6,3

Danas 6,3. Epicentar 47 kilometara od Zagreba. Iz utrobe zemlje vrišti, a kuću njiše kao kulu od karata. Tutnji i huči neopisivim, jezivim zvucima. Sve pada, pred mojim očima puca zid u hodniku.

A moj najdraži frajer, sunce mog života, stoji blijed poput krpe ispod štoka i kaže - pomozi nam, pomozi mi. Mene baca unatrag, koliko god se trudila da priđem djetetu. Govorim - samo se drži, mili moj, ne boj se, tu sam. Ne dam te.
Konačno uspijevam dohvatiti njegove ručice i kroz lomljavu izlazimo na dvorište. Obuvam ga, onako blijedog, i grlim. Prošlo je, kažem mu, gotovo je. Ulazim natrag po njegovu jaknicu i svoju jaknu. Stojimo na dvorištu, pokušavam nazvati njegove roditelje. Ništa. I mreže je zdrmalo. Dižem pogled i vidim srušeni dimnjak i crijepove koji su otklizali niz krov. Sve je to ništa u odnosu na moje najveće blago, koje prestravljeno stoji kraj mene.
Ubrzo dolazi njegov otac i mali brat, zatim i majka koja uplakana stiže iz ljekarne u kojoj su popucali i zidovi i štokovi. Odlaze po barem nešto stvari. Kreću vatrogasne sirene, zavijanje vozila hitne, prolazi kamion s vojskom.
Postajem svjesna da je drugdje po gradu još puno gore nego kod mene, u mom dvorištu. Prve snimke vidjela sam puno kasnije. Strašna je sila koja nam je u sekundama mijenjala živote.

Hvala svima koji su bez razmišljanja došli pomoći Petrinji. Hvala sili koja je danas poštedila naše živote. Hvala svima koji su uzaludno zvali i slali poruke, jer u Petrinji nije bilo struje i nisam mogla napuniti mobitel.

Samo budite Ljudi jedni drugima. To nam je najpotrebnije. Kuće će se popraviti, jedino nas može nestati zauvijek, u sekundama.