Dođe vrijeme za sve...

Priča mi nedavno moja draga susjeda Radica što je njena mater Luca na samrtnoj postelji rekla svojoj okupljenoj djeci. A rekla im je otprilike ovo:
-Djeco moja, moja je svijeća dogorila. Vrijeme mi je poći. Čuvajte i volite jedni druge, i budite uvijek dobri svim drugim ljudima, poznatima i nepoznatima, jer valja Bogu jednom račune položit.

Nije Luca završila neke silne škole i stekla puste titule. Bila je skromna, vrijedna žena koja je uz puno rada i muke podigla svoju djecu, ali se kroz bremeniti život držala moralnih vrijednosti koje su danas gotovo na rubu izumiranja.
Kako drugačije shvatiti sva podmetanja, sve neljudske postupke, sve manje ili veće nepravde koje ( nazovimo ih ) ljudi čine jedni drugima? Poigravaju se tuđim sudbinama kao da su Bogom dani. Jedno rade, drugo misle, a treće čine, puni prijetvornosti i lažnih osmijeha iza kojih skrivaju trulež svojih ispraznih glava. Sreća je neizmjerna što su prozirni kao celofan, a nisu toga svjesni, pa ih onda možeš pustiti da žive u svojoj zabludi i misle da uspijevaju produbiti rupu u koju će potrpati svoju potencijalnu žrtvu.
Srećom postoje i nevidljive sile koje se onda pobrinu da – prije ili kasnije – nakupine bjelančevina maskirane u ljude pojedu svu žuč koju su namijenile drugima. To je naprosto tako; ne možeš činiti i misliti zlo drugima a da tome ne dođe kraj. Zanimljivo ih je onda gledati kako se pokušavaju oprati od gliba i ružnoće i nastaviti dalje kao da se nikada ništa od onog što su činili drugima nije dogodilo.

Pa kad samo pomislim na sve divne ljude koji su u mojim bremenitim vremenima bili uz mene, ne očekujući ništa zauzvrat i okupali me svojom dobrotom...To vam je kao da sa jedne strane gledate blještavu svjetlost koja će vas sprovesti preko ruba ponora, a sa druge strane nakaze poput onih krvožednih orki iz Gospodara prstenova.

Blaženi oni poput Luce, koja je cijeli život proživjela onako kako bi to i trebalo biti – gledajući u drugim ljudima samu sebe, znajući da bi ono što boli nju jednako boljelo i drugog čovjeka. Sa ovog svijeta otići ćemo ne noseći ništa sa sobom, ali će iza nas ostati naša djela, sve ono što smo činili i kakvi smo ljudi bili drugim ljudima.
Računi se polažu, vjerovali ili ne.