Ona je moja nerođena kćer

U silovanoj šesnaestogodišnjoj djevojci vidim svoju nerođenu kćer.

Onu koju sam mogla nositi u utrobi i oćutiti pomicanje njenog majušnog tijela; onu koju bih nakon siline porođajnih muka čvrsto privila u zagrljaj i okupala svojim toplim suzama, svjesna okrutnosti svijeta u koji sam je donijela. Svijeta koji do života i dostojanstva i ljepote žene ne drži baš nimalo; kao da se radi o krpenoj lutki, a ne o krhkom živom biću prepunom nježnosti.

Vidim malenu djevojčicu kojoj pomno biram haljinice i češljam njenu kosu, meku poput svile. Vidim sićušno prekrasno biće kojem ljubim modrice koje su nastale dok je prohodavala. Čujem sve nježne uspavanke koje sam joj pjevala dok je tonula u san. Ćutim toplinu njenih poljubaca i ljepotu glasa kojim izgovara "mama". Osjećam ponos kojim bih dočekivala sve njene uspjehe. Izgovaram utjehu za svaku njenu, pa i najmanju pretrpljenu bol.
Gledam je kako odrasta, i strepim nad trenutkom kada će postati žena. Razgovaram s njom i pripremam je na ono što će vrlo brzo doći, onako kako je to i moja mama sa mnom učinila. Govorim joj - ne boj se, to je nešto što ima svaka žena; možda će te malo boliti, ali će proći. Ona ne sluti da u njoj gledam svoj odraz, da u njoj gledam sebe i nastojim je zaštititi od sveg zla ovog svijeta. Ne sluti da je čekaju trenuci puni i bola i bezuvjetne ljubavi, kada dođe trenutak da i sama postane majkom.

I onda niotkuda izrone svirepe, izbezumljene nakupine bjelančevina i unište njeno tijelo, ono isto koje sam toliko puta izljubila dok je bila dijete. Unište njenu dušu, koja nažalost teško može zacijeliti iza takvog iživljavanja. Tijelo pamti, ali duša pamti dok god podrhtava živeći na ovoj zemlji. Iščupaju iz nje svu radost i ubiju život koji sam joj podarila. Zaustave je u koraku i zauvijek izbrišu osmijeh s njenog lica. Zalede stravom svaku kap krvi koja kola njenim žilama. Načine od nje krvavu, drhtavu, bezobličnu, nijemu masu koja dalje mora živjeti.

Kako ostati čovjekom iza takve spoznaje i ne posegnuti za osvetom? Kako doprijeti do najdubljih kutaka njene duše u kojima je sakriven sav pretrpljeni bol i nezamislivi užas? Kako joj pomoći da ustane, takva krvava i izubijana i nastavi dalje kao da se ništa nije desilo?
Bojim se da na ta pitanja nemam odgovora, zaslijepljena užasom onoga što su joj učinili.

Poput mača na mene pada spoznaja da i ti monstrumi imaju majke koje su ih okupale svojim suzama. Njihovi sinovi ne zaslužuju da se nazivaju ljudima. To su zvijeri koje su ispuzale iz nastrašnijih noćnih mora.
Njihovim majkama ne bih bila u koži nizašto na ovom svijetu.