Mjesto nezemaljskog bola

Zvali su ih zenge. Te je žute kožne čizme kombinat Borovo izrađivao za izvoz u Kanadu, i negdje početkom rujna svi su pripadnici ZNG u Vukovaru dobili te čizme, jer su bile tople.

Prema onima koji su stigli na Ovčaru u tim čizmama bili su vrlo okrutni. Znali su tko nosi žute zenge. Svirepost nije zaobišla ni ranjenike iz vukovarske bolnice. Svi su oni vrlo brutalno, sustavno premlaćivani u hangaru, da bi ih onda pod okriljem noći odvozili pred streljački vod na Grabovu.
Vilim Karlović imao je sreću. Iz hangara ga je spasio, tko zna zašto, isti onaj koji je - prema svjedočenjima - iz hangara izvukao Jean-Michela Nicoliera i ubio ga metkom u potiljak.
Dragutin Berghofer imao je sreću. Iz hangara ga je spasio pripadnik JNA, sin vukovarskog liječnika, njegovog poznanika.
Ružica Markobašić nije imala sreće. Bila je u visokoj trudnoći i ubijena je na Ovčari, vrlo bešćutno i okrutno. Prvo njena nerođena beba, pa onda i ona.
Igor Kačić nije imao sreće. Najmlađa je žrtva Ovčare, kamo ga je poslao gospodar života i smrti major Šljivančanin. Imao je samo šesnaest godina.
Siniša Glavašević nije imao sreće. Sedmorica su ga istovremeno premlaćivala, jer se drznuo slati iz etera u svijet istinu o onome što se dešava pod opsadom. Strijeljan je među prvima.
Kada bih o svakoj nedužnoj duši, nasilno iščupanoj iz tijela te noći na nekadašnjem poljoprivrednom dobru, napisala po dvije rečenice, ispisala bih gotovo tisuću i dvjesto rečenica. A nisu njihovi životi imali samo dvije rečenice. Govorimo o nečijim sinovima, braći, očevima. Govorimo o nedužnim ljudima čiji su životi nasilno i svirepo okončani.
Od posjeta Ovčari nikada se nisam oporavila. Nikada nigdje nisam osjetila gotovo opipljivu jezu, strah i zadah smrti kao tamo. Toliko je nezemaljskog bola tamo, u onoj širokoj slavonskoj ravnici, koja još uvijek u svojim njedrima krije najljepši osmijeh Vukovara, onaj Jean-Michelov. Toliko je teško koračati mjestom nezamislivih patnji; hodaš i kao da se bojiš da ćeš uznemiriti duše koje su istrpile takvu muku. Gledaš plavetnilo neba, ćutiš toplinu sunca na obrazima i slanost suza koje natapaju kožu. Nemoćno stojiš i ne znaš što osjećaš, jer su sve emocije izmiješane, poput akvarela koji se nije dovoljno osušio pa se boje samo prelijevaju jedna u drugu. Ovčara zjapi poput duboke, otvorene rane koja nikada neće zarasti. Nikada. Toliko je nezemaljskog bola na tom mjestu.

A na mramornoj ploči, koja stoji na mjestu egzekucije, stoji natpis - oprostiti, ne zaboraviti. Oprost je najmoćnija vrlina čovječja. Može li se oprost izdići iznad siline mržnje, bezumlja i svireposti onih koji su se igrali gospodara života i smrti i zauvijek okaljali svoje duše i ruke nevinom krvlju?
Trebao bi se izdići. Morao bi se izdići. Po tome se razlikujemo od krvožednih zvijeri. Ljudskost nas čini drugačijima.

( ne znam tko je autor fotografije, ali govori više od tisuću riječi )