Dnevnik očajne kućanice - tralatralatralala dođe sveti Nikola

Volim nedjelje. Na miru si doma, možeš se razvlačit i pit kavu koliko te volja. Mislim možeš ako si naspavana i ako si na vrijeme odradila sve za dolazak dječjeg omiljenog sveca.

E pa ja nit sam naspavana nit sam jučer popakirala darove za najdraže frajere. Bila jučer u dućanu u kojem nema njihovih najdražih slatkiša, pa sam kupovanje istih morala ostavit za danas. Pa sam u osam nula nula osvanula u dućanu i nabacala smoki, kinder bueno, skittles bombone, životinjska carstva istih boja omota ( da ne bude dreke - zašto ja nemam žuti papir a on ima ), neke mafine i svakom po jednu jabuku, barem malo health managementa jer ne vole jest narandže. Usput se sjetila da nemam više kocki za potpalu ni ulja, pa kruh, pa kilu i pol krumpira jer sam se sjetila da je vreća ošla a drugu nisam uzela, neke mlječne namaze, domaćica kekse, jednu limenku pive ko poklon za mog juniora od svetog Nikole, neke svježe paprike koje su me automatski asocirale da danas kuvam šta - filanu papriku. Gle, znam ja da su te paprike plastičnjava, al sarmu sam kuvala prošli vikend, i to smotala brojkom i slovom četrdesetšest komada uz pripadajući buncek, u ranjgli u kojoj bi mogla i spavat da se malo bolje smotam ( bili neki radovi kod juniora na kući pa je broj sarmi možda malo svatovski, a brojala sam ih čisto da znamo koliko ih može stat u spomenutu ranjgletinu ).
Teglim ja to preko trga, pa vidim one divne bobičaste ukrasne grmiće, pa ću ih uslikat da se ima za keljit po društvenoj mreži; priđem crvenom grmiću, spustim najlonkese i dok sam baratala mobitelom ugazim u najveći pseći drek koji sam u životu vidjela. Brat brat barem pola kile, ako ne i više. Cijela marta zalijepljena. Tu ja prestružem po betonu kolko se dalo, pa odbauljam do najbliže zelene površine da barem malo sastružem to zlo sa marte. Malo mi je bilo lakše kad sam se sjetila da kažu kak stat u drek znači pare; ako je sudit po količini mogla bi dobit poprilično para, samo još ne znam otkud al to nije ni bitno.
Došla doma, oprala drek sa marte i ostavila je da se suši, pa dok sam po vani donijela drva. Pristavila kuvat filanu papriku, popakirala darove šta je sveti Nikola donio.

Sad evo slušam Claptonov božićni album, uživam u mirisu filane paprike i razmišljam koja će gužva nastat kad se najdraži frajeri dočepaju vrećica i kad im šećer naraste na dvanajst od svih tih slatkiša. Razmišljam da bi se trebala i konačno ofarbat. Razmišljam kako je divno nedjeljom bit doma i uživat u toplini kuće, bez žurbe i presinga.
Nadam se da je i kod vas takva ležerna nedjelja, unatoč sivilu vremena i svemu lošem što nas okružuje.

( fotka prva - crveni bobičasti grm radi kojeg sam ujašila u drek; fotka druga - paketići koji čekaju da ih se raščerupa u naletu oduševljenja )