31
četvrtak
prosinac
2020
Srećonoša
Dimnjačari donose sreću, to znate od pamtivijeka. Treba se samo primiti za gumb kad ga vidite i stvar je riješena.
Naš petrinjski dimnjačar je uistinu poseban srećonoša. Nikada ga nisam vidjela ljutog, bez osmijeha na licu. Uvijek iznimno ljubazan, spreman na pomoć, kada god ga se pozove. Trebao je doći u moj skromni dom, donijeti mi kalendar i obaviti neko manje čišćenje na dan prve serije potresa. Naravno da nije stigao, jer je imao tko zna koliko intervencija kod ljudi kojima su se dimnjaci urušili. A onda je uslijedio novi dan, koji je donio još veće urlikanje zvijeri iz utrobe zemlje. Jedan od pacijenata našeg nasmijanog petrinjskog dimnjačara potpuno je otpao i oštetio mi krov; ostala dva pacijenta skinuli su alpinisti o kojima sam jučer pisala jer su bili potpuno rasklimani.
Danas, na Silvestrovo, moj je skromni dom pohodio i statičar koji ga je proglasio privremeno neupotrebljivim dok se dimnjaci ne sruše i ne srede. U usporedbi sa stravičnim oštećenjima koje imaju brojni moji sugrađani - ja zapravo uopće nemam veliki problem. Trenutno sam na sigurnom, u toplom i pokušavamo dogovoriti operaciju dimnjak. Riješiće se sve to i na mjesto starih dimnjaka doći će novi, koji će umjesto starih dočekivati našeg nasmijanog dimnjačara da ih očisti i sredi za sezonu loženja.
Prošle sam godine na Silvestrovo napisala:"Sretna vam Nova 2020. ( ajme dobrog broja, sad bi mogla ić tražit numerološke analize...sve je to meni od prehlade, ništa drugo )." Da dobrog broja...iskreno se nadam da se ovakva godina nikada više neće ponoviti u povijesti čovječanstva. Samo tri dana prije kraja godine moj je grad preživio apokalipsu, pandemiju kuge modernog doba zbog koje je član moje obitelji stavljen na respirator neću uopće spominjati.
Želim nam svima da već kad otkuca ponoć i 2020. zauvijek ode u ropotarnicu povijesti otpočne jedna puno bolja godina, koja će nam svima donijeti samo lijepe stvari. I zapamtite da za sreću ne treba puno - tek zdravlje i postojanje ljudi kojima je stalo do vas i koji vas vole. Sve ostalo je nevažno.
Budite Ljudi jedni drugima, budite sretni u Novoj godini koja će otpočeti za samo tri sata. Voli vas Rossovka.
( photo by ps portal, Miroslav Šantek; naš petrinjski dimnjačar, naš srećonoša, neka vam svima donese pregršt sreće u vaše domove )
komentiraj (12) * ispiši * #
30
srijeda
prosinac
2020
Hvala svima, od srca
Prvo moram reći da živim u centru Petrinje, i da do onih ruševina, koje ste svi mogli vidjeti u vijestima, imam nekih pet minuta hoda. Zatim moram reći da šteta koju ja imam na mom skromnom domu nije niti približna onoj koja je snašla moje brojne sugrađane. Ono što sam ja na prvi pogled vidjela bio je zid u hodniku koji je pucao pred mojim očima dok je trajao potres, zatim puknuće vanjskog zida, dimnjak koji je pao i napravio nešto rupa na krovu, nešto pomaknutog crijepa na obje strane krova na kući i na drvarni.
Fotografije koje stavljam nikako ne služe tome da bih istaknula kako je moja sudbina teška, jer ima onih koji više nemaju ni zidove a kamoli krov nad glavom. Njima se želim zahvaliti divnim ljudima, alpinistima PDS Velebit i Planinarskog kluba hrvatskog liječničkog zbora, koji su na upit mog juniora odmah sjeli u automobile i došli riješiti situaciju. Slučajno ih je susreo vozeći potrepštine iz Crvenog križa u neke dijelove grada.
Popeli su se na krov, skinuli sva tri dimnjaka ( i onaj srušeni i ova dva koji su izgledali cijeli ), zatvorili rupe na krovu i otvore nekadašnjih dimnjaka. Zatvorili su i rupu na krovu sa ulične strane, i rupu na drvarni koju smo ljetos prepokrili. Hvala vam od srca, zahvaljujući vašoj spremnosti da odmah idete pomoći moja kuća neće prokišnjavati. Možda će se dimnjaci u potpunosti morati rušiti, to ćemo tek saznati, ali za razliku od mnogih Petrinjaca, Glinjana, Siščana i stanovnika Sibića, Strašnika, Majskih Poljana - ja imam zidove i krov. Uopće ne znam u kakvom su stanju zidovi u sobama, znam samo da je gadno pukao zid ispod kojeg je u tom trenutku stajao moj najdraži frajer, ali vjerujem da se sve može obnoviti osim ljudskih života. Ima obitelji zavijenih u neizmjernu tugu koje će još teže podnositi svaki glasniji zvuk ili neki prasak, jer su jučer izgubili svoje najmilije.
Danas sam konačno normalno jela, i nadam se da ću uz malo sreće noćas možda i odspavati. Nadam se da će probuđena zvijer iz utrobe zemlje konačno zatvoriti svoje strašne ralje i da će sve ostati samo na podrhtavanju tla, koje se još uvijek osjeti.
Još jednom hvala ljudima iz spomenutih PDS Velebit i Planinarskog kluba hrvatskog liječničkog zbora, ali i svim ostalima - svima onima koji su još jučer stigli u Petrinju kako bi pomogli unesrećenima. Beskrajno sam zahvalna svima vama koji ste upućivali poruke podrške i nudili pomoć. Ne znam jeste li svjesni koliko veliko srce svi imate i koliko sam sretna što vas mogu smatrati svojim prijateljima.
Hvala vam svima, od srca, u moje ime i u ime mog voljenog grada koji je pretrpio najstrašnije razaranje otkad postoji.
( fotke by moj junior, kojem nisu dali ni blizu krovišta )
komentiraj (38) * ispiši * #
29
utorak
prosinac
2020
6,3
Danas 6,3. Epicentar 47 kilometara od Zagreba. Iz utrobe zemlje vrišti, a kuću njiše kao kulu od karata. Tutnji i huči neopisivim, jezivim zvucima. Sve pada, pred mojim očima puca zid u hodniku.
A moj najdraži frajer, sunce mog života, stoji blijed poput krpe ispod štoka i kaže - pomozi nam, pomozi mi. Mene baca unatrag, koliko god se trudila da priđem djetetu. Govorim - samo se drži, mili moj, ne boj se, tu sam. Ne dam te.
Konačno uspijevam dohvatiti njegove ručice i kroz lomljavu izlazimo na dvorište. Obuvam ga, onako blijedog, i grlim. Prošlo je, kažem mu, gotovo je. Ulazim natrag po njegovu jaknicu i svoju jaknu. Stojimo na dvorištu, pokušavam nazvati njegove roditelje. Ništa. I mreže je zdrmalo. Dižem pogled i vidim srušeni dimnjak i crijepove koji su otklizali niz krov. Sve je to ništa u odnosu na moje najveće blago, koje prestravljeno stoji kraj mene.
Ubrzo dolazi njegov otac i mali brat, zatim i majka koja uplakana stiže iz ljekarne u kojoj su popucali i zidovi i štokovi. Odlaze po barem nešto stvari. Kreću vatrogasne sirene, zavijanje vozila hitne, prolazi kamion s vojskom.
Postajem svjesna da je drugdje po gradu još puno gore nego kod mene, u mom dvorištu. Prve snimke vidjela sam puno kasnije. Strašna je sila koja nam je u sekundama mijenjala živote.
Hvala svima koji su bez razmišljanja došli pomoći Petrinji. Hvala sili koja je danas poštedila naše živote. Hvala svima koji su uzaludno zvali i slali poruke, jer u Petrinji nije bilo struje i nisam mogla napuniti mobitel.
Samo budite Ljudi jedni drugima. To nam je najpotrebnije. Kuće će se popraviti, jedino nas može nestati zauvijek, u sekundama.
komentiraj (28) * ispiši * #
28
ponedjeljak
prosinac
2020
Bilo je jezivo
Neću stavljati fotografije. Njih ste mogli vidjeti na raznim portalima, kao i snimke u vijestima.
Za početak želim reći ovo - Petrinja se uistinu ne zove "12 kilometara jugoistočno od Siska", kako su to slikovito napisali negdje. Iskreno, ne da mi se tražiti gdje. Petrinja je mali gradić udaljen svega pedesetak kilometara od Zagreba i svašta je preživio tijekom dugih godina svoga postojanja. Između ostalog, i snažan potres koji je jutros u tri navrata žestoko protresao sve nas, i stanovnike i petrinjske kuće i ulice.
Takav sam strah zadnji puta osjetila u ratnoj 1991., kada je VBR ispraznio cijelo punjenje usred noći negdje u Odransko polje. Probudi te grmljavina za koju ne znaš otkud dolazi, vani je mrkli mrak, i dok se snađeš sve je gotovo. Tako je bilo i jutros. Čuti takav jauk iz zemljine utrobe, takav huk i grmljavinu koja trese kuću kao kulu od karata je nešto najstrašnije što sam doživjela. Čula sam i lomljavu stakla negdje u kući. Dok sam ustala iz kreveta i obula kućne šlape sve je bilo gotovo. Ispostavilo se da je nastradala plafonjera iznad ulaznih vrata i nešto čaša koje su popadale sa sudopera. Skuhala sam kavu, sva uzdrmana i javila se mojoj susjedi, bratu i dragoj prijateljici Ranki koja je zvala iz Zagreba. Dok sam ispijala prve gutljaje kave zatreslo se ponovo; ovaj put je urlik iz utrobe bio još glasniji; kasnije sam pročitala da je potres bio na svega dva kilometra dubine. Ubrzo je uslijedio i treći.
Zagreb jako dobro zna o čemu pišem, svi se sjećamo strašnih slika potresa ove godine. Oni koji su prošli rat jako dobro me razumiju. Od toga nema bježanja; možeš se samo negdje skutriti i pričekati da prođe. Nadati se da će brzo stati.
Puno je ljudi imalo štetu na kućama. Sela Sibić, Strašnik i Nebojan, recimo, vjerojatno i ostala sela između Petrinje i Gline, pretrpjela su znatne štete. Pa kad tako na nekom portalu, ispod teksta o potresu u Petrinji, pročitam komentar tipa - pa to su sve stare maksimalno oštećene kuće koje bi se srušile i bez potresa...vjerujte mi da me tjera na povraćanje. Kakav čovjek moraš biti da uopće napišeš takvu gadost? Koji mentalni sklop moraš imati da ti padne na pamet ispisivati takve riječi, pa upravo da se radi i o najgoroj straćari, i to u trenucima dok ljudi u Petrinji priskaču jedni drugima u pomoć koliko mogu, dok vatrogasci interveniraju najbrže što mogu, dok se Ljudi trude biti Ljudima?
Nadvila se noć nad Petrinjom. Užasno puše i hladno je. Nadam se da ćemo je provesti mirno, bez iskakanja iz kreveta, i da zemljina utroba više neće ispuštati jezive urlike poput onih jutrošnjih.
Hvala svima onima koji su zvali i slali poruke podrške. Divno je znati da postoje Ljudi, za razliku od onih koji Petrinju nazivaju "12 kilometara jugoistočno od Siska" i tvrde da bi se kuće ionako same od sebe srušile.
Poželite nam da noćas spavamo i izbacimo u snu sav stres današnjeg dana.
komentiraj (45) * ispiši * #
27
nedjelja
prosinac
2020
Pokemon Pikachu
I tak. Krenula su cijepljenja.
Naravno, nuspojava većine dežurnih pljuvača su komentari tipa - zašto se prvo cijepe ovi najstariji; ono, da se vidi hoće im šta bit, sram vas bilo, pa će se dalje nastavit cijepit ako njima ništa ne bude. Pa će se cijepit medicinari; e zašto oni, šta ako njima nešta bude, ko će nas liječit. Pa zašto se nisu prvo cijepili političari; da jesu, bilo bi opet - sram vas bilo, kud letite ko da se bomboni dijele, ovako nisu prvi pa onda ide - sram vas bilo, da to cjepivo išta valja vi bi se prvi cijepili. Uglavnom ne bi ugodio ničim i nikako.
Dok sam u prošlom stoljeću ja išla u školu nije bilo koronapartija, al je bilo obaveznih cijepljenja. Znači niko te nije pito jel se hoćeš cijepit il se nećeš cijepit. Postojo je popis obaveznog cijepljenja, i to su dolazili cijepit u školu. Pa kad dežurni otvori vrata od razreda i kaže - vi ste na redu...ja bi najrađe utekla u tri vražje matere da me ne dobavi igla, al nemaš kud. Idu svi i gotovo. Ujutro mi mama uvali zdravstvenu knjižicu u torbu, ja na rubu fraza zbog igle koja će me snać u nepoznatom trenutku, ona mi održi kraću edukaciju o tome da ja zapravo nisam normalna jer više boli kad upikne pčela i da kak sam mogla primit po šest, sedam pikica penicilina zbog gnojne angine. Mislim si - pa zato se i bojim igala, al šutim, s mamom nema labavo; jebeš sve igle kad ona podigne obrvu.
Pa dođemo do pred ulaz u dvoranu za tjelesni, tamo je bilo dosta mjesta. Doktorica sjedi za stolom, prozivaju po abecedi. Malo pogleda grlo, posluša pluća; dotle sestra navuče cjepivo u špricu, mrljne alkoholom nadlakticu i za dvije sekunde sve gotovo. Ja sam za nesreću bila po abecedi negdje pri kraju, pa sam morala stajat u redu i gledat kak se ove ispred sve cijepi i čekat da dođem na red. Plakat bi počela otprilike kad bi ispred mene ostalo još dvoje - troje za cijepljenje. Dok njih pocijepi pa ja stanem pred doktoricu, mokra majica na meni od potoka suza. Bila sam jako sitna ko malena, upisalo me u prvi razred sa sedamnajst kila, i onda se doktorica sažali pa me malo utješi i kaže sestri - za ovu malenu uplakanu curicu jednu malenu iglicu molim. Još mi mora dić i rukav jer sam ja na rubu nesvjestice. I kad za dvije sekunde sve bude gotovo, pitam se jesam morala baš blejat i šmrkljat onuda jer zbilja ne boli. Al do idućeg cijepljenja prizaboravim, pa opet bude ista priča.
Ako se budem cijepila za zaustavljanje koronapartija, nadam se da će bit neka uviđavna doktorica koja će isto uzet u obzir moj strah od igala i neće joj smetat ako budem malo blejala. Jebote kad sam se cijepila zadnji put, nemrem se ni sjetit.
A tradicije se valja držat. Ako sam blejala onda, moram i sad blejat, pa nek misle šta hoće.
( photo by Imunizacija, čuj iglu ko glogov kolac )
komentiraj (24) * ispiši * #
25
petak
prosinac
2020
Ko ne spava, taj naprimjer jede
Prošlu noć je moja insomnija zablistala punim sjajem, valjda zbog šljaštećeg bora i popratnih sadržaja iz susjedovog dvorišta, tipa neonki i vanjskih led lampica.
Zaspala oko pola dvanajst i probudila se u dva nula nula. Pokušavala dalje zaspat, bez vidljivih rezultata. Onda sam možda malo i ogladnila, biće od nervoze šta ne mogu zaspat, pa sam napravila manji sendvićak i pojela ga gledajuć neki božićni film. Nadopunila jelsku ponudu sa dvije mandarine i jednom prekomurskom gibanicom, da mogu ujutro bacit plastiku u žutu kantu. Dobro zalila sprajtom i bubnula normabel nebil došlo do spavanja. Ništa. Nastavila gledat film do kraja, pa počela gledat i drugi. Napušila se ko krepatil. Napila se sprajta do iznemoglosti. Zadnji put pogledala na sat u pola pet i probudila se u pola osam, gladna ko da nisam jela dva dana. To samo potvrđuje činjenicu da je želudac ko ogromna najlonkesa, šta više trpaš to se on više širi. Dok sam kuhala kavu pojela par kolača i šnitu kukuruznog kruha sa topljenim sirom. Pa negdje oko pol dvanajst dva pečena jaja na oko, nisam bila sigurna da ću izdržat do ručka kod juniora. Ono, nezgodno je doć nekom na ručak sa kruljenjem u želucu. Tamo malo baranjskog kulena i kobasica i sira, pa tanjur juhe, malo mesa i hrpu grah salate. Probala četri fele kolača i zalila kokakolom, čisto da CO2 odradi razgradnju, ko kad mister muskolo odčepljuje zaštopani sudoper. Došla doma i prešla susjedi čestitat Božić. Žena promptno kolače na stol, ajde probaj baš su fini. Pa jedan sa sirom, pa jedan sa čokoladom, pa jednu salamu sa mljevenim keksima. Oko osam večera, topljeni sir i kukuruzni kruh i hrpa grah salate, već sam spomenula da grah salatu jedem uneznano. Još dvije mandarine i sprajt.
I sad evo gledam film i varim ne ko jedna, nego ko dvije i pol anakonde. Razmišljam šta će bit ako se noćas opet probudim. Bil opet sendvićak il zdjelicu francuske, možda bi me majoneza i grašak bolje zbetonirali da zaspim. Čips ne smijem jest jer previše šuška kesa, skroz me razbudi. A sve pod upaljenim lampicama od bora, ko Godzila koji se oteo kontroli i proždire sve šta mu padne šaka. Jer bor je odmah iznad dvosjeda, šta je jako dobro jer mi nemre ništa ispast na moju omiljenu crvenu dekicu.
Jel i vi tako naležećke jedete uz teve, il to samo mi odabrani koji spavamo otvorenih očiju i kopamo po frižideru u naletu tjeskobe zbog nespavanja?
( photo by GQ Australia, ovo je biće Godzila sa vidljivom žgaravicom; ja nemam tih problema )
komentiraj (24) * ispiši * #
24
četvrtak
prosinac
2020
Na dobro vam došlo porođenje Djetešca
Moram priznati da mi je ovo jedan od najtužnijih Badnjaka u životu. Jedan od meni najbliskijih članova naše poprilično velike obitelji hospitaliziran je zbog komplikacija izazvanih kugom koju živimo iz dana u dan. Koliko god se trudila da razmišljam pozitivno, ne mogu savladati osjećaj nemoći. Ne mogu učiniti baš ništa da mu pomognem, a on je meni toliko puta pomogao i riječju, i djelima. Mogu se samo nadati da će sve biti dobro i slati mu svoju ljubav mislima.
Što sam starija, sve mi se više čini da sam se više radovala Badnjaku a onda i Božiću dok sam bila dijete. Moja je baka živjela u malenoj, skromnoj kućici odmah pored naše; uvečer je u kuću unosila slamu u kojoj nam je znala ostaviti jabuka, oraha, lješnjaka i pokoji svileni bombon. Bor se kitio prekrasnim staklenim kuglicama koje nam nije dala ni pogledati, a kamoli dotaknuti. Stajale su u plitkim kartonskim kutijama, pomno zamotane u tanki bijeli papir. Zapjevali bi i poneku petrinjsku božićnu pjesmu dok se kitio bor, a dala bi nam i da zapalimo prskalice onako stojeći sa strane, jer ih ona na boru nikad nije palila, bojala se da se bor ne zapali. Prije večere pojeli bi malo češnjaka s medom ( da vam coprnice ne zametu pute, tako nam je uvijek govorila ) i uburili prst u medenu rakiju. Večera je obavezno bila posna. Jedna od tatinih sestara isto je živjela u Brezju, pa se kod nje uglavnom znalo zalomiti i dočekati Božić, uz ponoćnu večeru i kuhano vino ( za starije, naravno; mi bi pili čaj ili neku narandžadu ). Kao sad se sjećam da je teta uvijek u najcrveniju jabuku nabockala sitne žute novčiće i stavljala je pod bor zajedno s božićnom pšenicom.
Božić sve više gubi svoj pravi smisao. Umjesto jednostavnosti i radovanja rođenju Spasiteljevom, sve trese potrošačka groznica, stolovi pucaju od obilja hrane, vrlo je malo obitelji zajedno za ovaj veliki blagdan. Nema više ni snijega koji je škripao pod nogama, ni studeni koja je rumenila lica dok smo zabundani hodali Brezjem.
Zato vam želim da današnju Badnju noć, a onda i Božić budete u krugu svojih najdražih i najbližih, svjesni kolika je to radost i blagoslov. Želim vam obilje zdravlja, ljubavi i radosti. Želim vam da budete svjetlost jedni drugima, svjetlost jarka i jasna poput one koja je obasjala Betlehem u čarobnoj noći i dovela pastire do štalice u kojoj je u jaslama ležalo djetešce, posebno po svemu što će donijeti svijetu.
( komadić mog bora koji je zamirisao kuću i instalacija koju sam složila za stol, malo za promjenu )
komentiraj (35) * ispiši * #
22
utorak
prosinac
2020
Pametan piše...
Noćas sam se probudila u dva sata pa gasila alarm da me ne probudi u pola šest. Jer sam od danas šta? Na godišnjem odmoru.
Pa nakon buđenja u dva opet malo buđenja oko pola pet i pretvaranja da se spava, dok mi nije narasto tlak jer nisam više mogla zaspat. Ko će insomniji objasnit da ne moram ić radit. Pa sam poslje kave otišla po grincajg, češnjak, piletinu, oslića ( kojeg nisam našla ) i stalno mi zvoni po glavi da nešta trebam kupit al ne bi se sjetila šta da me neko ubije. Došla kući, strpala prat zavjese, oprala prozore i nastavila razmišljat. Popeglala ove jedne šta se moraju peglat, povješala sve nazad na prozore i nastavila razmišljat. Strpala prat crni veš, prostrla ga, i dalje pojma nemajuć šta sam još trebala kupit. I onda idem izvadit faširano za sarmu iz kištre, i eto prosvjetljenja - trebala sam kupit crveni luk, kak ću filu napravit sutra ujutro bez crvenog luka? Šta znači da ću sad morat u dućan po jebeni luk.
Al to nije sve. Kad smo već kod crvenog luka, mislila sam danas skuhat grah za salatu pa ga smontirat u veliku teglu ( onu od tri kile, grah salatu jedem uneznano ). Naravno da nisam namočila grah. Znači sutra prvo frkanje sarme, pa kuvanje graha, pod uvjetom da ga ne zaboravim namočit večeras.
Al ni to nije sve. Jer sam se maloprije sjetila da nemam blage veze gdje mi je stalak za bor. Šta znači da će bit red popit normabel pa ić u pretres prostorije zvane mauzolej u kojoj stoji sve ono šta se koristi jednom godišnje, one ranjglurine za ajvar i plastičnjava za kobasijadu i mesarski stol i produžni kablovi ispravni i neispravni. Majkosvetabožja. Pa trebala bi mi tri ona glomazna krvosljednika da im dam da ponjuše bor pa da u mauzoleju nađu jebeni stalak. Ko zna kud ga se uguralo kad se vadilo flašice za ajvar i kisele krastavce, i one stoje u mauzoleju.
Ja zapravo imam dvije opcije. Jedna je da u roku sad počnem zapisivat sve šta moram napravit il kupit, jer ovo izmiče kontroli. Jebote još ću sutra umjesto sarme skuvat filanu papriku. Druga je da preselim nekud u vražju mater, gdje je temperatura četrdesetpet u hladu. Ko recimo ova kućica na plaži. Nit prozora, nit zavjesa, nit gore kamini, nit treba usisavat. Kad se digne plima - opere pod i pobere mrve od kruha i pobriše prašinu. Kad je nevrijeme - opere sav raspoloživi mebl, znači ne treba prat tepihe i zajebavat se sa pasent jastučnicama. Bor utaknem u plićak i gledam kak šljašti dok pijem ono neko sranje u kojem stoji mali kišobrančić.
Jedino bi mi falila sarma. Ko bi je kuvo na plus četrdesetpet? Al kad bolje razmislim, nije to čak ni loše; lagano frčeš u badekostimu, ne treba otvarat prozore dok kipi jer je sve rastvoreno...milina. Samo treba pazit kod zaprške, da ne špricne po golim nogama.
Drugo je čista idila.
( photo by Home Inspiration Ideas )
komentiraj (19) * ispiši * #
21
ponedjeljak
prosinac
2020
O konjunkciji i smaku
Eto šta ti je živjet na kontinentu. Jutros magla ko da vraćam prsten na Kletu goru u Mordor, a sad je nebo bez ijedne zvijezde, ko da će se svaki tren urušit na spomenuti kontinent.
Pa nek ja na današnji zimski solsticij vidim konjunkciju Jupitera i Saturna, koju je zadnji put svekoliko pučanstvo vidjelo prije osamsto godina. To napričalo - biće vidljiva ko vrlo sjajna zvijezda, poput recimo one kad tri kralja jahahu i dojahahu do štalice, gledajte nebeski spektakl jer vam je to jedinstvena prilika. U šta da gledam, magluštinu i oblačno nebo jebote. Osim toga, i da je vedro opet ne bi ništa vidjela; kod susjeda šljašte lampice ko na avionskoj pisti i ima rasvjetu da kad se glista pomakne u travi upali se ne jedna nego dvije neonke, da možeš radit Vilerove goblene. Znači vidljivost ko da je bijeli dan. Nebeska konjunkcija - nula bodova.
Inače je za danas bio najavljen jedan u nizu smakova svijeta. Sva sreća pa se nisam prepala, i skiselila sam kupus i skuvala ajvar. Da sam poslušala tog proroka, koji je baj d vej podbacio već pedesetosam puta, nit bi bilo kupusa za sarmu nit ajvara za namrljat na kruh. Jer je već jedan smak najavio 21. lipnja ove godine, pa kad se ništa nije desilo onda je prebacio smak na svoj rođendan koji je eto baš danas. Sve povezo dirljivom pričom o majanskom kalendaru, već spomenutoj konjunkciji Jupitera i Saturna i svom rođendanu. Zamislio valjda čovjek da bi bilo zgodno umjesto svijeća na torti gledat kako velika vatruljina guta bolnicu u kojoj se rodio dok ganuti sugrađani pjevaju "sretan ti rođendan". E pa sjebo se i ovaj put. Moram sutra pogledat jel već najavio novi datum, obično brzo reagira, tipa - evo nije bilo sad usljed objektivnih okolnosti, al idući nam stiže tad i tad i neće bit greške ko ovaj put.
Tak da možete odahnut svi vi koji ste spekli kolače, oprali pa zasrali kuhinje pekuć kolače pa sad perete opet, naručili odojke i kupili zalihe hrane za desetak dana. Naravno i vi kod kojih već naveliko šljašti, nema valjda goreg nego raspetljavat lampice iza smaka svijeta i skidat šutu sa božićnih dekoracija. Budite smireni, čovjek je podbacio i ovaj put.
Sto posto sad gleda u oblačno nebo i proklinje dan kad se rodio. Neće ga smak i neće. Ne znam jel razmišljo o promjeni posla, možda da pređe u kuhare, vatrogasce il tak nešta. Ono, da ima dodira s vatrenim pojavama, pa makar dok pali plin ispod ranjgle od dvadesetpet litara il ide nekud na intervenciju.
( photo by Zvjezdarnica Zagreb, ovo sam valjda trebala vidjet na nebu da ne živim na kontinentu )
komentiraj (22) * ispiši * #
20
nedjelja
prosinac
2020
Ponos samo takav
Kada pomislim na Hrvatsku, uglavnom me duša zaboli zbog svih ljepota i prirodnih bogatstava koje imamo a tako se njima bahato razbacuju oni koji bi ih trebali znati upotrijebiti da bi nam svima bilo bolje.
Na plodnu slavonsku ravnicu, đakovačku ergelu lipicanaca, vukovarske rane. Na moslavačko vinogorje, na banovinsku najveću šumu kestena u Evropi. Na Liku i Gorski kotar, od kojih bi recimo Švicarska napravila skijaški Eldorado. Na sva naša brodogradilišta. Na neizmjernu ljepotu naše Dalmacije. Na sve uništene tvornice i olako rasprodane gigante.
Ne mogu a da ne pomislim i na one koji su nesebično godinama olakšavali ovu našu prekrasnu, napaćenu zemlju da bi punili garaže umjetninama i trpali pare na račune u inozemnim bankama. Njima Hrvatska ne znači ništa. Njima ništa ne znači ni ovo čudo koje se danas desilo u Danskoj, a naša državna televizija kojoj uredno plaćamo pretplatu udostojala se prenositi tek dvije utakmice naših rukometašica.
Koliko su samo udaraca danas primile. Koliko su hrabro igrale protiv favoriziranih domaćina. Kako je bilo divno gledati njihove osmijehe zadnjih par minuta utakmice, kada su postale svjesne da više ne mogu izgubiti.
Ima nas kojima je stalo. Nismo dežurni pljuvači i ne gledamo samo ono najcrnje i najgore u svemu što ova naša domovina ima. Vidimo u njoj puno, puno više od korumpiranih političara i teoretičara kojima nikad, ali nikad ništa ne valja i nikada im neće valjati.
E pa za nas, kojima je stalo, one će danas staviti oko vrata brončane medalje. Osjećam kao da ću je i ja dobiti.
Ponos do neba. Zaslužile su svaku sekundu sreće koja isijava iz njihovih lica.
( fotka i nije nešto; uslikala sam rođeni teve, ali to ionako ne može umanjiti vrijednost onoga što se desilo u Danskoj )
komentiraj (24) * ispiši * #
19
subota
prosinac
2020
Umjetnjača
Ja umjetni bor kupujem već cca dvadeset godina, i još ga nisam kupila. Kao, ne miriši i vidi se iz susjedove kuće da je to plastika i grane stoje ko da je grom u njega opalio. Nakanjujem se pa nikako.
Kupovinom takve umjetne instalacije, koju možeš složit i vratit u kutiju do idućeg korištenja, gubi se jedna od najljepših čarolija božićevanja. Ako si pametan pa kupiš umjetnjaču, onda nema ophodnje u potrazi za najboljim stabalcem, nema da se ulijepiš smolom po rukavicama i jakni dok ga dotandrljaš doma, nema muke Isukrstove dok ga uglaviš u stalak jer je stalno izvitoperen il vamo il tamo. Pa mlati sjekirom po stablu da ga možeš uglavit u stalak. Pa previše smlatiš pa guraj klipe u stalak, pa podmeći klipe pod stalak da vidiš jel se može izravnat to šta stoji nahero na desnu stranu, pa sve sjebeš dok ga uneseš u kuću i opet ispočetka. Da ne spominjem da si opet ukeljen smolom, ovaj put roba jer ko još u jakni unosi bor, treba ti ionako manevarski prostor jer zapinješ za štokove i vrata i namještaj.
Kad ga jedva uriktaš tam gdje će stajat, sjetiš se da ga moraš micat jer nemreš do nakita i lampica, stoje u kutiji u sobi do koje možeš doć jedino da pomakneš bor. Pa ga pomakni, iznesi nakit, pa opet namještaj zeleno govno koje se u pomicanju nakrivilo i polijepi se smolom. Pa udri kitit girlandama, kuglicama, češerima, anđelima i svim raspoloživim šljaštećim andrljem ( obavezno probat jel lampice rade; ja jedne godine nisam uštekala da vidim jesu u funkciji pa je sav krameraj sa bora išo nazad u kutiju a ja jedva našla nove, razgrabili ljudi, izgubila tri sata po dućanima ). Pa nemreš nać jaslice, ko da ih je pojelo, a bila si sigurna da su na dnu kutije. Al ne mičeš više bor da ih ideš tražit, nezgodno je hulit na Badnjak. ( Vlasnici anarhistički nastrojenih pasa il mačaka posebno bit oprezni; znam za jednu situaciju gdje je mačak u naletu ludila skršio cijeli bor i sve do jedne kuglice, pa se bor te godine kitilo dvaput. )
Pa kad upališ lampice i diviš se kak je krasan, sjetiš se krucijalnog trenutka iznošenja iza Tri kralja kad u dvorište izbaciš golo drvce a iglice bereš do ljeta.
Al to je druga priča.
( photo by What The Farm? )
komentiraj (22) * ispiši * #
16
srijeda
prosinac
2020
Priča o bijelim žgancima
Legenda kaže da se nekoć živjelo bez velikih trgovačkih centara, bez Nutelle, mliječnih namaza, kupovnih džemova i marmelada svih vrsta. Ako si htio djeci namazati džem na kruh, trebalo je tijekom godine napraviti džem od sveg raspoloživog voća pa ispeći kruh.
Miris i okus bakinog kruha bio je nenadmašan i neusporediv sa bilo kojim drugim kruhom, pogotovo kad bi pekla kukuruzni kruh. Ona nije koristila kupovno kukuruzno brašno. Sijala je obični žuti kukuruz za brašno za kruh, a bijeli kukuruz za posebnu deliciju koju mislim više nigdje ne možete pronaći, bijele žgance. Kukuruz se ručno okapao, nije bilo špricanja pesticidima kao danas. Trebalo je uložiti puno truda da nježne biljke izrastu u gorostase koje se onda pobiralo i mljelo u mlinu, za najfinije žuto i bijelo kukuruzno brašno. Moja baka po drugi se put udala za čovjeka koji je imao mlin i pilanu, i brašno se mljelo u njihovom dvorištu.
Kukuruzni kruh sam silno voljela jesti, ali bijele žgance...to je okus koji se ne može opisati ako ih nikada niste probali. Kuhali su se dugo, uz puno miješanja, u velikom željeznom crnom loncu, na velikoj peći na drva koja je imala mesingane ručke. Kad bi konačno bili skuhani, onda ih je baka vadila žlicom u veliku zdjelu. Žlica prvo u vodu, pa sa drvene kuhače skine mali žganac; pa tako nebrojeno puta, dok zdjela ne bude prepuna te mirisne bijele divote. Nekad bi ih začinila preprživši crveni luk i dodala sitne čvarke. Nekad bi ih prelila toplim mlijekom kojeg je tako izdašno davala njena Lisava. Ljeti sir i vrhnje, a zimi poriluk s jajima kao prilog bijelim žgancima. Nikada kasnije nisam slađe jela, i nigdje mi doručak nije bio finiji nego kad sam u zdjelici dobila bijele žgance.
Vremena su se promijenila. Danas na policama dućana možete kupiti što god poželite, pa opet nismo zadovoljni.
Jučer sam skuhala palentu, dugo je nisam jela. Izvadila žgance malom žlicom, onako kako su to radile moje bake i mama, prepekla luk ( pustila i da malo zagori, ja volim jači okus luka ) i posula ih sitnim čvarcima. Pokusala sam ih za tili tren, ali nije to ni približan okus onog što sam davno jela i više nikada neću jesti, jer ni brašno ni ljudi više nisu isti. Ostalo je tek živo sjećanje na nešto uistinu posebno.
A možda je sjećanje takvo samo zbog ljubavi kojom je baka sve to radila i kojom me obasipala. Tko to može znati.
komentiraj (15) * ispiši * #
15
utorak
prosinac
2020
Hešteg samodrapaj
Sinoć sam naime zaspala pred teveom i probudila se u pola noći, pa mi bilo bezveze ić pisat da se ne razbudim, samo popila šlaftablete i nastavila dalje. Pa kad nisam sinoć, ajmo jutros jedan kratki elaborat o predbožićnom ugođaju po dućanima.
Bez obzira na epidemiološke mjere, il bolje rečeno zbog straha da se ne prošire pa će doć do nestašice namirnica po frižiderima i kištrama i špajzama, ljudi se znoje pod maskama i trpaju u kolica sve šta bi moglo usfalit u nadolazećim blagdanima. Ja nisam išla u šoping epskih razmjera, al u jednom od centara zatekla sam determinirani kaos. Iz zvučnika Mariah Carey milozvučno pjeva o tom šta oće za Božić, pa se sve nadaš da će se pojavit i na mesnici, da joj sfašira meso il nareže kulen. Malo morgen; prodavači iscijeđeni ko limuni od prohtjeva - ne taj komad, to je premasno, ovaj desno...e taj da, i daćete mi još komad vratine, to nek bude masno, i onaj komad rozbratna za juhu skroz u ćošku...Luda kuća. Momentalno zaobilazim mesnicu, jer barem četrnajst ljudi čeka da se ovaj šta kupuje ko da ide smak svijeta smiluje i prestane izbacivat narudžbe.
Dok Mariah i dalje nabraja šta oće - šta neće, ja idem prema voću i povrću jer tamo nema nikog. Dok uzimam povrće za juhu i poriluk gledam neku ženu, širi redom stolnjake i male i velike i srednje, drapajuć najlone u koje su umotani; ne sviđaju joj se uzorci pa ih sve sfafulja nazad na policu skupa s najlonima i nadire prema girlandama i kuglicama. Razvlači sve ko bijesna, al ni to joj se ne sviđa pa gura nazad kud stigne, šta na pravo mjesto šta tamo gdje ima mjesta, pa ima kuglica i među limenkama graha jer joj se par otkoturalo po podu dok je raskapala po asortimanu. Pa kud će tolko hodat, digne kuglice i s njima među grah šta bijeli šta šareni, nek znaju oni kojima treba grah u limenci da dolazi Božić.
Dotle je Mariah završila, eto Georga Michaela. Uzimam neki omekšivač pa skrenem prema policama gdje stoje čarape - eto opet one šta je razgrtala stolnjake i nakit. Sad je muče kuhinjske krpe, pidžame, gaće, deke i plahte. Širi sve šta joj dozvoljava raspon ruku, pa gura nazad jer zaključuje da je to sve bezveze. Usput mene pita da joj dohvatim neke prekrivače jer je preniska; reko evo odma ću ja, samo se malo izmaknite zbog korone i daj ih molim vas raširite da i ja vidim kakav je dezen, pa ih zgurajte u onu kištru sa smrznutim povrćem jer vam se sigurno neće svidit. Obadvije, svaka sa svoje strane, zaključujemo da su bezveze jer su narandžasti, a njoj navodno trebaju tamnocrveni ( mislim...treba njoj i normabel od pet miligrama, da zabunom ne podrapa i vreću hrane za cucke od dvadeset kila misleć da je unutra nešta neophodno za Božić u njenom domaćinstvu ).
Dok idem prema blagajni, vidim je da bez obzira na jebenu masku isprobava osvježivače zraka, one u spreju; šprica žena na sve strane i njuška zrak ( to je skroz ok, čim osjeti miris znači da nije izgubila njuh i nema koronu ). Ipak bi trebalo uzet osvježivač u duhu nadolazećih blagdana, kud ćeš uzet limun il recimo lavandu; sad najbolje paše miris bora il vanilije, da susjedi misle da pečeš vanilkiflice kad dođu k tebi. Al svejedno isprobava sve i ne uzima nijedan. Iza nje ostaju kašljuć svi drugi nesretnici koji su nabasali u mirisnu zonu i dave se ispod rođenih maski.
Šta sam htjela reć? Prodavačima u ovim novonastalim okolnostima zbilja treba dat beneficirani radni staž. Samo iza ovakve jedne trebaju tri prodavača da pokupe sve najlone i poberu kuglice i slože sve šta je raskopala u naletu potrošačke groznice. Šta bi tek napravila da je iz zvučnika začula Poguese, mili moj Bože...plesala bi po pilećem rasjeku i smrznutim ribama sve dok ne bi došla hitna.
komentiraj (18) * ispiši * #
13
nedjelja
prosinac
2020
O bijelim kokama ( s neba pale...fuj )
Užasavam se zime i snijega. Ja kad na kalendaru vidim snježnu idilu dođe mi da momentalno odrapim sliku, al kak da nekom objasnim zašto mi u prosincu il siječnju visi slika od kolovoza na zidu? Šta da kažem, da mi je zima kad pogledam u kalendar pa držim more cijelu godinu?
Srećom ( il nesrećom, zavisi s koje točke promatraš problem - da me ne bi razapeli ovi ekozelenoorijentirani ) došlo je do gadnih klimatoloških promjena, pa zime više nisu ni približno gadne ko kad sam bila dijete. Snijeg je znao zapast već krajem studenog i nema otapanja do kraja veljače, može samo još zakrkat. Pa kad se sve zaledi...ma odvratno. Sibirski uvjeti.
Mama me znala zabundat ko mumiju, pa me krene izbacivat sa sanjkama na cestu:
- Ajmo nokat među djecu, gle kak se grudaju i prave snješka i sanjkaju niz prugu.
Ja blejim, šmrklji do koljena - ne bi se ni sanjkala ni grudala, zima mi je i fuj mi je snijeg.
Ona me al doslovno izgura na cestu i veli:
- Samo prismrdi u kuću, ubiću boga u tebi. Ajmo među djecu, da te nisam vidila sat vremena.
Sat vremena?! Šta da radim sat vremena na tom zlu?! Onda malo pronjuškam oko djece, spustim se dvaput niz prugu, zavaljam se u to bijelo govno i opet doblejim kući jer da me grudo i srušio neki veliki majmun, i jako mi je zima, i jela bi toplog kompota.
E onda bi ispaćena roditeljica išla uredovat da ko me srušio, a tata ne da:
- Šta je guraš van kad ne voli, a sad bi pravdu tjerala?! Ajde ti Majo budi u kući, jedi kompot pa ćemo igrat čovječe ne ljuti se.
E al kad tajo ode radit opet isti scenarij; muka me popadala kad vidim mamu da nosi jaknu i šal i kapu. Fuj. I onda još slavodobitno konstatira:
- E nećeš sad u kuću dok ja ne dođem po tebe. Marš malo na zrak. I ne bleji jer su ti razjapljene laloke, dobićeš gnojnu anginu. A kažeš li tati da sam te tjerala na sanjkanje ubiću boga u tebi.
To je bila pedagogija. Kakvi plavi telefon, nije bilo nikakvog a kamoli plavog. Samo glupo bijelo smrznuto govno na kojem se cvokoće sve u šesnajst kad se ne voliš ni sanjkat ni grudat, pogotovo kad ti zabrane pristup kući u nastojanju da boraviš na friškom zraku.
Jer je to jako zdravo i bolje jedeš i spavaš. Fuj na kub.
komentiraj (13) * ispiši * #
12
subota
prosinac
2020
Neka mirno sniva
Još se nije desilo da dva dana zaredom riječi obojim tugom. Izgleda da za sve postoji prvi put.
Danas je preminuo Damir Kukuruzović, čovjek koji je Sisak upisao na glazbenu kartu svijeta svojim virtuoznim sviranjem gitare. U Siscia Jazz Club dolazila su svirati svjetski poznata imena, samo radi njega. Siscia Jazz Club bio je dom i brojnih sisačkih Zalogaja poezije koje je Damir udomio, kako je to u oproštajnoj riječi lijepo rekao Salih Kulović.
Damira nisam osobno poznavala. Imala sam prigodu biti na promociji knjige koju je došao uljepšati svojim sviranjem, sa još dvojicom prijatelja. Osim neupitnog maestralnog sviranja, na mene je ostavio dojam vrlo jednostavnog i toplog čovjeka, nekog tko samo svijetu želi prenijeti svoju silnu ljubav prema glazbi. I prenosio ju je, itekako, svirajući diljem Hrvatske i Evrope.
Prošle je godine zahvaljujući njemu u Petrinji organiziran Međunarodni jazz festival. Atrij Hrvatskog doma bio je prepun sve tri tople kolovoške večeri. Zadnju je večer zajedno sa Damirom svirao Paulus Schäfer, nizozemski glazbenik, jedan od najvećih gitarističkih virtuoza današnjice. Čovjek koji je Damira zvao svojim šestim bratom, i znao doći svirati u Sisak iza koncerta u Royal Albert Hallu u Londonu. Priredili su večer za pamćenje, i svojim bravurama i svojom neposrednošću i ljudskošću.
Damir je nakon koncerta izjavio: "Ovim koncertima Petrinja je pokazala da je urbana, da je profinjena, da apsolutno zaslužuje biti na karti svjetskih gradova koji se mogu pohvaliti jazz programima i ja se nadam da će ovo biti tradicija i da ćemo u budućnosti moći napraviti još više i još bolje sadržaje.“
Nažalost, ako ovaj festival i postane tradicija, biti će to bez Damira Kukuruzovića. On je danas izgubio borbu za život, na respiratoru, u KB Dubrava. Otišao je u vječnost, u neku drugu dimenziju nevidljivu ljudskom oku, ali sigurna sam da će i u njoj svirati. Ni on ne bi nigdje otišao bez svoje gitare; bila je nedjeljivi dio njega, njegovog života i svakog njegovog udaha.
Sigurna sam da će njegovi glazbeni prijatelji, njegova glazbena braća i sestre iz cijelog svijeta već pronaći načina da Sisak ispune jazzom njemu u spomen, jednom kada prođe ova kuga modernog doba koju trenutno živimo. Kuga koja je usisala i Damirov život, a imao je 44 godine.
Neka mirno sniva. Ostavio je moćan glazbeni trag u beskraju.
( videozapis iz atrija Hrvatskog doma, sa spomenutog koncerta 3. kolovoza 2019. )
komentiraj (21) * ispiši * #
11
petak
prosinac
2020
Moja relikvija
Ovo je mesarska pregača mog oca. Fertun, reklo bi se u Petrinji.
Tko zna koliko je star; mislim da nema manje od pedeset godina. Znate kako ga još uvijek imam? Kad sam 1991. odlazila od kuće, zahvatila sam rukom u ormar i uzela prvo što mi je palo pod ruke, samo da ponesem nešto poznato u neizvjesnost koja me čekala. Da stavim to nešto u ormar tamo gdje ću doći i zamišljam da sam kod kuće. Kad sam shvatila da je sa mnom Brezje napustio i njegov fertun, prvo sam isplakala dušu, a onda ga spremila. On je postao moje torinsko platno, relikvija koja me podsjeća na oca kad god ga vidim. Korišten je zadnji put prije minimalno četrdeset i četiri godine, dok je otac još pravio najfinije kobasice. Tad su zime bile oštre, okovane snijegom i ledom; sjećam se njegovih potfrkanih rukava i ruku crvenih od studeni dok je miješao filu. Meni bi uvijek napravio minijaturni par kobasica, za večeru, kad se obavezno jelo dinstano zelje i restani krumpir i kobasice za probu. Gledao bi me kako jedem i pitao - Majo, jesu dobre? Najbolje, tata, odgovarala sam punih usta.
Sjećam se kako mi je jedna školska koegica, iz onako malo bogatunske obitelji, blago podrugljivo rekla - tvoj tata je mesar. Ja sam, onako rossovski prkosno, podigla bradu i odbrusila - moj tata je poslovođa u kobasičarni i radi najfinije kobasice na svijetu o kojima tvoj tata može samo sanjati. On i doma nažmirećke zna napraviti finu paštetu od koje miriši cijela ulica. Mog tatu svi susjedi i radnici poštuju.
Njegovi su fertuni morali biti besprijekorno čisti i bijeli. Mama ih je nemilice prvo namakala, pa iskuhavala u vešloncu i ispirala vani u dvorištu na ciči zimi. Pa s njima pod staru Roventinu peglu i složeni kao knjige u ormar. Noževe nije dao ni pogledati, a kamoli dirati. Nije ih donio iz tvornice; kupio ih je, prave Dickove noževe, i držao zamotane u bijeli papir. Mama je znala tu i tamo uzeti jedan široki nož, jer je rezao rezance na najtanje niti, i svaki put bi primijetio da je čačkala po noževima. I svaki put bi se porječkali, jer su njegovi noževi bili oštri poput samurajskih katana.
Moj otac bio bi silno ponosan da vidi mog juniora kako kroji špekove, pandla šunku i veže kobasice. On nije mesar, učitelj je po zvanju, ali je pod budnim okom mog brata naučio praviti kobasice najsličnije onima koje je radio njegov djed. Kad god ga vidim kako radi na mesarskom stolu samo me stegne u grlu. Vidim mog oca i odem u sjećanjima daleko, daleko u bezbrižnost djetinjstva. Isti pokreti ruku, isto pitanje - jel sve dobro oprano i priređeno...krv nije voda.
Pa svi vi koji imate tu sreću da su vam roditelji još uvijek živi - čuvajte ih, ljubnite ih često i bez nekog posebnog razloga, nazovite ih i onda kad vam se ne da baš razgovarati.
Doći će dan kada ćete moći uzeti u ruke tek neki predmet koji je bio dio njih i njihovih života.
Kao ja ovaj fertun.
komentiraj (18) * ispiši * #
10
četvrtak
prosinac
2020
Njamnjamnjam
Osim šta na dnevnoj bazi pronalazim svoj opis božićnog čišćenja stambenog objekta, star dvije godine, a bogme ga i muškarci počeli mažnjavat i keljit kojekuda, naveliko razmišljam da šta prije složim popis za kupnju i kupim sve šta mi treba.
Čisto da izbjegnem stampedo po dućanima onih zadnjih par dana, kad se dućani pretvaraju u determinirani kaos. Da na miru kupim al sve šta mi može zatrebat, pogotovo za kuvanje, da ne bude ko jedne godine kad sam na Badnjak u tri popodne mazala u dućan po rižu za u sarmu. Ljudi vukli gajbe pive i vina da podebljaju zalihe, a ja kopala po felama riže, da odaberem onu koja će se najbolje sljubit sa kiselim zeljem i faširanim.
Znači sve stavit na papir a četri formata i kupit čim prije - tim bolje. Odabrat neke fensi salvete za na stol, neke fine mirisne svijeće, pa onda prehrambene artikle - mesurdu ( faširano, vratinu, kosti za juhu ), grah za salatu, kanticu francuske salate onu najveću, senf za pac, crveni i bijeli luk, ulje, ocat, papar, šećer, brašno, kavu, crvenu papriku, peršin za u pastrve, tunjevinu, majonezu, kocke za juhu, kompot od breskvi, suve kolače ( nemojte me razapet, ne pečem jer nisam za slatko osim za toliko puta spomenute breskvice ), pa onda čips i kokice za uz teve kad krenu filmske projekcije, žele bombone ( to me nekak sastavi na Štefanje predveče ), pa onda ponudu tekućeg goriva tipa pive, vina, mineralne i kokakole koje će mi trebat u većim količinama da provarim sve pojedeno od Badnjaka nadalje. Čemu radit salatu od tunjevine il peć pijane pastrve ak ih nećeš jest na Badnjak? Pa nastavit sa malo kolača i čipsa dok gledaš Sam u kući po dvanajsti put. Pa na Božić strava od prejedanja - juha, sarma i pire, pa malo pečene vratine i grah salate. Zaliješ kokakolom. Pa opet čips il kokice pred teveom, pa kokakola. Pa večera, repriza ručka il ako je ostalo one fine salate od tunjevine. Pa opet slano pred teveom, pa kokakola. Variš ko tri anakonde, al ne odustaješ od jela. I tak par dana, da se ne baci, trpaš u sebe ko da nikad jeo nisi. Ne radiš ništa jer su žestoki sveci, samo se suđe pere jer se nonstop jede. Vaga ide pod ključ il se zagura iza ormara, bolje ne znat koliko se kila zalijepilo. Plus šta moraš otić čestitat Božić susjedima i familiji, pa te i oni nakljukaju svim i svačim, to je odojka, francuske, puretine s mlincima, žarbo ploški, mađarice, kremšnita, doboš torti...
Bilo bi idealno to sve prespavat. Al ne mogu. Ionako loše spavam. Znači ovim redovnim obrocima treba pridodat i one zalogajčiće kad se probudim pa nemrem zaspat i onda idem kopat po frižideru i jest.
Zato moram subito sad ić složit popis za kupnju, da slučajno ne zaboravim nešta od jelske ponude. Nema goreg nego kad ti se u pola tri ujutro jede sir i vrhnje a nemaš vrhnja u frižideru.
To je prestrašno.
komentiraj (9) * ispiši * #
08
utorak
prosinac
2020
O ljudskosti
Tako sam umorna.
Od ljudske bešćutnosti, recimo. Ako pođem od sebe, od bešćutnosti onih koji se ne sjete pitati ni kako sam, a tako mi je stalo do te dvije vrlo kratke riječi koje uopće ne moraju imati neki dublji smisao. Ako pođem od svijeta koji me okružuje, onda od bešćutnosti djece koja su u stanju zavezati psa za drvo i pretući ga. Ili od prijetvornosti nekog tko zarađuje poprilične novce svojim blogom, pa sam sebi iskopa malo dublju rupu pod nogama poprilično neljudskom pričom o vožnji taksijem, i onda prvo blokira sve one sa nepoćudnim komentarima pa se nenadano ispričava. Ili od svih suludih komentara ispod članaka o oboljelima ili preminulima od ove kuge u kojoj živimo; odmah pomislim na majku moje školske prijateljice, koja je u bolnici zaradila Covid i napustila ovaj svijet a da se nisu mogli ni oprostiti s njom i reći joj koliko je vole.
Silno sam umorna, od svega toga. I baš zato mi treba priča o Davidi Scheffers. Ženi koja svira engleski rog. Oboljeloj od vrlo bolne neuromuskularne bolesti, zbog koje je mislila da nikad više neće svirati. A onda se prijavila na audiciju kojom se najboljem interpretu omogućuje da svira kao dio velikog orkestra na koncertu. Vrlo poznata tridesetpetogodišnja violinistica Simone Lamsma bila je toliko impresionirana njenom izvedbom na audiciji da ju je zamolila da na koncertu svira solo dionicu prilikom izvedbe glavne teme iz filma "Schindlerova lista". Simone je naravno svirala violinu.
Toliko je emocija nabijeno u ovu snimku, toliko žudnje za životom i glazbom, toliko suza od ganuća i radosti jer uspijevaš činiti ono što te neizmjerno raduje i prenijeti silinu emocija u glazbu. Toliko je nesebičnosti u izvedbi i ponašanju sjajne violinistice, koju glazbeni kritičari nazivaju briljantnom i očaravajućom, jer je svu pažnju usmjerila na ženu koja je gotovo izgubila nadu i nenadano je ponovo pronašla.
Zbog takvih Ljudi svijet još nije otišao kvragu. Takvih toplih, divnih, nesebičnih duša koje ne vide samo i isključivo sebe. Koje prepoznaju u drugima energiju i silnu želju za životom. Koje druge puste ispred sebe kako bi im omogućili da svijetu pokažu kako silnom ljubavlju blješte.
Zato zaboravite na sve one sa početka ove isprva sumorne priče, nisu oni vrijedni spomena. Oni su blato na putu kojim hoda Simone Lamsma, nesebično držeći pod ruku Davidu Scheffers.
komentiraj (23) * ispiši * #
07
ponedjeljak
prosinac
2020
Hešteg sramvasbilo
Daj imajte strpljenja pročitat do kraja, nabrusilo me pa će se možda malo odužit. Ali meni vrijedi svakog napisanog slova.
Već i vrapci pjevaju o tome da sam prije tri i pol godine skoro poginula u frontalnom sudaru zajedno s troje kolega s posla. Ako se zagledate na prvu fotku, vidjećete ženu sa poprilično naotečenim licem, punim poderotina i staplerom iznad usnice. Tako to izgleda iza tri frakture na bazi lubanje - nosa, maksilarnog sinusa i jagodične kosti, plus napuknuće očne orbite. Ove crne točkice su malo od stakla, i kosa mi nije zmazana nego puna krvi. Kad bolje razmislim, sretna sam da mi je glava ostala na ramenima. Usud je htio da mi kod prijema u bolnicu NE evidentiraju potres mozga i povredu vratne kralježnice, šta me svrstava u primjerak dostojan medicinske enciklopedije. Na moje traženje, zbog stalnih vrtoglavica obavila sam pretrage i ustanovljeno je da imam povrijeđena samo tri vratna kralješka, od toga jedan sasvim solidno utisnut prema leđnoj moždini.
Hazezeo me skinuo s bolovanja, i tek sam u Zagrebu kada su me pozvali na pregled saznala da nemam evidentirane povrede vrata. Tražila da mi to naknadno priznaju, priložila mišljenja tri specijalista ( fizijatra, neurologa i kirurga - sudskog vještaka ) koji su izrijekom napisali da se radi o očiglednom previdu kod zaprimanja u bolnicu. Odgovorili su da se kod mene radi o staračkim promjenama na vratnoj kralježnici, ono - šta hoćeš, stara si pa te vrat zajebava. I na žalbu sam dobila identičan odgovor, i postalo mi je sasvim svejedno, pa ko mi vjerovo - ko ne. Ako doktori kažu da su ti tri kralješka sjebana od godina a ne od posljedica frontalnog sudara, onda to moraš prihvatit jer doktori znaju, jel tako.
U naletu euforije odlučim ja promijenit dopunsko zdravstveno, jer mi se na sam spomen hazezeoa počinje bljuvat a eto baš njima uplaćujem dopunsko već godinama. I šta se desi - desi se da prije nekoliko mjeseci telefonskim putem riješim taj slučaj, znači platim prvu ratu na idućem telefonskom računu. Pitam - trebam li ja išta dalje ganjat. Da ni govora, to oni sve preuzimaju na sebe i provjeriće kad mi ističe polica i sve će riješit, blago meni. Kadli prošli tjedan stiže meni produženje police od hazezeoa. Od konkurentske kuće ni bu, ni mu. Nazovem službu za tamo neke pritužbe, javi mi se neki nadobudni mladac iza onih silnih pritisnite jedan, pritisnite četri, jebite mačku mater i traži me oib. Pa reko jel možete pretražit po imenu il po matičnom broju, da ne može, nek nađem oib pa nazovem ponovo, i poklopi mi slušalicu. Tu ja vrlo bijesna nazovem broj ureda koji sam našla u imeniku i namrtvo se posvađam sa ženom za koju se ispostavilo da zapravo radi na stanici za pregled vozila ( moje isprike još jednom, žena nit luk jela nit luk mirisala ). Tu ja ponovo zovem službu za tamo neke pritužbe, i javi mi se normalna žena koja je biće skužila da ja već po ko zna koji put lajem jedno te isto i da sam na rubu infarkta, dam joj oib i ona mi kaže da mene nemaju evidentiranu ni po oibu ni po imenu ko svog potencijalnog osiguranika. Dam joj meiladresu, i stvarno već sutradan primim meil da je pritužba zaprimljena i da će me obavijestit kad je razmotre.
A danas...e danas je išo šlag na tortu, dupla masa. Danas me nazove neka sasvim peta iz konkurentske kuće, da mi kaže da će mi sutra aktivirat policu. Reko gospođo, koju policu, pa vi mene uopće nemate evidentiranu. Da kak me ne bi imali, to sad kad ona klikne čarobni gumb odma će se sve vidjet. Objašnjavam da sam uložila pritužbu al ona vergla sa mnom uglas, reko daj se zaustavite da vam objasnim. Ne jebe ona mene ni hej, melje ona dalje. Reko u kojem cirkusu vi radite, pa to jebe lud zbunjenog, vi u prodaji niste umreženi sa onima iz pritužbi, nemate kompove nego djetlićem kucate slova? Da kak sam ja bezobrazna, i da se razgovor snima, i da šta ja pričam ono o čemu nemam pojma. Pa mi poklopi slušalicu. Pa za sat vremena pošalje poruku - poštovana, pošaljite broj kartice da vam možemo vratit sredstva.
E pa dajte da vam ovim putem kažem - nabijem vas na osiguranje i profesionalnost. Najedite se od mojih sedamdeset kuna, ja za njih propast neću. Nisam propala ni zbog evidentnog propusta, ni zbog bolova koje svakodnevno trpim i žderem tablete za bolove.
Hešteg sramvasbilo, i jedne i druge.
( prva - ja 2017.; druga - ja 2019., sa širokim smajlićem )
komentiraj (32) * ispiši * #
06
nedjelja
prosinac
2020
Dnevnik očajne kućanice - tralatralatralala dođe sveti Nikola
Volim nedjelje. Na miru si doma, možeš se razvlačit i pit kavu koliko te volja. Mislim možeš ako si naspavana i ako si na vrijeme odradila sve za dolazak dječjeg omiljenog sveca.
E pa ja nit sam naspavana nit sam jučer popakirala darove za najdraže frajere. Bila jučer u dućanu u kojem nema njihovih najdražih slatkiša, pa sam kupovanje istih morala ostavit za danas. Pa sam u osam nula nula osvanula u dućanu i nabacala smoki, kinder bueno, skittles bombone, životinjska carstva istih boja omota ( da ne bude dreke - zašto ja nemam žuti papir a on ima ), neke mafine i svakom po jednu jabuku, barem malo health managementa jer ne vole jest narandže. Usput se sjetila da nemam više kocki za potpalu ni ulja, pa kruh, pa kilu i pol krumpira jer sam se sjetila da je vreća ošla a drugu nisam uzela, neke mlječne namaze, domaćica kekse, jednu limenku pive ko poklon za mog juniora od svetog Nikole, neke svježe paprike koje su me automatski asocirale da danas kuvam šta - filanu papriku. Gle, znam ja da su te paprike plastičnjava, al sarmu sam kuvala prošli vikend, i to smotala brojkom i slovom četrdesetšest komada uz pripadajući buncek, u ranjgli u kojoj bi mogla i spavat da se malo bolje smotam ( bili neki radovi kod juniora na kući pa je broj sarmi možda malo svatovski, a brojala sam ih čisto da znamo koliko ih može stat u spomenutu ranjgletinu ).
Teglim ja to preko trga, pa vidim one divne bobičaste ukrasne grmiće, pa ću ih uslikat da se ima za keljit po društvenoj mreži; priđem crvenom grmiću, spustim najlonkese i dok sam baratala mobitelom ugazim u najveći pseći drek koji sam u životu vidjela. Brat brat barem pola kile, ako ne i više. Cijela marta zalijepljena. Tu ja prestružem po betonu kolko se dalo, pa odbauljam do najbliže zelene površine da barem malo sastružem to zlo sa marte. Malo mi je bilo lakše kad sam se sjetila da kažu kak stat u drek znači pare; ako je sudit po količini mogla bi dobit poprilično para, samo još ne znam otkud al to nije ni bitno.
Došla doma, oprala drek sa marte i ostavila je da se suši, pa dok sam po vani donijela drva. Pristavila kuvat filanu papriku, popakirala darove šta je sveti Nikola donio.
Sad evo slušam Claptonov božićni album, uživam u mirisu filane paprike i razmišljam koja će gužva nastat kad se najdraži frajeri dočepaju vrećica i kad im šećer naraste na dvanajst od svih tih slatkiša. Razmišljam da bi se trebala i konačno ofarbat. Razmišljam kako je divno nedjeljom bit doma i uživat u toplini kuće, bez žurbe i presinga.
Nadam se da je i kod vas takva ležerna nedjelja, unatoč sivilu vremena i svemu lošem što nas okružuje.
( fotka prva - crveni bobičasti grm radi kojeg sam ujašila u drek; fotka druga - paketići koji čekaju da ih se raščerupa u naletu oduševljenja )
komentiraj (15) * ispiši * #
05
subota
prosinac
2020
O magluštini i incidentima
Ja sam od sinoć sva smuvana od te puste magluštine.
Došla kući s posla, nabrzaka jela i naložila kamine, pa se zamotala u moju najdražu crvenu dekicu da pogledam neki film s Meryl Streep, pa ću kad završi nešta i napisat. Probudila se u jedan sat u noći, znači pisanja bez. Dotrpala kamine, popila šlaftablete i stavljala slike magluštine koju sam uslikala iduć s posla, čekala da mi se prispava. Opet zaspala i sanjala da brojim neku papirnatu lovu, sve mi bilo žao kad sam se probudila.
Jutros se probudim, a vani ne magla nego magla na kub. Znači ne vidim kuću prek puta ceste. Sve cmuljavo i odurno. Navrat nanos ispijanje kave, loženje kamina pa u dućan; sve mi došlo da bacam mrvice ko Ivica i Marica, da pogodim prvo do dućana pa onda nazad kući. Kupila u dućanu najdražim frajerima jednake smeđe roščiće od soba za na glavu, da imaju sad za svetog Nikolu pa nadalje. Jedva pogodila nazad kući, magla se još malo i zgusnula dok sam ja bavila po dućanu. Donijela drva, usisala i dočekala najdraže frajere koji su odmah natakli roščiće i nisu ih skidali uopće s glava. Spekla nam piletinu i krumpir za ručak. Prvi incident usljedio je kad je manji najdraži frajer sjedo za stol; malo se proklizo i poletio na glavu dolje, srećom se zaostavio bratu na koljenima. Meni je kroz glavu samo šibalo - mogo je razbit glavu na stakleni stol, mogo je past na glavu na pod, preznojila se u milisekundama. Jedva ga nekako posjela i priprijetila da sveti Nikola ne dolazi djeci koja padaju sa stolca. Najdraži frajer zatražio kiselih krastavaca uz meso i krumpire. Eto incidenta broj dva; još su mi ruke bile van kontrole od incidenta sa padanjem manjeg najdražeg frajera i bubne mi teglica s krastavcima na jebeni pod i raskrka se u paramparčad. Leti po krpe da poberem tekućinu, kupi staklo i krastavce u lavor, jelo mi se hladi...Ajde obavim i skupljanje zimnice s poda i pojedem ( ručak, ne krastavce iz lavora ), pa uspavam manjeg najdražeg frajera i ubijem i ja malo oko, da smirim organizam iza stresa. Kad se manji najdraži frajer probudio, izjavi da je žedan i eto incidenta broj tri - krene stavit čašu s vodom kraj tevea, čaša se prevrne i voda se rasklizi na sve mile strane. Opet leti po krpe, papirnate ručnike, diži teve, moli Svevišnjeg da voda nije došla do kablovinja.
Dalje je nekak išlo svojim tokom, malo igrali kaladont, gledali crtiće, crtali, natezali se s večerom jer je manji najdraži frajer odbijo jest sve dok mu nisam priopćila da sveti Nikola ne nosi poklone djeci koja neće večerat.
Roditelji došli po najdraže frajere i kad su oni ušli u auto iz gepeka mi pod okriljem još gušće magle izvadili vrećicu sa poklonima za svetog Nikolu. Preostaje mi ujutro po magli nastojat pogodit u dućan po slatkiše za u poklone. Šibe ne stavljam jer se manji najdraži frajer i dalje užasava Krampusa, unatoč svim mojim prijetnjama da ću Krampusa dokrajčit metlom.
Evo gledam Rockya, ižmikana ko periljak od incidenata i magle. Koliko je lakše bit dijete i iščekivat da vidiš šta je sveti Nikola stavio u čizmu.
komentiraj (7) * ispiši * #
02
srijeda
prosinac
2020
Bačkom tamburašu
Neki vam ljudi dodirnu i dušu i živote onim što rade iz ljubavi.
Dejan Bažant bio je jedan od najboljih tamburaša koje sam imala prigodu čuti. Nisam ga osobno poznavala, ali sam osjetila silnu ljubav kojom je živio glazbu. Otišao je u vječnost 6. lipnja ove godine, u trideset i osmoj godini života, i ostavio iza sebe veliku prazninu i tugu svima koji su ga poznavali i voljeli.
Ja nisam pjesnik po vokaciji, sklonija sam nekom drugom izričaju, ali ovo je nekako pronašlo put i uobličilo se u stihove.
Dejanu je sutra rođendan. Neka mu je sretan, negdje u plavetnilu kojem ćemo svi jednom poći.
BAČKOM TAMBURAŠU
( posvećeno Dejanu Bažantu )
Minulo ljeto, zlatno od sunca,
zlatno od žita bačke ravnice;
minule davne pjesme žetelaca,
svirači tugom utihli žice.
Minula jesen obilja puna,
mirisna dunjom, mokra od kiše;
vjetar ravnicom raznosi tugu,
i gole krošnje dahom njiše.
Kad zima snijegom sve zabijeli
i studen salaše u zagrljaj stisne,
i tad će tuga k'o rijeka teći
iz svake riči, iz svake pisme.
Pjevaju tiho sitni slavuji,
pjevaju tiho nebeske ptice;
najljepšom pjesmom dirajuć' dušu
to tvoja ruka miluje žice.
( zaleđenu trnoružicu sam uslikala jučer )
komentiraj (15) * ispiši * #
