Moja relikvija

Ovo je mesarska pregača mog oca. Fertun, reklo bi se u Petrinji.

Tko zna koliko je star; mislim da nema manje od pedeset godina. Znate kako ga još uvijek imam? Kad sam 1991. odlazila od kuće, zahvatila sam rukom u ormar i uzela prvo što mi je palo pod ruke, samo da ponesem nešto poznato u neizvjesnost koja me čekala. Da stavim to nešto u ormar tamo gdje ću doći i zamišljam da sam kod kuće. Kad sam shvatila da je sa mnom Brezje napustio i njegov fertun, prvo sam isplakala dušu, a onda ga spremila. On je postao moje torinsko platno, relikvija koja me podsjeća na oca kad god ga vidim. Korišten je zadnji put prije minimalno četrdeset i četiri godine, dok je otac još pravio najfinije kobasice. Tad su zime bile oštre, okovane snijegom i ledom; sjećam se njegovih potfrkanih rukava i ruku crvenih od studeni dok je miješao filu. Meni bi uvijek napravio minijaturni par kobasica, za večeru, kad se obavezno jelo dinstano zelje i restani krumpir i kobasice za probu. Gledao bi me kako jedem i pitao - Majo, jesu dobre? Najbolje, tata, odgovarala sam punih usta.
Sjećam se kako mi je jedna školska koegica, iz onako malo bogatunske obitelji, blago podrugljivo rekla - tvoj tata je mesar. Ja sam, onako rossovski prkosno, podigla bradu i odbrusila - moj tata je poslovođa u kobasičarni i radi najfinije kobasice na svijetu o kojima tvoj tata može samo sanjati. On i doma nažmirećke zna napraviti finu paštetu od koje miriši cijela ulica. Mog tatu svi susjedi i radnici poštuju.
Njegovi su fertuni morali biti besprijekorno čisti i bijeli. Mama ih je nemilice prvo namakala, pa iskuhavala u vešloncu i ispirala vani u dvorištu na ciči zimi. Pa s njima pod staru Roventinu peglu i složeni kao knjige u ormar. Noževe nije dao ni pogledati, a kamoli dirati. Nije ih donio iz tvornice; kupio ih je, prave Dickove noževe, i držao zamotane u bijeli papir. Mama je znala tu i tamo uzeti jedan široki nož, jer je rezao rezance na najtanje niti, i svaki put bi primijetio da je čačkala po noževima. I svaki put bi se porječkali, jer su njegovi noževi bili oštri poput samurajskih katana.
Moj otac bio bi silno ponosan da vidi mog juniora kako kroji špekove, pandla šunku i veže kobasice. On nije mesar, učitelj je po zvanju, ali je pod budnim okom mog brata naučio praviti kobasice najsličnije onima koje je radio njegov djed. Kad god ga vidim kako radi na mesarskom stolu samo me stegne u grlu. Vidim mog oca i odem u sjećanjima daleko, daleko u bezbrižnost djetinjstva. Isti pokreti ruku, isto pitanje - jel sve dobro oprano i priređeno...krv nije voda.

Pa svi vi koji imate tu sreću da su vam roditelji još uvijek živi - čuvajte ih, ljubnite ih često i bez nekog posebnog razloga, nazovite ih i onda kad vam se ne da baš razgovarati.
Doći će dan kada ćete moći uzeti u ruke tek neki predmet koji je bio dio njih i njihovih života.
Kao ja ovaj fertun.