima nema barem neki skromni cvijetak. Lampioni blješte baš poput duša ljudi koji u tišini snivaju vječni san.
Bilo bi divno kada bi mjesta na koje su posljednji put ispraćeni uvijek bila takva. Nažalost nije tome tako. Mnogi se tek uoči Svih svetih i Dušnog dana sjete da imaju nekog kome bi valjalo obići grob i odati mu poštovanje. Očiste silni drač i lišće, zapale lampione i odu dalje za životom. Zaboravljaju da nas sve čeka put bez povratka, na koji ćemo krenuti nijemi i ne ćuteći ništa, ne ponijevši ništa sa sobom.
Volite svoje najdraže dok su živi i dok su pored vas. Razgovarajte s njima, dijelite njihovu radost i njihovu bol, uživajte u svakom trenu koji provedete uz njih. Grlite ih, govorite im koliko su vam važni i dragocjeni; ponavljajte to po tisuću puta. Kada dođe vrijeme za rastanak, biti će prekasno i pomisliti i izreći - da sam barem mogla / mogao naslutiti, mislila / mislio sam ovih dana svratiti da se vidimo. Dođe trenutak kada je za sve prekasno.
Donoseći uoči dana Svih svetih raskošne bukete na njihova posljednja počivališta nećete ublažiti grižnju savjesti što ih niste češće posjećivali ili nazvali za života, ili što ne dolazite češće pomoliti se u vječnoj tišini za njihove duše.

Budite uvijek blizu onima koje volite i koji su rasvijetlili vaše živote svojim postojanjem. Kako za života, tako i kad usnu vječnim snom. Budite svjetlost svijeta, i uvijek i u svemu budite ljudi jedni drugima.
Sve je drugo manje važno.

( photo by Pinterest )

30

srijeda

listopad

2019

Micmicmic

Da me je kakvom greškom rodilo u Americi, i ja bi se sutra maškarala, dubila bundeve i obijala od kuće do kuće tražeć jel ima šta slatko il neki topli napitak u vidu buklije ako bi bilo zima vani, da se malo zgrijem.

Mene je rodilo na sasvim drugom kraju svijeta, gdje se nema vremena zajebavat sa starim keltskim vjerovanjima i običajima i to noć uoči Sisveta. Mi maškare zbavljamo u veljači, po još goroj studeni i meteorološkim nepogodama. Kud ćeš ljepših maškara od onih na minus četrnajst i po debelom ledu; obučeš se recimo u Milku Babović i komentiraš trostruke aksle i dvostruke tulupe onih maškara koje se svako malo razlijepe kolko su duge i široke. Kad ostariš ne moraš se više ni maskirat, samo nabaviš približne okvire očala i sveudilj trkeljaš o naglošljaštećoj haljinici i lošem doskoku.
Hajdi Klum svake godine ima cijeli šouprogram i partijanje, za koje se maskira u sve i svašta. Pa je bila gotička Pipidugačarapa, Lejdi Godiva, Beti Bup, vještica u crvenom, vampirica, vrana, božica Kali, Kleopatra, Majkl Džekson, ma nema u šta se nije oblačila. Naravno da njene maske zahtijevaju i dugotrajno šminkanje, pa na stolcu provede minimum devet - deset sati da bi bila što vjernija originalu. Pa je recimo 2013. došla na ideju da od nje stvore staricu, radilo joj i varikozne vene i navlačilo fejk mrene na oči samo da bi izgledala ko da ima devedesetpet. Meni je najslađi ovaj mica - maca kostim. Ima sve šta micamaca mora imat - ušesa, slatku njušku i brke, špičaste očnjake, ogrlicu protiv buha, krasan rep i naravno vrtoglavo visoke štikle.
Pa odma vidim sebe kak me uriktavaju za bit micamaca. Za početak bi morala popit bar dva normabela da ne skrenem dok me flajbaju par sati - podloga, podpuder, korektor, puder, nadpuder i sve ono šta treba bit nanešeno da dobiješ mačji pogled. Pa dok me utegnu u kostim i nariktaju ušesa, rep, ogrlicu i svu popratnu aparaturu. Da ne spominjem višesatno nabadanje u tim štiklurinama; to odma u startu zamijenim onim glomaznim flafi šlapama koje obligatno moraju imat i pandže, em je toplije za noge, em se možeš normalno kretat, em možeš hajkikom pogodit nekog ko ti se usudi recimo reć da mu se kostim ne sviđa. Plus bonus - nema posrtanja između gostiju.
Jebeš mačku koja se svako tolko strmoglavi kad joj se iskrene noga, pardon šapa, i koja nemre ogrebat kad joj se dovoljno digne tlak.

( photo by Geek.com )

29

utorak

listopad

2019

"Kad ih pijem, osjećam se bolje"

Jel možete vjerovat da je onaj pričuljak o Kafetinu stigo do brojke od 29 736 ljudi? Evo i danas komentara, lajkova, svaštanešta. Pa ajde kad smo već oko farmacijskih tema da se osvrnem na poklon mojih dragih kolegica s posla, koje su se silno potrudile i složile mi tematsku košaru, sa sastojcima o kojima sam ispisala neke tekstove. Znači ima u košari avzac za kolače, teglica ajvara i pekmeza od marelica, toaletna torba, čips, hulahopke, već spomenuti Kafetin i afrička šljiva. O svemu je tome bilo riječi na ovoj stranici,.

Pitam - ko je išo u ljekarnu po Kafetine i afričku šljivu? Ta i ta. Dobro, jel barem bila gužva kad si kupovala? Jesi objašnjavala za šta ti treba afrička šljiva? Kaže ona - ma nisam, kad sam došla na red rekla - dajte mi jedan Kafetin, i jedan Prolajf ( valjda se tak zove, to nije bilo u košari ) i jednu afričku šljivu. Žena bez riječi donijela, ja platila i bris van.
Ono, bilo bi puno zanimljivije da je naletio neko poznat pa je vidio kak trpa šljivu u torbu; al bi bilo štofa za šuškanje.
Zapravo me to malo podsjetilo na jednu vrlo davnu zgodu o čovjeku kojem je ženska kolegica s posla dala cedulju i novce i zamolila ga da ide u ljekarnu kupit joj tablete. Ono šta mu nije rekla je da treba kupit tablete za kontracepciju. On dakle nije imo pojma šta kupuje, biće mislio da su neke tablete za bolove il bogapitajšta. Dođe na red, pita ga magistra kad je pročitala šta piše na cedulji:
- Za koga je ovo?
- Za mene - kaže on pun samopouzdanja.
Ona ga gleda ko osmo svjetsko čudo.
- Za vas? Pa kolko dugo vi to pijete?
- Bome dugo godina - odgovara on i dodaje - kad ih pijem osjećam se bolje ( koristeć tekst iz reklame da ispadne šaljiv i misleć da su to čudotvorne tablete koje rješavaju recimo glavobolju u roku sad ).
- Dajte malo pričekajte, molim vas.
Ona odlazi po šeficu, koja dolazi, stavlja naočale i upućuje mu isto pitanje:
- I vi stvarno ovo pijete?
- Pa ne bi kupovo da ne pijem, gospođo. U čemu je problem?
Ona odgovara pred punom ljekarnom:
- Pa u tome šta imate cedulju na kojoj piše da vam trebaju kontracepcijske tablete. Zato nas zanima jel ih stvarno vi pijete i zašto, il je krajnji konzument neko drugi.
Kasnije, kad je prepričavo svoju nevolju, reko je da mu se neznatno maglilo pred očima i da je mislio propast u zemlju od srama. Skrušio se ko prvoškolac i šaptom objasnio da zapravo ne pije on to sranje sa papira nego mu treba za kolegicu, koja nije smatrala za shodno da ga uputi u tajnu onoga šta joj treba kupit.
- Pa mogli ste odma tako reć, a ne da doktoriramo jel da zovemo hitnu da vas vozi na detaljne pretrage glave.
Spakirale mu kutiju sa tabletama i ceduljom, on jedva pogodio na vrata od beda, a kolegicu je umalo živu proguto ko vuk Crvenkapicu i spomeno joj se šire i uže familije.

U toj ljekarni više nije kupovo al baš ništa. Ni ulicom nije prolazio.

( photo - tematska košara )


28

ponedjeljak

listopad

2019

Ono kad pogodiš u pravu garažu

Moram priznat da je moja pokojna roditeljica uvelike bila u pravu kad mi je, nakon incidenta sa sredstvom za čišćenje zvanim Četri asa, a na moje pitanje šta su Četri asa, rekla otprilike - ako se pametno udaš, to ti nikada neće trebat.

I bila je u pravu. Zašto? E pa eto zato šta one koje su se znale pametno udat ne da nisu nikad trebale znat šta su Četri asa, nego su se nakon izvjesnog broja godina rastale i pobrale milione novaca, pa si osigurale lagodan život prepun skupocjenih sitnica.
Na drugom mjestu svih visokotarifnih razvoda sa hrpom nula je onaj vlasnika Formule jedan i naše gore listićke. Žena dobila samo -pazi sad -1,2 milijarde dolara. Svetamajkobožja, pa tu cifru je teško i pročitat a kamoli je imat na bankovnom računu. Znači zbrinula je sebe i šezdesetosam generacija svojih potomaka. Kad su se razveli, odma si je kupila jahtu za samo tridesetšest miliona funti. Ono, da se može otpeljat kud joj se pelja, pa neće valjda ić Fliksbusom vamotamo po Evropi. A i Fliksbus nema podmornice il brodove, pa nemre doć na udaljene destinacije tipa Tahiti, Haiti il koji već egzotični predjel. Uzela jahtu i riješila problem udaljenijih odredišta.
Prema nekim podacima, upoznali su se u Monzi dok je ona hodala po garaži od budućeg svjetskog prvaka Pikea i čak je budućem mužu priprijetila da će ga bubnut po nosu ako joj se približi ( on je naime bio pristaša vjerovanja da ženama nije mjesto u garaži ). I dok su se natezali oko njenog boravka u garaži zaiskrile varnice i oženili se nakon dvanajst godina ljubavi. E i tu je bilo svašta, kažu da ga je gađala tanjurima i čak istukla par puta ( eto ti kad oćeš ženu van svog govornog područja; da je oženio Britanku kuvala bi mu poridž i sve one nejestivosti, al on se nadovezo na strankinju sa tamni ajz koja m je na kraju izbila iz džepa već spomenutu cifru koju neću ponavljat, jer mi se vrti u glavi od nje ).

Dakle, stvari stoje kak stoje; one snalažljivije naprosto pogode u pravu garažu koja im donese svaštanešta, sve ono šta nisu mogle očekivat ni u najluđim snovima. One manje snalažljive fulaju garažu pa cijeli život brišu prašinu, usisavaju, kuvaju, peglaju i vode brigu o uglavnom svemu osim o daljinskom od televizora. ( Sebe neću uopće komentirat; ne sjećam se da sam objavljivala fotke sa Havaja il iz Maroka, gdje me otpeljo moj rođeni avion. )
I ne kužim jel mi roditeljica nije mogla malo bolje pojasnit ta jebena Četri asa i način neprimjenjivanja tog sredstva, koje je baj d vej neizdrživo zaudaralo iza glancanja bar dva - tri dana.

27

nedjelja

listopad

2019

Haljine za posebnu namjenu

Odabrat pravu haljinu u pravom trenutku je od krucijalnog značaja za uspješnu prezentaciju onog šta misliš isprezentirat.

Pa je recimo Merlinka za otpjevat precjedniku "Sretan rođendan" imala na sebi laganošljašteću pripijenu haljinu boje kože u koju je navodno jedva stala kolko je bila uska. Dužina - do zemlje, gola leđa i ruke. Šta je logično, jer je bilo more ljudi, pa reflektori koji griju; kud se mogla utrpat u opravu dugačkih rukava i zakopčana do grla pa zać u tu gužvu, da se preznoji četrnajst puta, i pojave joj se oni kolobari od znoja ispod ruke, i počne se otapat dramatik luk od mejkapa, i počne popuštat betonaža od frizure. Pa nemre takva znojna ni pjevat, zaboga milog, na šta bi to ličilo, i tonski i vizualno?
Čitam da je navedena oprava prije dvadeset godina prodana prvo za milion i dvjesto somova dolara, a prije tri godine je malo preprodana za četri miliona i osamsto somova iste valute. I šta onda radiš kad kupiš to čudo od haljine, naprimjer? Staviš je u staklenu vitrinu, tak da ko god dođe k tebi vidi da imaš love ko Ronaldo čim ti Merlinkina fatalna haljina čmrlji u staklu jer ti eto uljepša dan kad je pogledaš a znaš da ju je ona nosila?
Ja recimo ne bi mogla odolit da je ne obučem barem još jedan put. Ono, u neke svatove il šta ja znam već koju prigodu. E onda bi moglo doć do raznih situacija. Obzirom da je bila tak jako uska, kak je obuć na sebe; prvo se namazat margarinom il čime da samo sklizneš unutra? Kak sjest u toj uskoći normalno u auto, ne disat ko na rentgenu il prvo vježbat bit bez zraka dvadesetosam minuta, ko da roniš na dah? Koje mjere opreza sve treba poduzet da je ne usereš nekim umakom il nedajbože gulašom? Zamolit konobara da donese stolnjak il komad najlona pa se zamotat ko mumija dok jedeš da ti nemre ništa past u krilo, nema druge. Nadalje, ni pod kojim uvjetima ne pit crno vino il crnu kavu, jer se flekovi navedenih tekućina šire brzinom svjetlosti, a skinut ih je najlakše tako da izrežeš zaflekani komad, šta je poprilično gadno. Kak uopće pokušat plesat u tak nečem uskom, il se nedajbože sagnut? Ode šav cijelom dužinom i ostaneš sa stražnje strane u hulahopkama pred punom salom ljudi, šta uopće nije ugodno. Pa je možda treba malo preprat u vešmašini na onom programu gdje je nacrtan leptir, nemreš je vratit u staklo da se čuje na znoj, i izvadiš je iz vešmašine ko da ju je krava prožvakala. Ode skoro pet miliona novaca ko da ih bilo nije.

Kad bolje razmislim, sva sreća da nemam tih para pa da kupujem haljine posebnih namjena. Kupim onu u kojoj mogu hodat i disat i jest normalno, i oprat je bez straha šta će se desit.



( photo by ABC )

25

petak

listopad

2019

Pogled ispod obrva

Baš si nešta danas razmišljam šta sve frajeri ne očekuju od žena. Pa to je lista prohtjeva A4 formata, duža od šoping liste pred onaj božićni determinirani kaos po dućanima.

Sudeći prema onome šta izjavljuju il u četri oka, il pred frendovima pa to ko slučajno čujete, njima treba evo šta sve ne:
- žena koja kad se sredi izgleda barem ko Hajdi Klum, ako ne i bolje, tak da gdje god se pojavi s njom svi drugi frajeri misle - pa šta taj papak ima a ja nemam, dok se on kočoperi
- žena koja kuva bolje od samog Karapandže, i po mogućnosti servira ručak obučena u francusku sobaricu, tak da faraon ima bolji apetit; ono, čim prožvaće zalogaj odmah ga i preradi od samog pogleda na kostim
- žena koja drži sve u najboljem redu, čak bolje od njegove mame, znači kad on otvori vrata od toplog doma da je sve na svom mjestu, mirišljavo i čisto, i da kad oblači košulju poreže se na rukav kolko je zapeglan
- žena koja kad ulazi u šlafcimer na sebi isto ima kostim francuske sobarice, osim ako ga nije zaflekala filanom paprikom dok mu je servirala ručak ( al ako je prava žena, onda mora imat jedan ormar samo za te kostime, pa brže zamijenit kad se usere s nečim )
- žena koja je pametnija od Tesle, al to ničim ne pokazuje nego samo kad to ide njemu u prilog; kud će smarat svojim filozofskim veltanšaungom njegove prijatelje koji nisu bili te sreće da imaju pored sebe boginju i intelektualku u istom tijelu
- žena koja će ga odnijet u krevet čim temperatura pređe tridesetšest, pa ga tješit da mu je sigurno puno teže nego njoj kad je rađala; svi znamo da je temperatura kod muškog svijeta gotovo smrtonosna

Ima toga još more jedno za nabrajat, al mene muči nešta sasvim drugo. Kak zamajkubožju stić to sve izvest? Pa dan bi moro imat sedamdesetdva sata da se sve gore pobrojano stigne napravit. Samo dok skuhaš ručak zalijepiš cijelu kuhinju, pa dok ga podvoriš da jede, pa se presvlači dva puta dok jede jer mu je ispala šeflja iz ruke i opeko se dok je jeo pa malo ispljuno i eto još flekova. Pa dok pokupiš sve šta je ostavio iza sebe - čarape, novine, šalicu od kave, mokar ručnik u kupaoni i lavabo pun pjene od brijanja i kaladonta., da ne idemo dalje. Šta tek reć za postizanje dramatik luka kad se nekud krene? Naveliko sam pisala o tome pa se neću ponavljat, al pripreme moraju trajat da bi preobrazba bila fatalna, nema druge. I kad dan završi onda bi još sa osmijehom od milion novaca trebala ić u šlafcimer ko na krunidbu a ne ko na stratište ko šta obično ideš.

E zato ja ne zarezujem ni dva posto sve gore nabrojano. Jer uz sve to moram još stić i pisat ove svoje drljobe. Nakon puno godina vježbe savladala sam onaj zastrašujući način podizanja jedne obrve, koji je kod moje roditeljice značio samo jedno - ni disat nemoj.
Pa kad ne stignem sve to šta bi navodno trebala stić, obrva je u zraku. Ni japanski car mi se ne bi usudio obratit, kamoli ko drugi. Pogotovo ak ne izgleda ko model Kalvina Klajna za one fensišmensi gaće.

( photo by Whisper )

Još samo ovo...

Zahvaljujući sjajnim ljudima GKČ Petrinja nastala je i ova snimka promocije (doista, ovo je skraćena verzija, promocija je trajala sat vremena).
Da malo osjetite atmosferu, drage blogerice i blogeri :)

23

srijeda

listopad

2019

Čarolija

Sinoć sam bila nezemaljski sretna.

Dogodila se čarolija, baš onakva kakva je trebala biti. Mala dvorana bila je ispunjena do posljednjeg mjesta ( mislim da se u nekoliko navrata donosilo još stolica, nisam baš sve mogla držat pod kontrolom ). Kada promociju zajedničkim snagama rade tri cure iz akademske četvrti - jedna napiše knjigu, druga napiše recenziju i moderira promociju a treća složi stejdž "blast to the past" u nekadašnje dnevne boravke, onda to naprosto mora biti čarolija. Glazbeni dio je bio toliko moćan da se pomalo bojim da je zasjenio moja izlaganja. Marija, Marko, Bobo i Kristijan zvučali su kao vanzemaljci. "Laylu" mi je otpjevao moj sin, kao najljepši dar koji mi je mogao dati. Toliko mi je ljudi prišlo i čestitalo da mi se na trenutke vrtilo u glavi. Što reći o nastavku večeri, gdje su instrumente preuzeli sjajni ljudi, prijatelji mog brata, koji su svirali onako za dušu i napravili štimung ravan onom na samoj promociji.

Ne preostaje mi ništa drugo nego ponoviti po tko zna koji put - hvala vam svima, svakom ponaosob. Bila je to noć za pamćenje. Prekrasna, čarobna noć koju ćemo ponoviti kad rasprodamo prvo izdanje, pa dođe vrijeme da idemo s drugom knjigom.
Hvala vam svima, od srca.

( fotke sam pristojno posudila od Portala 53; ja nisam mogla fotkati )











21

ponedjeljak

listopad

2019

Dan uoči Dana D

Neko ljudi su po vokaciji žučoljupci.

Znate onu šemu kad mačka, koja se nonstop licka i pere, pojede onu svoju travurdu pa izbljuje i dlake i travu i ko zna kakve ne strave ( po mogućnosti dok jedete počne kašljat i onda krene istrpavanje već spomenutog sadržaja ). E tako i neki ljudi, koji su ubijeđeni da su direktori svemira, bljuju svoju žuč svud oko sebe, nesvjesni da sve te nuspojave žučoljubljenja hrpi drugih ljudi ne predstavljaju al baš ništa. Čuješ da neko riga, al te to ne zarezuje ni 0,0001 posto. Jer znaš da ta nakupina izlučevina nije dio tvog svijeta.

E pa odaću vam jednu tajnu. Danas je dan uoči dana D. Sutra je jedan od sretnijih dana u mom životu, i imam namjeru sljedeće:
- obavit bjuti slip tako dobar da ću zapravo trebat skroz malo mejkapa
- popit na miru jutarnju kavu i pripremit sve neophodno da izgledam ko milion novaca
- otić na frizuru i mejkap kod cure koja će dat sve od sebe da izgledam ko milion novaca
- dobro se najest sarme i pire krumpira, da mogu šta efikasnije čitat ono šta namjeravam; nema boljeg ručka od sarme u te svrhe
- nalakirat nokte na rukama prije oblačenja, po mogućnosti na vrijeme da se osuše i da ne izgledaju ko da sam ih prepeglala
- popit popodnevnu kavu i obuć se da izgledam ko Carrie Bradshaw
- otputit se drito na mjesto dešavanja da provjerim raglas, upjevanost izvođača i stanje rapoloženja svih učesnika
- sa širokim osmijehom dočekat sve one ljude koji će doć jer im je pun kufer žuči, sive svakodnevice i nečijeg izdrndavanja i treba im smijeh više od ičega
- uživat u svakom trenutku i bit ono što ja zapravo jesam

Ništa mi neće dan D pokvarit. Uživaću u njemu na maksimum.
Jer ja to zaslužujem.

20

nedjelja

listopad

2019

Lovac modernog doba

Muškarci koji kupuju meso za nedjeljni ručak znaju ižmikat mesara ko periljak. Ono, poslala ih ispaćena supružnica da nabave najbolji komad koji će se idealno sljubit sa prilogom i salatom, pa onda nema smisla da skiksaju. Šta ak joj donese doma neki žlunjak, pa bolje da ga satare božemeprosti neki kamion putem kući nego da ga se ona dohvati.

I onda on, manirima velikog znalca, pilji u rashladne uređaje i odabire ono po šta ga je poslalo.
- Daćeš mi komad mesa za juhu, da nije ni premastan ni prekrt. Ne taj, prevelik je. Ne ni taj, premastan je. Daj izvadi ovaj tu ( pa upire prstom kroz kištru sa svoje strane pulta, nesvjestan da mesar stoji sa druge strane i pojma nema u šta on upire ). Ne taj, još malo dolje...e taj. Taj je dobar. Kolko važe? U jebote, rekla je pola kile, tu ima skoro kila.
( Mesar pita da jel hoće manji komad mesa i malo kosti. )
- Kakve kosti, rekla je meso da kupim. Šta ja znam jel uopće stavlja kosti u juhu.
( Mesar objašnjava da kad staviš kost u juhu onda juha bude kraljevska. Upliće i mene u jušnu epopeju, kaže - evo gospođa uvijek uzima i kost za juhu. Gospođa, da ne kažem ja, znalački klima glavom, jer mesar iznosi istinite tvrdnje. )
- A daj onda manji komad i kost, valjda će bit dobro. Ne taj, prekrt je, ovaj ispod...e taj je dobar.
( Mesar važe meso i donosi kost koja će od juhe stvorit fantaziju, već vidim )
- E sad mi još treba kila šnicla, rekla je za pohanje. Ne taj komad, ovaj mi je ljepši.
( Mesar kaže - to je lopatica, nije šnicl; ako je za pohanje oda svakako treba šnicl. )
- A onda daj od toga šta si pokazo prvi put. Ne tak tanko rezat, šta ti je?
( Mesar objašnjava da je za pohanje svakako bitnije da šnicl bude tanje narezan, jer se lakše rastuče batom. )
- Nemoj samo da ja nadrljam kad donesem najlonkesu kući. Daj mi reci šta ono visi?
A nema šta ne visi - kobasica, špeka, nema šta nema. Ispostavlja se da je to šta njega zanima komad nekog suhog mesa.
- Daj mi toga pola odreži.
( Mesar odgovara da nemre pola odrezat, ide na komad. )
- Pa kak nemre pola, šta će mi to cijelo? Koliko je kila? Ajde vagni.
( Mesar važe, izbaci cijenu. )
- Ma vraćaj nazad, preveliko je. Ne kužim zašto se nemre rezat al ajde. Daj da platim.
Plaća, uzima svoj ručak u nastajanju i odlazi, sretan jer je obezbijedio najbolje meso za svoju obitelj.

A ja ga vidim u vremenu kad se živilo u špiljama, takvog neupućenog, kak pokušava ulovit jelena kojeg je naručila ispaćena domaćica e da bi iskoristila i kožu za neki prekrivač il opravu, a on u naletu neznanja i u pokušaju da impresionira familiju forsira lovački napad na špiljskog medvjeda.
Ono, da ne mora ić lovit idućih tjedan dana. Pa uz malo sreće jedva izvuče živu glavu jer ga ručak u nastajanju gari sve do ulaza u špilju, i spašava ga rođena žena bijesna ko ris jer vidi da će opet morat brat bobe po grmlju za dijetni ručak.
Za nju, vidno uznemirenu, špiljski medvjed je šala mala.

18

petak

listopad

2019

Happy B-day, Chuck Berry

Poprilično sam umorna, pa mi smijeh baš i ne ide za rukom. Ali zato ide glazba, i to kakva.

Ona koja ne zahtijeva silikonske umetke i haljine veličine dječjeg partikla iz jednog jedinog razloga. Dva, kad bolje razmislim. Onaj daleko važniji je to što ovi ljudi znaju svirat, i to doslovno što požele. U njihovim rukama gitare stvaraju čaroliju zvuka nepojmljivu onima koji slušaju eminentne zvijezde domaćeg i stranog glazbenog neba. Oni su jedna sasvim druga dimenzija, jer su rođeni da sviraju i stvaraju čaroliju.
Chuck Berry danas bi proslavio rođendan. Jedan od najutjecajnijih izvođača u povijesti rocka. Pa kada uz njega na pozornicu stanu Eric Clapton i Keith Richards, onda slušam i mislim si - pa šta je onima koji spuste prozor na autu, nalakte se i razvrnu takav turbofolk da susjedov cucak danima ne izlazi iz kućice od šoka. Da ne spominjem da i sama zadobijem popriličnu ušobolju.

Ovo je nestvarno. Vrlo zahtjevna jednadžba za one koji se zadovoljavaju osrednjošću.
Ovako to rade najveći maheri.

17

četvrtak

listopad

2019

Hešteg samodijetno

Puno se ljudi, ponajpače žena, zlopati sa skidanjem kila. Pa onda posežu za štokakvim dijetama, a sve u cilju postizanja savršene figure u roku šta je moguće brže. Jedu vlakna, tri zrna kuhane riže sljubljena sa dvanajst čia sjemenki, piju vodu na karnistere i hodaju da zaborave na glad sve dok im ne padne klapna pa na povratku iz šetnje maznu friški burek i doma poprave dojam ostacima od ručka, a zrnje i vlakna zafitilje u smeće il bace vrapcima na dvorište da se oni s tim zajebavaju.

Išla ja malo zguglat koje su onak popularne dijete, pa mi iskočilo njih par. Vrlo rado ću podijelit svoja razmišljanja o navedenim dijetnim procedurama.
Prva je banana dijeta koja kaže - ujutro možete pojest banana kolko hoćete i zalit sa dvije čaše mlake vode, a dalje tokom dana možete jest šta vam padne na pamet. Izmislio je neki Japanac i čak priručnik o tome napiso. Ne znam samo šta sve može pisat u tom priručniku kad opis dijete doslovno stane u ovu napianu rečenicu. Prvo poglavlje - šta je banana i otkud nam dolazi i gdje se sve može kupit. Drugo poglavlje - kako ogulit bananu najpreciznijim pokretima i pojest je da ne padne na pod. Treće poglavlje - šta je mlaka voda i zašto se pije iz čaše u cik jutra, a iza požderanih banana. I tak jedno dvadeset poglavlja. Ma dajte molim vas. Pa da me neko natjera da ujutro pojedem dvije banane i zalijem ih mlakom vodom mislim da bi mu glavu rašerafila. Ujutro se pije kava, halo; koje banane s mlakom vodom.
Druga dijeta zove se dijeta četri dana. Veli u tekstu da uvodi zdraviju hranu i objašnjava važnost ostalih faktora ko šta su redovito vježbanje, vođenje dnevnika prehrane i prekidanje lošeg odnosa s hranom. I uči vas kako prepoznat događaje koji potiču da jedete nezdravu hranu. Vidiš ti to; pa ja nisam pojma imala da imam odnos sa hranom. Ono, kad nagrabim dinstano kiselo zelje i restani krumpir i češnjovku u tanjur prvo pitam jesu dobro, i jel teško bit u rasolu u kaci, i jel boli kad ti neko guli koru, i tak te pametne stvari. Onda, sukladno dobrim odnosima, pristojno kažem - čujte, dosta smo imali dobar odnos, sad ću vas pojest jer sam gladna ko divlja zvijer. Šta tek reć o vođenju dnevnika prehrane; pa kad još to da pišem, svetamajkobožja. Morala bi se dizat u četri ujutro da prvo napišem šta ću jest, pa onda kava i na posao, pa opet kad dođem prvo napišem šta ću jest, pa napišem pričuljak i malo komentiram, pa opet napišem šta ću jest...Jebote pa kad da stignem išta skuvat od vođenja dnevnika? A tek kad počnem prepoznavat šta me tjera da navečer u pola jedanajst, dok čekam da me ošamuti šlaftableta, skršim vrećicu čipsa il tri šnjite kruha i ajvara? Jebeš Šerloka Holmsa i traženje ubojice; od krucijalne je važnosti da spoznam zašto žderem tak kasno i koji me postupci na to nagone.
Treća dijeta je dijeta velikog čišćenja, i ne znači da trebate usisavat i prat prozore i krčit ormare. To znači da ćete u svoj organizam unosit mješavinu vode, soka od limuna, javorovog sirupa i papra nekoliko puta dnevno. Pa ja čitam i ne vjerujem šta čitam. Znači ne jedeš ništa, samo bokali puni vodurine, kiseli od limuna, ljepljivi od javorovog sirupa i crni od papra, i to žlempaš cijeli dan?! Jel znate vi šta bi ja bila u stanju napravit da me se drži na bokalima, da ih sad opet ne opisujem, kroz par dana? Pa ja bi pojela pola viseće kuhinje i prekrivače sa obadva trosjeda ( ono, zbog vlakana ).

Pa kad to tak sve pročitaš, najjednostavnije je stavit lokote na vrata od frižidera i špajze i ključeve bacit u šahtu od kanalizacije. Takozvana željezna dijeta, iza koje jedino može uslijedit otkidanje vrata s rashladnog uređaja i provaljivanje u špajzu, i to najkasnije nakon jednog dana zurenja u lokote.
A sad me izvinite, idem jest. Ogladnila sam od same pomisli na stavljanje lokota.

16

srijeda

listopad

2019

Akvarel

Današnji dan jedan je od najčudnijih koji sam proživjela. Toliko je emocija izmiješano u meni da naprosto ne znam otkud bih počela; kao kad pokušavate napraviti dobar akvarel pa se boje pretapaju jedna u drugu, poput blistave i nezemaljski lijepe čarolije koja dolazi iz jedne sasvim druge dimenzije.

Na današnji je dan svoj ovozemaljski put napustio veliki, neponovljivi Toše Proeski, mladić nestvarnog glasa i izgleda, prekrasna duša koja je toliko ljepote još mogla dati svijetu. Poginuo je u prometnoj nesreći. Imao je svega dvadeset i šest godina. Vijest o njegovoj smrti čula sam dolazeći na posao, i bila sam potresena kao da sam ga osobno poznavala. Dar koji je tako nesebično darivao svijetu spojio ga je finim, neraskidivim sponama sa tisućama ljudi poput mene koji su o njemu znali tako malo, gotovo ništa, a imali osjećaj da ga tako dobro poznaju. Osmijehom i glasom obasjao je tolike živote.
Ne htijući, prisjetila sam se najjezivijih trenutaka svog života - zvukova koji su zauvijek ostali urezani u moje pamćenje, glasova koji bez slika zvuče tako sablasno, povremenih odbljesaka svijesti koji su me vraćali na ovaj svijet i buđenja usred noći u sisačkoj bolnici, strašne grmljavine i kiše koja je obavijala noć svojim mokrim rukama, a ja nisam znala ni gdje sam, ni što sam preživjela. Neopisivo je to iskustvo; ne postoje dovoljno snažne riječi kojima bi se mogla opisati ta dimenzija.
Upravo zbog toga još sam sretnija što sam još uvijek ovdje, što svakog jutra kroz prozor sobe ugledam osvit novog dana i divim se svijetu kao da ga nikad do tog novog svitanja nisam ugledala. Dočekala sam da moje riječi vidim ukoričene u prekrasnu knjigu. Radujem se susretu sa svim ljudima koje volim. Radujem se susretu čak i sa onima koji su me silno povrijedili. Radujem se životu koji mi je dan, radujem se smijehu koji mi nitko nikada nije mogao oduzeti.

Što zapravo želim reći? Život je istovremeno i radost i bol, i neizmjerna sreća i neizreciva tuga, koračanje poznatim putevima i hodanje rubom provalije. Samo budite ono što želite biti, i sanjajte nedohvatljive snove. Doći će trenutak da postanu stvarni i opipljivi, i da vas ispune neslućenom radošću. Možda će iza najžešće oluje nebo iznad vas postati toliko plavo da će vas zabljesnuti svojom ljepotom, i nećete se ni sjećati da ste do prije nekoliko trenutaka bili prestravljeni žestinom nevremena i crnilom oblaka koje vas je guralo u očaj.
Samo budite ono što želite biti, blještavi poput krijesnica u toploj ljetnoj noći. To je najljepši dar koji možete dati i sebi, i svijetu koji će ostati zaslijepljen ljepotom vaše svjetlosti.
Život je tako lijep. Samo treba biti strpljiv i kročiti kroz svoje dane ispunjen zahvalnošću za ono što imamo.
Ono što nemamo ionako nam nije namijenjeno.


15

utorak

listopad

2019

Ništa bez kontejnera

Zapravo mrzim nosit torbu, bez obzira kakvog oblika il boje il veličine bila. Razlog je jedan jedini mogući - nikad ništa unutra ne mogu nać kad mi treba, a sve zato šta u torbi nema čega nemam.

Nisam od onih žena koje nose šminku u toaletnoj torbi svuda sa sobom, najviše zato šta me strah da bi mogla razbit onaj mali špigl za rekontrolu izgleda fasade, to je sedam godina čemera i nesreće. Pa onda utrpam sjajilo il ruž u torbu, i ako mi nekim čudom i padne na pamet da bi mogla popravit vizualni dojam - kreće rovanje. Pa vadim:
- plaćene i neplaćene račune
- papirnate maramice koje su se rasule i pogužvale još kod zadnjeg rovanja a nisam ih izvadila van
- krpicu za brisat naočale koja je ispala iz etuija ko zna kad
- barem četri upaljača, od toga dva strgana
- Brufene u granulama i bez granula, Kafetine i pripadajuću praznu kutiju
- dvije sasušene maramice koje su nekad bile vlažne
- dva Ervejvs bombona koja jedva odvajam od podstave torbe
- vrećicu sa mentol bombonima koja je isto za bacit, jer je bila nepažljivo zamotana pa su bomboni skeljeni a ima i neznatno duhana po njima, iscurilo iz kutije s cigaretama
- dvije kemijske koje ne pišu i jednu koja slučajno piše
- nepoznat broj vrećica Neskafea koji kupujem na dnevnoj bazi i trpam u torbu
- slušalice od mobitela sfafuljane u nerazmrsivo klupko
- nešta poklopaca od nekakvih krema za koje pojma nemam ko ih je stavio u moju torbu
- ključeve od posla, ključeve od ograde i kuće, rezervni ključ od ograde koji sam tražila danima, godinama, satima
- bananu koja je mast hev za podizanje kalija

Da ne nabrajam dalje, izvadim par kila svačegnečeg i onda se na dnu konačno ukaže jebeno sjajilo za kojeg skužim da mi ne paše uz robu koju nosim. Ruža i dalje nema ko da ga je nešta pojelo.
E zato bi svakoj ženi valjalo nosit turbomegaveliku torbetinu u koju stane recimo i tabure, da možeš podbacit pod noge ako se putuje negdje dalje. U torbu takvih dimenzija ležerno stane i rezervna roba, par cipela i deblja jakna ako sastavi neki vjetar. Da ne spominjemo kišobran, toplu kapu, bocu s vodom, veće vlažne maramice, paket uložaka, manikircajg, pribor za šivanje, zapravo sva ona čudesa za koja se nikad ne može znat kad će kucnut trenutak za širu primjenu.

Najbolje bi bilo za sobom vuć manji ukrasni kontejner, jer onda možeš ponest i fen i koju četku, vosak il lak za kosu, natrpat jela za par dana i sve ono šta kupiš pa da ne vukariš u najlonkesama strpaš u kontejner i ležerno vučeš za sobom.
Pa lakše je vuć nego teglit na ramenu. Za dvadeset godina nošenja torbe eto te sa sedam skolioza, izvitoperena ko da te napravilo od plastelina, i to loše.

( photo by dailyhaha.com, nisam ovo ja )

14

ponedjeljak

listopad

2019

Ona je moja nerođena kćer

U silovanoj šesnaestogodišnjoj djevojci vidim svoju nerođenu kćer.

Onu koju sam mogla nositi u utrobi i oćutiti pomicanje njenog majušnog tijela; onu koju bih nakon siline porođajnih muka čvrsto privila u zagrljaj i okupala svojim toplim suzama, svjesna okrutnosti svijeta u koji sam je donijela. Svijeta koji do života i dostojanstva i ljepote žene ne drži baš nimalo; kao da se radi o krpenoj lutki, a ne o krhkom živom biću prepunom nježnosti.

Vidim malenu djevojčicu kojoj pomno biram haljinice i češljam njenu kosu, meku poput svile. Vidim sićušno prekrasno biće kojem ljubim modrice koje su nastale dok je prohodavala. Čujem sve nježne uspavanke koje sam joj pjevala dok je tonula u san. Ćutim toplinu njenih poljubaca i ljepotu glasa kojim izgovara "mama". Osjećam ponos kojim bih dočekivala sve njene uspjehe. Izgovaram utjehu za svaku njenu, pa i najmanju pretrpljenu bol.
Gledam je kako odrasta, i strepim nad trenutkom kada će postati žena. Razgovaram s njom i pripremam je na ono što će vrlo brzo doći, onako kako je to i moja mama sa mnom učinila. Govorim joj - ne boj se, to je nešto što ima svaka žena; možda će te malo boliti, ali će proći. Ona ne sluti da u njoj gledam svoj odraz, da u njoj gledam sebe i nastojim je zaštititi od sveg zla ovog svijeta. Ne sluti da je čekaju trenuci puni i bola i bezuvjetne ljubavi, kada dođe trenutak da i sama postane majkom.

I onda niotkuda izrone svirepe, izbezumljene nakupine bjelančevina i unište njeno tijelo, ono isto koje sam toliko puta izljubila dok je bila dijete. Unište njenu dušu, koja nažalost teško može zacijeliti iza takvog iživljavanja. Tijelo pamti, ali duša pamti dok god podrhtava živeći na ovoj zemlji. Iščupaju iz nje svu radost i ubiju život koji sam joj podarila. Zaustave je u koraku i zauvijek izbrišu osmijeh s njenog lica. Zalede stravom svaku kap krvi koja kola njenim žilama. Načine od nje krvavu, drhtavu, bezobličnu, nijemu masu koja dalje mora živjeti.

Kako ostati čovjekom iza takve spoznaje i ne posegnuti za osvetom? Kako doprijeti do najdubljih kutaka njene duše u kojima je sakriven sav pretrpljeni bol i nezamislivi užas? Kako joj pomoći da ustane, takva krvava i izubijana i nastavi dalje kao da se ništa nije desilo?
Bojim se da na ta pitanja nemam odgovora, zaslijepljena užasom onoga što su joj učinili.

Poput mača na mene pada spoznaja da i ti monstrumi imaju majke koje su ih okupale svojim suzama. Njihovi sinovi ne zaslužuju da se nazivaju ljudima. To su zvijeri koje su ispuzale iz nastrašnijih noćnih mora.
Njihovim majkama ne bih bila u koži nizašto na ovom svijetu.



( photo by Pinterest )

13

nedjelja

listopad

2019

Stanarke

O čemu drugom pisat na današnji dan nego o grudnjacima i njihovim stanarkama? Stanarke nazivaju svakako; ja sam se oduvijek bazirala na riječ cicke, ne znam zašto. Recimo da odražava moj stav prema spomenutima, a i volim koristit riječi koje drugi ne koriste.

Dakle grudnjake dijele po veličini košarica, već prema veličini stanarki. Pa onda možete pročitat pun kufer dubokoumnih savjeta, a vezano za situaciju kad kupujete grudnjak - te ne valja premalen, te ne valja prevelik, ne podizat naramenice da stanarke prkose gravitacijskoj sili...ono, ko da si retardirana pa ne znaš kad uđeš u kabinu vidjet jel ti paše il ti ne paše. Pa neću dić naramenice do te mjere da stanarke stoje u visini grkljana, prvo zato šta se ni ne mogu toliko dić a drugo zato šta to gadno žulja, ostanu na ramenima utori ko da si vukla ne znam kakav teret na nejakim ramenima.
Pun je kufer dubokoumnih savjeta i za nenošenje grudnjaka; smanjuje cirkulaciju, izaziva glavobolju, zbog nošenja grudnjaka cicke lošije stoje...dok to čitam vidim moju mamu s podignutom obrvom kak mi prepipava leđa i govori - jel ga opet nisi obukla? Marš u sobu oblačit grudnjak, i nemoj da te više vidim bez njega. I kak da ja sad budem solidarna sa svim onim ženama koje ne nose grudnjak kad sam bez njega ko bez glave?
Ono šta me daleko više zanima od svih tih pripametnih savjeta je - koliko je Tomu Jonesu za vrijeme koncerata doletilo grudnjaka na pozornicu? I koju vražju mater nije otvorio muzej grudnjaka i gaća kojima su ga žene tak velikodušno gađale? Čega tu sve ne bi bilo za vidjet; ajde oni fini, majušni, sa košaricama A, al kad doleti grudnjak veličine padobrana i naramenicama kojima možeš zavezat nosoroga za šljivu, pa te ja pitam. Ode oko iz glave ak ima one jebene žice u donjem dijelu.
Pa onda te podjele na žene sa malim i velikim cickama. Čista bezvezarija. Žene se dijele na one koje u njima vide ono šta one primarno i jesu, dakle mlječne žljezde koje s godinama počnu stvarat probleme kad ih gravitacija počne vuć prema dolje, i one koje u nedostatku pametnijeg posla uvijek i na svako pitanje imaju jedinstven odgovor - vidi, imam sise, jelda da su baš krasne? Da ne spominjem one van kategorije koje se napune silikonom i onda njima maltretiraju i one koji su zainteresirani, i one koji nisu zainteresirani.
Jer ja koja u svojim stanarkama od grudnjaka vidim ono što one jesu, dakle mlječne žljezde, silno patim da budem prosvijetljena spoznajom o veličini cicki onih žena koje ih na dnevnoj bazi svekolikom pučanstvu guraju pod nos ko na tacni.

Rekli bi u Petrinji - na izvolte.



( photo by bljesak.info )

11

petak

listopad

2019

Pivski potoci

Jel znate vi da je Oktoberfest organiziralo u čast proslave vjenčanja u čast ženidbe princa Ludwiga i njegove odabranice još tamo 1810. godine, i od tada se svake godine priređuje festival pivopija. Otkazalo ga je u tih 209 godina svega dvadesetčetri puta, šta zbog ratova šta zbog epidemija.

Toči se samo pivuša napravljena u Minhenu. Prošle godine se istočilo - pazi sad - preko sedam i pol miliona litara piva, puta 11 novaca za krigl, pa ti računaj koja se para tu okreće. Inače sam pročitala da je piva koja se tamo toči jača od obične, pa jetako jedan krigl pive jačine cca osam čašica rakije. Znači mazneš četri krigle, i eto te na litri žestice. Promila u krvi tolko da kad puhneš možeš srušit odraslog vepra jebote. Pa svake godine u prosjeku osamsto ljudi završi u bolnici zbog trovanja alkoholom.
Zanimljivo je da je neke tamo godine Albert Ajnštajn radio ko električar na Oktoberfestu, a Paris Hilton je dobila doživotnu zabranu dolaska, jer je došla obučena u bavarsku narodnu nošnju da bi promovirala neko vino. Podigla se odma buna da šta se ona ima oblačit u to ruho, i više u životu neće tamo promovirat ništa. ( Il možda zato šta je promovirala vino? To bi moglo prije bit. )
Zamislite vi koliko krigla piva prenesu cure koje rade na Oktoberfestu, ako se istoči recimo petnajst miliona kriglurina? Te su u rukama jače od šumskih radnika, garantirano. Pa one iza završene gaže na Oktoberfestu mogu šakom srušit Klička da ne ustane dva dana iz nesvijesti. A tek te njihove dirndl, dindrlajn, kak se već zovu haljine...pa za njihove je dekoltee ova cura šta ruši sve rekorde prodanosti mandarina totalni amater.
Ove bi prodale i nju, i mandarine, i Neretvu, i sve agrume na koje bi putem naišle. I onda vele - istočilo se sedam i pol miliona litara pive. Pa gdje se neće istočit, od njih se iz ruke uzima i kobra omotana oko krigle. Ako grize - nek grize, bar kupac krigle ima smrt sa odličnim pogledom.



( nu primjera )

10

četvrtak

listopad

2019

Ko zna - zna

Kad smo već kod sklapanja braka i načina održavanja bračnog statusa, pa jel može postojat bolji savjetodavac od velike Liz Taylor, holivudske dive koja se udavala samo osam puta? ( Iskreno, ne znam šta joj nije bilo jasno već iza prvog puta, al ajde - bila je filmska diva pa recimo da je možda vladala nekim spoznajama šta treba a šta ne reba radit. )

Prvo Lizikino pravilo glasi - igraj po svojim pravilima. Nije loše. Šta ćeš po cijele dane riljat po kupaoni i peglat i skakat oko peći riskirajuć da te sfuri para koja suklja iz rola svaki put kad ga otvoriš da podliješ meso? Znači treba se pobrinut da odabraniku ne treba uglavnom kućna pomoćnica nego žena za kojom će iščašit i oči i vrat da je zadrži.
Drugo Lizikino pravilo je - udaj se za onoga koji misli da si dar od Boga. Pa tako osam puta, majkosvetabožja, od toga dvaput za Ričarda. Ajde se zamislite osam puta u svatovskom vlakiću koji ima ophodnju salom, osam fotosešna koji danas traju satima i osam bacanja buketa. Plus osam puta birat vjenčanu haljinu, znači prestrašno. Treba svakako nać onoga koji u tebe gleda ko u Mona Lizu.
Treće, nikad nemoj prijateljici oteti muža. To se naime njoj desilo. Pa koja žena može bit tak šašava da ide uzimat rabljenu robu kad ima ekskluzivnih kaputa, i to šivanih po mjeri? Možda nekad model nije baš skroz apetitlih, al šta se može. Sve je bolje nego uzimat robu s greškom, jer da je valjo zadržala bi ga prvotna vlasnica, hoću reć žena.
Četvrto, kaže Lizika da se dijamanti nikad ne odbijaju. Kak ću ih odbit kad mi ih niko ni ne nudi jebote? Lako je ona ne odbijala dijamante; ona i Ričard se namrtvo popravdaju i eto njega drugi dan sa dijamantima veličine dječje glave. Alzo odabranik bi trebo imat kupovnu moć arapskog šeika, pa kad za njim baciš ranjglu u naletu tjeskobe on taj tren odma ide po dijamant veličine ranjgle, a sve u cilju održavanja blještavog bračnog statusa.
Peto, ona tvrdi da su svađe neizbježne; Ričard i ona su u hotelu uvijek uzimali sobu na recimo petom katu i odmah bezecirali sobu ispod na četvrtom i sobu iznad na šestom, da se mogu razić ko ljudi kad se usred noći počnu svađat. Dakle stambeni objekt po tome mora imat prizemlje, kat i potkrovlje, da se može evakuirat u slučaju nužde i verbalnog delikta ( naravno, vi ne vodite brigu o glancanju jer treba poštivat gore spomenuto prvo pravilo ).
Šesto Lizikino pravilo jest - nemoj se skrasit dok ne nađeš pravog. Kak ga prepoznat, ajde recite? Ispočetka to sve ide ko podmazano, cvrkuće se i leprša, a kasnije svako malo let iznad kukavičjeg gnjezda, znači leti perje na sve strane. Jel ima neki test il krvna pretraga koja bi dijagnosticirala da je on taj? Sumnjam, sam pitam. Pa i ona se skrašavala osam puta, i svaki put je mislila - e taj je. A ono drek na klipi.
Sedmo šta Lizika kaže je - ne podcjenjuj strast. Znači odma zaboravite sve ono šta sam nadrobila da treba ćubit pred teveom dok on ne počne hrkat pa se šuljat u šlafcimer ko nindža i zbrisat nazad u dnevni boravak na samu naznaku pomicanja u krevetu, i dalje ćubit tamo dok faraon ne učvrsti san. To prekrižite ako mislite da bračni status bude kremdelakrem i da vam svi budu zavidni.
I konačno osmi savjet - ne kukaj nad propalom vezom. Lizika izrijekom kaže sljedeće - natoči si neku finu cugu, stavi ruž na usne i saberi se. Ja bi recimo išla kontra redom - prvo bi se sabrala, pa naflajbala usta, pa onda točila. Al zato se valjda ni nisam udavala osam puta. A kako stvari stoje, ni neću.

Pa nemrem se sad sedam puta udat, nema šanse. Ajde me zamislite ko mladenku kroz recimo dvadeset godina, sa sedamdeset i kusur kvrga pod punom spremom u svatovskom vlakiću?
Nema tih Ričarda.



( nu savjetodavke )

09

srijeda

listopad

2019

Piši, piši mi

Legenda kaže da su nekoć davno postojala vjenčanja, sprovodi i raznorazni iventi širokog spektra na kojima se sve moglo normalno obavit jer nisu postojali pametni telefoni na kojima se al isti čas mora objavit najfriškije vijesti. Pa su dvoje najfriškije moguće vjenčanih, dok je velečasni još držo Bibliju u ruci, poletili promijenit status veze na društvenoj mreži. Jer to ako ne promijeniš iste sekunde ispada ko da se nisi ni vjenčo.

Meni se fotka na kojoj su uhvaćeni na djelu uopće ne sviđa jer je vjenčanje vani - te drvo, te plot, te vijore ukrasi, te stol ko da idu kavu pit... ništa od toga. Daleko je bolji scenarij da se sve dešava u sakralnom objektu, znate zašto? Jer se onda mogu i dopisivat, eto zašto. Dok su ispred oltara sjede na stolcima i širok je dijapazon lokacija na kojima se može kamuflirat mobilni uređaj. Mladenka ga recimo bez imalo muke može držat ispod vjenčanog buketa, a mladenac u džepu od sakoa il hlača. Pa ako se ceremonija rastegne, onda u naletu šta dosade šta tjeskobe mogu tipkat sve u šesnajst.
Ona: jeste uzeli prstenje?
On: jesmo, kod kuma je. u džepu od sakoa.
Ona: kum nema sako na sebi.
On: u jebote, pa kud ga je budala ostavila? ček da ga pitam.
On kumu: gdje ti je sako, majmune?
Kum ( isto umrežen ): u autu, bilo mi vruće.
On: pa prstenje ti je u džepu, stoko.
Kum: u jebote, ček da vidim jesam ga prebacio u džep od hlača...jesam, fala Bogu.
Ona: jesi ga pito?
On: jesam, tu je prstenje, jebala te panika.
Ona: pa nemre nas vjenčat bez prstenja.
Kuma ( isto umrežena ): s kim se ti dopisuješ?
Ona: ma s budalom, pitala ga jel ponio prstenje.
Kuma: pa jel ponio?
Ona: je, bilo je kumu u džepu od sakoa.
Kuma: pa kum nema sako.
Ona: znam, prebacio je prstenje u džep od hlača.
Kuma: ajde dobro, već me muka popala. žuljaju me sandale luđački.
Ona: nemoj mi to ni spominjat, imam žuljeve ko paradajze.
On: s kim se ti dopisuješ?
Ona: ma s kumom, pitala me i ona s kime se dopisujem pa sam objašnjavala.
On: a je rasteglo, nikad kraja vjenčanju.
Ona: ma sad ima još samo malo. jesmo već čitali ono...ma nismo, za to nam prstenje i treba.
Mama od mladenke ( isto umrežena ): šta radite koju vražju mater s tim mobitelima, jeste normalni?
Ona: pa pitala sam samo jel ponio prstenje.
Mama: pa jel ponio?
Ona: ma je, ne brini. oće ovo još dugo, stišće me haljina strašno?
Mama: šta si onoliko žderala, ja lijepo velim nemoj se prenajedat jer je haljina na knap. a ti udri ko da si iz gladi utekla.
Ona: pa kad sam bila nervozna. i srećom se ne vidi onaj flek od kave, prekrio ga šlajer.
On: s kim se sad dopisuješ?
Ona: ma mama pita da šta radimo s mobitelima.
Mama od mladenca ( isto umrežena ): šta radite koju vražju mater s tim mobitelima, jeste normalni?
On: joj mama šta radimo, pitala me za prstenje pa sam moro pitat kuma pa sto čudesa.
Mama: pa jesi ponio?
On: tu je, ne brini.
Mama: ako ikad bude vjenčanje gotovo, nemojte zaboravit platit velečasnom.
On: nisam ponio novce, jebote.
On ( kumu ): jel imaš novaca kod sebe za platit velečasnom?
Kum: neg šta neg imam, u džepu su od sakoa.

I tako u nedogled, sve dok nekome ne krepa mobitel il mu ne ispadne na pod, uz svekoliko zgražanje svih nazočnih, jer se mora zaustavit obred dok se ne skupe dijelovi od mobitela na hrpu. E onda je panika jer se nemre promijenit status veze ako je kome od mladenaca ispo mobitel na pod.
I onda se svi čude šta se brakovi raspadaju. Kak se neće raspast kad status veze od samog početka nije izmijenjen.



( et voila )

08

utorak

listopad

2019

Reciklaža

Točno se bavim mišlju da se i ja kandidiram za precjednicu. Ono, složim dobar program i kad me biračko tijelo prepozna ko najbolje rješenje svekolikih pitanja u roku od prvog mandata stvorim od Hrvatske novi Eldorado.

Pa nije to tak teško. Mislim slagat plan za kandidirat se. Svi ste vidjeli najfriškiji primjer, u to sam sigurna. Žena lijepo kaže da je sve došlo tolko spontano, ko i knjiga, i slike i izložba ( tu nastaje možda manji problem - ne slikam, al mogu proslikat ako je potrebno; pa neću oslikavat Sikstinsku kapelu, malo namrljat nešta na papir i eto ga ). Pa neće obećavat ono šta ne može ispunit ( to svakako; kud ću obećavat, ništa ne treba obećavat ako od samog početka sve dolazi spontano, znači šta se uspije - uspije, šta ne - više sreće s idućim precjednikom ). Pa sama njena pojava izvodi državu iz krize ( šta tek reći o mojoj pojavnosti, a da ne ispadne hvalite me usta moja, eto vam fotke pa gledajte, otkud znam jel moja pojava može tako djelovat da se kriza prepadne pa netragom nestane ). Pa bi legalizirala prostituciju i marihuanu ( to inače smatram stvarima od krucijalnog značaja za svekoliki boljitak, šta je država bez legalizacije onoga šta samo može usrećit ljude ). Pa bi ko pobornik ljepote i plastike uvela da sve žene, i to po povoljnim cijenama, sebi omoguće jednu dobru plastiku ( eto meni problema; ja stalno pljujem po plastičnjačama, pa ću morat okrenut ploču i započet hvalospjeve i ditirambe o svekolikim benefitima plastičnjave ko antikriznog sredstva za svaštanešta ). Pa sa aktualnim premijerom, osim ljubavi za književnost i umjetnost, dijeli i anemiju ( to sam ko dijete imala, šopalo me koječime da mi poprave krvnu sliku i stalno me plašilo doktorima, valjda će mi se to priznat ako se kandidiram ). Pa od političarki cijeni gospođu Merkel i Vanessu Mae, za koju izrijekom tvrdi da je bila premijerka ( eto ti...prvu zato šta žustro navija, a drugu zato šta svira violinu pa onda ispadne da je riječ o Theresi May koja ne zna svirat violinu ). Sve se odvija pod parolom "svi će bit zadovoljeni", naročito žene jer se priča o reciklaži i sve će izgledat približno ko kandidatkinja ( tu sam se već pogubila ko prase u Teheranu; jel to onda znači da će u žene utrpavat recikliranu plastiku tipa onu od najlonkesa i čaša od jogurta? )

Ostala sam ko začuđeni svatovi, života mi moga. Ubilo me u pojam to šta nemam adekvatan veltanšaung i pojavu da krizu stjeram u tri vražje matere čim otvorim usta.
Možda je ipak bolje da se držim podalje od politike. Bilo bi mi pametnije nekako stupit u kontakt sa onom curom šta prodaje mandarine ko mahnita, pa da uz mandarine ide i moja knjižica.
Ta bi Eskimima prodala kombinirani frižider sa kištrom ladičarkom, a da ne bi pospješila plasman mog prvijenca.

07

ponedjeljak

listopad

2019

Margarinska čudovišta

Kak se kod vas zvao onaj stakleni tanjur na jednu nogu na kojem je stajala torta? U mojoj familiji su ga zvali avzac, a našla sam i na izraze auzec, ausec i štajaznam kak sve ne. Moja mama imala je tri il četri, naravno staklena, od toga jedan nagloplavi i taj mi je bio najdraži. Nije da su joj baš puno trebali, bila je antitalent za torte ko i sama, al jebeš špajzu u kojoj na najgornjoj polici nema četrnajst avzaca. Uostalom, može poslužit i za suhe kolače, a mama je bila maher za sve osim za torte.

E te su nekadašnje torte bile pravo leglo triglicerida i kolesterola; pojedeš jednu šnitu i masnoća skoči na nemjerljive vrijednosti. Znači margarin, još margarina pa još malo margarina. Margarin za u tijesto, margarinska fila sa dodacima žutanjaka il ruma il ekstrakta, margarin za ukrasne ružice u gornjem i donjem rubnom području. Pa bilo bi im lakše da su na avzace metale margarin i nož za mazat il žlicu za jest jebote; ionak se ništa osim margarina nije ni osjetilo, osim šta je škripo kristal šećer pod zubima ( moralo je nešta držat margarin na hrpi, kućeš bolje vezivno tkivo od šećera ). Pa nedajbože svatova il rođendana u ljetnim mjesecima; torte su čmrljile na stolu, jer čemu ju je neko dodrkljo ak se neće vidjet, i onda ta margarinska masa u tom čmrljenju postaje sve očitije mekana i imo si osjećaj da svi sudionici slavlja miriše po margarinu ko da rade u slastičarni. Plus asparagus kojim su se torte ukrašavale; nezamislive su bile torte bez asparagusa ovlaš pobacanog po margarinskoj teksturi. Ak si baš moro jest tortu, onda prvo povadiš zelenjavu; nemreš jest vazdazelenu dekoraciju ( mislim možeš, al ne paše uz margarin nikako ).

Današnje su torte umjetnost; to je nogometnih igrališta, likova iz crtanih, vještičjih kućica, Barbika i ostalih likova iz crtića, ma nema kakvih nema. Vjenčane torte da ne spominjemo. Jedina im je falinga sljedeća - ne stanu na avzac da dubiš na glavi. Avzaci su onak elegantni, okrugli, malenog promjera; nemreš na to nasandrčit tortu koja u izvedbi predstavlja recimo Mašu i medu, pa ima i medinu kućicu ( sa pripadajućim krovom, prozorima, ulaznim vratima i otiračem, sa tarabama i šumskim gljivama i cvijećem i lišćem, sa Mašom i medom - sve izrađeno ko da gledaš crtić na teveu i sve jestivo iako izgleda ko nekadašnji glinamol al u boji ).
A ne treba ni asparagus za dekoraciju. Ne bi se ni vidio od svih tih ukrasnih čudesa. Na bjelini nekadašnjih margarinskih glazura vidio se iz svemira.



( photo by kupindo.com )

06

nedjelja

listopad

2019

Hešteg samojedi

Prvo usputna informacija da pričuljak o Kafetinu probija zvučni zid, znači dospio je do 25148 ljudi. Moćna je to tableta, očito o tome nema rasprave. Al zato ima rasprave o boravku u Rovinju, na državnoj smotri zborova.

Ko šta je vidljivo na prvoj, vrlo uvjerljivoj fotografiji, na par trenutaka sam izgledala ko bogatunka Rose na palubi Titanika. Ono, metalna konstrukcija koja ponire u slanu vodu i ja u pokušaju da dignem ruke skroz u zrak. Nije baš išlo skroz po mom prvotnom planu, znači nisam uspjela dić ruke do kraja u stremljenju prema nebu, šta ne znači da neću uvježbat do iduće godine. A nije bilo ni rezervnog Jacka da me podupre s leđa pa da se raskrilim ko albatros. Dobro je i prošlo, kolko sam uspjela vidjet bilo je i meduza u plićaku, moglo me je sfurit da sam se stropoštala u plićak. Srećom nisam se strmoglavila, jer ne znam u čemu bi izašla pjevat revijalni dio smotre.
Al zato sam izjela za manje afričko pleme u samo dva dana. Ubije te put, pa upjevavanje i nastup i onda za večeru pojedeš juhu, hrpu krumpira i nešta malo mesa i cikle, pa kompota od ananasa da razrijedi mašćobu. Onda slijedi upjevavanje po prijateljski nastrojenim apartmanima, sve dok ne uskrsne gost iz Njemačke koji eto moli za razumijevanje jer da ne mogu al nikako zaspat ni on ni ispaćena supružnica ni djeca. Kak da mi njemu objasnimo da se nama baš i ne spava? On je došo u podsezoni odmarat svoje živce, a mi raspalili turpijat ko da je pola pet popodne a ne ponoć, kazaljke se poklopile. E onda slijedi povlačenje u rođeni apartman, pa kasni zalogajčići u vidu varaždinskih klipića i suhog sira i kobasice.
Probudila se dvadeset do šest, žedna ko da sam pojela nosoroga a ne to par obroka. Pa iza kave brže na doručak - dva pečena jaja na oko, dva kroasana, čaša soka od narandže i med i maslac za ranjavo grlo. ( Dobro, dok sam čekala da se speku jaja pojela sam šaku brusnica, nisam mogla dočekat. ) E onda revijalno fotografiranje vidljivo na prvoj fotki, pa revijalno pjevanje, pa brže na ručak iza svečanog proglašenja. Opet juha, pohano meso, još veća hrpa krumpira, kisela lučica i kupus salata i krastavci salata, plus jedna princes krafna koju sam pojela dok sam čekala krumpir i jedan čokoladni kolač koji mi se sklizno na krumpir, slučajno sam ga stavila na tanjur s glavnim jelom.
Sad evo varim ko anakonda, popila sam dvije flašice romerkvele limunske trave nebil CO2 satro sve to šta želudac treba preradit; zasad se nije baš pokazalo uspješnim, a za vraga nemam Kokakole da izgrize sve osim samog probavnog sustava.

E sad iza prehrambenog biltena samo da još pripomenem da smo osvojili broncu, šta uopće nije loše. Dapače. Za zbor star 155 godina odlično i izgledamo i pjevamo.
A i apetit imamo, fala nebesima. Nama se nemre desit da nam krulji po želucima.



( Rose u nastajanju )



( Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj Petrinja, osnovano 1864. godine, moja velika ljubav i ponos )

04

petak

listopad

2019

Kad Ljubmir uteče

Kad pjevaš u najstarijem zboru u Hrvatskoj, onda na put uvijek ideš spreman za sve predvidive i nepredvidive situacije. Obzirom da sutra krećemo put Rovinja, na državnu smotru zborova, ja sam poduzela sve potrebne korake da pribavim logistiku bez koje je put nezamisliv.

To znači da sam u blaženom Lidlu kupila sljedeće:
- materijala za jedno četri do pet sendvićaka srednje veličine, da putem ne dođe do kolabiranja usljed gladi
- materijala za mimo sendvićaka, nek se nađe za sitne noćne sate ( znači lepinje, žemlje i viška paketić kulena )
- čips i tvrde bombone, bez kojih ja više nemrem zamislit ni probu ni nastup ( šećer ne smijem ni izmjerit, biće je stopedesetosam )
- intonativni pripravak nužan da bi glasnice bile kvalitetno podmazane i spremne za izvedbu šta živućih, šta blagopokojnih skladatelja
- ledeni čaj za zalijevat sendvićke, komada dva
- kavu za dobar početak jutra jer smo smješteni u apartmanskom naselju, pa mogu ujutro ko normalna žena sjest na terasu i pit kavu sa socom ko da sam doma
- nove šunjalice za po apartmanu, lani sam ih zaboravila pa sam hodala ko papudžijski mačak u onim flafi čarapama
- one fine grčke paprike punjene sirom koje ću sad pojest jer nema boga da dočekaju put

Ujutro se moram dić ranije da skuvam još malo domaćih kobasica i spakiram ajvar, senf i kisele paprike; od krumpir salate sam odustala, ne diže mi se u pola četri da kuvam krumpir i gulim crveni luk i tražim poklopac od taperver posude koji nemrem nać al nikako još od Uskrsa, a ne bi baš riskirala improvizaciju pa da mi se krumpir salata istrese po haljini, u čemu ću pjevat jebote? Pa dok napravim sendvićke i popakiram jelo treba mi barem pola sata. Jer gladan pjevač je loš pjevač, nepisano pravilo.
Svaki put se kunem da neću više nosit puno robe, i onda uvijek nablekačim u torbu svašta - te haljinu ( šta ak cure budu nosile haljine a ja ko gelipter u trapericama ), te šest rezervnih majica jer se al svaki put zaserem jebenim jelom ( volim umake pa to ti je ), pa dugi rukav pa kratki rukav, pa tri šosa koja sigurno neću obuć al nek se nađu, trenirka za po apartmanu, pidžama, šunjalice, rezervne gaće...ko da selim a ne da idem na dva dana.
A kad počnem pakovat dodatke prehrani i praške; znači trebam ponest vitamine, minerale i komplekse svačegnečeg ( četri kutiješine ), pa praške za bolove, pa one za spavanje. Samo na to ode pola mjesta u torbi. Plus koncertna oprava i cipele, plus debela vesturina ako opet sastave pijavice i bura po Rovinju. Plus toaletna torba.

Otprilike trebam krenut ujutro četrdesetpet minuta ranije da to sve doteglim do mjesta polaska, jer ću morat putem odmarat barem na šest lokacija. I nadat se da mi neće otapst ručka kojom teglim kofer, jer ga dić ne mogu ni pod prijetnjom smrću.

Divno je pjevat u zboru.

03

četvrtak

listopad

2019

Roventa bluz

Dok si u nekim mladim godinama, onda silno patiš za predmetima koje ti ne daju dirat da se ne unakaziš s njima. Pa sam ja recimo silno patila za trenutkom kad će mi dat da ja popeglam neku kuhinjsku krpu, jebalo me peglanje damejebalo.

Kupili mi plastičnu peglu da vježbam i da ojačam ruke, jer sam bila turboperolaka kategorija ( u prvi razred me upisalo sa sedamnajst kila, jedva doktorica potpisala da me mogu primit, da ne pričam o tom da su me stalno nečim šopali ko gusku ). A onda kad je osvano taj divan dan da se konačno mogu primit tog divnog električnog aparata, vrlo brzo sam skužila da mi pegle u ruci nije trebalo ko ni trećeg oka u glavi. Jer se više tog zla nisam mogla riješit, a navaljivala sam - daj mi pa daj mi. E pa kad navaljuješ eto ti pa peglaj. Tad se peglalo sve osim čarapa. Pa kad ispaćena roditeljica presvuče posteljinu i bubne prat prvo jednu pa drugu mašinu, dođe ti da se neprimjetno objesiš na žnoru od pegle. Četri šlifera, četri plahte, četri jastučnice, pa tatine pidžame, pa oni usrani heklani miljeići...znači strava u ulici Brezje.
Osim šta se tad peglalo sve, pegle nisu imale paru, pa malo prešpricaš veš vodom i kad krene siktat ispod pegle, pogotovo kad odleti više vode...to se ne vidi ništa na dva metra ukrug. Sve čekaš oće Džek Trbosjek iz te magluštine od pare izbasat. Moja mama imala je Roventinu peglu, tešku da je mogla komotno nanijet teške tjelesne povrede. Bila je narandžasta sa šarenom žnorom, i prevagivala me nalijevo kad bi je podigla.
I tak jednog divnog nedjeljnog popodneva ima oveća hrpa veša za speglat, ko će nego ja, i peglam ja kadli će nešta počet smrduckat iz pegle. Isključim promptno svoj omiljeni električni aparat iz struje i zovem mamu da nek dođe vidjet šta je.
Eto nje, manirima iskusnog električara za kojeg je Tesla čisti amater uzima peglu u ruke, zakrene je vamotamo i malo njušne, i mrtva hladna veli - šta bi smrdilo, ne da ti se peglat eto šta smrdi. Ja demonstrativno uključujem peglu, kad će frcnut i par varnica. Zovem ja nju opet da iz pegle frcaju iskre. Ona ulazi sa dignutom obrvom ( šta je vrlo loš znak ), lapi peglu i saće ona meni pokazat da nema blagog pojma o frcanju iz pegle. Krene je uštekat, kad iznutra ko da je grom opalio, bljesak dostojan varenja i usput izbaci i pancer.
Tata zjali iz sobe da šta radi koju vražju mater jer je utakmica na teveu. Ona zija da je iskočio pancer. Tata pita da od čega. Pa od pegle, šta od čega, malo je zaiskrilo. Tata konstatira da se imam momentalno maknut od tog potrganog govna i da je jebo onaj ko ju je izmislio ( govorimo o pegli, naravno ).
Mama jedva nekako zamijeni pancer ( te nađi rezervni, te se popni na tavan, tee zamijeni, te siđi ) i kad se pegla ohladila smota žnoru okolo pa će je odnest na popravak.
Idemo večerat, tata pita - jel to potrgano govno još u kući? Mama tvrdi da je riječ o Roventinoj pegli visoke kvalitete koja se sigurno može popravit. Tata me samo pogleda i kaže - da je nisi ni pogledala a kamoli više uzela u ruke. Mama će peglat dok se ne kupi nova pegla. Pa nek mijenja pancere i štekere i njuši peglu dok joj ne dopizdi.

Nova pegla stigla je već sutra popodne, na moj užas. Nadala sam se da će ipak prevladat mamino oduševljenje starom Roventom.
Nije prevladalo.

Ona je tu

Danas sam proživjela katarzu. Ženski dio populacije će shvatiti što želim reći; kad prođu porođajne muke i nastupi onih nekoliko sekundi potrebnih da dijete zaplače, dok babica petlja oko pupčane vrpce a ti postaješ svjesna da je konačno gotovo, i da je na svijet stiglo nešto toliko dugo čekano.

Dame i gospodo, moja knjiga je konačno tu. Stvarna i opipljiva, onakva kakvom sam je htjela imati. Konačno je držim u rukama, i stvarna je da stvarnija ne može biti. Puna mojih snova i maštanja, puna mojih riječi za koje nikad nisam mislila da bi nekog mogle zanimati.
Trenutno sam preplavljena burom emocija. Vrlo jakih i vrlo moćnih. Pa mi nećete zamjeriti ako danas naprosto podijelim svoju radost sa svima vama - onima koji su doprinijeli da knjiga dobije ovako moćan vizualni identitet, onima koji su vjerovali da moje riječi vrijede, svima vama koji ste svakodnevno tu. Ja se danas osjećam neopisivo dobro, nema riječi dovoljno snažnih da opišem što mi sve prolazi mislima. Recimo da se ne sjećam prigode kada sam bila ovako sretna.

( Baj d vej, da ne bude sve srcedrapateljno - onaj pričuljak o Kafetinu do sada je vidjelo 20 514 ljudi; kud nisam prije krenula pisati o potrepštinama iz apoteke ).
Hvala svima, od sveg srca.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.