Jedna nostalgična

Jako je hladno. Jedva sam dočekala da dođem kući, naložim kamine i zatvorim za sobom kućna vrata, ostavljajući udare hladnog vjetra da fijuču po pustoj ulici.

Danas su mi osjećaji izmiješani poput akvarela kojem se dodalo tek trunčicu previše vode, pa boje nježno prelaze jedna u drugu, ostavljajući pomalo neobičan trag na papiru.
Na današnji je dan zauijek usnula jedna od tatinih sestara, vrlo blaga i plemenita žena. Vrlo se rano počela boriti sa trombozom, i sjećam se kako je nikad nisam vidjela bez elastičnog zavoja na nozi. Voljela sam ići k njoj iako mi se hodanje do njene kuće uvijek oteglo do beskonačnosti – prvo prugom, pa Mažuranićevom i nizbrdo sve do kuće od velikog Nikole ( za neupućene – bio je vrlo visok čovjek pa su ga Petrinjci zvali veliki ili visoki Nikola ) i onda najduži dio puta, Gajevom do samog kraja ulice. Imala je prekrasne marelice koje su i danas moje najdraže voće, iako ni njenih marelica već dugo nema i niti jedna druga marelica nije imala tako mirisne plodove.
Na današni je dan rođena moja najdraža sestrična, koju sam oduvijek najviše voljela. Odrasle smo zajedno, i kako su godine prolazile bilo je dovoljno da se pogledamo pa da znamo što ona druga misli. Život ju je odnio daleko, predaleko da bi se često vidjele, ali one koje voliš ionako uvijek nosiš u srcu i mislima, i bliskost je nedirnuta kilometrima koji nas dijele od onih koje volimo.
Na današnji je dan rođena i moja najdraža profesorica, ona radi koje sam poželjela studirati jezike. Bila je vrstan pedagog i predavač, uistinu posebna. Došla je i na promociju moje knjige na Knežiji; tada nisam znala da je više neću vdjeti živu. Njen sin mi je rekao kako ga je zamolila da joj u hospicij donese moju knjigu, i koliko me usrećio toliko me i rastužio tim riječima.
Na današnji je dan rođena i jedna od mojih najdražih prodavačica, iz mog nekadašnjeg kvartovskog dućana kojeg je zatvorio potres. Uvijek ljubazna, uvijek nasmijana i strpljiva. Samo ona zna s kakvim je problemima i tegobama ponekad došla na posao, ali to se na njoj nikad nije vidjelo. Osmijehom ih je - poput koprene - uvijek vješto prikrila.

Život nam uvijek ispune ljudi koje pamtimo po tragu ostavljenom u našem postojanju. Ne treba puno za sreću; tek oni kojima je stalo da svoju sreću podijele s vama i uljepšaju vam sasvim običan dan.
Uz sretno – tužna sjećanja na neke osobe koje zaista volim, dan mi je uljepšao i par crvendaća koji ponovo savija gnijezdo pod susjedovim krovom.
Život je to, prepun sitnica koje vrijede više od svih novaca ovog svijeta.