Kaleidoskop

Nedjelja je donijela pravu, gustu maglu, skoro poput one londonske samo bez Jacka Trbosjeka. On po vokaciji ne može biti dijelom Petrinje.

Ali zato dijelom Petrinje jest uličica koja se zove Vrtni put. Doista, svi Petrinjci znaju je pod potpuno drugačijim, nimalo romantičnim nazivom koji glasi - pazi sad - Posrana ulićka. Dakle već je iz samog naziva vidljiv specifikum petrinjskog izričaja. Dok sam bila malena nikako mi nije bilo jasno zašto tu malenu uličicu, kojom sam tako često išla kod moje tete, nazivaju baš tako. Tata mi je objasnio da eto u tu ulićku zalete ljudi kad ih eventualno možda putem malo zašerafi pa iza živice obave to što već trebaju i idu dalje za svojim poslom. Tada tu nije bilo puno kuća, a živice ko u priči, pa je samim time misija bila izvediva i bezbolna. Naziv je ostao do današnjih dana, iako sumnjam da se više koristi u te svrhe jer ima puno više kuća. Sjećam se da mi se davnih godina jako sviđao jedan dečko koji je živio u Vrtnom putu, pa kad mi je rekao ime ulice u kojoj živi rekla sam mu da ne znam gdje je to. Dok me pratio doma pokazao mi je prstom prema ulazu u ulicu, a ja sam rekla - pa šta ne kažeš da si iz Posrane ulićke, koji Vrtni put ti meni spominješ. Nismo nešto opstali, ne zbog naziva njegove ulice nego iz sasvim drugih razloga.

Danas sam kroz maglovito popodne prošla tom našom ulićkom i nadivila se krasnom crvenilu raznih stabala i grmlja koji tamo obitavaju. A onda kad se izađe iz ulićke skreneš prema mostu na Petrinjčici koji je isti kao nekad, i jednom od najljepših nasipa koje sam imala priliku vidjeti. Pokrene se lavina sjećanja, kao i svaki put kad prolazim tuda. Žive slike mog oca koji me vozi na biciklu teti, kupanje na Petrinjčici dok sam bila premala da bi me pustili samu na Kupu, šetnje nasipom i ljeti i zimi, vrebanje tko je i s kim na kojoj klupi...Sjećam se da sam jednom zgodom, po ciči zimi, s još nekoliko ljudi iz razreda išla nasipom poslije škole, sjela na naslon od klupe i strmoglavila se u snijeg na leđa, jedva su me iskopali van gore na nasip i očistili.

Prođe ti čitav jedan prekrasan kaleidoskop sjećanja pred očima dok gledaš poznata stabla i ulice i klupe na nasipu. Pa onda kada ti netko i zagrebe dušu, slučajno ili namjerno, pobjegneš u ljepotu mjesta koja čine tvoj život, jer ti se nekako čini da te tamo nitko ne može povrijediti i da će sve biti kako treba.
I uvijek tako i bude. Bez iznimke.