smjehotvorine

ponedjeljak

studeni

2020

Vlatka

Sve je započelo mojom pričom o dubljenju breskvica, onih najfinijih mogućih sitnih kolača za koje treba imat disciplinu mozga pilota da se naprave - zamijesi, napravi kuglice, speci ih, dubi ih, napravi filu, napuni ih, slijepi, uvaljaj u ekstrakt i kristal šećer. Brat bratu, cijeli dan posla.

Nakon nekoliko dana dobila sam paket iz Siska, i u paketu šta? Kutiju prepunu breskvica i još finih sitnih božićnih kolača, uz popratno pismo radi kojeg sam se dobrano isplakala. Žena koja prati moje pismene uratke na ovoj skromnoj stranici zahvaljuje mi na njima, jer je nasmiju i opuste i voli ih čitati, pa usput eto i malo breskvica da osladim brk. Upoznale smo se iduće godine na promociji moje knjižice u Petrinji; došla je noseći ogroman buket crvenih ruža, u pratnji svog rodno ravnopravnog muškarca ( kako ona kaže ), elegantna kao da ide u Metropoliten a ne na promociju knjige u Petrinju. Naravno da smo iza toga planirale popit neku kavu, nekad, i naravno da je još uvijek nismo popile, ko da živimo na različitim kontinentima. Radovala sam se i promociji knjige u Sisku, znajući da će i ona sigurno doći; nažalost koronaparti je učinio svoje, što ne znači da neće biti promocije kad jednom sve ovo završi.
Jučer mi susjeda daje obavijest za podizanje paketa, kaže - bila na nogostupu pa sam ti spremila. Odem jutros na poštu i imam šta i vidjet. Dobro poznata pošiljateljica, adventska vilenjakinja koja sve stigne, pa i slat pakete sa svojim breskvicama. Samo ovaj put je asortiman nešto prošireniji; ima u paketu lijek za očobolju u vidu dobro opločenog frajera, Mocart kugle i marcipan kapućino ( koji nisam fotkala jer je kutija neznatno nagnječena, biće je nekom u pošti ispala kutija i sreća da su breskvice bile dobro zatvorene u još jednoj kutiji jer bi ja išla tražit kome je ispala kutija i zadavila ga ko mačku da su breskvice stradale ). Čestitka koju sam samo malo zahvatila objektivom, nema smisla da baš sve otkrivam. Da ne pričam o tome da sam išla tražit božićni nadstoljnjak, da sve bude prikladno, pa sam usput našla i crvenu dolčevitu koju po ormarima tražim već dva tjedna.

Mene ovak nešto uvijek emocionalno dotuče. Jer mi govori da ima smisla ovo što radim, da moje riječi pronalaze put do ljudi koji su me upoznali isključivo i jedino preko njih. Govori mi da postoje divne duše kojima je stalo.
Pa draga Vlatka, ne bi bilo smisla da sad ja idem dubit breskvice i vraćat identičnu slatku čestitku. Ajvar i kiselo zelje, kojim raspolažem u velikim količinama, nema smisla slat paketom, jer da popusti vakum na vrećici od zelja stigla bi ti kašasta poluraspadnuta kartonska kutija. Znači preostaje mi jedino smislit nešta drugo. Dok ne smislim, neka ovo bude zahvala.

Riječima, jer one ne mogu promočit kutiju i najmoćnije su oružje.
Riječi su nas i povezale.
Hvala ti, od sveg srca.

komentiraj (26) * ispiši * #

nedjelja

studeni

2020

Gmizgmiz

Odmalena se grozim zmija.

Dok sam skupljala sličice za album Životinjskog carstva, pa kad odmotam i prvo idem vidjet sličicu, pa mi izroni kobra il zvečarka...odma zafitiljim i čokoladu i omot i sve u tri vražje matere. Ne bi uzela sličicu u ruku da me neko davit krene. Sve mi je zmije u album polijepila ispaćena roditeljica; nabrajala, naravno - pa ti nisi normalna, to su nacrtane zmije, šta izvodiš, evo vidi kak ja lijepim...a meni duša u nosu, ne bi je ja zalijepila da je triput nacrtana.
Sjećam se da smo u srednjoj školi, u kabinetu biologije, imali neke zmije u flašama; mrtve naravno, al meni to ništa nije značilo, svaki put kad bi pogledala prema njima činilo mi se da se miču i da će svaki tren izbauljat iz staklenke van i krenut ravno na mene.
Godine prolaze, al moj strah ne jenjava. Kako povremeno obitavam u Lici, volim se spustit u vrištine iza kuće i čekat srne da izađu predvečer na pašu. E otkad mi je rečeno da je poskok osvano pod lipom, od koje do ulaza u kuću ima brat bratu desetak metara, u vrištine idem uz neviđene mjere opreza i na svaki šušanj me probija znoj, jebote ko da je poskok medvjed pa će kršit pred sobom da baš mene dobavi. Al strah ne priznaje realni svijet. Da neko u travu metne onu nekadašnju šarenu žnoru od pegle ne bi me oživjelo ni elektrošokovima.
Nikad neću zaboravit kad mi je sestrična na krilo stavila torbu od zmijske kože. Mili moj Bože...ona ni dan danas ne zna da je sretna šta torbu nisam zafitiljila kroz prozor od auta il iskočila iz auta u vožnji. Pa ne bi torbu dirnula rukama da unutra ima milion novaca, sve čekala oće zasiktat il me ugrist. Ajme fuj. Kad me taj put nije kap udarila valjda nikad neće.
I gledam neki dan na tamo nekom teve kanalu divlje životinje Južne Amerike, kadli eto anakonde. Kaže frajer, može narast do devet metara i težit do valjda tristo kila, nisam uspjela čut kolko jer sam utekla u kuhinju i nisam se vraćala dok mi se izrijekom nije potvrdilo da su na teveu osvanule neke normalnije životinje. Pa kud ćeš mi ispunit ekran anakondom debelom ko traktorska guma, najrađe bi se zavukla pod trosjed da mogu ( al lakše je zdimit u kuhinju, a i nemrem pod trosjed, prenizak je ).
I onda, ko šlag na tortu, u izlogu kod Kineza vidim haljinicu za curice sa šta? Zmijskim uzorkom. Pa to valjda samo njima može past na pamet, stavit print sa uzorkom zmije na dječju haljinu. To bi ja grabljama metala u vešmašinu i grabljama stavljala na štrik. Rukama dirnut - nema šanse, da je stoput samo print.

( Da se razumijemo - žao mi je zmija, koliko ih ubiju i ogule za čizme, torbe, jakne, oslobodimebože; al kako rekoh - u strahu su velike oči. Ja kad vidim zmiju tražim oči iduća dva dana po glavi, da vidim jesu još na mjestu ).

komentiraj (12) * ispiši * #

subota

studeni

2020

Popravljeni progorelić

Prije nekog broja godina počela se moja vešmašina čudno ponašat.

Sve nekako do centrifuge ponaša se sukladno svom statusu kućanskog aparata, al kad krene centrifuga...jao majko. Ko da u kupaoni polijeće MIG 29, i to onaj neservisirani; uć unutra možeš jedino ako si spreman preuzet rizik trajnog oštećenja sluha pa se pretvorit u velikog Betovena. Al nije ni to najgore - odskače mrcina na pola kupaone u tom rikanju i arlaukanju pa nekad nemreš ni vrata otvorit, pa se penji preko navedene vešmašine u kupaonu i guraj je nazad na početni položaj, riskirajući da ulomiš il vrat il koji ekstremitet.
Zvaću ja majstora da nek pregleda bolesni kućanski aparat. Eto njega nakon dvije - tri neuspjele telefonske konzultacije ( ima čovjek pun kufer posla, jebe se njemu šta ja moram zaštitit uši od buke kad vešmašina radi ). Eto njega, raskopa je u roku taj čas, veli - ma to su ležajevi otišli, saću ja to zamijenit, ima da prede ko mačka. Zamijeni čovjek ležajeve, ajmo upalit...pere ona ko da je taj tren stigla iz Gorenja. Ja veselo platim, još ostavim i za neku cugu, sva sretna šta neću oglušit, i odma bubnem prat neki šareni veš.
Kad ću ja za pol sata uć u kupaonu...a ono puna kupaona dima, smrdi ko da je neko zapalio četrnajst plastičnih vreća punih plastike. Brže ja ugasim friško / navodno popravljenog bolesnika, otvorim prozor da izađe dim i nazovem majstora. Reko slušaj, ona gori.
- Ko gori? Lampica?
- Koja lampica, vešmašina gori, eno smrdi ko na smetlištu.
- Pa jesi je ugasila?
- Jesam, i lampicu i vešmašinu, a tebe ću majci odrobijat bez jebemti. Otišli ležajevi, jel?
- Pa jesu otišli, da. I promijenio ih. I nije mi jasno šta gori.
- E pa to ti meni objasni. Nisam je palila šibicama neg na gumb za šareni veš.
- Pa jel bi došo ja pogledat pa...
- Nemoj mi dolazit ni u ulicu, a kamoli u kupaonu.
- Pa šta si me onda zvala?
- Eto da ti kažem da ću te nahvalit na sva usta, kome god bude trebo majstor za bilo šta daću mu tvoj broj pa popravljaj brate, nek i drugi gore.

Drugi dan promptno po novu veš mašinu, speglala Ameriken ko gospođa na dvanajst rata. Izvukli progorelićku na dvorište i veselo je uručili prvima koji su naišli skupljajući staro andrlje. Kaže frajer - pa šta je bacate, eto je ko nova. Reko ne pitaj, samo vozi šta dalje to bolje, i ako ćeš mene poslušat - ne uključuj je jer ćeš gorko požalit.
Nije sve u vanjskom izgledu.

komentiraj (12) * ispiši * #

srijeda

studeni

2020

Priča o Alice

Da je živa, sutra bi proslavila rođendan. Jedna od žena koja svojom životnom pričom potakne da se dobrano zamisliš nad svojim životom i svojim djelima.

Alice Herz Sommer je naprosto bila čudesna žena.
Rođena Pražanka čiji su roditelji prijateljevali sa velikanima poput Franza Kafke, Gustava Mahlera i Sigmunda Freuda, vrhunska koncertna pijanistica koja je u dobi od četrdeset godina odvedena u pakao Theresienstadta i preživjela ga je jedino zahvaljujući činjenici što je znala tako sjajno svirati. Dobila je bitku s karcinomom i moždanim udarom. Na vječni je počinak ispratila svoga sina. Umrla je u Londonu 2014., u dobi od 110 godina, i svirala je klavir svakoga dana, sve do svoje smrti. Glazba je bila njen pokretač, njena najveća ljubav i njen bijeg od zla koncentracionog logora. Glazbu je udisala i živjela cijelog života.
Pogledajte samo njene fotografije. Na prvoj je prekrasna mlada žena blještavog osmijeha, koju život još nije izubijao strašnim udarcima. Na drugoj je prekrasna starica identičnog blještavog osmijeha, koja je preživjela pakao na svome putu.
Dokumentarac "Gospođa sa broja 6" pršti njenom nevjerojatnom energijom, njenim smijehom i životnom radošću. Ta žena zrači kroz oko kamere tolikom snagom i pozitivom da se morate zapitati kako je moguće da sa tim svojim širokim osmijehom gleda svijet, nakon svega što je proživjela i preživjela. U njenim riječima nema niti traga mržnje ili gorčine. Gledajući je, ostanete pomalo i posramljeni što ponekad planete i za najmanju sitnicu, što nemate snagu oprostiti nekome, što možda napravite dramu od bezazlene situacije. Slušajući je, postajete svjesni koliko je snage u njenom duhu i tijelu i koliko je zapravo blagoslovljena jer je sazdana od takvih moćnih misli i osjećaja.
Ovo su tek neke njene riječi, nad kojima nam se valja dobrano zamisliti:
Svaki dan je čudo. Koliko god moje okolnosti bile loše, imam slobodu izabrati svoj stav prema životu i čak pronaći radost. Zlo nije novina. O nama ovisi kako ćemo pristupiti dobru i zlu. Tu nam moć nitko ne može oduzeti.
Moj svijet je glazba. Glazba je san. Vodi vas u raj.
Glazba mi je spasila život i još uvijek ga spašava. Ja jesam Židovka, ali Beethoven je moja religija.
Zahvalnost je neophodna za sreću. I dalje sam zahvalna za život. Život je dar.

Sigurna sam da na širokim nebeskim poljanama i dalje blješti njen čarobni osmijeh. Isto sam tako sigurna da mržnja nikome ne može donijeti ništa dobro. Sjajno je i to izrekla: „Mržnja proždire dušu onoga koji mrzi, ne onoga kojeg mrze“.
Pa kad nam je već dana mogućnost izbora, između tame i mržnje naspram svjetlosti i ljubavi odaberite ovo drugo. Strašno je ionako kratak život provesti okovan mržnjom; budite svjetlost i ljubav jedni drugima.

( fotografije - Wikipedija i Artworks )

komentiraj (6) * ispiši * #

utorak

studeni

2020

Adekvatna zamjena

Djed Mraz, Djed Božićnjak, kako god ga zvali. Eto njega za mjesec dana. Ko da ga gledam – izlaz iz one bajkovite drvene kućice, sjeda u zapregu koju vuku sobovi i pravac operirat diljem svijeta, sve da bi na vrijeme isporučio darove.

Pa moram pitat recimo jel i vama smeta šta su Bake Mrazice na kalendarima i kojekakvim fotkama uvijek ono hothothot cure, a on - koji treba bit faca jer je glavni u cijeloj priči - je na fotkama i na dočeku Djeda Mraza al baš dedek star ko Metuzalem, s pivskom trbušinom, operiranom mrenom pa ima dioptriju tri i pol, nedajbože možda i pelenom za inkontinenciju? Kak Bake Mraz ne slikaju sa hodalicama jer imaju umjetni kuk il koljeno i umotane u karirane deke? One uvijek izgledaju ko milion dolara; tijela ko flašica od Kokakole, noge do vrata i nije im zima vozit se na sanjkama u grudnjaku i gaćama, zapravo je najveći komad odjeće kapa na glavi.
E pa nebil koronarna situacija ove godine malo izmijenila situaciju, pa darove isporučivo unuk spomenutog Djeda Mraza, koji je rizična skupina i nije mu baš pametno bauljat u zapregi po svim vremenskim uvjetima i stalno razmišljat jel se dezinficiro il nije.
Uostalom, vjerujem da bi i djeci bilo puno ljepše vidjet ovak jednog Djeda Juniora, sa blistavim osmijehom ko s reklame za Akvafreš umjesto dede koji koristi ljepilo za protezu. Mame ne treba ni spominjat. One bi djecu vodile na doček Djeda Mraza spremljene ko za krunidbu švedskog kralja, pa kad dijete treba sjest Djedu u krilo nastaje malo problem jer mama mora djetetu reć :
- Ček zlato samo malo, da mama prva sjedne i kaže Djedu svoju želju, a i da budem sigurna da mu noge nisu pretvrde tebi za sjest.
Pa zasjedne i ne bi je vod interventne skino Djedu s krila, i zaboravlja da dijete cupka s noge na nogu i čeka da sjedne Djedu u krilo i prišapne mu svoje želje. Pa ga umilno gleda, pa trepće, pa raskapča kaput jer je jako vruće na dočeku, ima puno ljudi; pa ga propituje jel se smrzno na sanjkama i jel mu treba eventualno neki topli obrok jer eto baš slučajno ima doma neke fine juhe i sarme. Prisilno je Djedu s krila skidaju zaštitari, jer je sjela ko da ju je zalijepilo. Dijete bleji – pa čekajte da ja kažem Djedu šta bi htio pod bor, nisam ja kriv šta je mamu prebacilo u neku drugu dimenziju pa zasjela ko pred tursku sapunjaru.

Ovakav Djed Mraz prolazi kroz sve dimnjake, tu nema greške. Ovaj nemre zapet u dimnjaku ko onaj starac, pa treba zvat dimnjačara i vatrogasce da ga izvuku, i pružat mu prvu pomoć kad konačno izađe na danje svjetlo. Iza prolaska ovog Djeda Mraza kroz dimnjak prva pomoć treba onoj koja ga ugleda kak meće poklone pod bor i pita - jesi bila dobra ove godine, ak jesi dođi da ti dar osobno uručim. Ovaj je lijek za očobolju, može se prodavat u ljekarnama umjesto Prokulin kapi i još kojekakvih antistres sredstava pride.
Kud ovaj prođe tu trava ne raste idućih godinu dana.

( photo by Dreamstime )

komentiraj (20) * ispiši * #

ponedjeljak

studeni

2020

Konačno rekord

Noćas sam, nakon tri i pol godine borbe sa insomnijom, konačno srušila rekord u nespavanju.

Znači napisala ono šta sam napisala, popila šlaftablete i zaspala. Probudila se u pola dva ujutro, ko da sam spavala dva dana a ne dva sata. Toplo mi, ugodno, reko zaspaću ja za sat, sat i pol. Ništa. Tri ujutro, ja iz šlafcimera selim u dnevni boravak jer mi se više ne da prevrtat. Upalim teve, mislim si - pa možda me uljuljka kakav film il serija. Ništa. Pa pušim, jedem kekse, pijem vodu, prolijevam vodu. Brojim ovce, došla do tristočetrdeset. Ništa. Nadala se da će naić i pastir da ga priupitam par stvari, kad već nemrem spavat. Nije se pojavio, biće čovjek spavo dok sam se ja baktala s njegovim povelikim stadom. Pojela jabuku, štračila još malo po teveu. Zapalila još jednu. Pala mi oko četri sata i pepeljara na tepih pa sam kupila ćikove, šta mi je drugo preostalo. A sve na žmirećki, sigurna da ću barem malo, barem pola sata zaspat. Ništa.
Digla se izbezumljena u pet i dvadeset, naložila kamin i skuvala kavu. Razmišljala kak ću uopće proboravit dan na poslu jebote, duša u meni spava. Jedva došla do kuće, sve posrćem ko da iz svatova idem. Pa se izula, oprala ruke i legla i zaspala valjda još dok sam se pokrivala, jedno sat i pol spavanja bez da sam se pomakla.
Onda su došli najdraži frajeri pa sam imala prigodu gledat crtanje krampusa, orašara ( kojeg manji najdraži frajer zove kakaljin, jer sam mu ko zna zašto počela pjevat Kaljinku kad se igrao s njim ), dvogrbih deva i Elze iz Frozena. Jeli ćevape i kinderpingui i toblerone. Igrali kaladont, čak i manji najdraži frajer s vremena na vrijeme sad uleti s pravom riječi. Kad su otišli, zamotala se u dekicu jer se al nikako nemrem dobit, ižmikana sam ko periljak.
Sad razmišljam jel da uopće idem spavat, šta da radim. Jel da popijem tablete sad il kad se probudJim? Jel da tokom brojenja pitam ovce gdje je pastir, šta bi on spavo dok se ja zlopatim i okrećem ko prase na ražnju?

Blago svima vama koji zijevnete, legnete i zaspite, kako vam zavidim. Ja evo imam podočnjake ko sarme i samo se nadam da ću noćas odspavat barem donekle normalno.
Osjećam se ko da me pojelo, napola provarilo i povratilo jer sam neprobavljiva. Uništiće me to nespavanje.

komentiraj (18) * ispiši * #

nedjelja

studeni

2020

Titanik i smisao života

Evo gledam "Titanik". Po valjda tristopedesetosmi put. Za one koji trenutno ne gledaju, već je kresno u santu i sad ima još pun kufer vremena do kraja. Mislim na kraj filma.

Pa mogu recimo reć da sam malo večerala, dok je trajala tura reklama pojela još dva knedla sa šljivama i upravo sam se sjetila da moram nariktat alarm jer radim ujutro. Šta znači da bi uskoro trebala popit šlaftablete i odspavat koliko uspijem, usljed učestalih noćnih manevara koji će me izludit.
I sad ja vas pitam - šta je smisao života? Uvaljat se u rutinu svakodnevice, pa tak jedno šezdeset godina. Neko kraće, neko duže. Skuhat, oprat, otić radit i vratit se doma, ložit kamine zimi i skapavat od vrućine ljeti. Priuštit si nešta čisto da razbiješ rutinu, štajaznam, neki fensišmensi kaput il nekih par dana odmora negdje ko može. Izbjegavat direktore svemira, faraone i svekolike enrgetske vampire koji ti isrču energiju čim te pogledaju.
I u svemu tome prolete godine. Bespovratno. Sve si umorniji, zasićeniji, škripe koljena i nemreš ni čučnut ni kleknut. Nastojiš ostat barem u toj učmaloj rutini, da koljena posluže barem za uspravan hod. Nastojiš ne razmišljat o svim onim - da sam barem, trebala sam, zašto nisam ili zašto jesam.
Pa dajte malo nešta izmijenite, dok još ima barem malo života u vama. Ako ništa drugo, melodiju alarma koji vas ujutro budi za ić radit. Nije puno, al je neka izmjena. Prestanite robovat svakodnevici koja nas melje, bez iznimke. Učinite za sebe nešta šta priželjkujete ko zna koliko dugo, šta god to bilo. Život je toliko kratak i samo prohuji, a mi ko zombiji svaki dan vrtimo jedno te isto i nikuda se pomaknut od onog ustaljenog.
I nosite jebene maske, i dezinficirajte ruke, i poštujte socijalnu distancu. Bojim se da je to jedini način da iz ove kužne godine izađemo donekle kak treba. Čuvajte sebe, zbog svojih najmilijih, koliko god je više moguće.

Vi koji još uvijek pišete Svetom Nikoli i Djeda Mrazu, daj zamolite da ova kuga šta prije završi. Ja nemrem pisat i ovo i još pisma.
A sad idem popit šlaftablete i ušuškat se. Uz samo malo sreće, spavaću do tri il pola četri.
Pa od ujutro rutina. Moraću promijenit zvuk alarma. Čisto da me iznenadi.

komentiraj (7) * ispiši * #

petak

studeni

2020

Mjesto nezemaljskog bola

Zvali su ih zenge. Te je žute kožne čizme kombinat Borovo izrađivao za izvoz u Kanadu, i negdje početkom rujna svi su pripadnici ZNG u Vukovaru dobili te čizme, jer su bile tople.

Prema onima koji su stigli na Ovčaru u tim čizmama bili su vrlo okrutni. Znali su tko nosi žute zenge. Svirepost nije zaobišla ni ranjenike iz vukovarske bolnice. Svi su oni vrlo brutalno, sustavno premlaćivani u hangaru, da bi ih onda pod okriljem noći odvozili pred streljački vod na Grabovu.
Vilim Karlović imao je sreću. Iz hangara ga je spasio, tko zna zašto, isti onaj koji je - prema svjedočenjima - iz hangara izvukao Jean-Michela Nicoliera i ubio ga metkom u potiljak.
Dragutin Berghofer imao je sreću. Iz hangara ga je spasio pripadnik JNA, sin vukovarskog liječnika, njegovog poznanika.
Ružica Markobašić nije imala sreće. Bila je u visokoj trudnoći i ubijena je na Ovčari, vrlo bešćutno i okrutno. Prvo njena nerođena beba, pa onda i ona.
Igor Kačić nije imao sreće. Najmlađa je žrtva Ovčare, kamo ga je poslao gospodar života i smrti major Šljivančanin. Imao je samo šesnaest godina.
Siniša Glavašević nije imao sreće. Sedmorica su ga istovremeno premlaćivala, jer se drznuo slati iz etera u svijet istinu o onome što se dešava pod opsadom. Strijeljan je među prvima.
Kada bih o svakoj nedužnoj duši, nasilno iščupanoj iz tijela te noći na nekadašnjem poljoprivrednom dobru, napisala po dvije rečenice, ispisala bih gotovo tisuću i dvjesto rečenica. A nisu njihovi životi imali samo dvije rečenice. Govorimo o nečijim sinovima, braći, očevima. Govorimo o nedužnim ljudima čiji su životi nasilno i svirepo okončani.
Od posjeta Ovčari nikada se nisam oporavila. Nikada nigdje nisam osjetila gotovo opipljivu jezu, strah i zadah smrti kao tamo. Toliko je nezemaljskog bola tamo, u onoj širokoj slavonskoj ravnici, koja još uvijek u svojim njedrima krije najljepši osmijeh Vukovara, onaj Jean-Michelov. Toliko je teško koračati mjestom nezamislivih patnji; hodaš i kao da se bojiš da ćeš uznemiriti duše koje su istrpile takvu muku. Gledaš plavetnilo neba, ćutiš toplinu sunca na obrazima i slanost suza koje natapaju kožu. Nemoćno stojiš i ne znaš što osjećaš, jer su sve emocije izmiješane, poput akvarela koji se nije dovoljno osušio pa se boje samo prelijevaju jedna u drugu. Ovčara zjapi poput duboke, otvorene rane koja nikada neće zarasti. Nikada. Toliko je nezemaljskog bola na tom mjestu.

A na mramornoj ploči, koja stoji na mjestu egzekucije, stoji natpis - oprostiti, ne zaboraviti. Oprost je najmoćnija vrlina čovječja. Može li se oprost izdići iznad siline mržnje, bezumlja i svireposti onih koji su se igrali gospodara života i smrti i zauvijek okaljali svoje duše i ruke nevinom krvlju?
Trebao bi se izdići. Morao bi se izdići. Po tome se razlikujemo od krvožednih zvijeri. Ljudskost nas čini drugačijima.

( ne znam tko je autor fotografije, ali govori više od tisuću riječi )

komentiraj (16) * ispiši * #

srijeda

studeni

2020

Ratna fotka

Već sam u nekoliko navrata spominjala da sam od rujna 1991. imala žuti prognanički karton; sa dvadeset i četiri godine ostala bez posla, bez doma, sa par torbi i najlonkesa došla u svoje novo prebivalište.

Kako to obično biva, u takvim vrlo stresnim i teškim situacijama upoznaš i divne ljude koji ti i riječju i djelom pokažu da nisi sam i da se imaš na koga osloniti. Kumovi su mi bili poput obitelji, u njima sam imala oslonac u svemu.
Doda je u to vrijeme bio idol svoj djeci iz naše ulice. Dok smo mi poštivali mjere zamračenja i trčali u podrume zbog opće ili zračne opasnosti, on je bio na prvoj liniji bojišta, u Komarevu. Kada bi dolazio kući, svi bi se klinci sjatili oko njega i pozdravljali ga prstićima oblikovanim u slovo V. Moj junior bio je vrlo ponosan jer je Doda bio njegov krsni kum, što mu je davalo pravo prvenstva pri dočeku heroja naše ulice. Jer on je to uistinu i bio, nije se libio obući uniformu i riskirati svoj život za neke više ideale.
I desi se jednom zgodom da sam morala otići za Zagreb riješiti neke papire vezane za prekid radnog odnosa po sili zakona, u ondašnje zagrebačko predstavništvo Gavrilovića u Ilici. Spremila svog juniora, obukla se i ja malo svetačnije, ono - probrala od onih par krpa što sam uspjela ponijeti neku suknju i odgovarajući sako i jedine cipele koje sam imala, lakirane na petu, kao da idem u svatove. Čekamo mi bus za Zagreb, kad eto našeg Dode; u maskirnoj odori, nosi istu takvu torbetinu, ide za Komarevo. Zastao da malo porazgovaramo, nismo se uspjeli vidjeti dok je bio doma.
Pričamo mi, kad staje neka trulja od auta s naljepnicom "Press", iz nje izlazi niski bucmasti tip sa akreditacijom na kojoj isto piše "Press", i na očajnom engleskom pita da jel nas može fotografirat. ( Pretpostavljam da je mislio da smo divna mlada obitelj i da eto ispraćamo svog ratnika na front, jer koji bi recimo drugi razlog mogla imat da obujem lakirane cipele uz suknju ). Pitam otkuda su, on protrtlja na još lošijem engleskom da su Španjolci. Pa slikaj, šta sad, kud čovjeku onemogućit da zarađuje za kruh.
Tu on nas malo i poriktao, ono - da stanemo bliže, juniora točno između nas dvoje i zagrlili mi dijete svako sa svoje strane. Okinuo par puta, podignuo palac u zrak i sjeo u trulju od auta pa odmaglio dalje. Stigao naš bus, mi se pozdravili s Dodom i krenuli za Zagreb. Pita moj junior - a zašto nas je onaj striček slikao? Reko - pa zato što je kod nas rat a Doda ima odoru na sebi, taj striček izvještava o ratu u Hrvatskoj. Pita junior - a gdje će izaći naša slika? Jako dobro pitanje, negdje u Španjolskoj; baš sam mogla i pitat za koje novine on škljoca. I dan danas mi je žao što nisam pitala za koga fotografira, doista tko zna jel bi me razumio jer mu je engleski bio jeziv.

I znate što nedavno saznam? Da se naš Doda uopće ne sjeća tog fotkanja. Ostala u šoku. Samo je u šali prokomentirao - pa možda sam u Španjolskoj popularniji od Modrića.
E da sam pitala za koje novine onaj klipan fotka, možda bi saznali i kako kotiramo u Španjolskoj. Ovako ništa od toga.

( na fotki je Dominik iz ratnih dana, znam da se neće ljutiti što sam stavila fotku )

komentiraj (18) * ispiši * #

utorak

studeni

2020

Vukovaru, od sveg srca

Uvijek je iznova tako teška i mučna ova noč sa 17. na 18. studeni.

Potpuno razrušeni div na Dunavu, hrvatski Staljingrad, proživljavao je u ovoj noći posljednje trenutke strašne agonije koja je trajala osamdeset i sedam dana. Ptice, izbezumljene tisućama granata, odavno su napustile svoja gnijezda. Stabla vukovarskih perivoja i parkova vrištala su u pocrnjelo nebo svojim spaljenim krošnjama. Uništene su kuće jecale svojim urušenim krovovima i zidovima, dozivajući svoje stanare da se vrate i pruže im utjehu. Jedino su Vukovarci šutjeli; u razrušenoj bolnici, u skloništima, iščekivali su kraj koji je bio sve bliži. Izmučeni glađu i hladnoćom čekali su novo jutro, nadajući se da će ono donijeti spas kada utihne rika topova.
Nažalost, ono što je uslijedilo bilo je nezamislivo ljudskom umu. Kada je utihnulo moćno oružje kojim su otjerane ptice, zapaljena stabla i kuće i poubijani toliki nedužni ljudi - tek su se onda nad Vukovarom otvorila vrata pakla. U srcu Evrope, krajem dvadesetog stoljeća, stanovnici jednog grada doživjeli su pakao na zemlji. Neki su ga preživjeli. Oni manje sretni u strašnim su mukama napustili ovaj svijet, i posljednje što su gledali bile su ruševine grada kojeg su toliko voljeli. U svoja ih je njedra primila topla, plodna slavonska zemlja, da nikad više ne ugledaju svitanje novog dana.
Ja sam agoniju Vukovara dočekala kao prognanik. Bespomoćna i nijema od užasa. Sa žutim prognaničkim kartonom i ono nešto stvari koje sam ponijela sa sobom. Mogla sam samo bespomoćno gledati strašne, irealne slike potpuno razorenog grada, iz čijih su ruševina poput aveti izlazili izmučeni ljudi. Strašne slike zla koje je progutalo tolike nedužne živote.
Vukovar je stravična rana koja nema završetka, zbog svih onih nestalih koji se vjerojatno nikada neče pronaći. Svima njima - poginulima, ranjenima, preživjelima večeras hrle moje misli. Znajte da niste sami u svome bolu. Noćas je cijela Hrvatska Vukovar, i zajedno s vama ćutimo sve ono što ste proživjeli.

Neka mirno snivaju svi oni koji su životom platili jer su bili Vukovarci; laka vam gruda koja vas pokriva. Neka suze vukovarskih majki budu posljednje suze za izgubljenom djecom. Neka se sjećanja na vašu muku i žrtvu izdignu iznad silne mržnje koja je razorila vaše domove i živote.
Vukovar je to zaslužio, svakom stopom, svakim čovjekom, svakom pticom, Svakog dana, ne samo noćas.

komentiraj (18) * ispiši * #

ponedjeljak

studeni

2020

Nema spavanja kad se boksa

Moj tata je obožavo boks. Znači nije bilo šanse da se fula neki meč za titulu svjetskog prvaka, a obično su takvi mečevi bili u nedoba, zbog vremenske razlike.

I onda on navije vekericu, pa nas prvo sve probudi jebena vekerica, i taman kad se ušuškamo za nastavak spavanja kreće boks. Teve prvo stišan, iz obzira prema nama koji navodno trebamo spavat, al onda ga pojača jer on sam tolko urla da ne čuje komentatora kojem onda jebe sve po spisku kad čuje šta komentira.
- Ti ćeš pričat nešta o aperkatu, majmune glupi. Jebo te onaj ko te stavio za komentatora. Ti ne razlikuješ lijevu od desne ruke. U jebote gle šta budala promaši. Pa otpusti ruku, šta mlaviš ko vjetrenjača.
Do treće runde popuši pola kutije cigareta i dim možeš ko kremšnite rezat na kocke i vadit onom plosnatom žlijom. Malo je i promuknut jer ne zatvara usta. Onda mama, nervozna jer nemre zaspat, ide intervenirat da nek šuti.
- Daj se barem malo stišaj, svi smo budni...
- E pa nek ste budni, jebe se tebi šta se ja sekiram radi budale. Gle šta radi. Gledaj molim te šta radi.
Onda mama u spavaćici gleda šta ovaj radi, a nema blagog pojma šta treba gledat. Kud ćeš ga pitat šta treba gledat, probudiće i one u ulici koji ne gledaju boks.
- Ajde se smiri, kap će te...
- Ajde me prestani maltretirat i odi leć, makni se jer ne vidim dobro. Jebote ko je sad u nokdaunu?! Pa jel ti velim da se makneš da mogu gledat, sad ne znam kome broji. Ajde bježi odatle.
Mama s vrlo podignutim obrvama liježe nazad u krevet ( mislim, ko da to šta pomaže, on se čuje do škole ).
- Ma šta se preserava, kak mu ne bi pukla arkada. Arkada kad pukne to krvari ko iz bika.
Stoji ispred tevea da bolje vidi jel arkada pukla il nije.
- Makni se od televizora, ko boga te molim, znaš da stoji na stolnjaku, zapećeš u toj mrakači pa će past ( to mama roji iz kreveta ).
- Oćeš ti da ja sad ovaj tren zapalim taj stolnjak? Jel oćeš? Jel vidiš da gledam jel mu pukla arkada il nije?
- Pa kak ćeš vidjet kad je mrak?
- E pa sad više neće bit. Gledaj Betlehema.
Pali jebeni luster. U ta davna vremena žarulje su sjajile ko nuklearke. E jebiga, sad više nema zaspat šta od dreke šta od rasvjetnog tijela. Posvađaju se namrtvo jer da šta urla ko da je pomahnito da dijete ( to ja ) nemre spavat i da šta je upalio svjetlo. On i dalje drelji da ne vidi jel pukla arkada, baš njega briga šta smo mi izbezumljeni od boksa.
- Eto. I sad nisam vidio jel ga baš pošteno zvizno il nije jer mi ti džigericu vadiš da šta gori svjetlo. Ma kupiću ja još jedan televizor i gledat boks ko čovjek, da me niko ne zajebava.
Mi ležimo i razmišljamo jel moguće da bi se to moglo desit. Pa da po mogućnosti upali obadva, da bolje vidi ko je koga žvajzno i kome je pukla arkada.

A kad je Mate Parlov u Havani osvojio naslov svjetskog prvaka, urnebes se proširio i na jutarnji boravak u "komitetu" - tak su naime on i njegovi frendovi s posla zvali birc po imenu Janje u centru grada, gdje su naširoko i nadugačko prolazili sve i jedan potez Matine lijeve ruke. Naravno da se titula svjetskog prvaka morala i zalit, pa nije to baš svaki dan.

Mama je znala reć - da mogu do onog ko je izmislio boks, pa glavu bi mu rašerafila. Kud nemamo neku vikendicu pa da tamo natakrči televizor i urla dok mu glasnice ne popucaju. ( To naravno dok njega nije bilo doma, kud ćeš pred njim spominjat da ti ide na živce navijanje vekerice i nespavanje od recimo tri ujutro nadalje, dok neko ne završi nokautiran. )

Danas je rođendan Mati Parlovu, vidjela u teve kalendaru, pa mi se odvrtio film nekih davno prošlih vremena.

( photo by WBC Hall of Fame )

komentiraj (17) * ispiši * #

nedjelja

studeni

2020

Šiš - šiš...

Godinama sam imala dugu kosu. Pritom ne mislim na kosu do ramena; mislim na plašt od kose dostojan gričke vještice.

Treba to oprat; svako pranje dva deci šampona, pa ispiri ko deku, pa žmiči ko deku, pa smoči šest ručnika dok se kosurina blago oslobodi vode. Znači svako pranje tristo litara vode i spomenuti ručnici. Pa nikad osušit jebote; moraš oprat ujutro da se osuši do navečer, dok kreneš spavat. Srećom je moja ispaćena roditeljica bila pobornik visokog vezanja kose, koja je onda negdje u sedmom razredu odbila daljnju suradnju i popucala od vezanja i ošišala se ja prvo do ramena, a onda skroz na kratko. Lakša glava petnajst kila, ne znaš ni prat to tak kratko pa svaki put dekneš na glavu uobičajenu dozu šampona kojeg onda ispireš pol sata.
Dugo sam imala kratku kosu, i iskreno ne znam šta mi je došlo da je opet počnem puštat. Pa kad je prerasla ramena onda mi je bilo žao šišat, ko krasna je i gusta i šteta mi je ić pod škare. To šta sam je stalno nosila zavezanu - to nema veze. Znala sam otić na neko peglanje isključivo za specijalne prigode, i svatovsku pundžu sa stopedeset kineskih šnala ( imam ludu sreću pa je dan svatova mog juniora bio pakleno vruć, da je bilo grmljavine ubilo bi me ko zeca usljed tolikog željeza po glavi ).
I prije pet godina održavo se krasan obljetnički koncert, dvadeset godina kako naš maestro vodi zbor, pa sam dobila zaduženje malo i vodit taj lijepi koncert. I odlučim se ja ošišat.
- Hoćemo vrhove i malo stanjit, pa speglat? - pita moja tadašnja frizerka.
- Nećemo. Šišaćemo.
- Fino. Idemo do ramena?
- Najn. Šišamo.
- Pa oćeš paž? Tvoja kosa je gu...
- Š i š a m o. Na kratko.
- Skroz kratko?!
- Oujea. Samo reži.
Dobila se ona od prvotnog šoka, ja dala naputak da se kosu ostavi za eventualnu izradu neke perike ( tad je bilo aktualno skupljanje kose za izradu perika za djecu oboljelu od malignih bolesti ). Svezala ona gumicama hrpu repova, pita - jesi spremna, kad odrežem prvi nema nazad. Reko - ja sam rođena spremna, ne znam šta čekaš. Najgore mi je bilo gledat kak reže prvi rep; šta je dalje odmicala, ja sam bila sve sretnija. Pa kad se konačno iza silnog šišanja ukazala prekrasna piksica...ajme blaženstva. Glava lagana ko perce, a ja samu sebe ne prepoznajem u špiglu.
Stižem ja pred naše prostorije, još sam u mrakači, i čujem kak jedan od starijih tenora pita - ko ono dolazi odozdola. Reko - ne brigajte, znam lozinku. Svi ko začuđeni svatovi, ko da me nikad vidjeli nisu. Čak me ni najdraži frajer nije prepozno, bio je s roditeljima na koncertu i svratili su malo prije da me vidi u haljini. Gleda dijete kroz mene, dok ga nisam uzela u ruke i progovorila. Gleda me pa kaže - baka mema kocu ( nema kosu, još smo tepali tada ). Mislim si - zlato moje, ja tek sad imam kosu. Ono je bio prekrivač za dvosjed.

Mislim da me više puškom ne bi natjeralo da je puštam. Ovo sam prava ja. A i šampona trošim brat bratu četrnajst puta manje.

( ovo je rezultat tog prigodničkog šišanja )

komentiraj (15) * ispiši * #

petak

studeni

2020

Kućica od slame

Manji najdraži frajer proveo je poslijepodne sa mnom. Stigao ravno iz vrtića, sa zelenom čašom punom Domaćica keksića koje su dobili za užinu prije polaska kući.

-Daj mi onu dekicu koja izgleda kao ovca - kaže mi.
Donosim iz sobe bijelu Dormeo dekicu koja s donje strane baš i podsjeća na ovčje krzno. On se penje na dvosjed pa se pokriva dekicom i jede kekse.
- Smijem li dati Bonkici jedan keks? - pita, jer Bonkica vreba kao kobac hoće li mu ispasti koji komadić keksa da ga pojede.
- Ne, ona ne smije jesti kekse. Bolio bi je trbuh.
- I mene je bolio trbuh, puno sam pojeo u vrtiću - govori punih usta.
- Hoćeš li kasnije moći pojesti ćevape?
- Kupila si? Malo ću kasnije jesti, sad jedem kekse.
Gleda crtiće i šuška pod dekicom sve dok i zadnji keks nije pojeo.
- Sad ću ti nacrtati meduzu.
- A tko je meduza?
- Pa ona živi u moru i jako opeče ako je diraš.
Crta mi nasmiješenu meduzu, odmah ispod ogromnog zmaja kojeg je crtao jučer.
- Pa meduza se smiješi, onda nije jako opasna.
- A daj...pa ovo nije prava meduza, samo sam je nacrtao.
Malo slaže kockice i konstatira da je gladan. Odmotavam ćevape i gledam kako ih slatko jede.
- Jako su fini. Ti nećeš jesti?
- Ja ću kasnije, jela sam juhu.
- Onda nemoj, boliće i tebe trbuh - govori mi dok jede.
Sav je ozaren kad mu donesem kornet od čokolade, taj najviše voli. Traži i vlažnu maramicu da briše ručice.
Malo smo i pjevali i razgovarali o Krampusu, kojeg se on užasava.
- Ne boj se Krampusa, pa znaš što sam ti već puno puta rekla?
- Znam, da me ne smije ni pogledati jer ti imaš meklu ( metlu, da bude jasnije ).
- Tako je. I ne smije ti Krampus ništa jer će imati posla sa mnom.

Tata dolazi po njega, pa mu oblačim jaknu i izlazimo u pohladnu noć, na svjetlost uličnih svjetiljki pod kojima je Brezje tako čarobno.
- Gle tamo kućicu od slame ( pokazuje prstićem staru, trošnu, napuštenu kućicu na samom zavoju, čiji je krov opleten puzavcem pa mu izgleda kao kućica od slame ).
- Nije to kućica od slame, samo je prazna. Nekad su u njoj živjeli jedan djed i baka.
- A gdje su sad?
- Oni su umrli - kažem mu.
- Ali zašto? ( to je pitanje koje najčešće postavlja, u vezi svega )
- Bili su stari i bolesni.
On podiže pogled i pita me isto ono što me ne tako davno pitao i najdraži frajer:
- Hoćeš li i ti umriti?
- Hoću, jednom kad budem stara i bolesna.
- Ali zašto? Ti nisi stara i bolesna.
Pušta moju ruku i grli me oko nogu, uvijek tako grli kad mu dođe da se pomazi.
- Nisam. Daj mi jednu veliku pusu - saginjem se i dobivam baš veliku pusu u obraz.
Stiže i tata, on ulazi u auto i maše mi ručicom dok odlaze.

Ja ostajem gledajući za njima i pogled mi na trenutak ponovo zapinje za kućicu od slame koja je nekad bila nečiji život. Ulazim u dvorište i po tko zna koji put razmišljam koliko ljubavi i radosti sam primila od dvojice prekrasnih mališana, koje volim više od ičega.
Više od same sebe. Više od života.

( meduza i kućica od slame, da ih vidite )

komentiraj (15) * ispiši * #

četvrtak

studeni

2020

Smakonajavljivač

Ko da nije dosta koronarnostresnih situacija, ako je vjerovat predviđanjima nekog tamo frika koji svako malo najavljuje smak svijeta najnoviji smak bi se trebo desit dvadesetprvog prosinca ove godine. Znači ni Božića ove godine neće bit.

Jel mu se može vjerovat, o tom potom. Najavljivo je smakove svako malo, pa kad ne bude ništa onda on za nekih par mjeseci objavi da će eto bit smak svijeta tad i tad. Ove je godine po njegovim izračunima smak trebo bit dvadesetprvog lipnja, al je podbacio pa evo sad najavljuje najnoviju apokalipsu taman pred Božić.
I šta sad? Ić se pravit da pojma nemaš o najavi pa ne oprat prozore i zavjese, ne odmicat ormare i trosjede, ne radit generalke do bjesomučnosti pa ako opet omane čistit negdje iza Štefanja? Šta sa svom tom žderačinom za koju treba prvo kupit svu potrebnu logistiku i dovuć je kući, pa onda nakuvavat juhu, sarmu, odojak, grah salatu i francusku, pa kolače? Jel kuvat il ne kuvat? Pa se desi da on opet omane i na Božić jedeš pečena jaja jer u naletu panike nisi skuvala al baš ništa od uobičajenog menija. S druge strane, šta ako sve izglancaš pa se zbilja sve sjebe? Jel možete vi uopće zamislit koja je to šuta i prašina iza smaka svijeta, a zavjese friško oprane i popeglane? Nestaje to i struje, a frižider pun da se nemre ispraznit za barem tri - četri dana. Pa bi valjda trebalo samo s većega raskrčit tu šutu i samo jest i jest da se ne pokvari kad se već skuvalo unatoč upozorenjima.
Mene najviše muči kud ću s kacom sa kiselim kupusom. Sad stoji u špajzi, samo šta nije kisel za konzumaciju, i šta ak zbilja bude neko sranje pa mi kaca pukne i rasol se razlije? Pa izgrišće mi i vinasice u špajzi i parket u blagovaoni jebote. Znači dvadesetoga ujutro ja moram evakuirat kacu na terasu da izbjegnem kataklizmu s rasolom, a možda bi ipak skuvala i lončugu sarme, da ne budem gladna dok traje smak. Morala bi skuvat i još ponešto jer kuvam na struju, a rekli smo da kad je smak onda struje nema. Naime kad sam gladna nisam svoja, pa bolje da priredim i samo jedem nego da živčanim jer sam gladna.

Il da se Božić iznimno organizira tjedan dana ranije, da se pokupuje sve šta treba i okiti bor, da se nakuva i napeče sve ko i svake godine i onda u miru možeš iščekivat šta će se desit dvadesetprvog od ranih jutarnjih sati, jer si Božić već obavio.
Ne znam koja je gora opcija, dvaput kuvat jedno te isto u tjedan dana ako se ispostavi da je opet sjebo stvar sa najavom smaka, il ne kuvat uopće pa peć spomenuta jaja.

A ako odberem opciju da ne kuvam usljed straha od smaka, pa se ništa ne desi...e onda ću osobno potražit smakonajavljivača.
Da mu pokažem kakav smak je u stanju priredit postklimakterična žena koja je zbog njegovih verbalnih proljeva promašila skuvat sarmu, lako meni za čišćenje.

( photo by Depositphotos )

komentiraj (26) * ispiši * #

srijeda

studeni

2020

Popločavanje kabine

Ja sam pješak po vokaciji. To znači da šibam pješice do prijevoza na posao, na plac, kod doktora, ma svud šibam pješice.

I onda ne mogu bit a da ne primijetim svašta zanimljivo ( mislim zanimljivo, upadne u oko oćeš - nećeš ). Naime, nekad su vozači kamiona imali kabine oblijepljene slikama Plejbojevih zečica il onih koje to tek planiraju postat pa im objavljivalo slike u ondašnjem Startu na duplerici. Pa ko god nije bio upućen u žensku fizionomiju, a bilo ga sram kupit Start na kiosku, mogo je brate mili u kabini kamiona u prolazu vidjet sve šta ga je zanimalo - abdominalni dio, međunožni i sunožni dio sa manje ili više krpica, al uglavnom bez krpica. U to doba nije bilo klimatiziranih kabina, pa se najčešće vozilo sa obligatnim ručnikom oko vrata, u potkošulji il bez nje; ko će vozit u majici a vani gori nebo i zemlja. Pa raspizdi malo i neke mjuze, nije da se čuo Bah iznutra al sviralo je svaštanešta, ovisno o glazbenom ukusu dotičnog.
Sad su druga vremena. Sve je klimatizirano, nema potrebe za otvorenim prozorima na prometalima, pa ak neki i ima neku zečicu iza leđa ne vidi se najjasnije zainteresiranom prolazniku. Nema potrebe ni za ručnikom oko vrata, šta će mu kad je u kabini temperatura ko u kištri za zamrzavanje; trebo bi mu prije šal i kapa. Al zato imaju šaljive tablice, koje stoje na vidnom mjestu u šoferšajbi, da se zna ko je za upravljačem. Pa recimo često vidim tablice na kojima piše "Sex instructor". Ajde ti reci; imat tak profitabilno zvanje a vozit kamion. Znači ako je vjerovat onom šta piše na tablici, mogo bi recimo držat i teoretsku i praktičnu nastavu neznalicama, početnicima il onim naprednima. Šta fali, utanači neki brzinski kurs; trajanje ovisi isključivo o tome jel ima posla s neznalicama, početnicima il naprednima. Tome je sve prilagođeno. I lakše mu je to neg sjedit za volanom i pičit od nemila do nedraga, vamotamo, i spavat u kabini i jest suvo par dana u tjednu.
Pa onda recimo vidjela sam i tablicu s natpisom "Zvijer za volanom". To me pomalo i plaši. Šta to uopće treba značit ? Da vozi ko da je ukro kamion, znate ono - ulazi u krivine sa stodevetnajst na sat ? Da je dlakav ? Da ima nokte na nogama ko suri orao ? Kak znat šta hoće on s tom tablicom ?
Čak sam vidjela i jednu s natpisom "Nisam ginekolog al mogu pogledat". Dobro, to sam viđala i na majicama. To mu ga dođe valjda ak ti treba brzinski papa test il pregled, mahneš rukom, majstor stane i brzinski obavi to šta ti već treba ( mislim, jasno piše da nije stručan al jebiga ak je hića pa se ne stigneš naručit kod specijaliste, šta ćeš - daj šta daš ). Pretpostavljam da porode ne obavljaju, to traje satima pa ne bi stigo na utovar il istovar.

Uglavnom, nekak mi se čini da je bilo i bezbolnije i sigurnije dok su se borili sa selotejpom da polijepe sve te zečice. S ovim tablicama ne znaš na čemu si i šta uopće možeš očekivat da će izać iz kabine kad konačno stane.

( e na fotki je prava ženska registracijska pločica, takozvana viša matematika, by MyCity )

komentiraj (14) * ispiši * #

utorak

studeni

2020

Faraonski iscjedak

Čitam danas na nekom portalu kak je điber u trgovini pljusno blagajnicu jer mu je rekla da stavi masku.

Čitam i ne vjerujem. Znači kak se uopće usudila izrijekom obratit njegovom faraonskom visočanstvu da nek stavi masku u trgovini? Šta se ona ima ikome obraćat i spominjat maske, a pogotovo njemu koji je taj čas izašo iz piramide i još je pospan? Ruke je zadnji put opro kod božemeprosti ranojutarnjeg pišanja i samim time je riješio i dezinfekciju istih. I saće mu nešta govorit neka tamo blagajnica koja se u epidemiološku situaciju razumije ko ja u šivanje na singerici.
Pa bi ja ovdje iznijela svoje skromno mišljenje o spomenutoj situaciji. Da sam recimo ja bila na blagajni i da me faraonski iscjedak pljusno, idućih tjedan dana bi izgledo ko da ga je sklapalo od dijelova različitih kinderjaja a zube bi mu sabiralo ispod rashladnog uređaja. Prvo šta bi mi bilo u ruci završilo bi mu na njuški, života mi moga. Idealna bi bila ona metalna košara, kad s njom opizdiš onda ostane i fensišmensi karirani uzorak, može se i sudoku slagat kome je dosadno. Mislim ne bi bolje prošo ni da sam se ko kupac zatekla u trgovini, čisto da vidi da i sa i bez maske može dobit po mednim ustima kad digne ruku na ženu koja baj d vej radi za mizeriju od plaće, subotom i nedjeljom i svetkom i petkom, i svi od nje očekuju da im se klanja do crne zemlje kad nadrkani dođu u dućan i kupe nešta za deset kuna.
Nadalje, svi vi vrli teoretičari zavjere, vrsni epidemiolozi i svekoliki medicinski eksperti koji se isprdavate od ove kuge koja nas je zahvatila. Mislite da je ovo zajebancija? Pa mislite. Mislite da korona uopće ne postoji? Pa mislite. Mislite da je glupo nosit maske i dezinficirat ruke? Pa mislite. Mislite da su vam ugrožene vaše slobode? Pa mislite. Al to vam ne daje za pravo da zajebavate žene na njihovim radnim mjestima i odvaljujete im šamarčine. To vam ne daje za pravo da ugrožavate i svoje i tuđe zdravlje nenošenjem maski i nepoštivanjem odluka koje trenutno važe u 99 posto svijeta. Onaj jedan posto čine lumeni kojima niko ne može ništa jer je za njih Tesla amater i bezveznjaković i upućeni su u sve od izuma kotača naovamo. Sve znaju i ko takvima im maska smeta jer im onemogućuje dovod kisika u mozak. I kad smo već kod znanja, sigurna sam da znate kak je španjolska gripa trajala samo dve godine i tri mjeseca i pomlatila jedno dvadeset miliona ljudi. Al to je zapravo isto bila teorija zavjere, samo nije vas još rodilo i nije bilo društvenih mreža da po njima prosipate svoja zrnca mudrosti i nije bilo toliko trgovina da po njima udarate blagajnice i hodate bez maski.

Kak je krenulo, i prodavačice i farmaceuti i medicinsko osoblje moraće radit u pancirkama i sa pripremljenom željeznom šipkom. Za slučaj da se ukaže nadrkani faraon kojem se niko ne smije obraćat. Jer on je nedodirljiv i smisao je zemljine rotacije i revolucije.
Ajme šta sam bijesna.

komentiraj (34) * ispiši * #

nedjelja

studeni

2020

Kaleidoskop

Nedjelja je donijela pravu, gustu maglu, skoro poput one londonske samo bez Jacka Trbosjeka. On po vokaciji ne može biti dijelom Petrinje.

Ali zato dijelom Petrinje jest uličica koja se zove Vrtni put. Doista, svi Petrinjci znaju je pod potpuno drugačijim, nimalo romantičnim nazivom koji glasi - pazi sad - Posrana ulićka. Dakle već je iz samog naziva vidljiv specifikum petrinjskog izričaja. Dok sam bila malena nikako mi nije bilo jasno zašto tu malenu uličicu, kojom sam tako često išla kod moje tete, nazivaju baš tako. Tata mi je objasnio da eto u tu ulićku zalete ljudi kad ih eventualno možda putem malo zašerafi pa iza živice obave to što već trebaju i idu dalje za svojim poslom. Tada tu nije bilo puno kuća, a živice ko u priči, pa je samim time misija bila izvediva i bezbolna. Naziv je ostao do današnjih dana, iako sumnjam da se više koristi u te svrhe jer ima puno više kuća. Sjećam se da mi se davnih godina jako sviđao jedan dečko koji je živio u Vrtnom putu, pa kad mi je rekao ime ulice u kojoj živi rekla sam mu da ne znam gdje je to. Dok me pratio doma pokazao mi je prstom prema ulazu u ulicu, a ja sam rekla - pa šta ne kažeš da si iz Posrane ulićke, koji Vrtni put ti meni spominješ. Nismo nešto opstali, ne zbog naziva njegove ulice nego iz sasvim drugih razloga.

Danas sam kroz maglovito popodne prošla tom našom ulićkom i nadivila se krasnom crvenilu raznih stabala i grmlja koji tamo obitavaju. A onda kad se izađe iz ulićke skreneš prema mostu na Petrinjčici koji je isti kao nekad, i jednom od najljepših nasipa koje sam imala priliku vidjeti. Pokrene se lavina sjećanja, kao i svaki put kad prolazim tuda. Žive slike mog oca koji me vozi na biciklu teti, kupanje na Petrinjčici dok sam bila premala da bi me pustili samu na Kupu, šetnje nasipom i ljeti i zimi, vrebanje tko je i s kim na kojoj klupi...Sjećam se da sam jednom zgodom, po ciči zimi, s još nekoliko ljudi iz razreda išla nasipom poslije škole, sjela na naslon od klupe i strmoglavila se u snijeg na leđa, jedva su me iskopali van gore na nasip i očistili.

Prođe ti čitav jedan prekrasan kaleidoskop sjećanja pred očima dok gledaš poznata stabla i ulice i klupe na nasipu. Pa onda kada ti netko i zagrebe dušu, slučajno ili namjerno, pobjegneš u ljepotu mjesta koja čine tvoj život, jer ti se nekako čini da te tamo nitko ne može povrijediti i da će sve biti kako treba.
I uvijek tako i bude. Bez iznimke.

komentiraj (18) * ispiši * #

subota

studeni

2020

Kud nema T-rexova...

Da bi oduzeo život ovakvoj prekrasnoj afričkoj divljoj mački trebaš iskeširat od devet do sedamnajst hiljada eura.

Pritom uopće nije bitno koliko je to smisleno ili besmisleno; bitno je da je ubiješ i onda ne znam na koji način dovučeš il cijelu lešinu il samo kožu u svoj podrumac i diviš se kak si frajer, neviđen od postanka svijeta. Jer imaš sedamnajst hiljada eura za ubit nedužnu životinju i puvat se pred sličnima sebi da si bio na lovnom safariju i puškaro po Africi.
S druge strane, strašni lovac Luka dužan je trinajst miliona kuna kojekakvih dadžbina za koje se čeka zastara. Osim šta sjajno barata puškom, lovac Luka je i spretan sa financijama, i na svim je fotkama široko nasmijan. Jebe se njemu šta Bugarska mora nema. Pare su po ko zna kojim računima, negdje na Kajmanskim otocima il ko zna gdje, a on će malo progutat sram ( ako ga uopće ima ) i kad se malo prizaboravi šta se sve dešavalo uflokiće se već negdje. Pa svakom se može desit da skiksa, jel tako. Doista neko skiksa sa milionima, a neko sa računom od pedeset jednu kunu, ko naprimjer ja.
Preskočila jedan mjesec platit vodu, negdje tamo u svibnju, svi su ostali računi uredno plaćeni osim tog jednog, kad - eto meni opomene na iznos od pedeset jedne kune i trideset jednu lipu. Da ako dugovanje ustanovljeno uvidom u moju financijsku karticu ne platim kroz petnajst dana biću isključena iz vodovodnog sustava, s time šta trošak isključenja i blindiranja isto moram platit. Pa onda moram podnosit pisani zahtjev da me se ponovo uključi u vodovodni sustav i opet platit troškove priključenja. ZA PEDESET JEDNU KUNU I TRIDESET JEDNU LIPU. Nebitno je šta su svi ostali računi plaćeni. Mene jebu za pedeset jednu kunu; ako dug strašnog lovca od trinajst miliona podijelite sa pedeset jednom kunom ispada da je to džabalesku voda za dvadeset jednu hiljadu dvjestočetrdesetjednu godinu. Pa jebote tad još nije bilo ni cijevi ni pipa, tiranosauri su hodali zemljom ( valjda, prebijesna sam da sad idem guglat kad su bauljali i zašto ) a tuškabine su bile pod slapovima, kome je trebalo.

Prvo mi je došlo da idem zvat pa se svađat i natezat s tamo nekim, a onda sam bez počinjenog verbalnog delikta naprosto platila svoje silno dugovanje da ne moram plaćat prvo iskapčanje pa prikapčanje u vodovodni sustav.
I jedino mi je žao šta nema tiranosaura, samo da vidim bil strašnom lovcu palo na pamet i njega ubit pa nabit u podrum. Dobro, prvo bi moro malo proširivat jer je T-rex mogo narast do šest metara i imat nekih četrnajst tona. Treba tu skalameriju nagurat u podrum kraj sveg ostalog andrmolja.

( photo by - pročitajte šta piše, ne da mi se prepisivat )

komentiraj (20) * ispiši * #

petak

studeni

2020

I bogati plaču

Jel ja to dobro vidim friške vijesti? Jel moguće da bi moglo bit pakiranja kroz neko dogledno vrijeme u divnoj pitoresknoj ddržavi preko bare?

Meni je zapravo najviše žao prve dame. Iz puno razloga. Jedan od njih je naprimjer i taj šta će i dalje nosit svoje prekrasne duge noge u vrtoglavim peturinama pored svog životnog supatnika. Budimo realni, sve te priče - mi smo se taj tren prepoznali ko srodne duše, mi se jako slažemo, blabla...to je ko da Bitlse dovedete u Pušću Bistru da sviraju na ringišpilu. Kako god okreneš, vizualno, vakonako, ne izgleda to nikako .
Pa kad se sjetim one njegove afere sa ženicom koja je sebe našla u snimanju filmova za odrasle. Pisalo se svašta - da joj se platilo stotridesethiljada novaca da šuti o aferi, da to nije istina. E onda se ona osokolila pa našla dobrog advokata i istresla dobrano prašinu iz tepiha. Između ostalog, i da joj je taj seks bio najgorih devedeset sekundi u životu ( šta je razumljivo, ona je navikla da to traje i traje ko Olvejz uložak i nikad kraja čerečenju, ovo je izgleda bilo brzopotezno naskroz ). Na rečenicu prve dame, i to snimljenu u telefonskom razgovoru, da je ona prostitutka ( nećemo koristit onu uobičajenu riječ, bićemo fini ) odgovorila je - prostitutka nikako jer mi nije platilo za tih devedeset sekundi, al radije i to nego ono šta ti imaš svaki dan. Nagostovala se žena po intervjuima i knjigu napisala, nahvalila se da ne samo šta glumi nego i producira i scenarije piše za svoje uratke. Šta je - je, to zbilja zahtijeva strašnu koncentraciju napisat scenarij za pornjavu, jebeš Anu Karenjinu il Prohujalo s vihorom. Trebaš ti osmislit scenarij za sve te puste poze i roštiljanje. Uglavnom bio je to urnebes par ekselans, a nekako sam sigurna da nije bio jedini.
Pa kad onda pogledaš to sve, ne znaš kog bi više žalio. Njega, koji se trsi dokazat da je alfa mužjak il sultan kojem eto treba cijeli harem e da bi dokazo svoju moć ( na to uopće neću trošit vrijeme i riječi, jer ću žgaravicu dobit pa ću morat još ić kopat za sodom bikarbonom po visećoj kuhinji ). Ispaćenu zakonitu supružnicu koja u intervjuima priča o srodnosti duša dok on ko kobac vreba koju bi iduću mogo zanesvijestit na devedeset sekundi. Ovu šta je ubijeđena da bi trebala dobit Nobela za književnost jer piše scenarije za pornjavu.

Zapravo je najbolje bit obična normalna žena, kiselit kupus u rođenoj špajzi i gledat Teoriju velikog praska, ko šta ću ja sad gledat kad ovo završim.
Nije me rodilo sa tak jakom želučanom kiselinom, fala nebesima na tome.

komentiraj (12) * ispiši * #

srijeda

studeni

2020

E to je grb

Moj najdraži frajer danas je poslije škole došao k meni na ručak i pisanje zadaće.

Iza pečene piletine, krumpira i zelene salate pojeo je sladoled i malo odmorio, pa smo krenuli sa zadaćom. On je jedan divan prvašić, sve ima zabilježeno i zna što treba riješiti doma. Danas su učili veliko i malo tiskano slovo e. Gledam ga kako vrlo pažljivo i točno piše slova, bez pritiskanja; vrlo uredno piše, sa pravilnim razmacima. Bez problema zaokružuje i sličice sa predmetima i životinjama koje imaju slovo e.
- Nije ti to uopće teško, samo treba biti pažljiv - govori mi dok piše i zaokružuje.
Zadnji zadatak je nacrtati šumsku životinju koja u imenu ima dva slova e.
- Znaš li koja je to životinja? - pitam ga.
- Pa naravno da znam, to je vjeverica. Čekaj sad da vidiš kako ću je nacrtati.
I uistinu se iza njegove ručice koja drži olovku pojavljuje prava mala vjeverica, koju vrlo pažljivo boja smeđom bojom.
Prelazimo na zadaću iz prirode, učili su o obitelji, i posljednji zadatak glasi - nacrtaj svoj grb.
- Što ćemo sad? - pitam.
- Pa rekla je učiteljica da možemo nacrtati nešto što volimo raditi i ispod se potpišemo.
Kratko razmišlja pa kaže:
- Što misliš da nacrtam onu šarenu Claptonovu gitaru? Znaš onu koju svira sa Jeffom Beckom?
Ja ostajem bez teksta; moj prvašić želi crtati Crash Stratocaster. Sedmogodišnjak. Uzimam mobitel i pronalazim fotku gitare, da je može vidjeti i prema njoj nacrtati svoj grb.
- A možeš li mi na komadu papira ti nacrtati, da vidim otkud ćeš početi?
Uzimam papir i crtam gitaru, ide to čak i meni dobro.
- E sad će mi biti lakše, sad mogu gledati i tvoj crtež i sliku pa će biti puno lakše.
Uzima olovku i crta. Sjedim i gledam i divim se kako to njemu sjajno ide. Brisao je samo malo ovaj veći rog ( kako on to kaže ) i donji trbušasti dio.
- A mogu li je obojati bojama kakve bi ja htio imati na svom...kako si rekla da se zove?
- Stratocaster - kažem ja.
- Stratocaster - ponavlja za mnom. - Mogu li je tako obojati?
- Naravno da možeš.
Odabire boje i na grbu nastaje Stratocaster kakvog bi i sam Clapton poželio uzeti u ruke.
- Jako je dobro ispao - kaže moj najdraži frajer.
- Naravno da je, čak mi je ljepši od onog sa fotke - odgovaram.
- Još samo potpis i gotovo je.
Svako slovo prezimena piše drugom bojom, da bude u skladu sa šarenilom gitare.
- Samo moram zapamtiti kako se zove gitara, ako me učiteljica bude pitala.
Ponavljamo još nekoliko puta ime, pa sprema knjige u školsku torbu i odlazi se igrati sa Boni.

Vadim radnu bilježnicu iz torbe, da poslikam crtež sedmogodišnjaka koji voli rock i zna za Erica Claptona i Jeffa Becka. Razmišljam isključivo i samo o tome kakvo blago i radost imam u tom plavookom, prekrasnom dječaku.

( moj crtež vam neću pokazati, uživajte u ovom, majstorskom )

komentiraj (28) * ispiši * #

ponedjeljak

studeni

2020

Udav plus udav jednako je dva udava

Kad konačno dočekam par slobodnih dana, onda se naprosto mora desit da naletim na par udava koji su valjda postavljeni na moj put da za njih zapnem. Ono, da mi ne bude dosadno dok sam fraj.

Dan je bio baš krasan. Najdraži frajer bio na spavancu kod mene, uživala dok smo zajedno pisali zadaću ( mislim zajedno, gledala ga kak boja i pomagala mu sa engleskim za koji nije bio siguran hoću li mu znat pokazat; ne zna dijete da sam ja staroengleski zmaj ). Skuhala fini grah za ručak, očistila zelenu salatu pa ćemo ručat kad se ja vratim sa terapija. Spremila se i krenula, u parku napravila par fotki ginka koji šljašti zlatnožutim lišćem. E od tu kreće davež.
Dolazim pred ulaz koji je naravno zaključan, svi smo pod maskama i vadim telefon da nazovem fizikalnu da me neko pusti unutra. Ima par ljudi pred vratima, neko za zubara, neko za opću praksu i jedan onak...malo veseliji stariji lik za kojeg nisam baš sigurna da nije bio dezinficiran iznutra. Jer dok ja zovem fizikalnu on puši i drži govor ko u skupštini UN-a.
- I ona meni kaže - doću ja kući. E nećeš dolazit, jesi ti normalna, oni svi u toj samoizolaciji zbog korone a ti ćeš sad doć kući. Ko te tjero da ideš čuvat dijete, ko? Jel ima vrtić - ima. A ti letiš ko da te svi vrazi gone jer je dijete dvaput zakašljalo. Dobro, u međuvremenu je on ( ko je on - ne zna se ) dobio koronu i sad ga jebi, sad se gledajte deset dana, meni kući ne dolazi.
Javi se meni gospođa sa fizikalne, izlazi otvorit vrata, i sad ja trebam zaobić govornika koji radi na dramaturgiji svog izlaganja i mlati rukama ko vjetrenjača, a masku nemre imat jer puši i drži govor. Još mi skoro zapeo cigarom za kaput u žaru mlaćenja. E pa da mi je napravio progorelića na kaputu pojeo bi i cigaru i spuštenu masku, života mi. Razmišljam bil mu rekla - oćete se pomaknut il da vas ja osobno pomaknem, al odustajem, jer ako je dezinficiran iznutra još ću se morat potuć s njim a moram na terapije zbog ograničenja broja ljudi u prostoriji, znači nemam vremena za kikboks.
Ajde obavim terapije, izlazim van i nema ga više, fala nebesima, primilo ga u neku od ordinacija da riješi svoje zdravstvene il dentalne probleme. Pa idem do apoteke po naravno Kafetine, i čekam vani sa još jednim čovjekom, kad eto udava broj dva. Ženski je udav u pitanju, maska stoji ležerno ko slavonskim lolama šeširi. Pa puše, pa cupka, pa pita da jel mi čekamo za u apoteku. Jok, čekamo za pregled za astronaute; pa vidiš gdje stojimo. Da jel ima ko unutra. Tu ću ja progovorit ispod maske - ima, gospođo, pa vidite da čekamo. Da jel se može ona navirit da vidi. Tu je meni tlak možda malo već i nemjerljiv. Reko - ajde se navirite, bar ćemo znat jel krivo stojimo i jel trebamo stajat. Ubaulja ona pa se vrati. Ima ljudi al eto htjela je provjerit, da bude sigurna da ih ima.
Ulazim unutra kad je jedna žena izašla, dezinficiram ruke i krećem prema pultu. Ženski udav ulazi odma za mnom, nisam stigla ni dobar dan reć. Ruke ne dezinficira, jer njoj ni glogov kolac ne može ništa a kamoli korona. Dok čeka da slavodobitno uđe unutra malo čačka i po nosu, maska je taman nariktana dovoljno za takav manevar a i dosadno joj je čekat pa da ubije dosadu. Platim i sad trebam izać, al moram sačekat da ona uđe jer nema ona kad čekat da ja izađem, nju čeka zasjedanje vijeća Evrope a ona zapela u apoteci i svi se moraju prilagodit njenom tajmingu.
Pa izađem van na sunce i mislim si kako uopće preživjet invaziju udava? Šta radit takvima koji su ubijeđeni da su razlog Zemljine rotacije i revolucije? Ko šta rekoh, to nemreš dokusurit ni glogovim kolcem.

Srećom sam skuvala fini grah i najela se uneznano kad sam stigla doma. Srećom me ispaćena roditeljica fino odgojila pa ne lajem na nepoznate udave. I srećom sam poslikala ovaj divni ginko, pa sam usljed svega nabrojanog zadržala disciplinu mozga pilota ( kako to divno kaže jedan od jačih govornika koje sam upoznala ) i udave ostavila da gmižu van mog dometa.
Možda još nekom probaju usrat dan pa ostanu bez nosa.