Priča o bijelim žgancima

Legenda kaže da se nekoć živjelo bez velikih trgovačkih centara, bez Nutelle, mliječnih namaza, kupovnih džemova i marmelada svih vrsta. Ako si htio djeci namazati džem na kruh, trebalo je tijekom godine napraviti džem od sveg raspoloživog voća pa ispeći kruh.

Miris i okus bakinog kruha bio je nenadmašan i neusporediv sa bilo kojim drugim kruhom, pogotovo kad bi pekla kukuruzni kruh. Ona nije koristila kupovno kukuruzno brašno. Sijala je obični žuti kukuruz za brašno za kruh, a bijeli kukuruz za posebnu deliciju koju mislim više nigdje ne možete pronaći, bijele žgance. Kukuruz se ručno okapao, nije bilo špricanja pesticidima kao danas. Trebalo je uložiti puno truda da nježne biljke izrastu u gorostase koje se onda pobiralo i mljelo u mlinu, za najfinije žuto i bijelo kukuruzno brašno. Moja baka po drugi se put udala za čovjeka koji je imao mlin i pilanu, i brašno se mljelo u njihovom dvorištu.
Kukuruzni kruh sam silno voljela jesti, ali bijele žgance...to je okus koji se ne može opisati ako ih nikada niste probali. Kuhali su se dugo, uz puno miješanja, u velikom željeznom crnom loncu, na velikoj peći na drva koja je imala mesingane ručke. Kad bi konačno bili skuhani, onda ih je baka vadila žlicom u veliku zdjelu. Žlica prvo u vodu, pa sa drvene kuhače skine mali žganac; pa tako nebrojeno puta, dok zdjela ne bude prepuna te mirisne bijele divote. Nekad bi ih začinila preprživši crveni luk i dodala sitne čvarke. Nekad bi ih prelila toplim mlijekom kojeg je tako izdašno davala njena Lisava. Ljeti sir i vrhnje, a zimi poriluk s jajima kao prilog bijelim žgancima. Nikada kasnije nisam slađe jela, i nigdje mi doručak nije bio finiji nego kad sam u zdjelici dobila bijele žgance.

Vremena su se promijenila. Danas na policama dućana možete kupiti što god poželite, pa opet nismo zadovoljni.
Jučer sam skuhala palentu, dugo je nisam jela. Izvadila žgance malom žlicom, onako kako su to radile moje bake i mama, prepekla luk ( pustila i da malo zagori, ja volim jači okus luka ) i posula ih sitnim čvarcima. Pokusala sam ih za tili tren, ali nije to ni približan okus onog što sam davno jela i više nikada neću jesti, jer ni brašno ni ljudi više nisu isti. Ostalo je tek živo sjećanje na nešto uistinu posebno.

A možda je sjećanje takvo samo zbog ljubavi kojom je baka sve to radila i kojom me obasipala. Tko to može znati.