29
petak
travanj
2022
487
Kada sam vidjela kamione s vojskom kako kreću prema centru grada, postalo mi je jasno da se tamo dogodilo stravično razaranje, puno gore od onoga što sam vidjela na svojoj kući i u Brezju.
Kada sam vidjela spot sa snimkama po prvi put, mislila sam da će mi srce prepući od bola. Nestalo je toliko toga poznatog i voljenog. Nestao je ubrzo i spot sa tv ekrana, jer je bilo puno pritužbi da sadrži uznemirujuće prizore. Bilo bi zanimljivo saznati i gdje su nestali novci prikupljeni od telefonskih poziva na broj objavljen u spotu.
Kada sam prvi put kročila u centar grada – a trebalo mi je puno vremena da kročim – shvatila sam zašto tako dugo nisam htjela proći centrom. To je naprosto obrambeni mehanizam; ako se pravim da ne vidim i ako ne odem tamo, možda se desi čudo i sve bude kao prije. Jednako tako ne ulazim u sobe s pukotinama na zidovima, i pravim se da ne vidim jezivu pukotinu u hodniku, ispod koje je u trenutku potresa stajao moj hrabri dječak.
Kada sam krenula na posao i ugledala moćni stroj koji je počeo uklanjati dijelove oštećene Prve osnovne škole, pomislila sam kroz plač – dobro je, što bi se dogodilo da naša djeca nisu bila na zimskim praznicima? Još uvijek nije krenula izgradnja nove škole, zadnji je rok bio prvi travanj ove godine ( one prvotne rokove nećemo ni spominjati jer ih je bilo previše ).
Kad god prođem kraj Doma umirovljenika, pomislim na našu starčad koja umire raseljena kojekuda, daleko od svoga grada. Još uvijek nije završena obnova, navodno će biti gotova za godinu dana (one prvotne rokove nećemo ni spominjati jer ih je bilo previše ).
Kad god hodam rubom kolnika, pravim se da ne vidim sve rastrgane krovove, oluke koji vise, prozore koje nije otvorila ljudska ruka i pukotine na zidovima koje se sve više šire. Razmišljam o našoj djeci koja ne mogu doći i proći kroz centar grada, a da nisu životno ugrožena. Nogostupi su neuporabljivi, a ministarstvo kulture i dalje nema predodžbu kada i na koji će način obnoviti staru gradsku jezgru.
Prošlo je 487 dana. Nas se i dalje poziva da budemo strpljivi, serviraju nam se brojke za koje nitko ne zna od kuda dolaze i iznose podaci o broju obnovljenih kuća. Gospodo ministri, pa ne možete očekivati od nas da se pravimo da vidimo nešto čega nema. Dovoljno je što se pravimo da ne vidimo nešto čega ima – naših oštećenih kuća, opasnih građevina koje se ne uklanjaju, silnih elaborata i zahtjeva koji se zagube po kojekakvim ladicama, nesigurnih puteva kojima hodaju naša djeca, potresa svako toliko.
Biti će zanimljivo vidjeti vas kada dođete u sklopu kakve predizborne kampanje u ovaj ispaćeni, razrušeni grad. Još će zanimljivije biti vaše obraćanje nama, ljudima koji su preživjeli dva razaranja svoga grada u trideset godina i već 487 dana slušaju vaše pozive na strpljenje, vaše brojke i isprazna obećanjakoja tako šuplje zvuče.
Najzanimljivije od svega je slijedeće, gospodo – MI OD SVOGA GRADA NEĆEMO ODUSTATI. Koliko puta vam to treba ponoviti? Mi nismo nevidljivi ljudi u razrušenom gradu; mi smo silno izranjavani ljudi koji svoj grad, onakav kakav je bio, nose u svojim mislima i srcima.
Imate li vi petlje za tako nešto?
komentiraj (17) * ispiši * #
28
četvrtak
travanj
2022
Samo budite ljudi...
Oskar Schindler bio je izniman čovjek.
Od sigurne je smrti spasio 1200 Židova, koje je zaposlio u svojoj tvornici emajla i činio je sve što je bilo u njegovoj moći da ih spasi od strašne sudbine koja je snašla njihove sunarodnjake u vihoru Drugog svjetskog rata. Sav je novac potrošio na podmićivanje onih koje se moglo potkupiti kako bi spasio svoje Schindlerjuden.
1964. godine odlikovan je u izraelskom Yad Vashemu i proglašen Pravednikom među narodima. U ono je vrijeme bio tek treći kršćanin, ali i jedini bivši pripadnik NSDAP-a koji je primio to priznanje. Kada je preminuo, po vlastitoj je želji pokopan na katoličkom groblju, na brdu Sion u Jeruzalemu.
Danas je Oskaru Schindleru rođendan. Danas je i Jom hašoa, dan sjećanja na žrtve holokausta. Obilježen je diljem svijeta, pa i u Auschwitzu, tvornici smrti koja je progutala tolike nevine ljudske živote.
Toliko sam puta već ponovila ovo što ću sada izreći. Nitko od nas rođenjem ne može odabrati boju kože, vjeroispovijest ili spol, ali zato može odabrati kakav čovjek će biti i gledati sebe u svakom drugom ljudskom biću koje mu dolazi u susret. Mogla sam se roditi bilo gdje na svijetu; sudbina mi je dodijelila Hrvatsku kao domovinu. Zemlju neizmjerne ljepote i prirodnih bogatstava, zemlju koju godinama raspinju baš zbog svega što se izdogađalo tijekom Drugog svjetskog rata. Upiru u nju prstom i oni koji nisu vrijedni niti jedne njene stope.
Što zapravo želim reći? Rođena sam dvadeset i dvije godine nakon tih strašnih zločina, dakle ničim nisam mogla utjecati na nečija zlodjela. Mogu utjecati samo na svoje postupke i način na koji prilazim ostalim ljudskim bićima. Roditelji su me naučili da svakog poštujem i da je svatko jednako vrijedan ukoliko je dobar čovjek. Naučili su me da ne činim nikome ono što ne bih htjela da netko meni čini. Neizmjerno sam im zahvalna na tome što zahvaljujući njima nikada u nikome nisam gledala ništa drugo osim ljudskog bića.
Uvijek i u svemu treba biti čovjek drugom čovjeku. Možda ćete lijepom riječju, djelom ili osmijehom nekome vratiti izgubljenu nadu ili radost. Možda ćete mu spasiti život, baš poput Oskara Schindlera.
Samo budite ljudi jedni drugima; to je najljepše što možete darovati svijetu.
( kažu da se današnji dan obilježava paljenjem šest svijeća; nadam se da i ovih šest majušnih dušica imaju istu snagu i poruku )
komentiraj (20) * ispiši * #
27
srijeda
travanj
2022
O bebi, trganju i svačemnečem
Ja sam od svoje štrigane kume dobila na poklon bebu u krasnoj dugačkoj opravi. Imala je plave oči i kad je polegneš kapci su joj se zatvarali ko da spava.
Uglavnom je sjedila na krevetu jer je moja ispaćena roditeljica pretpostavljala da bi ja mogla bebi napravit ko zna šta, pa se ta beba nešta nasjedila na krevetu sve dok tata nije podivljo i reko - pa oćeš ti više dat tome djetetu da bar pomakne tu jebenu bebu s jednog kraja kreveta na drugi? Dijete dobilo bebu i ne smije je ni pogledat jer ima urokljive oči il šta? Ispaćena roditeljica je istog trena makla bebu s kreveta i uručila mi je s podignutom lijevom obrvom, šta je u prijevodu značilo - nemoj da ti padne na pamet raskapat po bebi, glavu ću ti rašerafit.
Šta bi tek rekla da je umjesto mene rodila bodibildera koji se oženio bebom? Dobro, bebom koja služi u određene svrhe, al bebom. I strgo ju je za mislim mjesec dana. ( Šta joj je radio - e to ne piše u članku koji sam pročitala, al ju je strgo. ) E onda je beba otišla na popravak, Da je pokrpaju gumelezungom, zamijene sve to šta je supružnik razalatio nepravilnim rukovanjem, ko zna kakvi su sve kvarovi bili u pitanju. Sumnjam da ju je propalio ćikom jer je bodibilder, oni briju na zdrav život i ne puše. Uglavnom, dok je čeko da se njegova beba vrati sa popravka uspio ju je i prevarit, tako piše u članku. Naravno ne sa ženom, ko bi slušo ženu da mu prepriča šta je sve stavila u rižoto, a i žene uglavnom stalno boli glava kad dođe vrijeme za leć u šlafcimer. Ni sa drugom bebom. Našo čovjek nešta, citiram - nekakvi čudni srebrni predmet sa izbočinama, i prevario rođenu bebu, pardon suprugu.
I čitam ja to, i sve ne vjerujem onom šta čitam. Znači plati bebu par desetaka hiljada novaca, pa je onda oženi i potrga? Za mjesec dana? I onda je još prevari sa nečim srebrnim?
Ima on sreće šta ga je rodilo na drugom kraju zemaljske kugle. Da ga je zapala moja ispaćena roditeljica, pa glavu bi mu rašerafila. Prvo zato šta njegova beba ne bi ni pod razno sjedila na krevetu, a drugo zato šta joj je išlo na ganglije trganje igračaka. Ženidbu neću ni spominjat; požalio bi dan kad mu je babica presjekla pupčanu vrpcu.
Čitam i ne vjerujem šta ćitam, života mi moga.
( photo by luftika, šta reći; tu je beba još čitava )
komentiraj (8) * ispiši * #
25
ponedjeljak
travanj
2022
Riverova priča
Svijetom hoda puno svirepih čudovišta koja su u stanju činiti samo zlo. Srećom, radi ravnoteže ima i prekrasnih ljudi koji svojom dobrotom i ljubavlju iscijele svaku, pa i onu najgoru ranu.
Ovo se uistinu dogodilo u jednom okrugu u Kaliforniji. Čovjek je bio u noćnom ribolovu sa sinom i baš kad su se spremali krenuti kući čuo je, a onda i vidio automobil koji je u mrklu noć pored rijeke dovezao prikolicu za konje i iz nje izbacio ono što vidite na prvoj slici - potpuno izgladnjelu životinju pretvorenu u kostur, na rubu smrti. Nazvao je tamošnjeg šerifa i zajedno su pozvali čovjeka koji spašava životinje više od dvadeset godina. Uspjeli su ubogu životinju prevesti do veterinarske bolnice, nadajući se čudu.
I čudo se uistinu desilo. River, kako su ga nazvali, je očito silno želio živjeti. Nakon puno njege, hranjenja i ljubavi koje su mu pružali iz golog kostura prekrivenog kožom pretvorio se u prekrasnog, zdravog konja.
Kad god naiđem na ovakve priče - a ima ih puno, previše - ostanem zgromljena količinom svireposti koja može obitavati u ljudskom biću, pod uvjetom da netko tko je u stanju učiniti nešto ovakvo može biti svrstan u ljudski rod. I ne čine to samo životinjama; čine to i djeci, ženama, onima koji se ne mogu braniti jer su bespomoćni.
Pa ako prepoznate svirepost u nečijim pokretima i pogledu, učinite nešto. Zaustavite pohod zvijeri i onemogućite joj da dalje svijetom čini zlo. Pomognite onima koji nijemo vape za pomoći.
( fotke - Turlock Journal i stranica We Love Pets )
komentiraj (24) * ispiši * #
23
subota
travanj
2022
Spavanac
Sinoć su moji najdraži frajeri nakon dugo vremena obojica prespavali kod mene.
Oni su najbolje i najvažnije što imam od života, i možete samo zamislit koja me živčanoća hvata pri samoj pomisli da bi moglo strest dok su oni sa mnom. Srećom djeca funkcioniraju na sasvim drugi način; moj najdraži frajer nema nikakvog straha kad ulazi u kuću u kojoj je doživio najsnažniji strah u svom životu.
Za večeru naručujemo ćevape i pomfri, to uvijek ima prolaz. Manji najdraži frajer je malo žalostan jer nema njegovog omiljenog pilećeg paprikaša, al ajde – ima krumpirića i ćevosa pa može proć. Pojeli i sladoled, i došlo vrijeme za zaleć.
20:00 – oblače se pidžame, zapravo najdraži frajer je ne oblači jer je blizu kamina koji se oteo kontroli i u kući je ko da smo na havajskoj plaži ( meni je još više vruće od živčanoće, al nadam se da se ne vidi ) pa otvaram i kupaonska vrata da temperaturu smanjim na možda tridesetdva stupnja; gledamo Lucky Lukea i manji najdraži frajer kaže da je i on zatvorenik, jer njegova pidžama ima pruge ko odijela braće Dalton
20:30 – manjem najdražem frajeru se kaka; dizanje i obavljanje vecea ( dok on bavi ja pušim u kuhinji i vježbam duboko disanje, jer sam ne živčana nego izbezumljena od živčanoće ) pa se vraćamo u ležeći stav
20:45 – manji najdraži frajer pokušava skinut donji dio pidžame pa se natežemo oko toga jer on nije blizu kamina; najdraži frajer je na rubu da zaspi, al nikako se nariktat jer mu je vruće, pa se ja takva izbezumljena sjetim da smo zatvorili vrata od kupaone, dižem se i otvaram ih
21:15 – najdraži frajer spava, a manji najdraži frajer pravi ručicama sjene na zidu i šapće – jel vidiš ovo je ptica, ovo je zec, evo i vuka; ja šapćem – psssst, brat je zaspao, budi tiho...i samo smo se umirili i zaspali
00:15 – budi me tresak, pala sa stola keramička zjelica koja je ostala na stoliću ( manji najdraži frajer nemirno spava pa sam nariktala stol i jastuke od garniture na njega da mi se dijete ne prekopitne na pod; biće se okrenuo i pogurao jastuk i ode zdjelica u paramparčad; dižem se i metem krljke od zdjelice, usput popijem i šlaftabletu, i dok sam pušila u kuhinji pročitam da je gadno streslo u Bosni; popijem još jedan persen da smirim nalet tjeskobe
02:00 – proklinjem trenutak kad sam išla štračit po mobilnom uređaju jer nemrem zaspat, džabe tableta, a i cucki laju da ori cijelo Brezje; manji najdraži frajer nešto ružno sanja i počinje plakati pa ga dragam po nožicama i ušuškavam; zaspala u nepoznato doba, valjda kad me skroz smorilo prevrtanje
06:00 – budim se i gledam moje najdraže frajere kako spavaju zamotani u tople, mekane deke; šuljam se u kuhinju, stavljam vodu za kavu i ložim kamin u blagovaoni, da im bude toplo za doručak
Zapravo sam jako ponosna na sebe jer sam nadvladala demona straha.
Doista uz puno truda, ali sam ga nadvladala.
komentiraj (16) * ispiši * #
21
četvrtak
travanj
2022
Dizertacija o žljezdama
One su sastavni dio ženskog tijela. Nazivaju ih raznim imenima - dojke, grudi, odnedavna po gotovo svim portalima u naslovima vrišti riječ sise, ja recimo koristim riječ cicke. Činjenica je da govorimo o žlijezdama kojima je svrha dojenje djece, a zapadnjačka civilizacija od njih je stvorila cijela čuda.
Pa sa svih društvenih mreža vrište fotke pjevačica, glumica, starleta, influenserica sa dubljim dekolteima, sa dekolteima tak dubokim da se zapravo sve vidi, sa mlječnim žljezdama zamotanim u prozirne krpe, sa istima na izvolte...Iskreno, meni ko nekoj prosječnoj ženi je pun više kufer ( u dva ne bi stalo ) tih vrisaka od fotki. Pa sve ih imamo, jebote. One koje imaju male htjele bi imat velike, one koje imaju velike htjele bi imat male, one koje imaju novaca hodaju po plastičarima pa se igraju ko Alisa u zemlji čuda kad ono nešta pojede pa se smanji, pa se poveća. Sve ih imamo i čemu radit nauku od tih izraslina na prsnom košu? Pogotovo pritom mislim na sve one koje nemaju pametnijeg posla neg od mlječnih žljezda normalne veličine napušu lopte, koje onda guraju svima pod nos jer je to najbitniji faktor nečijeg uspjeha. One koje imaju genetsku strukturu takvu da prirodno imaju ogromne mlječne žljezde još gore bombardiraju, al non stop - te u ovom, te u onom, te se napni nalijevo, te se napni nadesno. A sve uz prigodne poruke tipa - alaj volim proljeće, vide mene na klupi, evo pišem pa mi palo na pamet opalit selfi i tak. Uglavnom dubokoumlje prati to eksponiranje mlječnih žlljezdi, jer ih se naprosto mora eksponirat. Ona koja ih ne eksponira, osuđena je na nepraćenje i trnovit put do uspjeha ( osim naravno onih koje su svoj put do uspjeha izborile davno, dok još za to nisu trebale fotke mlječnih žljezda i bilo je dosta znat pjevat il glumit ).
Ja ko prosječna žena želim ovdje izjavit da mi je al stvarno pun kufer i njih i njihovih žljezda i silikonskih umetaka veličine San Marina. ( Vjerujem da se muškarci i neće složit sa mojom tezom, pa nek slobodno uživaju u širenju spoznaja iz biologije i estetske kirurgije. Ja više ne mogu, života mi. Krenem pročitat vijesti, a ono samo izlijeće - evo je sve pokazala, evo je srušila Instagram, evo je zapalila pola Evrope. Pa baš ću morat prestat čitat vijesti po portalima.
Kad bolje razmislim, ni to nije loše. Ionako ništa pametno nema za pročitat, samo se nasekiram. )
komentiraj (24) * ispiši * #
19
utorak
travanj
2022
Jedna nostalgična
Jako je hladno. Jedva sam dočekala da dođem kući, naložim kamine i zatvorim za sobom kućna vrata, ostavljajući udare hladnog vjetra da fijuču po pustoj ulici.
Danas su mi osjećaji izmiješani poput akvarela kojem se dodalo tek trunčicu previše vode, pa boje nježno prelaze jedna u drugu, ostavljajući pomalo neobičan trag na papiru.
Na današnji je dan zauijek usnula jedna od tatinih sestara, vrlo blaga i plemenita žena. Vrlo se rano počela boriti sa trombozom, i sjećam se kako je nikad nisam vidjela bez elastičnog zavoja na nozi. Voljela sam ići k njoj iako mi se hodanje do njene kuće uvijek oteglo do beskonačnosti – prvo prugom, pa Mažuranićevom i nizbrdo sve do kuće od velikog Nikole ( za neupućene – bio je vrlo visok čovjek pa su ga Petrinjci zvali veliki ili visoki Nikola ) i onda najduži dio puta, Gajevom do samog kraja ulice. Imala je prekrasne marelice koje su i danas moje najdraže voće, iako ni njenih marelica već dugo nema i niti jedna druga marelica nije imala tako mirisne plodove.
Na današni je dan rođena moja najdraža sestrična, koju sam oduvijek najviše voljela. Odrasle smo zajedno, i kako su godine prolazile bilo je dovoljno da se pogledamo pa da znamo što ona druga misli. Život ju je odnio daleko, predaleko da bi se često vidjele, ali one koje voliš ionako uvijek nosiš u srcu i mislima, i bliskost je nedirnuta kilometrima koji nas dijele od onih koje volimo.
Na današnji je dan rođena i moja najdraža profesorica, ona radi koje sam poželjela studirati jezike. Bila je vrstan pedagog i predavač, uistinu posebna. Došla je i na promociju moje knjige na Knežiji; tada nisam znala da je više neću vdjeti živu. Njen sin mi je rekao kako ga je zamolila da joj u hospicij donese moju knjigu, i koliko me usrećio toliko me i rastužio tim riječima.
Na današnji je dan rođena i jedna od mojih najdražih prodavačica, iz mog nekadašnjeg kvartovskog dućana kojeg je zatvorio potres. Uvijek ljubazna, uvijek nasmijana i strpljiva. Samo ona zna s kakvim je problemima i tegobama ponekad došla na posao, ali to se na njoj nikad nije vidjelo. Osmijehom ih je - poput koprene - uvijek vješto prikrila.
Život nam uvijek ispune ljudi koje pamtimo po tragu ostavljenom u našem postojanju. Ne treba puno za sreću; tek oni kojima je stalo da svoju sreću podijele s vama i uljepšaju vam sasvim običan dan.
Uz sretno – tužna sjećanja na neke osobe koje zaista volim, dan mi je uljepšao i par crvendaća koji ponovo savija gnijezdo pod susjedovim krovom.
Život je to, prepun sitnica koje vrijede više od svih novaca ovog svijeta.
komentiraj (16) * ispiši * #
18
ponedjeljak
travanj
2022
Kako prežderan preživjet lift
I tako. Sve šta je lijepo kratko traje, pa i produženi vikend i obligatno prežderavanje tijekom spomenutog vikenda.
Šunke još ima u tragovima, taman za jednu lajt večeru i možda za napravit francuski krumpir od ostataka. Punjena jaja su riješena ( e to volim jednako ko i šunku – kuhana jaja na pola, pa se izdube žutanjci i pomiješaju sa sirom i malo vlasca, napune se prerezotine i slažu na finu posteljicu od vrhnja i majoneze ). Francuske ima još, ja sam podbacila ove godine jer sam samo tamanila mladi luk. Hrena će bit za konzumaciju još neko duže vrijeme, rekla sam vam da sam ćapila krivu flašicu sa police u kateceu i ljut je do te mjere da smota žlicu kad ga kreneš grabit. Breskvice su pojedene, najveći dio riješila sam kad je drmno potres u uskršnjoj noći, pa dok sam se pokušavala smirit da zaspim pojela sam nepoznat broj breskvica uz svjetlost tevea. I mogu vam reć da je baš fora jest naležećke breskvice; legneš ko Kleopatra na bok, breskvice kraj sebe i opali. Kad si pod stresom onda ne razmišljaš jel normalno to šta radiš, bitno da te smiri. A mene jako smiri okus breskvica i hruskanje kristal šećera pod zubima ( ne volim štaubšećer, on praši ko blesav i lijepi se po ustima još blesavije ).
I kad već spominjem te francuske đakonije, šta mislite kako bi želudac - pretrpan šunkom, jajima, francuskom, mladim lukom, breskvicama i sve obilno zaliveno recimo fantom – reagiro na vožnju liftom do vrha Ajfelovog tornja? Kad lift krene pa se to sve uskubura u želucu, pa proradi svašta – ispušni plinovi, količina pojedenog, možda malo straha od visine jerbo je vrh tornja na nekih tristo metara...Pa te strah otvorit usta da bilo koga pitaš jel ima još puno papa Štrumf, da ne izviri pero od mladog luka il komad breskvice koji su u vožnji izmakli kontroli pa se možda malo vratili na početnu poziciju. Kad dođeš na vrh valjda bude lakše, gledaš s te visine Pariz duboko negdje dolje pod nogama, a onda dođe trenutak da se vratiš nazad liftom, pa pero od luka i komad breskvice opet stvaraju blagu nelagodu, samo sad zbog kontra smjera. I kad izađeš iz lifta, dođe ti da poljubiš majku zemlju al ne smiješ ni pomislit na to jer su noge još lelujave i nemreš se baš tako lako ni spustit na koljena, da ne bi pero od luka i komad breskvice potakli ostatak od prežderavanja i neslavno završili u travi.
A možda na ulaznici za vožnju na tristo metara visine negdje i piše – nemojte se ni slučajno prežderavat prije vožnje, ne stane toliko džogera i kanti u lift.
Mene bi izbacilo iz lifta na pola puta, il zbog zavijanja po crijevima od gladi, il zbog onog pera od luka i komada breskvice koji bi mogli uznemirit ostale turiste.
( fotke - moje, malo jela za pod zub i pogled sa visina koji sam danas dobila na Whatsapp )
komentiraj (14) * ispiši * #
16
subota
travanj
2022
Jaja svuda, jaja oko nas
Pune su društvene mreže jaja, pa obzirom da reda mora biti - reko bi gospon Šafranek - evo i ja keljim dvije potpuno različite košarice.
U jednoj su šarene, vesele pisanice koje sam nalarfala uz pomoć najdražih frajera. Srećom sad ima za kupit ovih naglopametnih malenih naljepnica koje se s lakoćom kelje na jaja; kad se sjetim onih nekadašnjih tankih preslikača koji su prvo stajali u vodi, pa moraš imat kirurški preciznu ruku za zakeljit ono tanko govno na pisanicu, pa taman kad misliš da si uspio sve se sfafulja i zgužva, prestrašno. Tako da su frajeri lijepili slije sve u šesnajst.
U drugoj su pisanice za koje moraš imat ruku primarijusa profesora doktora i disciplinu mozga pilota - reko bi naš Jure - da bi ih ispiso. Naravno da ja ne radim te pisanice, meni bi trebalo pola godine za recimo dvije ovakve napravit. Te daj pravi vosak, te piši tankim perom, te kuvaj u boji...mislim lako je za kuvanje, al vosak i pero mi nekako ne leže u ruci. Onda sam ih čuvala svake godine kad dobijem i eto košarice samo takve.
Uglavnom je sve pod kontrolom; šunka je na sigurnom u frižideru, isto ko i francuska, mladi luk je u špajzi, još sutra da skuvam jaja i nafutram ih majonezom, sirom i vlascem i može počet prežderavanje. Jedino sam napravila kardinalnu grešku pa sam kupila čisti hren a ne hren umak, pa kad sam punu malu žlicu utrpala u usta...ajme meni. Pročistilo mi sve od korteksa preko suznih kanala do sinusa, evo me još peče. Tako mi i treba kad ćapam flašicu bez da pročitam šta piše na etiketi.
Kupila sam i paketić breskvica ( pritom ne mislim na voće ), vidila ih u Lidlu i poletila mi ruka momentalno, šta mogu kad ih volim jest. Stolnjak ide na stol sutra ujutro, da se izbjegne flekove tijekom večere kako to obično biva kad u nedoba staviš stolnjak na stol. Lani sam ga, ako se ne varam, zasrala ajvarom dok smo večerali na veliku subotu, pa da izbjegnem micanje jaja i grančice i svačegnečeg bolje da onda ujutro osvane čist na stolu do prvog obroka.
Sad idem na miru provarit večeru i psihički se pripremit za sutrašnje unošenje šesthiljadaosamstopedeset kalorija.
Pa treba i pojest to šta se potrpalo u frižider, jel tako.
komentiraj (22) * ispiši * #
14
četvrtak
travanj
2022
Lipsala i gotovo
Jučer sam lipsala. Al doslovno.
Naradila se na poslu kvalitetno, pa došla doma, a tamo...slaganje kutne garniture u punom jeku, stigla i drva jer sam pokurila skoro sve do klipe, znači radi se na sve strane. Ajde malo porazgovarala sa drvodostavljačima, pa kad su otišli krenula slagat kutiješine od garniture. Počela me trgat kičma pa odustala nakon treće kutije. Malo pojela, pa odvela manjeg najdražeg frajera na šišanje. Srećom je salon blizu, a i on uvijek ima zanimljivih komentara i pitanja. Dovela ga ošišanog natrag i zatekla složenu garnituru, pa se malo divila zajedno s najdražim frajerima, a onda se malo prije pola osam sjetila da mi je zadnja šansa za pokosit dvorište jer od velikog četvrtka nadalje nema loštranja po zemlji.
Ajde brže razvlači produžni kabal i kosilicu i raspali, šta ću drugo. Pokosila i pomela stazicu. Ispratila najdraže frajere i tješila manjeg jer se rasuo na travi u mrakači, pa sam morala tjerat zeca koji ga navodno uvijek sruši i jedino se mene boji ( zec, ne manji najdraži frajer ). Probala prtljat po laptopu, bez rezultata, pa gledala teve i zaspala uz najdražu seriju. Dizala se u pola jedan pit šlaftabletu.
Danas sam opet lipsala. Natrpala se u kateceu – dve litre omekšivača, jaja, hren, majoneza, piletina, novi krevetić za Boni. Jedva to doteglila kući. Poskidala zavjese i bubnula ih prat. Pustila dušu peruć prozore, jer ja još uvijek imam one duple prozore, naravno trokrilne. Objesila zavjese nazad, već polupokretna od tog hopsanja goredolje.
Sad uživam u pucketanju kamina,divim se novoj garnituri i čekam da vešmašina opere, da natakrčim veš na stalak. Uz malo sreće možda ne zaspim uz omiljenu seriju i uspijem iz kištre izvadit pastrve za sutra i piletinu za paprikaš koji planiram kuhat za subotu, jer ga manji najdraži frajer obožava.
Uglavnom sam lipsala i jedva čekam nedjelju da se onak rudarski najedem šunke, jaja, luka i francuske.
komentiraj (6) * ispiši * #
12
utorak
travanj
2022
Sutra je novi dan
Gospon laptop opet otkazo suradnju. Još sinoć. Navodno je nešta ažuriro, pa se ukazala nada da bi možda danas naškrabala štogod, al onda se gospon predomislio. Čmrlji, vrti, otvara pa ništa. Pravi se grbav, a mogo bi takav i ostat kad mi padne klapna. Recimo slučajno ga zavitlam nasred bivše ruševine pokraj kuće pa nek tamo vrti do sudnjeg dana.
Baš je gadno kad se navučeš na pisanje a onda se strefi da nemreš pisat. Ostaću bez čitalačkog auditorija dok se to govno smiluje i proradi.
Inače obitavam u iskrčenom dnevnom boravku, snizilo kutne garniture pa se bržebolje poklikalo da se ima nešta novo u kući. Sad kad se nakašljem zvoni ko u tornju kelnske katedrale, u boravku samo teve, priručni krevet, Boni i ja. I ona se sirota prepadne kad kašalj počne odzvanjat. Sutra navodno stiže kutna garnitura, al taj cirkus moram propisno opisat a ne ovako navrat nanos, pikajuć po mobilnom uređaju.
Nadam se dobrom razvoju situacije oko elektroničke opreme i namještaja. Vidjećemo šta će donijet sutra.
Rekla bi Scarlett - sutra je novi dan.
komentiraj (19) * ispiši * #
09
subota
travanj
2022
I ove godine grančica
Već treću godinu zaredom slažem instalacije koje služe kao zamjena za maslinovu grančicu. Život donese gorke godine, koje onda proživljavaš i preživljavaš najbolje što možeš.
2019. je korona već naveliko bjesnila u uskršnje vrijeme, i maslinovih grančica nije bilo za kupiti kao inače. 2020. zvijer iz utrobe zemlje dodatno je pojačala gorčinu postojanja. Pa opet ljudi pokušavaju skupiti krhotine svojih duša i života, crpeći zalihe snage za koju nisu ni znali da je imaju. Nastoje barem malo održati ono što su godinama uzimali zdravo za gotovo, kao što je recimo imati malenu maslinovu grančicu koja simbolizira mir, snagu i nadu. Sve nam to ovih godina toliko treba, možda više nego tijekom cijeloga života.
Nekada su ljudi umjesto maslinovih grančica u kuće donosili procvjetale grančice voćki ili drijenka, onog što su mogli pronaći u preduskršnje vrijeme. Tako sam ja danas ponovo složila grančicu od onog što sam uspjela naći iza leda i hladne kiše koja se sručila nad Petrinju. Neka unese mir, snagu i nadu u sve dane koji su ispred mene.
Svi se uljuljamo u neku sigurnost i u sivilu svakodnevice zaboravimo koliko nam je zapravo dobro. Tek kad se desi nešto strašno poput svega što nas je snašlo i još uvijek nas snalazi shvatimo koliko smo puno imali i koliko je malo potrebno da ostanemo bez svega poznatog i voljenog, bespomoćni da išta promijenimo.
Krajnje je vrijeme da shvatimo koliko smo zapravo krhki i koliko smo potrebni jedni drugima. Kada umorni posrnemo pod teretom koji nam život nemilice stavi na pleća, jedino nam drugo ljudsko biće može pružiti ruku da ustanemo i krenemo dalje. Vratiti nam mir, snagu i nadu. Vratiti nam osmijeh na ugaslo lice.
Blago onima koji su toga svjesni.
komentiraj (22) * ispiši * #
08
petak
travanj
2022
Aj zera lezi...
Gle ti ovo...pustilo me danas pisat. Sve ne vjerujem, krenula sam samo probat da vidim jel nekim čudom mogu doć u svoj mali svijet. I gospodin laptop odlučio surađivat, biće se i on prepo motorke ko magnolija pa odlučio da je bolje pustit me da mlatim praznu slamu nego da ga skršim popola jednim potezom.
Jedva sam dočekala vikend. Da samo malo odahnem od brojki. Puno bi toga trebala i napravit, al obzirom da je vrijeme takvo kakvo je i trga me po kičmi ko da me bijesni psi razvlače nekako mi se čini da će bit slabe vajde od nekog velikog rada. Poleti lezi, poleti sjedi. Promišljaj šta bi sve trebalo očistit, pa zaspi u naletu razmišljanja, po mogućnosti oko pola pet popodne, tak da kad se probudiš poludiš jer znaš da ćeš navečer zaspat otprilike nikad. Nastojaču barem poskidat zavjese i bubnut ih da se peru, da ne bude da baš noktom nisam pomakla.
Kad već govorim o noktima, trebala bi izrajbat noge, šta kaže moja susjeda Radica. Ono, noge u lavor pa turpije i te štokakve alatljike i poredit tabane, i to je poso. Bolje išta nego ništa. I pofarbat bi se trebala, to isto nije prezahtjevno.
Mogla bi složit i uskršnju grančicu, koju sam sama radila dvije godine u nedostatku maslinove grane. Lijep je to običaj, i čak mi se malo više i sviđa pogled na tu grančicu punu boja i cvjetova. Nekad ni nije bilo maslinovih grančica za kupit, pa su žene slagale grančice od cvijeća kojeg se moglo ubrat.
Jel i vi primjećujete kako je zanimljivo provodit vikende kad zagaziš u neke godine? Nema nervoze, nema spremanja nikud, nema nabadanja u štiklurinama ni šminkanja ( za radoholičare - nema da se polomiš od posla ta dva dana šta bi se trebo ko čovjek odmorit ). Čim dođeš u petak kući s posla, kariranu pidžamu na sebe i bez nervoze. Skuhaš si čaj, pogledaš omiljenu seriju il neki dobar film i tu i tamo pomisliš - ajme trebala bi ovo, trebala bi ono...al onda ležiš i čekaš da te prođe. Uz prigodnu misao - ništa ja ne moram, ja sam se namorala.
Pa sukladno tome, odmarajte vi koji mislite da trebate il radite vi koji mislite da baš morate. Ja znam šta ću odabrat.
( photo by Kuća za odmor Zera rust'ke, tako barem piše )
komentiraj (18) * ispiši * #
06
srijeda
travanj
2022
Tehnički problemi
Eto me zafrkava laptop. Sve hoće, svud hoće, al prebacit me na moju rođenu stranicu neće pa neće.
Pisat na mobilnom uređaju pričuljke je muka samo takva. Te slabo vidim, te mi ispravlja ono šta napišem... sto čudesa. ( Evo recimo sad napišem čudesa, on mi ispravi u čudesna, pa ti piši.) Tak da sam trenutno onemogućena nešta naveliko pisat. Pa dok se pacijent od laptopa ne dozove pameti, čitajte stare pričuljke. Jerbo me izluđuje tipkanje jednim prstom i stalno gledanje jel opet ispravio neku moju tvorevinu bez mog dopuštenja.
Nadam se da će se laptop brzo dozvat pameti. Držite fige.
komentiraj (7) * ispiši * #
04
ponedjeljak
travanj
2022
Saga o magnoliji
Prije xy godina, više ne znam ni koliko, kupila ja sadnicu magnolije.
Prema onom šta sam naručila, treba bit tamnocrvenog cvijeta i mirisna. Piknula ja nju, primila se ona i izrasla u stabalce. Lista ona svake od tih xy godina, al cvijeta nijednog, ni za lijek. Pa računam - možda nagodinu procvjeta, pa nagodinu opet ništa. Samo lišće vijori na granama.
I kažem ja pred jedno mjesec dana ispaćenom životnom supatniku - sad je dosta, ove godine ide proć jer ja više nemam namjeru gledat lišće i samo lišće. On slegno ramenima, tipa ako hoćeš reci kad da se upali motorka. Magnolije koje usput vidim več polako cvjetaju, a moja navodno crvena primadona ni trc ni mrc.
Ovu subotu sastavio snijeg, ja žalosna i ljuta zbog ružmarina koji je procvjeto ali i zbog voćkica koje su naveliko procvjetale ( nisu moje, al mi je svejedno žao ). Kadli ulazi potencijalni rušilac magnolije i kaže - eno se vide tri cvijeta. Ja podlijevam mesnu štrucu, malo slabije i čujem jer cvrči mašćoba, pa kad sam zatvorila rol kažem - šta si reko, nisam te čula. On ponavlja - vide se tri cvijeta. Ma na čemu, čovječe? Pa na magnoliji.
Ja brže van, on za mnom; snijeg pada a ja stojim ispod magnolije i pokušavam locirat cvjetove u nastajanju. Pokazuje mi najveći pup; pa stvarno će procvjetat, ja u šoku. Nabrojali četri pupa na cijelom stabalcu. Al boja je diskutabilna. Naime za sada izgleda da će bit - bijela. Pup nema blage veze sa tamnocrvenom bojom.
Tu sam ja naglo sretna jer se primadona konačno smilovala i odlučila procvjetat, al bi se najrađe namrtvo posvađala s onim od koga sam kupila sadnicu, kad bi se uopće mogla sjetit kak se zove taj tamo neko ko mi je prodo sadnicu tamnocrvene magnolije. Znam samo da je stigla izdaleka.
Još me potencijalni rušilac pita - jel ti nisi rekla da je crvena? Reko - slušaj, jel tebi ono liči na crveni pup? Da ne liči. Pa šta me onda pitaš, fali Bogu da je konačno procvjetala, kakve god farbe bila.
A možda je problijedila od straha. Možda me čula kad sam spomenula motorku?
Uglavnom u iščekivanju sam da se ti pupovi pootvaraju pa da konačno vidim cvijet od primadone. Nećemo sad dramatizirat oko boje - bijela, crvena, dođe mu na isto.
Trebam samo zaboravit da sam je kupila pod tamnocrvenu, isto ko šta sam zaboravila od koga sam je kupila.
komentiraj (16) * ispiši * #
03
nedjelja
travanj
2022
Doživjeti stotu
Jel radite na tome da budete zdravi? Barem malo? Ono, nastojite promijenit loše navike?
Ja uglavnom znam šta sve treba radit, al nekako uvijek ispadne da se loše pridržavam savjeta. Evo recimo jedna od prvih stvari je pit barem dvije litre tekućine dnevno. Padam ko gnjila kruška već na prvom savjetu. Naime ja nikad nisam žedna; možda nekad kad je vani baš jako vruće, pa eto onda popijem nešto malo više tekućine. U zadnje vrijeme se silim da čim ustanem iz kreveta popijem prvu čašu vode, dok stavljam vodu za kavu. Više od toga ne smijem jer trebam stić do posla ( odnosno vecea ) suha, a čim pogledam u čašu s vodom mjehur mi je napola pun.
Druga vrlo bitna stvar su prehrambene navike. Tu bi se mogo napisat manji roman, toliko je toga lošeg šta se potrpa u sebe, pogotovo recimo u nekom svatovima; te jedi prvo kod mladenca, pa kod mlade, pa večera od dva - tri slijeda, pa odojak, pa torta, pa gulaš pred jutro. U tom jednom popodnevu i večeri pojedeš za normalnih tri - četri dana. A pretjeruju i stručnjaci za prehranu; prvo trube da je nešta tolko zdravo da ćete samo gledajuć u tu namirnicu bit ko novi, a onda kad je taman počnete jest eto njih sa idejom da ni za boga to jest jer izaziva sve raspoložive dijagnoze.
Vrlo je bitna i tjelesna aktivnost. I tu padam iz prve. Kad da stignem vježbat, kad? Na poslu od osam do četri, pa dva puta tjedno probe zbora, pa dok nešta napišem, pa dok nešta napravim po doma - ode ne dan neg cijeli tjedan. Volim se vozit na biciklu, al i to mi je ukralo iz dvorišta davnih godina i ja od tada kupujem bicikl i još ga nisam kupila, pa da barem malo vrtim pedale tu i tamo kad već nemam vremena za rastezanje na pilatesu il tak nečem. A trebala bi, sjedeći poso plus sjedenje putem na poso plus sjedenje za kompom - eto meni sjedaćeg problema.
Dalje kažu - izbjegavat stres. Najviše volim taj savjet. Jer stres će se odma prepast kad mu ja kažem - bježi da te oči moje ne vide. Kak izbjeć stres kad si u preši non - stop, šta na poslu šta iz raznoraznih drugih razloga? I zna se, kad si pod stresom ide više cigareta ( vidiš, pušenje nisam spomenula, još jedan problem više ), lošije se spava ( a ja ne spavam normalno već skoro pet godina, eto me ko zombi ) i sto se čuda dešava jer te melje i ono šta treba i ono šta ne treba.
Ravnoteža duha i tijela je kažu isto jako važna. Ja radim na tome da moj duh i moje tijelo budu u ravnoteži neviđenoj od postanka svijeta; imam neke svoje sisteme kojima punim baterije, pa kroz to punjenje duh i tijelo budu ko švicarski sat. Problem možda nastaje kad me nešta izbaci iz kolosijeka, jer je u takvim situacijama teško zadržat sve konce u rukama i bit dobro izbalansiran.
Ne znam jel stignem još preselit među Hunze. Žive ljudi u brdima Pakistana, i to potegnu do stodvadeset godina. Doista, imaju malo žestok režim - kupaju se u ladnoj vodi, jedu samo ono šta uzgoje, dva do četri mjeseca u godini piju samo sok od sušenih marelica i dnevno prehodaju po dvadeset kilometara po neravnom terenu. I da me prime, sve bi nekako bavila al kupanje u mrzloj vodi i dvadeset kilometara dnevno - neizvedivo. Mislim da bi slučajno pala niz kakvu kozju stazu kad bi im dopizdilo moje jaukanje da jel baš moram ja svaki dan jašit pješice po friškom zraku. ( A i kad bi stigla recimo pisat tamo, na hodajuć valjda po tim brdusinama? )
Tak da ništa od toga da ću potegnut do stotke. S tim sam se pomirila.
komentiraj (16) * ispiši * #
