31
ponedjeljak
listopad
2022
Sestre
Ima nešto posebno u crnobijelim fotografijama. Za mene su poput čuvarica uspomena, svih divnih i dirljivih trenutaka koji izranjaju iz sjećanja kada ih pogledam.
Ova je uistinu posebna; na njoj je fotograf ovjekovječio četiri sestre moga oca – Paulu, Vjekoslavu, Boženu i Mariju. Sad mi je neizmjerno žao što ih nikad nisam pitala tko je predložio da se odu fotografirati, jesu li zajedno birale što će odjenuti, zašto ih je odlučio fotografirati ozbiljne kad su imale tako prekrasne osmijehe. Zamišljam ih kako koračaju Brezjem, pa gradom i smiju se dok razgovaraju; zatim ulaze kod fotografa koji ih slaže – Paulu i Vjekoslavu da stoje, a Boženu i Mariju da sjede. Nekoliko klikova za vječnost, za sjećanje na četiri sestre koje su bile prave ljepotice.
Teta Paula je prema meni uvijek bila tako blaga i pažljiva. Voljela sam ići kod nje, pogotovo prespavati, jer bi za večeru uvijek bilo ono što volim i krevetninu bi obukla u krasnu rozastu damastnu posteljinu. Brižljivo bi me ušuškala i poljubila za laku noć.
Teta Vjekoslava je isto živjela u Brezju i kod nje su svi najviše svraćali idući na plac ili po dućanima. Njena božićna jelka mi je uvijek bila najljepše okićena, imala je prekrasne kuglice i pod jelkom je uvijek stajala crvena jabuka napikana kovanicama.
O teti Boženi sam sve već rekla; hodala je svijetom potpuno nesvjesna svoje ljepote. Da se rodila negdje vani, zasigurno bi joj život krenuo sasvim drugim tijekom.
Teta Marija me silno voljela, možda zbog toga što sam bila mezimica njenog brata koji ju je vječito štitio i bili su jako bliski. Kod nje je sve uvijek bilo savršeno – ručak, kuća, vrt...sve je moralo biti na špagu. I nikad je nisam vidjela bez ruža na usnama.
Pisala sam prvo što mi je palo na pamet o svakoj od njih. Dao bi se napisati cijeli jedan roman, prepun sjećanja na sve trenutke provedene s njima, a bilo ih je jako puno. Odrastala sam u vremenu kada su članovi obitelji često bili zajedno, a moj je otac imao četiri sestre i dva brata, tako da nije teško zamisliti kako su izgledale proslave njihovih rođendana ili svadbe onih mlađih članova obitelji.
Već dugo ih nema, a opet – sjećanja su tako živa. I u onoj drugoj dimenziji i u mojim sjećanjima su zajedno, bliske i lijepe baš kao na ovoj fotografiji.
komentiraj (16) * ispiši * #
29
subota
listopad
2022
Dođe vrijeme za sve...
Priča mi nedavno moja draga susjeda Radica što je njena mater Luca na samrtnoj postelji rekla svojoj okupljenoj djeci. A rekla im je otprilike ovo:
-Djeco moja, moja je svijeća dogorila. Vrijeme mi je poći. Čuvajte i volite jedni druge, i budite uvijek dobri svim drugim ljudima, poznatima i nepoznatima, jer valja Bogu jednom račune položit.
Nije Luca završila neke silne škole i stekla puste titule. Bila je skromna, vrijedna žena koja je uz puno rada i muke podigla svoju djecu, ali se kroz bremeniti život držala moralnih vrijednosti koje su danas gotovo na rubu izumiranja.
Kako drugačije shvatiti sva podmetanja, sve neljudske postupke, sve manje ili veće nepravde koje ( nazovimo ih ) ljudi čine jedni drugima? Poigravaju se tuđim sudbinama kao da su Bogom dani. Jedno rade, drugo misle, a treće čine, puni prijetvornosti i lažnih osmijeha iza kojih skrivaju trulež svojih ispraznih glava. Sreća je neizmjerna što su prozirni kao celofan, a nisu toga svjesni, pa ih onda možeš pustiti da žive u svojoj zabludi i misle da uspijevaju produbiti rupu u koju će potrpati svoju potencijalnu žrtvu.
Srećom postoje i nevidljive sile koje se onda pobrinu da – prije ili kasnije – nakupine bjelančevina maskirane u ljude pojedu svu žuč koju su namijenile drugima. To je naprosto tako; ne možeš činiti i misliti zlo drugima a da tome ne dođe kraj. Zanimljivo ih je onda gledati kako se pokušavaju oprati od gliba i ružnoće i nastaviti dalje kao da se nikada ništa od onog što su činili drugima nije dogodilo.
Pa kad samo pomislim na sve divne ljude koji su u mojim bremenitim vremenima bili uz mene, ne očekujući ništa zauzvrat i okupali me svojom dobrotom...To vam je kao da sa jedne strane gledate blještavu svjetlost koja će vas sprovesti preko ruba ponora, a sa druge strane nakaze poput onih krvožednih orki iz Gospodara prstenova.
Blaženi oni poput Luce, koja je cijeli život proživjela onako kako bi to i trebalo biti – gledajući u drugim ljudima samu sebe, znajući da bi ono što boli nju jednako boljelo i drugog čovjeka. Sa ovog svijeta otići ćemo ne noseći ništa sa sobom, ali će iza nas ostati naša djela, sve ono što smo činili i kakvi smo ljudi bili drugim ljudima.
Računi se polažu, vjerovali ili ne.
komentiraj (20) * ispiši * #
28
petak
listopad
2022
Da govor tijela...
Kažu da govor tijela odaje sve ono šta ne želite izgovorit. O tome su razni savjetnici i štajaznam ko sve ne doktorske dizertacije napisali. Tipa - kako prepoznat da vas ona / on želi, kako skužit da je njoj / njemu ko do lanjskog snijega i te bljezgarije.
Pa ajde da se malo poigramo tim veleumnim savjetima, počevši od ženskog govora tijela u krucijalnom trenutku.
Zamislite, drage žene, da sjedite negdje i čekate frendicu i vašem stolu prilazi evo ovakav tip ( pogledat sliku pa nastavit čitat, ako se niste zanesvijestile ). Znači prilazi vašem stolu i pita jel slobodno sjest.
Odmah zaobilazite govor tijela i kažete - pa da vidim ko će ti zabranit, blažena ona babica koja te porodila i majka koja te uz dosta babičine asistencije donijela na svijet. Kad se nasmiješi, možda vam bude trebala i maska za varenje, al ko još nosi to drlo u tobi; a i nemreš znat ko će te pitat da sjedne za tvoj stol. Zato je dobro sa sobom uvijek u torbi imat normabel, pa ga otić deknut u vece dok on još sjeda, da se umirite barem djelomično. A i može vas gledat dok idete prema veceu, da vidi da ni vi niste za bacit.
E onda kad se udobno smjesti a vi se vratite sa vecea, možete otpočet neverbalni govor tijela o kojem svi toliko pišu cijele epopeje. Na prvo mjesto stavljaju način na koji se gleda taj s kime već sjedite. Dakle ovo gledate svim raspoloživim sredstvima, i žalite šta nemate još jedan par očiju da eventualno možete proširit gledalačku djelatnost. Jer nemrete cijelim pogledom obuhvatit sve šta vas zanima, pa gledate od lica i ramena prema dolje ko da je na magnetnoj rezonanci, samo ništa ne lupa. I to traje i traje, jer šta imate pričat, a i kak progovorit kad nemate ni zraka ni sline; čekate da proradi normabel.
Dalje, morate se igrat kosom e da bi on skužio da ste zainteresirani. Znači vaša kosa postaje poprištem takvog igranja da bi deset frizerki imalo šta popravljat. One s dužom kosom frču ko za spiralni minival, a mi sa kratkom samo čerupamo šta po šiškama, šta po stražnjem profilu. Malo je problem onima koje koriste trovremenski Taft, polijepe se prsti, al nema veze; za ovo mogu i otpast, jebeš i prste i Taft.
Nadalje, potrebito je igrat se nakitom il čašom. E tu bi moglo bit možda malo incidenata, recimo da u naletu živčanoće strgate ogrlicu pa morate brat dijelove po podu, il prejako stisnete čašu i isprolijevate si haljinu, al dobro je to šta bi on sigurno priskočio brisat tekućinu s oprave pa bi mogle onjušit koju kolonjsku koristi i ko slučajno mu popipat bicepse dok mlati krpom i skuplja prolivenu recimo mineralnu.
Još malo dalje, govori se o podizanju obrva i proširenim zjenicama ko sigurnom znaku teške zainteresiranosti. Znači ako vam ovak nešta sjedne za stol, onda vam zjenice ostaju proširene trajno, do kraja života, a obrve su tolko podignute da ni sami nemrete vjerovat da vam stoje na vrh glave. Bilo bi poželjno izbjeć manevar s obrvama, ako mene pitate, jer kome se može svidjet žena čije obrve ne stoje tamo gdje trebaju stajat pa izgleda ko Pikasova slika?
Iduća postaja zainteresiranosti govori o položaju nogu. Znači trebale bi sjedit prekriženih nogu koje su okrenute prema njemu. To nipošto ne znači da mu ih trebate prekrižene stavit na krilo u naletu euforije, pa da su prekrižene sto puta. Kontrolirajte se maksimalno, da ne utekne u naletu tjeskobe.
Ono šta ne obuhvaća govor tijela, a šta bi ja bila slobodna primijetit je - kak uopće kontrolirat žlijezde slinovnice? Ono, da ne izgledate ko da imate bjesnoću? Kak kontrolirat glas i izgovarat neke banalnosti dok gledate u ovakvo čudo preko puta sebe?
Najbolje je zapravo šutit dok normabel ne počne djelovat.Jer sam Bog zna šta bi vam sve nekontrolirano moglo izletit iz mednih usta, a nipošto ne želimo da verbalni ispad upropasti sve one signale koje govor tijela može odaslat ovakvom stvorenju.
O muškom govoru tijela ćemo drugi put, sad gledam sliku i nemrem razmišljat još i o tome.
( photo by pinterest )
komentiraj (19) * ispiši * #
26
srijeda
listopad
2022
Danas samo tražim
Konačno se danas pofarbam, isperem farbu sa kose i krenem tražit fen da propušem kosurinu. Kod mene fen uvijek ima ljetnu pauzu, kud ću grijat glavu na plus četrdeset.
Nema fena ko da ga je pojelo. Okrenula sve naopako – ni traga od njega. Gledala i iza vešmašine, reko da nije bubno iza kad je centrifugirala; našla paket vlažnih maramica i staru pincetu i maskaru ( jel trebam reć da je to kupljeno novo, i pinceta i maskara ) al fena nema. Išla tražit i po sobama, znam da tamo ne može bit al eto išla sam tražit. Nema ga i gotovo.
Šta sad? E ništa sad, nazvala susjedu da hoće mi posudit fen da posušim kosu jer svoj ne mogu nać. Naravno da hoće, samo nek ja dođem.
Prešla preko ceste, otključava žena vrata, veli – ajde u kuhinju, eno fena na stolu pa osuši kosu tu, pa ćemo vani sjest malo. Uguram fen u šteker, stišćem neki gumb – ništa. Kaže susjeda – ma mora radit, daj ga ovamo. Stišće i ona – ništa. Ajde uključimo ga u drugi šteker, stišćemo na smjenu – ništa. Kaže susjeda – eto je i on crko, a i star je jebiga, traži novi. Ja si mislim – dobro da sam ga tu išla uštekavat, da ne ispadne da sam ja sjebala fen. I ništa, pričamo mi, ona prevrće fen po rukama i stalno pipka, i veli odjednom – pa mi krivo stišćemo, evo s druge strane prave tipke za uključivanje. Šta smo stiskale – pojma nemam, al kad smo ga ponovo uključile i stisnule pravu tipku odbacio me vrući zrak do sudopera.
Osušila ja kosu, malo još popričale i susjeda spomene obračun od struje. Reko dobila sam ga i ja, samo nisam otvarala, sad ću kad dođem kući. Jel možda mislite da sam ga otprve locirala? Krivo mislite. Nema ni obračuna, al nigdje. Ni na prozoru u hodniku, ni na stolovima, ni pod stolovima. Nesto ko čajni kolutići, takozvani provrćani keksi. Ja sjela i mislim – pa šta je ovo danas jebote, ajde šta nema fena al obračun sam jutros imala u rukama. I onda se sjetim da sam ga izvadila iz sandučića i zgurala u najlonkesu kad sam krenula u dućan.
Zaključak je sljedeći – ja podhitno moram počet trošit ginko, il u kapsulama il nabrat lišća u parku pa kuvat čaj.
Kako je krenulo, još malo pa ću ko pokojna baba tražit po kući vestu koju sam već obukla na sebe.
komentiraj (20) * ispiši * #
25
utorak
listopad
2022
Dobri Ljudi
Kada vam divna, brižna duša u bremenitom vremenu ostavi u poštanskom sandučiću znak da misli na vas, onda je to daleko više od ljubazne, prijateljske geste.
Govori vam – nisi sam, i nebeske i ljudske sile će ispreplesti put da sve bude kako treba.
I donese mir, olakšanje i zahvalnost što još uvijek ima Ljudi sa velikim Lj, onih kojima je uistinu stalo, koji vam iz dubine duše žele najbolje. Baš poput prijatelja koje sam nedavno spomenula, onih koje poznaješ tolike godine, niste toliko bliski ali otvore ti sva vrata da bi ti pomogli onda kada je najteže.
Tako je dobro znati da postoje, i neizmjerno sam zahvalna na njima.
komentiraj (18) * ispiši * #
22
subota
listopad
2022
Podrška 100°%
Što god vam bilo zanimanje, morate priznati barem sami sebi da vam je podne kad ujutro zazvoni alarm i trebate krenuti u novi radni dan.
Sad zamislite da ujutro u šest dođete u jasličnu grupu od recimo dvadesetero djece. Preuzimate ih od roditelja, preuzimajući i ogromnu odgovornost za one najranjivije i srcu najbliže – mališane kojima treba sva vaša pažnja i briga, puta dvadeset. Zamislite koliko treba ljubavi, strpljenja i truda da biste stekli povjerenje malenih bića koja ostaju s vama bez poznatih lica roditelja ili baka i djedova. Vi trebate steći njihovo povjerenje, brisati njihove suze, presvlačiti ih, hraniti, stavljati na spavanje. I ne samo to; trebate ih i naučiti toliko toga zajedno sa roditeljima, počevši od nekih osnovnih higijenskih navika preko korištenja pribora za jelo i izrade njihovih prvih likovnih radova i učenja prvih pjesmica, onih koje se nikada ne zaborave.
( Ja još uvijek pamtim prvu pjesmicu koju mi je moj junior ponosno izdeklamirao došavši iz vrtića i rasplakao me kao ljutu godinu:
Maslačak uz poljski put,
a gdje ti je dukat žut?
Pravio sam trampu,
dao ga za lampu.
A kome će sjati,
može li se znati?
Djeci, kad me pušu,
obasjaću dušu. )
Ispraćate ih u školu, nakon što ste s njima proveli barem pet godina. Za svako dijete znate što voli ili ne voli jesti, kako se ponaša u svim situacijama i kako će reagirati, voli li više crtati ili pjevati. Zapravo su to vaša djeca.
Ne mogu još jednom ne spomenuti vrtićke tete koje su nakon potresa činile čuda kako bi djeca bila smirena, jer je tlo još dugo vremena ne podrhtavalo, nego se snažno treslo. Možete li se uopće zamisliti u grupi sa dvadesetoro djece kada strese petica po Richteru? I sam si prestravljen, a trebaš umiriti djecu i voditi računa da budu na sigurnom. Umirivati i roditelje koji uspaničeni zovu da provjere jesu li im djeca dobro.
Stoga, moja puna podrška potplaćenim i podcijenjenim odgojiteljima i pitanje onima koji ništa ne poduzimaju kako bi istima poboljšali uvjete rada – za koliko bi vi novaca radili tako odgovoran posao?
( photo by tportal )
komentiraj (28) * ispiši * #
21
petak
listopad
2022
Neka mirno snivaju
Prije točno tri tjedna njih su dvojica ponovo udahnula život anđelu koji je u potresu pao sa obiteljske grobnice u Hrastovici.
Doista, morali su ukloniti krila koja su bila vrlo oštećena i ostala su visiti na armaturi. Bez obzira na to, prekrasni je kip vraćen na svoje mjesto, tamo gdje bdije nad ovozemaljskim ostacima cijele jedne obitelji.
Jutros su njih dvojica otišli u vječnost. Tragično i nepredvidivo. Radeći svoj posao. Život se ponekad tako surovo, tako okrutno poigra ljudskim bićima i odnese dva mlada života, ostavljajući njihove obitelji u procjepu boli koja nikada neće okončati.
Baš zbog ovakvih stravičnih situacija neprekidno ponavljam - pronađite vremena za ljude koje volite, nazovite one do kojih vam je stalo, grlite jako i volite nesebično. Nitko od nas ne zna što ga čeka u svitanju novog jutra. Znam što govorim, jer sam se vratila sa puta bez povratka onog vrućeg lipanjskog jutra kada smo nastradali idući na posao. Zato opet i opet ponavljam - budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima, svakodnevno pokazujte svojim bližnjima koliko ih volite.
Njihove su duše prhnule u vječnost poput prestrašenih grlica. Neka ih oviju krila anđela kojeg su sa toliko pažnje vratili na mjesto njegovog bdijenja.
Neka mirno snivaju.
( photo by Nina Panjan, znam da se neće ljutiti što sam posudila Roziku za ovaj memento o krhkosti života i bolu koji nam može donijeti )
komentiraj (13) * ispiši * #
20
četvrtak
listopad
2022
Venologija
Ajme šta ja imam usrane vene; ko da mi ih je napravilo od jebenog celofana šta se nekad na zimnicu stavljo.
Pa i Bože pomozi kad treba izvadit krv, uspiju mi nekako iz te usrane krhke vene nakapat u epruvete. Al za igle većeg kalibra...bolje da mi otfikare nešta pa uglave iglu nego da je probaju instalirat u moj krvožilni sustav ( samo problem bi onda bio zaustavit krvarenje, jel tako ). Doista, ne volim baš igle pa se možda malo i splašim i eto ti situacije – skvrči se to malo vena i pucaju ko petarde.
Pa recimo ideš napravit cete i moraju ti uglavit veću iglu, jer kontrast ubrizgava nekakva pumpa. U davna vremena se fino davalo malo infuzije, pa kontrast, milina jedna. Al to je bilo u davna vremena. Sad je igla ko glogov kolac, malo tanja od moje podlaktice, i treba bit čudotvorac za uglavit to čudovište u moje sjebane vene.
Ubod prvi – puca ko led; meću vatu i ljepljivu traku. Pipaju dalje, e možda bi ova mogla izdržat. Ubod drugi – puca ko ledenjak koji je potopio Titanik; opet vata i ljepljiva traka. Ubod treći – izgleda ko da će izdržat, al ništa od toga, puca i treća; opet vata i ljepljiva traka. Prelazimo na drugu ruku, al sam biće isprestravljena od iglurine i pucanja iz prva tri pokušaja, pa i vene na drugoj ruci odbijaju suradnju. Puca i četvrta, i peta. Ja sva znojna, ne prima se više ni ljepljiva traka , i slabo mi dolazi od same pomisli da opet treba izabrat venu pogodnu za uglavljivanje čudovišta.
Srećom divna žena, koja mi se cijelo vrijeme ispričavala ko da je ona kriva šta imam krvožilni sustav ko ove stare vodovodne cijevi koje nonstop pucaju , konačno uspijeva instalirat čudovište u moju venu. Znojne obadvije ko da smo boksale sa Kličkom. Još kad su mi rekli – biće dobro ako žila izdrži pa ne pukne kad krene kontrast...preznojila se sedmi put, al na najjače. I tu me sreća pomilovala, prošo kontrast ko kroz rastopljeni margarin.
Kasnije je malo gadno poskidat te ljepljive trake, to ne puca ko ludo, a i malo su ruke ušljivane od uboda.
Vidiš ti, pa sa mnom se ni vampiri ne bi usrećili. Mogli bi me grist do sudnjeg dana, moje bi vene odbijale suradnju a kapi krvi niotkud.
Ako imaju kakav vampirski katalog, moju sliku bi prekrižilo i napisalo – nejestiva, zaobić u širokom luku.
komentiraj (14) * ispiši * #
19
srijeda
listopad
2022
Žene su čudo
Ja sam u trudnoći dobila dvadesetpet kila. Dobro ste pročitali - dvadesetpet. Zatrudnila sa pedeset, a rodila sa sedamdesetpet.
Sve one priče o povraćanju, jutarnjim mučninama, dizanju želuca kod pranja zuba kod mene nisu prolazile. Pripremila se ja psihički da bi moglo bit bljiuvačine, čekala i nisam dočekala. Ja sam jela, jela i jela, od prvog do zadnjeg dana. Kad bolje razmislim, najveći dio trudnoće sam provela kopajuć po frižideru u potrazi za jelom, dobro da mi nisu sinusi otišli od stalnog otvaranja i zatvaranja vrata, ono - topli zrak pa naglohladni zrak. Nije bilo čak ni bitno šta jedem, samo nek se trpa. Par puta me doktor koji mi je vodio trudnoću pokušo upozorit da smanjim doživljaj oko hranidbenog lanca, al džabe. Jesam legla i ubila oko - jesam se probudila gladna ko da nisam jela dva dana. Pa u frižider i ajmo, samo vadi i ručkaj. Bila sam ogromna jebote; uglavnom su me pred kraj trudnoće pitali jel nosim blizance jer su mi sve trudničke haljine bile knap i četri prsta iznad koljena. Čak sam se i na dan kad sam završila u bolnici na porodu natrpala ko rudar, ko da sam znala šta me čeka.
Jer moj je porod trajo i trajo. Došlo je iza mene mislim šest žena, i sve ih porodilo, a ja ostala ko ukras na stolu. Potrošili su na mene valjda sve zalihe dripa, al ništa napravili nisu. Mislim pripremala sam se ja na porod, pročitala dva priručnika i naslušala se priča o tuđim porodima, al ništa me nije moglo pripremit na šesnajst sati užasa poroda pod dripom. Prošla noć, prošlo jutro, primaklo se podne...ja i dalje u komadu, ko da me zavarilo na onaj stol. E onda se odnekud pojavio doktor koji me i primio dan prije na odjel, pita - šta vi radite tu. Došlo mi da mu kažem eto samo sam ušla pitat kolko ima sati pa me zadržalo. Pa porodite me više, nit sam spavala nit sam jela od jučer. Šta sam se natrpila bolova e to je posebna priča. I onda se biće čovjek sažalio nad mojom kletom sudbom, našibali me nekim inekcijama i porodili me u roku taj čas. Doista malo su me isprepadali, došla tri doktora i dvije sestre, znači jedino nije bilo ložača na vidiku, a naoružani takvim instrumentima da su trudovi momentalno prestali. Srećom su slučajno našli još jednu flašu dripa pa prisilno izazvali još malo trudova nebil ipak priveli moj porod kraju.
I onda konačno, kad sam već mislila da oni mene samo zajebavaju i da me uopće neće porodit jer su s autobusne ničim izazvani ušli u rodilište umjesto na kirurugiju u posjetu, onda su me konačno porodili. Moj junior, za kojeg sam bila sigurna da će bit barem sedam kila težine obzirom na veličinu mog trbuha, imao je tri kile. Bio je toliko sićušan da sam ga se bojala primit u ruke. Savršeno okrugle glavice i malenog lišca. A rađala ko da nosim sedmorke.
I nikad mi neće bit jasno kak sam uspjela nabit dvadesetpet kila i skinut ih kroz par mjeseci. Pa nek mi neko priča da mi žene nismo čudo, i nek mi priča da šta mi stalno gnojimo sa peemesom i menstruacijom i porodom ko da je to ne znam šta strašno.
Šta žena preživi...pa to bi dotuklo i Darta Vejdera osobno.
komentiraj (4) * ispiši * #
18
utorak
listopad
2022
Kad se boksa, nema spavanja
Moj tata je obožavo boks. Znači nije bilo šanse da se fula neki meč za titulu svjetskog prvaka, a obično su takvi mečevi bili u nedoba, zbog vremenske razlike.
I onda on navije vekericu, pa nas prvo sve probudi jebena vekerica, i taman kad se ušuškamo za nastavak spavanja kreće boks. Teve prvo stišan, iz obzira prema nama koji navodno trebamo spavat, al onda ga pojača jer on sam tolko urla da ne čuje komentatora kojem onda jebe sve po spisku kad čuje šta komentira.
- Ti ćeš pričat nešta o aperkatu, majmune glupi. Jebo te onaj ko te stavio za komentatora. Ti ne razlikuješ lijevu od desne ruke. U jebote gle šta budala promaši. Pa otpusti ruku, šta mlaviš ko vjetrenjača.
Do treće runde popuši pola kutije cigareta i dim možeš ko kremšnite rezat na kocke i vadit onom plosnatom žlijom. Malo je i promuknut jer ne zatvara usta. Onda mama, nervozna jer nemre zaspat, ide intervenirat da nek šuti.
- Daj se barem malo stišaj, svi smo budni...
- E pa nek ste budni, jebe se tebi šta se ja sekiram radi budale. Gle šta radi. Gledaj molim te šta radi.
Onda mama u spavaćici gleda šta ovaj radi, a nema blagog pojma šta treba gledat. Kud ćeš ga pitat šta treba gledat, probudiće i one u ulici koji ne gledaju boks.
- Ajde se smiri, kap će te...
- Ajde me prestani maltretirat i odi leć, makni se jer ne vidim dobro. Jebote ko je sad u nokdaunu?! Pa jel ti velim da se makneš da mogu gledat, sad ne znam kome broji. Ajde bježi odatle.
Mama s vrlo podignutim obrvama liježe nazad u krevet ( mislim, ko da to šta pomaže, on se čuje do škole ).
- Ma šta se preserava, kak mu ne bi pukla arkada. Arkada kad pukne to krvari ko iz bika.
Stoji ispred tevea da bolje vidi jel arkada pukla il nije.
- Makni se od televizora, ko boga te molim, znaš da stoji na stolnjaku, zapećeš u toj mrakači pa će past ( to mama roji iz kreveta ).
- Oćeš ti da ja sad ovaj tren zapalim taj stolnjak? Jel oćeš? Jel vidiš da gledam jel mu pukla arkada il nije?
- Pa kak ćeš vidjet kad je mrak?
- E pa sad više neće bit. Gledaj Betlehema.
Pali jebeni luster. U ta davna vremena žarulje su sjajile ko nuklearke. E jebiga, sad više nema zaspat šta od dreke šta od rasvjetnog tijela. Posvađaju se namrtvo jer da šta urla ko da je pomahnito da dijete ( to ja ) nemre spavat i da šta je upalio svjetlo. On i dalje drelji da ne vidi jel pukla arkada, baš njega briga šta smo mi izbezumljeni od boksa.
- Eto. I sad nisam vidio jel ga baš pošteno zvizno il nije jer mi ti džigericu vadiš da šta gori svjetlo. Ma kupiću ja još jedan televizor i gledat boks ko čovjek, da me niko ne zajebava.
Mi ležimo i razmišljamo jel moguće da bi se to moglo desit. Pa da po mogućnosti upali obadva, da bolje vidi ko je koga žvajzno i kome je pukla arkada.
A kad je Mate Parlov u Havani osvojio naslov svjetskog prvaka, urnebes se proširio i na jutarnji boravak u "komitetu" - tak su naime on i njegovi frendovi s posla zvali birc po imenu Janje u centru grada, gdje su naširoko i nadugačko prolazili sve i jedan potez Matine lijeve ruke. Naravno da se titula svjetskog prvaka morala i zalit, pa nije to baš svaki dan.
Mama je znala reć - da mogu do onog ko je izmislio boks, pa glavu bi mu rašerafila. Kud nemamo neku vikendicu pa da tamo natakrči televizor i urla dok mu glasnice ne popucaju. ( To naravno dok njega nije bilo doma, kud ćeš pred njim spominjat da ti ide na živce navijanje vekerice i nespavanje od recimo tri ujutro nadalje, dok neko ne završi nokautiran. )
komentiraj (10) * ispiši * #
16
nedjelja
listopad
2022
Da se ne zaboravi...
U listopadu 1991. imala sam žuti prognanički karton, nešto robe koju sam na brzinu pokupila i dane ispunjene urlikom aviona i detonacijama projektila koji su padali po Sisku. Zapravo sam cijelo vrijeme imala osjećaj da glumim u nekom niskobudžetnom ratnom filmu čije će snimanje uskoro završiti i vratiću se svakodnevici od prije početka snimanja. Ići ću na posao i voditi svoje dijete u vrtić i peći kestene u svom dvorištu.
Vukovar, hrvatski Staljingrad, krvario je daleko teže i daleko gore od moje voljene Petrinje. Pod milionima granata, okružen stotinama tenkova i tisućama topova koji su svakodnevno, sustavno ubijali prekrasni grad na Dunavu. Kuću po kuću, stablo po stablo, pticu po pticu. Vukovar je bio klaonica u pravom smislu te riječi. Kakvu su agoniju živjeli Vukovarci i oni koji su pokušavali zaustaviti moćnu oružanu silu - to samo oni znaju.
Trpinjska cesta postala je groblje tenkova. Onih istih koji su, na polasku u krvavi pohod posipani cvijećem, svojim gusjenicama neumoljivo gazili sve pred sobom, nastojeći ubiti Vukovar do kraja. Jedan od onih koji su se smijali smrti u oči i zaustavljali tenkovske gusjenice bio je Blago Zadro. Njegovi suborci kažu da je bio ludo hrabar i da je kao njihov zapovjednik uvijek išao prvi. Nekadašnji radnik Borova postao je sinonim za hrabrost koja kao da nije bila od ovog svijeta i prkosni otpor šačice ljudi koji su uništavali tenkove čime god su znali i umjeli.
Blago Zadro poginuo je 16. listopada 1991. u Kupskoj ulici, blizu Trpinjske ceste, pokošen rafalom dok je vodio svoje suborce u akciju. Njegovo su tijelo uspjeli izvući tek nakon žestoke paljbe. Pokopan je u lijesu sa označenim brojem koji je znalo tek četvorica njegovih suboraca. Ekshumiran je 1998. godine iz masovne grobnice zajedno sa još 937 žrtava na vukovarskom novom groblju.
Obzirom da nisam pripadnik nijedne političke opcije, govorim o njegovoj ljudskoj veličini i hrabrosti. Blago Zadro nije imao vremena biti ni depresivan, ni anksiozan, ni nezadovoljan sustavom i državom. Po njemu su padale granate, na tisuće. Oko njega su fijukali meci, na tisuće. Gledao je i živio krv i smrt, puno krvi i smrti prije nego što je i sam poginuo braneći Vukovar.
Navik on živi ki zgine pošteno.
( photo - Mišo Lišanin, rujan 1991.; napisano 16. listopada 2020. )
komentiraj (21) * ispiši * #
15
subota
listopad
2022
Utreniranost, da šta drugo
Čitam danas da je policija u Bosni zaustavila ženu u sitnim noćnim satima, dobra večer – dobra večer, kontrola dokumenata i alkotest.
Dokumenti su bili ok, a za alkotest su pomislili da je dreger neispravan. Jer je žena napuhala – pazi sad – 5,19 promila. Prema tvrdnji policajaca, na prvi pogled uopće nisu skužili da je skroz karambolirana jer je normalno izašla iz auta, korakom alajčauša na Alki, jedino joj se jezik malo saplito kad je pričala. Pa su neki posumnjali u ispravnost mjernog instrumenta, ono – ma to mora bit strgano. Al onda je provjerom utvrđeno da je jednom zgodom napuhala samo 3,5 promila, tako da nije do instrumenta. Žena je inače ugostiteljska djelatnica i voli pisati poeziju, kaže. A možda ju je rastužila napisana pjesma, pa se sašila ko maturalna haljina.
Inače sudski vještak toksikolog kaže da za recimo 2,8 promila treba popit oko pola litre žeste, ili litru i sedam deci vina, ili tri i pol litre pive. A naša vozačica imala skoro duplo. Jel znate vi šta znači popit litru žeste? Pa nju bi nekadašnji kozaci nosili na rukama, ta bi pod šank složila cijelu kozačku pukovniju da krenu nazdravljat, i još bila u stanju malo plesat kazačok i uzjašit na konja pa odjašit u sumrak, promišljat neke nove stihove.
Bilo bi je zanimljivo promatrat iz prikrajka kako konzumira. Ono, da vidiš jel trusi jednu za drugom il je riječ o višesatnom druženju sa flašama. Kako god bilo, ide to njoj ko da vodu pije. I izgleda da to nije tek tu i tamo, nego rutina.
( A i ja svašta pričam; pa mora bit utrenirano čeljade za popit litru žere i normalno hodat kad izađe iz auta. To je disciplina mozga pilota, reko bi naš pokojni Jure, i visoki stupanj utreniranosti. )
komentiraj (6) * ispiši * #
13
četvrtak
listopad
2022
Koji postupak je pravilan, šta mislite?
Zateć onog s kim živiš u braku il bilo kojem obliku partnerstva sa drugom ženom in flagranti je zajebana stvar. Ono, dođeš ranije doma sa nekog službenog puta il ko zna otkud, kad u šlafcimeru traje program koji se ne preporučuje mlađima od osamnajst godina. Šta bi se tu sve moglo napravit, ajde priznajte?
Pa sam išla malo iskoristit vještinu zvanu guglanje. I saznala da je recimo jedna gospođa iz Egipta u spomenutoj situaciji lapila muža iz kreveta i bacila ga sa drugog kata, prek balkona. Sažalili se susjedi pa zvali hitnu i policiju, navodno nije ni bio jako skršen, i još je bogac reko da je neće tužit. Naravno da neće kad se boji; tak nešta može napravit žena koja je u rukama jača od olimpijskog pobjednika u hrvanju, i to teže kategorije. I kud je tužit, da mu polomi sve ono šta je ostalo cijelo iza letenja prek balkona.
Pa sam pronašla da je jedna Britanka zakipila vodu u čajniku i pofurila suparnicu kipućom vodom. Ono, dok su se oni oblačili il šta već ona valjda otišla u kuhinju skuvat im čaj, šta li, i onda u naletu tjeskobe ipak nije pofurila filtervrećicu neg tu tamo drugu ženu. I sad je čeka suđenje za nanošenje teških tjelesnih povreda. Dok ona čeka suđenje, sumnjam da ispaćeni supružnik zahtijeva išta povezano sa čajnikom, da ga ne bi proguto.
Jedna gospođa iz Brazila je, nakon šta se malo dobila od šoka, natjerala dotičnu da gola golcata ispred nje hoda ulicama Sao Paola. E za ovo ne trebaju ni jake ruke, ni čajnik; samo moraš bit opake naravi i pazit da niko ne prekine mimohod dok te ne zabole noge.
Pa ću recimo bit slobodna opet spomenut svoja četri najdraža tipa žena, i predvidjet njihovu reakciju.
Paničarka najvjerojatnije sluša najkrvavije cvilojebe ikad snimljene, i dok bleji razmišlja o najbezbolnijem načinu da ode sa ovog svijeta, jer kako može dalje živjet bez nekog ko je vrhunaravno biće faraonskih korijena, a prevario ju je jer nije bilo ništa za gledat na teveu i bilo mu je dosadno? Srećom ima barem jednu frendicu koja će joj otvorit kapke debele ko sarme od plača i objasnit joj da na teveu uvijek ima nešta dobro za pogledat i da mu je isprika prozirna ko celofan.
Skulirana žena bez riječi spakira svoje stvari i nestaje u vidu čajnih kolutića. Možda ga tresne nogom u nezgodno mjesto, al to samo ako je pokuša spriječit da završi pakiranje i ode u nepoznatom pravcu. Čemu radit dramu kad imaš pred sobom komediju, i to sa osrednjim glumcima? Pokupiš se i ostaviš Kazanovu da ubuduće sam rješava sve svoje životne probleme, uključujući i kurvarluk.
Žena s opsesivno-kompulzivnim poremećajem dezinficira cijeli stan, znači od kvaka do madraca u šlafcimeru, i dok meće prat posteljinu na program iskuhavanja razmišlja kolko će morat ribat kad se preseli nekud. Dok se veš pere traži si stan u malom oglasniku, i odlazi vidjet neke ponude, sva sretna kad skuži da tamo ima posla ko u priči. Pa dok bude ribala ko mahnita neće razmišljat o šouprogramu koji je zatekla kad se ranije vratila sad već bivšoj kući.
I posljednja, meni osobno najdraža, žena u terminalnoj fazi peemesa. Za nju su gladijatori i Mesalina zajedno čisti amateri. Ona je u stanju recimo ko Egipćanka bacit obadvoje prek balkona, a onda u produžetku iznijet i madrac na balkon pa ga zapalit i zblekačit i njega za Ikarom i njegovom sljedbenicom. Žao joj je šta ih nije prvo uvaljala u katran i perje, al nije joj se dalo otapat ljepenku i uflekat tepihe.
Katran skinut s tepiha je nemoguća misija.
( ne znam tko je autor ovog tekstića na fotki; tko god da je - sjajno je rečeno )
komentiraj (24) * ispiši * #
11
utorak
listopad
2022
Novi Pavarotti
Danas pišem sebi za dušu. O moći glazbe, o onima koje nebeska sila pomiluje nevjerojatnim talentom i podari im glas kojim probijaju sve barijere.
Sutra bi rođendan proslavio veliki Luciano Pavarotti; ako pitate mene - najveći tenor svih vremena. Toliko moćnog glasa i toliko velikog srca. Koliko ja samo velikih svjetskih glazbenih zvijezda doveo u rodnu Modenu da zajedno s njim odrade humanitarne koncerte ( prihod od jednog išao je recimo za djecu ratom zahvaćene Bosne ). O glasu ne treba uopće govoriti; on je toliko glasovno impozantan da djeluje kao vanzemaljac.
Nedavno sam, sasvim slučajno ( ako slučajnosti uopće postoje ) otkrila mladića koji je zasigurno na tragu toga da postane novi Pavarotti. Zove se Jonathan Antoine, rođen je 1995. i sa samo 17 godina sa prijateljicom je došao na Britain's Got Talent. Pred žiri i publiku izašao je mladić za kojeg bi oni zlobni rekli da je debeo, u širokoj majici i trenirci, prilično sramežljiv i nervozan. Simon Cowell na samom početku, dok oni izlaze, ispod glasa kaže nešto poput - baš kad pomisliš da ne može biti gore. Lica ljudi u publici su puna podsmijeha; baš kad kad se na pozornici pojavila Susan Boyle, nepočupanih obrva i bez frizure.
A njih dvoje odabrali su izvesti "Prayer" koju izvode Andrea Boccelli i Celine Dion. Sedamnaestogodišnjak i šesnaestogodišnjakinja vrlo moćnih glasova koji su glasovima raspuhali i žiri i publiku, unatoč nervozi i njenim sitnim greškicama. U finalu su je otpjevali besprijekorno. ( Ni žiri, ni publika nisu znali da je Jonathan, sa samo 14 godina, prošao audicije na četiri londonska konzervatorija. Njegova nesigurnost u sebe, sa takvim moćnim glasom, morala je biti uzrokovana načinom na koji se ostatak svijeta odnosio prema njemu samo zbog njegove, kako on to kaže, veličine. )
Što želim reći, ponoviti po tko zna koji put? Nikada, nipošto nemojte nikoga podcijeniti. Robujemo društvu u kojem je sve podređeno nekakvoj lažnoj savršenosti, a toliko je snage i ljepote koja - prije ili kasnije - pronađe svoj put prema vanjskom svijetu. Posebno kada je riječ o Bogom danim glasovima; tehnike pjevanja ili disanja mogu se dorađivati, ali ljepotu i snagu interpretacije ili imaš ili nemaš. A ovaj mladi čovjek je ima, u nemjerljivoj količini.
Pavarotti može mirno snivati u vječnosti. Njegov nasljednik je vrlo uvjerljiv i suvereno će vladati pozornicama, sigurna sam u to.
( Nastup u finalu je čisto savršenstvo; ja sam ipak odabrala ovaj, samo da vidite reakcije i izraze lica. )
komentiraj (19) * ispiši * #
10
ponedjeljak
listopad
2022
Ekspoze o ruži
Ružu sam probala zametnut prije godinu il dvije.
To je stara, prekrasna ruža koja godinama raste u dvorištu moje susjede. Svake godine se nabrusim da ću jednu otfikarit i stavit pod flašu do proljeća, pa nikako. Uglavnom, konačno ja otfikarim jednu, pririktam sve, strpam je pod flašu i na proljeće sva sretna – skinula flašu, grančica sva u listićima. Ja ne sretna nego presretna; konačno ću imat tu ljepoticu posađenu uz moju nadaleko poznatu paradajz terasu.
Dolazim kući s posla, ispaćeni životni supatnik rješava sudoku i ko usput mi kaže:
-Prekopo sam tamo uz terasu i bacio malo gnojiva, za paradajze kad se budu sadili.
Pohvalno, mislim si, vidiš ti kako on vodi brigu da sve bude spremno za moja volovska srca i čerije. Ručala i izašla skinut veš sa štrika, pa u nedoba bacila oko na prekopanu zemlju. Od ruže ni traga. Ni r. Slamazdram se ja niz stepenice, reko možda ne vidim odozgora ( ko da gledam sa Velebita jebote, al eto – pokušavam se smirit ). Ma ništa, nit ono malo trave šta je bilo nit moje ruže.
Uđem u kuću, kažem – pa ti si iskopo ružu. On pilji u sudoku i kaže:
-Koju ružu?
Meni zamračilo pred očima, razmišljam bil ga zadavila pa onda zjalila il da prvo zjalim pa da onda davim.
-ONU ŠTA SAM JE ZAPIKLA POD FLAŠU!!!
On i dalje pilji u sudoku i mrtav ladan veli:
-Koju flašu?
-Pa bila je flaša, odrezana, od Jamnice, i ruža ispod. Skinula sam flašu jer je toplo a ruža se primila.
On i dalje pilji u sudoku i odgovara:
-A biće je nisam vidio pa sam je prekopo.
Nisam više rekla ni a. Gluva misa u de molu do daljnjega. Lupala ranjglama i tanjurima da se ispušem. Da me kobra ugrizla, pala bi mrtva iste sekunde.
Poslje večere on kaže:
-Jesi još ljuta? ( Gluva misa. )
-Pa nisam je vidio. ( Još gluvlja misa. )
-Pa nisam namjerno. ( Samo sam ga pogledala. )
E sad imam reprizu uz neviđene mjere opreza. Otfikarila sam ružu, strpala je pod flašu i sad planiram minimalno jednom tjedno pokazat prstom u flašu i održat predavanje o tome da je najstrože zabranjeno diranje flaše, a kasnije - pod uvjetom da se ružica primi – i gledanje u pravcu ruže u nastajanju, a kamoli približavanje istoj bilo štihačom, bilo motikom, jer će to imat nesagledive posljedice.
Bićete na proljeće obaviješteni o rezultatu. Pa gle kak je prekrasna.
komentiraj (14) * ispiši * #
09
nedjelja
listopad
2022
Žena zvana Hrabrost
Nije ona prva pratilja na sinoć održanom izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu.
Ona je žena koja je primila toliko teških životnih udaraca, i ustala je iza svakoga. Stisnula zube, ustala, otresla prašinu i razvukla svoj blistavi osmijeh, pa krenula dalje.
Dovoljno je reći da je u potresu potpuno uništen njen frizerski salon u staroj gradskoj jezgri, kojeg je potpuno renovirala nekoliko mjeseci prije toga, i da je njena obiteljska kuća u Nebojanu zbog stravičnih oštećenja morala biti srušena. Smrzla sam se kada sam prvi put vidjela fotografiju na kojoj Ivančica šiša ispred Tomićeve kuće, u onoj stravi od pozadine gdje se vidi luster i uništeni Jucin klavir, a u prizemlju je njen uništeni salon. Znate li vi koliko snage treba za tako nešto? Bolje da ne znate. A to je samo jedan komadić njene životne priče.
Uvijek je nasmijana; ne možeš ne zapitati se otkud joj tolika snaga? Otkud je crpi? Odgovor može biti samo jedan – ona je borac, i za nju nema predaje, nikada i ni pod kojim okolnostima. Ona je moćna, uporna, prekrasna žena zaraznog osmijeha.
Tako da ona može biti prva pratilja samo članovima žirija. Meni, i svima koji je poznaju, ona je Žena zvana Hrabrost. Pogledajte je samo na obje fotografije; prva je puna prkosa ( pa neće meni potreščina izbiti dah iz pluća i kruh iz ruku ), a druga je puna njenog osmijeha i ponosa, u prekrasnoj nošnji naših Nebojančana.
Moj naklon i iskrene čestitke, draga Ivančice.
komentiraj (22) * ispiši * #
08
subota
listopad
2022
Pa satraće me...
Opet me baš dobro krenulo nespavanje. Mislim zaspim ja uz pomoć šlaftableta, al se uredno probudim oko dva i onda krenu zakulisne igre. Malo prevrtanja, pa se malo dignem jest jer sam živčana šta ne mogu zaspat, onda nakon jela zalijem tekućinom da se opet ne dižem usljed žeđi, pa u povratku obavim i vece, možda zapalim koju...upalim teve pa gledam šta već ima, recimo sad u to doba na prvom programu ima baš dobar dokumentarac u nastavcima o spašavanju divljih životinja. Uglavnom strava jedna. Taman kad učvrstim san zvoni jebeni alarm za na poso.
Pa sam išla opet malo guglat, reko možda je izmislilo neke nove sisteme otkad sam zadnji put čačkala tražeć pomoć za zaspat po bespućima interneta. I da znate da sam našla nešta, nije baš po mojoj mjeri al ko zna...ako bi spavala, vrijedilo bi.
Za početak predlažu stolicu za ljuljanje. Šema zvana - i djeca brže zaspe kad se nunaju. Pa onda il stolica za ljuljanje il mreža za spavanje, navodno se brže zaspi i duže spava kad se ljulja. I za šta sam ja onda kupila dormeo madrac, da ga sad izbacim pa da ide na glomazni otpad na proljeće? Kak da raščepim mrežu prek sobe, oću još puzat ispod da dođem do ormara il do prozora? Da ne spominjem eventualnu mogućnost ispadanja sa stolca il iz mreže za slučaj prevrtanja vamotamo. Već se vidim sva izubijana, ko će mi vjerovat da sam ispala iz mreže jebote; to odmah ide kuloarska priča da me prebilo ko mačku a ja ko spavam u mreži pa ispala, moš mislit.
Onda neki psiholog tvrdi da treba brojat ovce unazad. Krenut od tristo i samo koristit brojeve djeljive sa tri. Navodno time prisiljavaš mozak da se odmakne od briga i prčkaš s matematikom. Pa dobro da ne treba imat one drvene trokute i šestar i ploču, pa šibat geometriju il eventualno naganjat s njima ovce čiji broj se ne da podijelit sa tri. Još ako je pastir gadnije naravi i počne ispitivat da šta se uznemiruje stado kad one ne znaju koji su broj i da jel nemam pametnijeg posla u dva ujutro nego radit geometriju ko Pitagora.
Nadalje predlažu jogu, petnajstak minuta za opuštanje mišića. Taman da se preznojim pa moram ić lokat vodu i mijenjat pidžamu, pa onda iza lokanja vode čekat da me potjera na vece da me ne probudi kasnije. Pa bi tak u krug mogla do ujutro, malo joga malo popratni sadržaji. E onda se nadovezuju i na tjelovježbu, navodno je istraživanje pokazalo da dnevno vježbanje od stopedeset ( !!!! ) minuta dnevno kroz šest mjeseci značajno smanjuje nesanicu. Ajde da su rekli šezdeset minuta, i božepomozi; al dva i pol sata, halo?! Svaki dan?! Šta da izbacim pa da napravim prostora za dva i pol sata vježbanja? Jedino da krenem vježbat u to nedoba kad se probudim, možda bi me satralo nakon mlaćenja od jedno sat vremena pa bi spavala ko klada.
Dalje kažu da i sok od trešnje puno pomaže jer ima prirodno visok melatonin, hormon koji pomaže u reguliranju ciklusa spavanja. Srećom kod nas kila trešanja ne košta pedeset kuna, kolko li, u sezoni kad ih ima. Napravim soka za tri, četri hiljade kuna umjesto da kupim drva za zimu. Nek se smrzavam al možda budem spavala ko Trnoružica pa mi neće ni bit zima.
I posljednji, meni najslađi savjet - nemojte al nikako spavat preko dana jer to doprinosi nesanici. To šta sam ja legla u jedanajst, spavala do dva, pa bila budna dva sata, pa ubila oko još dva sata ( znači spavala sam možda pet sati ) uopće nije problem. Šta je za mene problem recimo u cijelom radnom tjednu spavat pet sati noću? Već u srijedu imam podočnjake ko sarme i u svakom crnom autu vidim Betmena.
Izludiće me nespavanje, života mi moga.
komentiraj (22) * ispiši * #
06
četvrtak
listopad
2022
Večera za pet
Jel gledate vi večeru za pet? Pa to su čuda neviđena.
Gledam ta dva muškića, ovaj stariji je sav u božemeprosti seksu i aluzijama koje imaju krevetni smjer. Pa ne znaš jel bi plako il bi se smijo, jel bi ga slušo il stišo dokraja da ne slušaš kako čovjek u svemu vidi seks. A nikad se ne bi reklo na njemu da je recimo takav Kazanova. Vidiš ti kako se lako prevarit u procjeni.
Ovaj drugi izgleda nenaspavano, da ne upotrijebim neki još neprikladniji izraz. Još kad sam ga na kraju emisije vidjela da kod sebe kuva večeru u istoj majici u kojoj je bio u današnjoj emisiji...pa jel moguće da i spava u njoj? Da je jako vezan il za majicu il za boju? Ili ima šest istih narandžastih majica?
Domaćica je sudjelovala i u teve spektaklu Ljubav je na selu. Biće je nije našla pa se okrenula kuvanju, bitno da se ima gledanost. Inače je forenzičarka, a piše i pjesme. Multipraktik ko i većina žena ( dobro, ne idemo sve po televiziji al radimo istovremeno sto stvari, šta bi kad smo genetski predodređene za to. ) Jelovnik nisam zapamtila, osim da je za predjelo bio pečeni krumpir i paprike punjene nekim sirom, čime li.
Druge dvije kandidatkinje malo idu niz dlaku, malo podmeću klipe. Da ko još stavlja vino za aperitiv, da ko još peče krumpir za predjelo ( al eto bio je fin ), da ovo da ono. Pa joj onda da devetku ko ocjenu jer su gljive bile...ajme šta je rekla, žilave, šta li? Pa ako svemu prigovaraš nećeš dat devetku za večeru kojoj si prebrojala sva krvna zrnca.
Da skratim elaborat na minimum – ja ko da nemam daljinski il ne znam prebacit na neki drugi program. Jedino sutra obavezno moram pogledat početak emisije, možda čujem objašnjenje zašto čovjek kuva u istoj majici u kojoj je dan prije bio na večeri kod protukandidata. To me zanima više od pobjednika ovog tjedna.
komentiraj (18) * ispiši * #
05
srijeda
listopad
2022
Najbolje od života
On je bio moja najveća radost puno prije većeg i manjeg najdražeg frajera. Još su uvijek u kutovima mojih sjećanja tako žive slike njega kao malenog dječaka. Njegovu je energiju bilo jako teško pratiti; sve što je radio prštalo je energijom i radošću.
Sjećam se kako je prve godine progonstva bio silno zabrinut hoće li sveti Nikola uspjeti pronaći naš novi dom, a namijenio mu je pismo koje sam napisala jer je imao tek pet godina. Poželio je samo one malene figurice vojnika, koje sam kupila u sisačkoj Nami i nisam mogla odoljeti da mu ih ranije ne stavim u čizmu. Kasnije je taj fenomen prozvan sindrom Brezje, jer sam zapravo uvijek izlijetala ranije s poklonima. Radovala me njegova silna radost darovima, čak i onim najskromnijim.
Sa sedam godina završio je na šivanju arkade, koju je razbio na betonsku cijev. Sa deset smo preživjeli vanjski prijelom podlaktičnih kostiju, zarađen na školskom igralištu. Sa jedanaest je probio ruku na kvaku, netko je zalupio vrata u školi pod odmorom a on naletio. Sa sedamnaest je operirao koljeno, gotovo potpuno uništeno treniranjem rukometa; a silno je želio postati najbolji rukometni vratar ikad. Uglavnom otišlo mi je barem deset godina života na sve stresove uzrokovane njegovim pustim lomovima; padove sa skejtborda i bicikla i rola neću ni spominjati, nisu bili tako stravični.
Sjećam se kako je jednom zgodom otišao sa ekipom na neke kasne trešnje, naravno ravno sa kupališta. Govorimo o vremenu bez mobitela, i utjerao mi je jeziv strah u kosti jer nisam znala gdje je. Tad sam se zapravo najviše naljutila na njega, čak je imao zabranu izlaska iz dvorišta nekih par dana.
Džeparac za maturalno putovanje zaradio je sam i kupio mi u Barceloni fensišmensi Benettonovu majicu; još je čuvam u ormaru, rijetko je nosim jer me uvijek podsjeti na neko naše zajedničko teško vrijeme, iz kojeg je izišao sa širokim osmijehom na licu i postao prekrasan mladi čovjek.
Oduvijek je bio sjajan u školi. Na prijemne ispite u Zagrebu išao je doslovno bez ikakve pripreme, i sjećam se da je na Filozofskom nedostajala nijansa da upiše engleski. Bila sam očajna jer nisam mogla izdvojiti novce da plaćam fakultet u metropoli, a on je tek prokomentirao - nema veze, ionako mislim da ću biti dobar učitelj. I upisao Visoku učiteljsku školu, među najboljima na prijemnom ispitu. Dao sve ispite na vrijeme i diplomirao među prvima u svojoj generaciji.
Ono što me kod njega oduvijek najviše oduševljavalo je njegova vedrina i dobrota. Bez obzira što se oko nas dešavalo ( a bilo je stravično teških trenutaka ), njegovo je lice uvijek bilo nasmiješeno. Svakom čovjeku uvijek je pristupao i danas pristupa kao sebi ravnom, i svakom čovjeku pruža ruku onda kada mu je potrebna.
On je najbolje što mi se dogodilo u životu. Moja svijetla točka koja je rasvjetljavala sve najstrašnije tmine i držala me na površini.
Tek sam nedavno, sasvim slučajno otkrila tonske zapise sa humanitarnog koncerta pod nazivom "Želim igralište", održanog na inicijativu nekolicine učitelja koji su željeli urediti školsko igralište za učenike.
Mladi učitelj koji pjeva je moj sin. Ono najbolje što mi je život mogao dati.
( napisano 2019. i posvećeno posebnom mladom čovjeku, mom sinu, mladom učitelju )
komentiraj (14) * ispiši * #
04
utorak
listopad
2022
O školama i učiteljima
Ljepotica na prvoj fotografiji ove godine obilježava 160 godina svoga postojanja.
Pamti tolika dječja lica, uzbuđene prvačiće koji u pratnji roditelja dolaze prvi dan u školu, graju po hodnicima za vrijeme odmora i tišinu u učionicama za vrijeme nastave. Pamti i šalabahtere ispod klupe, stidljive poglede upućene prvim simpatijama i školske plesnjake pod budnim okom dežurnih učitelja. Pamti sve ono lijepo što su iz nje u svijet ponijeli svi koji su sjedili u njenim klupama. Silina udara iz utrobe zemlje nije izbrisala ni njena, ni naša sjećanja. Koliko god bili tužni silnim ranama i brazgotinama na njenim zidovima, toliko smo sretni jer toga dana naša djeca nisu bila u školi; bili su zimski praznici.
Ljepotica na drugoj fotografiji tek postaje ljepoticom. Gradi se točno preko puta oštećene zgrade Prve osnovne škole, dijeli ih tek školsko igralište i ulica. Raste iz dana u dan, donoseći nam nadu da će se tako izgraditi i sve ono što se tek treba izgraditi. Nova škola tek će dočekati svoje prve učenike koji će sjesti u nove školske klupe, u prekrasnim novim učionicama. Naša djeca će imati razloga za radost, zajedno sa svojim učiteljima. Još da dočekaju da se mogu sigurno i normalno kretati ulicama, bez da svi za njih strahujemo; koliko će radosti tek ta spoznaja donijeti svima nama, i koje olakšanje.
To je život; tuga i radost odijeljeni tek jednim školskim igralištem i ulicom. Rastuži te pogled na uništenu ljepotu, a razvuče ti osmijeh nastajanje nečeg novog i lijepog, sigurnog za našu djecu.
Sutra je svjetski dan učitelja. Petrinja je oduvijek bila grad u kojem su stasale generacije i generacije novih, mladih učitelja koji su tek trebali otvarati nove horizonte svojim učenicima. Preuzeti odgovornost da od njih stvaraju kvalitetne mlade ljude, da od njih izmodeliraju neke nove kirurge, arhitekte, povjesničare ali i mesare, slastičare, trgovce. Učiteljski je posao trnovit, bremenit i podcijenjen. Rijetki cijene sav trud koji učitelji ulažu da bi u očima njihove djece probudili radost i zanimanje za ono čemu ih žele naučiti.
Zato svim učiteljima, a posebice petrinjskim učiteljima, sretan njihov dan, a svima onima koji imaju u svojim rukama moć da mijenjaju naše sudbine tek poruka – omogućite našoj djeci da ostanu u svom gradu. Grad bez djece je poput neba bez ptica, i umrijeće prije ili kasnije, od samoće i tuge.
komentiraj (20) * ispiši * #
02
nedjelja
listopad
2022
Ko zna - zna
Eto sto čudesa sa odvozom otpada u Zagrebu.
Te posebne vrećice, te pazi kud ćeš bacit, te misli oće kakva budaletina iz tvoje zgrade krivo bacat pa ćete svi više plaćat. Jebote treba imat dežurstva oko kontejnera da neko ne napravi pičvajz i ne usere i šefa i stanicu kad kresne krivu najlonkesu u krivi kontejner.
Meni je to skroz neshvatljivo. Pa ne sklapaš atomsku bombu, znači do sad se već moglo savladat spoznaju šta ide u koju kantu; pa nećeš kartonske kutije bacat u biootpad ( mislim, hoćeš ako si ubijeđen da si direktor svemira i da ko takav možeš bacat kutiješine u koju god kantu ti padne na pamet ).
E sad, za one koji su u panici oko toga da – bez obzira na svo znanje oko odvajanja otpada – ne žvajznu najlonkesu u krivi kontejner, i šta je još gore – da ih neko od susjeda ne vidi...za sve ima rješenje.
Jel itko od vas vidio Španjolca koji je u vrijeme najgoreg lokdauna išo bacit smeće u kontejner obučen u kostim T-rexa? Ako niste, ima i video, ja samo prilažem sliku. Obuko čovjek kostim, izbauljo na ulicu sa najlonkesom smeća, žustro dogego do kontejnera i kad je bacio najlonkesu bris nazad u zgradu.
Pa jel nije odlična ideja? Ko prvo, ako se strefi da i krivo bacite niko pojma neće imat ko je glupan koji ne zna kud treba šiknut smeće. Šta će onaj ko vas slučajno vidi reć susjedima, eto vidio sam T-rexa da baca u plavi kontejner biootpad? Pa zvaće odma neko Vrapče i eto njih, tiruriru, malo ugodne vožnje i još ugodnijeg razgovora sa psihićem. Ko će mu povjerovat, a da ne riskira lokanje tableta protiv šizoidnih cijepanja?
Ko drugo, kad ste već obučeni u najstrašnijeg od svih dinosaura možete se recimo malo sakrit iza kontejnera pa isprestravit nekog od susjeda kad krene bacit rođeno smeće. Nekog ko vam se načepio na kurje oko i lajo svašta o vama, naprimjer. U tu svrhu bilo bi dobro imat i zvučnu kulisu, znači mobilni uređaj nariktan na onu famoznu riku Godzile iz istovremenog filma. Pa kad dotični il dotična priđe kontejneru, ležerno pustite tu riku i ukažete se iza kontejnera. Kad rika utihne, ako je dotična il dotični još pri svijesti ležerno upitate – ma ko to meni krivo baca smeće, ko? Koga ću ja sad pojest iza žutog kontejnera?
Ko treće, ne morate bit T-rex; dajte mašti na volju. Možete bit Spajdermen, Betmen, Drakula ( ajme Drakula je isto fenomenalna ideja, koji Spajdermen; kad raskesite očnjake neće niko ić bacat smeće idućih tjedan dana, a iza toga bacaće ga uz neviđene mjere opreza i po bijelom danu, općejepoznato da Drakula po danu spava ).
Priznajte da vam je sad lakše. Pa nema situacije u kojoj ja ne mogu imat savjetodavnu funkciju.
( photo by Gulf News )
komentiraj (10) * ispiši * #
01
subota
listopad
2022
Ekspoze o torbi
Zapravo mrzim nosit torbu, bez obzira kakvog oblika il boje il veličine bila. Razlog je jedan jedini mogući - nikad ništa unutra ne mogu nać kad mi treba, a sve zato šta u torbi nema čega nemam.
Nisam od onih žena koje nose šminku u toaletnoj torbi svuda sa sobom, najviše zato šta me strah da bi mogla razbit onaj mali špigl za rekontrolu izgleda fasade, to je sedam godina čemera i nesreće. Pa onda utrpam sjajilo il ruž u torbu, i ako mi nekim čudom i padne na pamet da bi mogla popravit vizualni dojam - kreće rovanje. Pa vadim:
- plaćene i neplaćene račune
- papirnate maramice koje su se rasule i pogužvale još kod zadnjeg rovanja a nisam ih izvadila van
- krpicu za brisat naočale koja je ispala iz etuija ko zna kad
- barem četri upaljača, od toga dva strgana
- Brufene u granulama i bez granula, Kafetine i pripadajuću praznu kutiju
- dvije sasušene maramice koje su nekad bile vlažne
- dva Ervejvs bombona koja jedva odvajam od podstave torbe
- vrećicu sa mentol bombonima koja je isto za bacit, jer je bila nepažljivo zamotana pa su bomboni skeljeni a ima i neznatno duhana po njima, iscurilo iz kutije s cigaretama
- dvije kemijske koje ne pišu i jednu koja slučajno piše
- nepoznat broj vrećica Neskafea koji kupujem na dnevnoj bazi i trpam u torbu
- slušalice od mobitela sfafuljane u nerazmrsivo klupko
- nešta poklopaca od nekakvih krema za koje pojma nemam ko ih je stavio u moju torbu
- ključeve od posla, ključeve od ograde i kuće, rezervni ključ od ograde koji sam tražila danima, godinama, satima
- bananu koja je mast hev za podizanje kalija
Da ne nabrajam dalje, izvadim par kila svačegnečeg i onda se na dnu konačno ukaže jebeno sjajilo za kojeg skužim da mi ne paše uz robu koju nosim. Ruža i dalje nema ko da ga je nešta pojelo.
E zato bi svakoj ženi valjalo nosit turbomegaveliku torbetinu u koju stane recimo i tabure, da možeš podbacit pod noge ako se putuje negdje dalje. U torbu takvih dimenzija ležerno stane i rezervna roba, par cipela i deblja jakna ako sastavi neki vjetar. Da ne spominjemo kišobran, toplu kapu, bocu s vodom, veće vlažne maramice, paket uložaka, manikircajg, pribor za šivanje, zapravo sva ona čudesa za koja se nikad ne može znat kad će kucnut trenutak za širu primjenu.
Najbolje bi bilo za sobom vuć manji ukrasni kofer, jer onda možeš ponest i fen i koju četku, vosak il lak za kosu, natrpat jela za par dana i sve ono šta kupiš pa da ne vukariš u najlonkesama strpaš u kontejner i ležerno vučeš za sobom.
Pa lakše je vuć nego teglit na ramenu. Za dvadeset godina nošenja torbe eto te sa sedam skolioza, izvitoperena ko da te napravilo od plastelina, i to loše.
komentiraj (14) * ispiši * #
