Pokemon Pikachu

I tak. Krenula su cijepljenja.

Naravno, nuspojava većine dežurnih pljuvača su komentari tipa - zašto se prvo cijepe ovi najstariji; ono, da se vidi hoće im šta bit, sram vas bilo, pa će se dalje nastavit cijepit ako njima ništa ne bude. Pa će se cijepit medicinari; e zašto oni, šta ako njima nešta bude, ko će nas liječit. Pa zašto se nisu prvo cijepili političari; da jesu, bilo bi opet - sram vas bilo, kud letite ko da se bomboni dijele, ovako nisu prvi pa onda ide - sram vas bilo, da to cjepivo išta valja vi bi se prvi cijepili. Uglavnom ne bi ugodio ničim i nikako.
Dok sam u prošlom stoljeću ja išla u školu nije bilo koronapartija, al je bilo obaveznih cijepljenja. Znači niko te nije pito jel se hoćeš cijepit il se nećeš cijepit. Postojo je popis obaveznog cijepljenja, i to su dolazili cijepit u školu. Pa kad dežurni otvori vrata od razreda i kaže - vi ste na redu...ja bi najrađe utekla u tri vražje matere da me ne dobavi igla, al nemaš kud. Idu svi i gotovo. Ujutro mi mama uvali zdravstvenu knjižicu u torbu, ja na rubu fraza zbog igle koja će me snać u nepoznatom trenutku, ona mi održi kraću edukaciju o tome da ja zapravo nisam normalna jer više boli kad upikne pčela i da kak sam mogla primit po šest, sedam pikica penicilina zbog gnojne angine. Mislim si - pa zato se i bojim igala, al šutim, s mamom nema labavo; jebeš sve igle kad ona podigne obrvu.
Pa dođemo do pred ulaz u dvoranu za tjelesni, tamo je bilo dosta mjesta. Doktorica sjedi za stolom, prozivaju po abecedi. Malo pogleda grlo, posluša pluća; dotle sestra navuče cjepivo u špricu, mrljne alkoholom nadlakticu i za dvije sekunde sve gotovo. Ja sam za nesreću bila po abecedi negdje pri kraju, pa sam morala stajat u redu i gledat kak se ove ispred sve cijepi i čekat da dođem na red. Plakat bi počela otprilike kad bi ispred mene ostalo još dvoje - troje za cijepljenje. Dok njih pocijepi pa ja stanem pred doktoricu, mokra majica na meni od potoka suza. Bila sam jako sitna ko malena, upisalo me u prvi razred sa sedamnajst kila, i onda se doktorica sažali pa me malo utješi i kaže sestri - za ovu malenu uplakanu curicu jednu malenu iglicu molim. Još mi mora dić i rukav jer sam ja na rubu nesvjestice. I kad za dvije sekunde sve bude gotovo, pitam se jesam morala baš blejat i šmrkljat onuda jer zbilja ne boli. Al do idućeg cijepljenja prizaboravim, pa opet bude ista priča.

Ako se budem cijepila za zaustavljanje koronapartija, nadam se da će bit neka uviđavna doktorica koja će isto uzet u obzir moj strah od igala i neće joj smetat ako budem malo blejala. Jebote kad sam se cijepila zadnji put, nemrem se ni sjetit.
A tradicije se valja držat. Ako sam blejala onda, moram i sad blejat, pa nek misle šta hoće.

( photo by Imunizacija, čuj iglu ko glogov kolac )