Vukovaru, od sveg srca

Uvijek je iznova tako teška i mučna ova noč sa 17. na 18. studeni.

Potpuno razrušeni div na Dunavu, hrvatski Staljingrad, proživljavao je u ovoj noći posljednje trenutke strašne agonije koja je trajala osamdeset i sedam dana. Ptice, izbezumljene tisućama granata, odavno su napustile svoja gnijezda. Stabla vukovarskih perivoja i parkova vrištala su u pocrnjelo nebo svojim spaljenim krošnjama. Uništene su kuće jecale svojim urušenim krovovima i zidovima, dozivajući svoje stanare da se vrate i pruže im utjehu. Jedino su Vukovarci šutjeli; u razrušenoj bolnici, u skloništima, iščekivali su kraj koji je bio sve bliži. Izmučeni glađu i hladnoćom čekali su novo jutro, nadajući se da će ono donijeti spas kada utihne rika topova.
Nažalost, ono što je uslijedilo bilo je nezamislivo ljudskom umu. Kada je utihnulo moćno oružje kojim su otjerane ptice, zapaljena stabla i kuće i poubijani toliki nedužni ljudi - tek su se onda nad Vukovarom otvorila vrata pakla. U srcu Evrope, krajem dvadesetog stoljeća, stanovnici jednog grada doživjeli su pakao na zemlji. Neki su ga preživjeli. Oni manje sretni u strašnim su mukama napustili ovaj svijet, i posljednje što su gledali bile su ruševine grada kojeg su toliko voljeli. U svoja ih je njedra primila topla, plodna slavonska zemlja, da nikad više ne ugledaju svitanje novog dana.
Ja sam agoniju Vukovara dočekala kao prognanik. Bespomoćna i nijema od užasa. Sa žutim prognaničkim kartonom i ono nešto stvari koje sam ponijela sa sobom. Mogla sam samo bespomoćno gledati strašne, irealne slike potpuno razorenog grada, iz čijih su ruševina poput aveti izlazili izmučeni ljudi. Strašne slike zla koje je progutalo tolike nedužne živote.
Vukovar je stravična rana koja nema završetka, zbog svih onih nestalih koji se vjerojatno nikada neče pronaći. Svima njima - poginulima, ranjenima, preživjelima večeras hrle moje misli. Znajte da niste sami u svome bolu. Noćas je cijela Hrvatska Vukovar, i zajedno s vama ćutimo sve ono što ste proživjeli.

Neka mirno snivaju svi oni koji su životom platili jer su bili Vukovarci; laka vam gruda koja vas pokriva. Neka suze vukovarskih majki budu posljednje suze za izgubljenom djecom. Neka se sjećanja na vašu muku i žrtvu izdignu iznad silne mržnje koja je razorila vaše domove i živote.
Vukovar je to zaslužio, svakom stopom, svakim čovjekom, svakom pticom, Svakog dana, ne samo noćas.