Hešteg samojedi

Prvo usputna informacija da pričuljak o Kafetinu probija zvučni zid, znači dospio je do 25148 ljudi. Moćna je to tableta, očito o tome nema rasprave. Al zato ima rasprave o boravku u Rovinju, na državnoj smotri zborova.

Ko šta je vidljivo na prvoj, vrlo uvjerljivoj fotografiji, na par trenutaka sam izgledala ko bogatunka Rose na palubi Titanika. Ono, metalna konstrukcija koja ponire u slanu vodu i ja u pokušaju da dignem ruke skroz u zrak. Nije baš išlo skroz po mom prvotnom planu, znači nisam uspjela dić ruke do kraja u stremljenju prema nebu, šta ne znači da neću uvježbat do iduće godine. A nije bilo ni rezervnog Jacka da me podupre s leđa pa da se raskrilim ko albatros. Dobro je i prošlo, kolko sam uspjela vidjet bilo je i meduza u plićaku, moglo me je sfurit da sam se stropoštala u plićak. Srećom nisam se strmoglavila, jer ne znam u čemu bi izašla pjevat revijalni dio smotre.
Al zato sam izjela za manje afričko pleme u samo dva dana. Ubije te put, pa upjevavanje i nastup i onda za večeru pojedeš juhu, hrpu krumpira i nešta malo mesa i cikle, pa kompota od ananasa da razrijedi mašćobu. Onda slijedi upjevavanje po prijateljski nastrojenim apartmanima, sve dok ne uskrsne gost iz Njemačke koji eto moli za razumijevanje jer da ne mogu al nikako zaspat ni on ni ispaćena supružnica ni djeca. Kak da mi njemu objasnimo da se nama baš i ne spava? On je došo u podsezoni odmarat svoje živce, a mi raspalili turpijat ko da je pola pet popodne a ne ponoć, kazaljke se poklopile. E onda slijedi povlačenje u rođeni apartman, pa kasni zalogajčići u vidu varaždinskih klipića i suhog sira i kobasice.
Probudila se dvadeset do šest, žedna ko da sam pojela nosoroga a ne to par obroka. Pa iza kave brže na doručak - dva pečena jaja na oko, dva kroasana, čaša soka od narandže i med i maslac za ranjavo grlo. ( Dobro, dok sam čekala da se speku jaja pojela sam šaku brusnica, nisam mogla dočekat. ) E onda revijalno fotografiranje vidljivo na prvoj fotki, pa revijalno pjevanje, pa brže na ručak iza svečanog proglašenja. Opet juha, pohano meso, još veća hrpa krumpira, kisela lučica i kupus salata i krastavci salata, plus jedna princes krafna koju sam pojela dok sam čekala krumpir i jedan čokoladni kolač koji mi se sklizno na krumpir, slučajno sam ga stavila na tanjur s glavnim jelom.
Sad evo varim ko anakonda, popila sam dvije flašice romerkvele limunske trave nebil CO2 satro sve to šta želudac treba preradit; zasad se nije baš pokazalo uspješnim, a za vraga nemam Kokakole da izgrize sve osim samog probavnog sustava.

E sad iza prehrambenog biltena samo da još pripomenem da smo osvojili broncu, šta uopće nije loše. Dapače. Za zbor star 155 godina odlično i izgledamo i pjevamo.
A i apetit imamo, fala nebesima. Nama se nemre desit da nam krulji po želucima.

( Rose u nastajanju )



( Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj Petrinja, osnovano 1864. godine, moja velika ljubav i ponos )