30
četvrtak
lipanj
2022
Burak, mravi i komarci
Jel se i vi otapate ko kištra ladičarka kad se isključi? Ja sam evo sva smućena, rekla bi naša pokojna baba.
Nikako se namjestit i nikako dočekat da samo malo splasne vrućoća. Samo pomaknem ruku i preznojim se šest puta. Jedva nekako uhvatim poziciju u kojoj se najmanje znojim, gledam neku seriju, kadli ćd iskočit najava za šta? Za tursku seriju kodnog naziva "Osman" u kojoj glumi moj favorit za nošenje bijele košulje zvan Burak Özçivit. Balibeg, jelte. Radim kardinalnu grešku i pomičem se da dohvatim daljinski, da vidim gdje bude ta serija pa da bar liječim oči dok gledam, preznojila se čim sam se pomakla. Tražim po teletekstu - nema. Ljuta ja ko ris, ajmo se dić po laptop i preznojit još triput. I tamo pročitam šta? Da serija ide na programu koji ja nemam. I sad ja vas pitam za šta sam se ja pet puta preznojila? Da bi saznala da nemrem od ponedjeljka do petka liječit očobolju, eto za šta sam se preznojila.
Ljuta ja ko ris, krenem u kupaonu ugasit vešmašinu. A tamo...čudo jedno. Prozor, zid, lavabo i komad poda zauzeo ešalon mrava. Razvijaju se u strijelce ko da je puna kupaona baklave ( kad smo već kod Turske ). Letim ja u špajzu po onaj sprej za protiv koječega ( mislim letim - vučem se ko krepana ) i jebem mravima sve po spisku. Ulazim nazad u kupaonu i vršim desant na njihove položaje. Preznojila se još pet puta i skoro se udavila od isparavanja, jer vonja na limun al ne onaj normalni nego onaj šta nagriza vidno polje. Izašla sa bojišnice i jedva se prestala znojit.
Za par minuta se digla i otišla pokupit razbijeni ešalon, preznojila se još pet puta. Sjetila se da moram stavit veš na terasu da se suši. Izašla van gdje me dočeko ešalon komaraca, i dok sam prostrla veš ugrizlo me jedno osam, od čega su tri smrtno stradala.
Opet se malo primirila, uz puno teškoća jer me svrbe mjesta ugriza od komaraca. A onda veliko finale; krenula zalit paradajze i jedva izvukla živu glavu, dobro da me nisu pojeli komarci. Niko mi se ne veseli ko oni - jel promolim glavu van, eto njih deset da me pozdrave i možda otpiju gutljaj dva krvi.
Sad idem jest lubenicu i gledat dalje serije, valjda je epizoda sa insektima za danas završena. I tu i tamo bacit oko na Burakovu fotku, je da nema bijelu košulju na sebi al ko da ima.
( photo by Pinterest )
komentiraj (6) * ispiši * #
29
srijeda
lipanj
2022
Paralelni svemir
Što uopće možeš izreći, misliti, napisati nakon godinu i pol dana života koji je prošao u uzaludnom iščekivanju da se grad prepun ruševina i opasnih građevina, grad u kojem je vrijeme stalo nekim čudom počne pretvarati u veliko gradilište?
Ništa. Nema se tu što puno za reći. Naša se djeca i dalje ne mogu sigurno kretati gradom, kao ni mi. I dalje koračamo kolnicima, izbjegavajući mogućnost da se na nas uruši neki krov ili zid. Mi živimo u gradu sa nogostupima koji su željni dječjih koraka. U gradu bez bolnice, kina, doma umirovljenika. U gradu koji je sretan da ima knjižnicu u kontejneru.
Mjesecima slušamo istu priču. Obnova je najavljivana na proljeće, pa na ljeto. Prošla je jesen i zima, pa je obnova ponovo najavljivana na proljeće, pa na ljeto. I evo nas u ljetu, drugom po redu. Vrućina i tišina obavijaju naše ulice. Ne uklanjaju se crveno označene građevine. Stoje i naginju se sve više, sve do jednom, dok netko ne nastrada jer se čekaju elaborati, rješavanja ovog ili onog problema, suglasnosti ovog ili onog tipa. Jedino što grije dušu jest početak gradnje nove škole, koju financira Mađarska . Tako je dobro proći onuda i vidjeti da se barem nešto počinje graditi. Stara školska zgrada, naša ljepotica, propada sve više; za nju tvrde da će je osposobiti za korištenje i da će u njoj biti knjižnica i glazbena škola. Šteta je što je ne možete vidjeti uživo, jer fotografije ni približno ne mogu dočarati stravična oštećenja koja je pretrpjela.
Ljude koji su podnijeli zahtjeve za obnovom gospodarskih zgrada samo se zavlači. Uzaludno je išta pitati, jer pravog odgovora nema. Tek apeli na strpljenje, jer postoji mogućnost da...dalje nema smisla ni pisati.
Znate što je u svemu tome najstrašnije? Nemoć. Ista ona bespomoćnost pred razornom moći prirode samo se preslikala u našu svakodnevicu. I to traje već godinu i pol. Slušamo ista isprazna obećanja, iste pzive na strpljivost i tako prolaze dani i mjeseci. Povećavaju se jedino brojke kojima nas bombardiraju o broju obnovljenih zelenih naljepnica i početku izgradnje svega i svačega. Sve više sam sigurna da naš razrušeni grad postoji u nekom paralelnom svemiru i da je potpuno nevidljiv svima osim nama.
I opet moram ponoviti već toliko puta rečeno – mi nismo nevidljivi ljudi, i nismo glupi.
Samo se pravimo da ne vidimo kuda hodamo i pravimo se da ne prepozajemo istinu. A ona glasi – naša djeca zaslužuju živjeti u obnovljenom gradu, u kojem se mogu sigurno kretati. Dok god toga nema, mi živimo u paralelnom svemiru, i slušamo isprazna obećanja.
komentiraj (8) * ispiši * #
28
utorak
lipanj
2022
Zahvalnost, ništa više
Tako sam si čudna cijeli dan.
Krenula obući haljinu kad sam krenula na posao, pa se sjetila one razrezane haljine koju sam nosila prije točno pet godina. Odustala od haljine i obukla hlače i košulju. Što mi je prolazilo mislima dok smo se vozili istom uzbrdicom na kojoj nas je đilkoš pogodio sa 130 bolje da ne znate. Jedva se dovukla kući s posla od te silne vrućine, i cijelo vrijeme razmišljam o svačemu i ničemu. Najviše o prolaznosti svega, i o glasnom smijehu mojih najdražih frajera dok se naganjaju po dvorištu i polijevaju onim vodenim pištoljima. O rečenici koju mi je u bolnici na uho šapnuo moj najdraži frajer kad je vidio moje izubijano lice puno modrica i sitnih porezotina od stakla - ti si meni svejedno najljepša. Pa se sjetim kako smo čekali srne u Lici, i silne radosti kad ih je ugledao kako izlaze iz šipražja. Manjeg najdražeg frajera koji uvijek galami - pa gdje su te srne, i uzalud mu govorimo da mora biti tiho. Promocije u glazbenoj školi koju sam napola vidjela od suza i pucala od ponosa zbog načina na koji svira moj najdraži frajer.
Sretna i svjesna koliko sam blagoslovljena što ih gledam i kuham po narudžbi pileći paprikaš i filanu papriku kad dolaze, jer to najviše vole jesti. Bez obzira na bol i posljedice koje imam, više od toga imam njih, i to je ono što me čini zahvalnom.
Grlite svoje najdraže i stalno im ponavljajte koliko ih volite. To je najveća dragocjenost koju im možete dati.
Voli vas Rossovka. Budite uvijek svjetlost svakom čovjeku koji vam dolazi u susret, a najviše svojim najdražima.
komentiraj (12) * ispiši * #
27
ponedjeljak
lipanj
2022
Šta reći...
Eto sam krenula stavit omekšivač u vešmašinu i izlila pola čepa sa strane, po kroksama i podu. Jebiga 33 stupnja su vani, smutila me vrućoća naskroz. I šta bi tek napravila da krenem zalijevat paradajze; pa bila bi mokra ko da sam ronila na dah.
Pa ću radije napisat ekspoze kodnog naziva „ko vara, zlo ne misli – naprosto ima neki gen viška“.
S tim se pitanjem godinama rtva struka, psiholozi i kojekakvi savjetnici i nadrisavjetnici i mudraci. Nude sve moguće razloge, objašnjenja, traže krivce a zapravo ih nema. Odgovor je skroz jednostavan, ko šta sam več naspomenula. Krivi genetski kod.
Ima ljudi ( pod tim mislim i na muškarce i na žene, da se razumijemo ) kojima je trava uvijek zelenija u susjedovom dvorištu. Možeš ti kutomjerom i škarama za nokte održavat travnjak, džabe sve. Jer kad naleti na naglozeleni friški travnjak negdje u prolazu...ode mast u propast. Zaboravi koliko truda treba da se kutomjerom i škarama drnda po travi, zaboravi da ti pamtiš rođendane i godišnjice od obadvije familije, zaboravi da godinama kuvaš čaj i nosiš andole i toplomjer u slučaju bolesti. Jebeš sve to kad je ljepše pogledat i prohodat po dotad neviđenoj travi.
Poznajem dosta ljudi koji tako funkcioniraju godinama. Računaju – ko Lesi je, uvijek se vrati kući, ko će se opet navikavat na nečije hirove i izvoljevanja. Vide se u kući u prolazu, zajedno su na svim obiteljskim okupljanjima gdje Lesi obavezno bude uz nogu da ne bi bilo skandala. A i šta će mu, kad ima rezervni teren za kondicione treninge, jel tako.
Neki zajune pa se zbog boljeg travnjaka i razvedu. Eto spektakla – poštar, frizerka, susjedi, da ne spominjem familiju, svi u šoku. Pa šta je bilo, pa vakinaki ( il vakanaka, svejedno je ), pa nikad za vas ne bi rekli, eto svugdje ste bili zajedno...a ne znaju da je Lesi ko zna koliko puta bio po raznoraznim ekspedicijama s kojih se uspješno vraćo kući. I opet će, samo dok prođe malo vremena da upozna novi teren i sve obilježi.
Ja ću, iz pozicije žene koju se varalo i pojma nije imala jer nikad nije provjeravala i kopala po džepovima ( tad još nije bilo mobitela ) reć samo ovo – nemojte si nikad dozvolit da vas podcijeni neko ko vas zapravo nije vrijedan. Ako ne shvaća šta ima pored sebe zbog tog jebenog krivog gena, onda nemojte uzaludno provest godine života s nekim kome je do vas stalo ko do lanjskog kalendara.
Kad se izblejite, dobro ispušite nos i bacite kutomjer i škare, jer vam sigurno više neće trebat. Svaka čast Lesiju, al nek traži drugi kutomjer i škare i travnjak.
( fotku sam našla na stranici Najljepši citati, stavila ju je tamo izvjesna Mery Merss; osobno bi radije stavila australskog vatrogasca sa vombatom, al kad su odabrali Bonda – nek im bude, a i onaj ko voli vombate sigurno nije ko Lesi )
komentiraj (13) * ispiši * #
25
subota
lipanj
2022
Zapratite me za više recepata
Dođem ja prekjučer kući s posla ( mislim – dođem, dovučem se ko krepana od one silne vrućine ), malo se rasfriškam i pojedem hladnog sira i vrhnja da snizim tjelesnu temperaturu bar malo.
Sve mi slabo dolazi, jer znam da moram Bonkici stavit piletinu da se kuva, mora pašče jest bez obzira šta vani možeš speć jaja na betonu.
I stavim ja spomenutu piletinu na peć, šta ću, i upalim teve pa ću pogledat neki dokumentarac o Zadru, stare snimke grada. Nisam legla, samo se nariktala u polusjedeći položaj i naslonila na lakat, da izbjegnem svaku mogućnost da zaspim, jer ako zaspim – eto opet bdijenja i ovaca i pastira.
Trgnem se ja, sljepljena od znoja ko da sam u ljepilu za miševe zaspala. Ruku uopće ne osjetim, tu šta sam se nalaktila na nju da ne zaspim, jebala me ruka i nalakćivanje. Al ne brine mene ni znoj ni ruka; to je u stambenom prostoru dima ko u čađavoj mehani i iz kuhinje se čuje onaj fini „pššššššš“ zvuk kad nešta cvrči na peći.
Skočim ja sa garniture i brzo otvorim u prolazu ulazna vrata, suklja dim van da me bilo strah da neko od susjeda vatrogasce ne okrene. U kuhinji cvrči piletina, a dim možeš pakirat u kutije, ne bi se razišo iz njih. Brže lapim dvije kuhinjske krpe, ugasim peć i bubnem ranjglu van na terasu, nek se dave komarci. Meso zeru planulo sa donje strane, a u ranjgli fina karamelizirana masa koja i dalje cvrči, imam korkmaz suđe osamnajst kroz deset i sigurna sam da bi me velika ranjgla zaštitila u slučaju nuklearnog napada.
U kući milijardu stupnjeva plus dimna zavjesa plus miris progorelića. A vani milijardu stupnjeva sa ranjglom koja je cvrčala još jedno deset minuta.
Pa ako trebate reklamu za suđe – nema boljeg. Ako trebate recept – samo pristavite kuvat i zaspite za dvadeset minuta. Kad se probudite sve će bit gotovo. Jedino možda dim malo grize za oči, al nešta se mora i istrpit ako hoćete jednostavno kuvat, jel tako?
( jedva sam je oribala, hladila se i bila na terasi nalivena vodom cijelu noć; unijela je u kuhinju za potrebe fotkanja a prije namakanja )
komentiraj (22) * ispiši * #
24
petak
lipanj
2022
21,3 grama
Marko je sa sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, doselio u Brezje noć uoči Lovrenčeva 1998. godine.
Ratni vihor koji je pred tridesetak godina harao ovim prostorima zauvijek ih je odnio iz Modriče, i kako je puno njegove rodbine pronašlo novi dom u Petrinji i on se odlučio skrasiti sa obitelji u našem gradu, u mojoj ulici. Kupili su kuću točno preko puta mog skromnog doma.
Na prvu se vidjelo da su divni ljudi, osjeti se to. Vrlo ljubazni i pristojni, prekrasno odgojena djeca, uvijek osmijeh na licu i ugodno susjedsko čavrljanje. S vremenom smo se zbližili, i imala sam osjećaj da su oduvijek tu i da nekako pripadaju baš tu gdje su došli. Tek sam mnogo kasnije doznala da je Marko bio jedan od čelnih ljudi rafinerije u Modriči, naravno ne od njega. Bio je vrlo skroman čovjek, i nije mislio da je to nešto čime bi se trebao isticati. Uvijek je nosio košulju i hlače na peglu, čak i u vrt; doista za vrt one starije modele, ali ih je nosio. Vjerojatno navika odijevanja koje je godinama koristio.
Marko je obolio od adenokarcinoma prostate. Liječnici su mu davali maksimalno dvije godine, a on je živio još dvanaest. Kada je u jednoj od faza bolesti ostao nepokretan, došla sam ga posjetiti kada se vratio kući iz bolnice. Imao je širok osmijeh na licu kada mi je rekao – susjeda, ništa to nije, ja znam da ću prohodati. I znate što? Stvarno je prohodao, nakon više od godinu dana prikovanosti za postelju. Prvo uz hodalicu, ali kasnije – kao da nikad nije bio nepokretan. Bio je nevjerojatan borac.
Kada je došlo vrijeme da ode, odabrao je da to bude u njihovom domu. Stanje mu se naglo pogoršalo, i 24. lipnja počeo je otežano disati. Nije više mogao ni govoriti, ali je bio potpuno svjestan. Sjećam se da su u kućnu posjetu došli vrlo ljubazni liječnik i sestra, prikopčali mu infuziju i vani nam rekli – to je to, puls mu je vrlo slab i tlak strašno nizak, ali je pri punoj svijesti pa nastojte uz njega biti pribrani.
U jednom su trenutku njegova supruga i kćer otišle u kuhinju nešto pojesti. Ostala sam uz njega i pričala tko zna što – biće to sve dobro, evo primate infuziju pa će biti malo lakše...Pomaknuo je ruku i stavio je na moju. Rekla sam mu – Marko, polako s rukom, igla vam je u toj ruci. A njemu je iz oka skliznula jedna suza, udahnuo je jednom, pa još jednom i još jednom...i otišao. Još kod prvog udaha dozivala sam njegove cure da dođu, ali sve je bilo gotovo dok su došle. Njegova je duša otplovila u nebeska prostranstva dok me držao za ruku. Promijenio je dimenziju, kako je znao reći govoreći o smrti.
Duncan MacDougall je 1907. tvrdio da ljudska duša teži 21,3 grama.
Ja sam sigurna da je Markova duša bila puno veća, jer je bio plemenit i divan čovjek.
komentiraj (13) * ispiši * #
23
četvrtak
lipanj
2022
Krasotice
Moji povremeni boravci u Lici donijeli su mi bliske susrete sa srnama.
I inače su mi srne među najdražim životinjama, ali imati priliku gledati ih u njihovom prirodnom staništu, i to u blizini kuće, uistinu je nešto posebno. Još je posebnije kada rano ujutro uđu u vrt pa malo opustoše ciklu, čije lišće jako vole jesti, ili grickaju mahune. Samo moraš biti vrlo miran i uživaš u pogledu dok se one goste svojim omiljenim poslasticama.
Iza kuće je moja omiljena vriština, čistina iza koje je šipražje i šumarak koji negdje dublje krije njihovu logu. Vrlo su plahe i lako ih je prestrašiti. Svoje loge u šipražju napuštaju rano ujutro i pred sumrak, i dovoljno je da čuju tek jači šum da pobjegnu u zeleni zagrljaj šumarka i nestanu iz vida. Kada izađu, mirno pasu i podižu svoje prekrasne glave tek kada začuju lepet krila ptica koje se u sumrak vraćaju u svoja gnijezda. Ako nema vjetra koji bi im donio čovječji miris, gledaš ih sve dok se ne najedu i ne zamaknu u šumarak, na putu prema sigurnosti njihove loge.
Kaže mi moj ispaćeni životni supatnik da je večeras u sumrak jedna od srna izvela vrlo maleno lane, staro možda desetak dana, i da je skakutalo po vrištini praćeno budnim pogledom svoje mame. A meni žao što nisam i ja tamo, u svježini sumraka, i što ih ne mogu vidjeti.
Zato sam iskopala ovu staru fotku, koja je nastala dok sam se oporavljala iza moje prometne. Nisu krasotice slutile da ne mogu spavati i da se nadam susretu s njima. I mene je iznenadilo šuškanje u kukuruzu, pa sam odložila šalicu kave, sjela na travu blistavu od rose i čekala da se pojave. Izašle su na čistinu, i uspjela sam okinuti dvije - tri fotke dok su odmicale prema svom puteljku.
Silno volim srne. Toliko je ljepote u njima i toliko nježnosti.
komentiraj (9) * ispiši * #
22
srijeda
lipanj
2022
Sa i bez protokola
Prije nekog broja godina pozvalo naš zbor da dođemo otpjevat himnu i reda radi jednu pjesmu na proslavi Dana antifašističke borbe u Brezovici.
E sad - tamo se radi protokola mora doć puno ranije od početka proslave, dolaze svi ti foteljaši i državni vrh, pa onda minimalno dva sata ćubiš ko šojkula i čekaš da sve šta prije počne i još brže završi, jer po završetku ide šta - vojnički grah. I dopeljali se mi busom, istrpalo nas na mjestu predviđenom za ostavljanje busova i ajmo, forsiraj šumu do spomenika. Crkli hodajuč; nosi zborsku haljinu preko ruke, pazi kud hodaš jer ako iskreneš nogu nema te ko vozit na kirurgiju, nije predviđeno protokolom. A ja obula neke sandale koje su me počele klat još dok sam hodala kroz Brezje, u Brezovici mi je došlo da ih zafitiljim u šumu i bosa pretandrljam do iza spomenika, kamo nas je smjestio protokol.
Dalje je bilo ok; izula sandale i zavalila se da mi se ranjave noge dobiju, odšepesala na tonsku probu i došepesala nazad u debeli hlad. Divila se počasnom vodu, znači dečki u svečanim odorama sa rukavicama na rukama i onim pušketinama stoje na čelopeku od nekih tridesetpet stupnjeva Celzija, a mi skapavamo od vrućine ispod bukvi, Razveselila se dolasku kamiona sa manjerkama punim graha. Uglavnom uobičajeni folklor kad sa strane promatraš nešta, znaš da trebaš kratko sudjelovat i onda se najest.
Bilo je nešta teže kad smo se morali posložit prije početka prijenosa za izvođenje himne, jer je spomenuti čelopek prelazio svaku mjeru; bilo je vruće za popizdit. Al ajde, otpjevala se Lijepa naša pa smo se ljubaznošću protokola mogli maknut sa pozicije ispred spomenika i time izbjegli svu onu proceduru oko polaganja vijenaca. Vratili se nazad između govorancija i usput skužili da jedan od živućih iz doba otpočinjanja antifašističke borbe - a za vraga se išo obratit skupu - ima otkopčan šlic, protokol nije uzeo u obzir da je riječ o jako starim ljudima i da bi moglo bit nepredviđenih situacija. sa šlicevima.
Kad je konačno sve završilo, brže juriš pod šator gdje su nam pokazali da stoji natpis na stolovima "rezervirano" da dođemo na grah. Mi u šator...poskidali antifašisti natpise "rezervirano", sjede i jedu. Tu mi u debatu s njima; pa tu smo mi trebali sjedit, pa mi smo zbor koji vam je pjevo "Šume, šume". Jebe se njima za zbor i pjesmu, ne dižu se oni, osim šta pošalju dva najpokretnija da donesu još kruha jer su velike porcije i grah bez kruha ne ide. Sad smo mi već na rubu incidenta, šta od stajanja na suncu, šta od gladi. Gledaš kako jedu, a tebi vije po probavnom traktu. E onda se išlo službenim putem inzistirat da se požderuhi maknu da mi možemo jest i krenut kući. Jedva se oni podizali, zauzeli busiju i planirali valjda tamo sjedit dok ne završi ofenziva, pardon proslava.
Dalje je opet išlo lako; natrpali se graha al uneznano, pa se takvi natrpani na jedvite jade dovukli do busa da možemo kući. Jebeš protokol koji ne dozvoljava šoferu da priveze bus kilometar bliže, da se ljudi koji su se friško najeli samo utrpaju i zalegnu.
A i da neki šta ih kolju sandale lakše donesu do busa dva požderana tanjura graha, plus četri šnjite kruha i litra soka šta pršće.
( photo - spomenik u Brezovici, vikipedija )
komentiraj (12) * ispiši * #
20
ponedjeljak
lipanj
2022
Šta mislite, jesam normalna?
A taman sam krenula jest.
Skuhala jučer mahune, one fine široke, domaće, jedino sam ih malo pregrijala pa ostavila da se hlade. I taman se sjetim da imam i vrhnja u frižideru, kud ćeš finije od mahuna s vrhnjem, jel tako. I taman da ću se dignut da metnem vrhnje u mahune da idem jest ( ponavljam se, to sam već rekla al nema veze ) kadli eto potresa.
Čim zapleše kutna garnitura i tresu se vrata znam koliko je sati. Preko trojke mora bit.
Tu ja obustavljam metanje vrhnja u mahune, spopo me nalet tjeskobe jebiga. Maznem jedan persen pa pojedem bananu. Zove susjeda da jesam osjetila. Reko jesam, dobro je, nije tak strašno. Da jel bi prešla kod nje, izašla sirota van ( a teško hoda ) jer ju je strah. Reko - eto me u sekundi. Pa krenem, pa se vraćam po cigare i mobitel. Pa krenem, pa se vraćam ugasit piletinu koja kipi na šparetu za Bonkicu. Pa krenem, pa se vraćam pomaknut ranjglu sa piletinom na drugi kraj špareta. Pa krenem, pa se vraćam ugasit teve. Pa jedva nekako pređem prek ceste, sve mislim jesam još šta trebala. ( Jesam, prešla sam preko u donjem dijelu pidžame iz Lidla al baš me briga, ne idem na plac. )
Malo sjele, porazgovarale, zapalile prvu, drugu, treću. Obadvije pod adrenalinom pa ruka sama leti za kutijom. Boni stalno laje na plotu pa me živcira, i vraćam se doma. Ulazim u kuhinju, unutra milion stupnjeva. Onaj dio - vraćam se ugasit piletinu koja se kuva je krivo odrađen. Pojačala ja na najjače, mašala.
Jedva se evo malo razladilo. Pojela sam pola toblerone čokolade, isto u naletu tjeskobe. I sad razmišljam kako sam neki dan razmišljala vratit parfeme i sva ta sranja na onu policu iznad lavaboa. E bome neću. Nek i dalje čmrlje u onoj košari,
Sad idem dovršit toblerone do kraja i locirat ono smeće od konarca koje je ušlo u kuću i ugrizlo me na šest mjesta. I možda najbolje popit šlaftablete, pa probat spavat, jerbo sam prošlu noć prebrojala sve ovce i dosita se napričala sa pastirom.
Pa ajde nek mi neko kaže da sam normalna. Ne mogu bit i da hoću.
komentiraj (22) * ispiši * #
19
nedjelja
lipanj
2022
Neka mirno sniva
Luka je mogao postati slikar, arhitekt, liječnik; život je tek bio pred njim. Šesnaestogodišnjak koji je bio nadomak toga da odškrine vrata svijeta odraslih. Nažalost, stravična tragedija zaustavila je njegov osmijeh i koračanje kroz život. Lukin je život okončao na biogradskoj plaži. Njegova se duša vinula u nebo poput prestrašene ptice.
Pred smrću mladosti, nečijeg djeteta ostaneš nijem. Svaki roditelj i ne htijući osjeti mač nezemaljske boli koji zauvijek razdere srce u nespojive poderotine. Gubitak djeteta najstrašnije je što čovjek može doživjeti. Život postane klupko muke i bola s kojim se bude i tonu u san. Živi su, a mrtvi iznutra. Nema utjehe i nema načina da bol prođe; s godinama možda tek nauče živjeti sa stravičnim gubitkom, hodajući sa svojim bolom kao sa otvorenom ranom, kako je to sročio veliki Cesarić.
Nažalost, puno je onih koji – umjesto da prignu glavu pred ovakvim bolom i izreknu nekoliko riječi molitve – ispod novinskih članaka potežu pitanja.
Gdje su bili profesori? Odgovorila bih – tamo gdje i trebaju biti, na plaži zajedno sa učenicima. Ako je itko svjestan koliku odgovornost preuzimaju na svoja pleća kada vode djecu na izlet, onda su to oni. Razrednica ovog mladića doživjela je najstrašniju noćnu moru svakog razrednika – da se nešto desi nekome od djece tijekom izleta. I njeno se srce pretvorilo u krhotine, i nikada više neće zacijeliti, u to možete biti sigurni.
Zašto su djeca u to vrijeme bila na plaži? Odgovorila bih – činjenica je da struka preporučuje da se na plaži ne boravi između 11 i 17 sati, ali je činjenica i da su plaže pune kupača tijekom cijelog dana. Tko se od nas uopće drži toga kad ode na more; možda budeš u hladu sat ili dva, a ostatak vremena uživaš u moru i suncu, što god struka rekla o tome.
Zašto se ne zabrane izleti i maturalci? Odgovorila bih – djeca ne mogu odrastati pod staklenim zvonom. Prije ili kasnije moraju se početi odvajati od sigurnosti roditeljskog doma, ne mogu čitav život provesti pod paskom roditelja. Sjećam se kad je moj junior otišao na maturalac u Barcelonu; šest dana nisam normalno ni spavala, ni jela. Vratio se prepun dojmova i preplanuo od španjolskog sunca, a ja sam se s olakšanjem vratila u normalu. Ne mogu se takve stvari oduzimati ni djeci, ni onima na pragu punoljetnosti.
Zašto djeca nemaju obavezne sate plivanja u sklopu tjelesnog odgoja? Odgovorila bih da se s ovim slažem, ali Luki to nažalost ne bi pomoglo. Ispostavilo se da je otišao u vječnost zbog zatajenja srca; sudbina je htjela da se to desi baš tamo gdje je trebao uživati sa svojim prijateljima.
„Neka Lukina nevina dječja duša oboji Nebo šarenim bojama u svim prekinutim potezima kista ovozemaljskog života“, kako je to u dirljivim riječima oproštaja na stranici Srednje škole Glina napisala njihova ravnateljica. Neka isto to Nebo bude na pomoći njegovoj obitelji, prijateljima i profesorima i dade im nadljudsku snagu da izdrže neizdrživu bol koju su doživjeli.
( photo by Jadranka Ružak Tonković )
komentiraj (14) * ispiši * #
16
četvrtak
lipanj
2022
Dunkl
Jel i vama pun kufer grmeža i oblaka? Meni je, u dva kufera ne bi stalo.
Sad je evo i neki vjetar sastavio, krenula ja pofotkat moje ivančice i dobro da me nije bacilo susjedu na krov od garaže. Nisam predviđena za kretanje po puvaru, reklo bi u Lici. Pa sam odustala od bauljanja po dvorištu da me ne otpuše u tuđe, i evo ležim bočno i tipkam na mobilni uređaj jer za laptop trebam imat uštekan ruter i upaljeno svjetlo, a valjda već znate da je kod mene sve to pogašeno kad udari niska naoblaka. Pa da se ne mogu spojit dva, tri dana bez tih naglociklonskih dešavanja? Da ja moram u rođenoj kući stalno ištekavat kablovinje i mislit jel sve poiskapčano? Još mi je danas cijeli dan subota, nije se radilo zbog blagdana pa sam sva neka naopako, šta od meteorološkog šta od kalendarskog poremećaja.
Sad bar znam kako je bilo pisat Šekspiru, u mrakači uz svijeću. S tim šta je njemu bilo lakše, nije se borio s kablovinjem jer još nije izmislilo struju. Trebo je samo pazit da ne prevrne svijeću na remekdjelo, jer još ni vatrogasce nije izmislilo.
Tako da sam u dunklu, rekli bi u Petrinji.
komentiraj (8) * ispiši * #
13
ponedjeljak
lipanj
2022
Koje noge čovjek ima...
Ovo je bilo prije nevremena i grmeža, ne znam kakav je rezultat al mi je žao ne objavit.
Jeste sve nariktali nadohvat ruke da se ne morate dizat kad krene nogomet sa Francuzima?
Ono – pive, čips, navijačke rekvizite, popili tablete protiv živaca i zamotali produžni kabal u koji je ukopčan teve ručnikom, ako neko krene pljuvat na sudačku odluku da ga ne likne struja? Zauzeli uobičajeni položaj koji imate kad repka pobjeđuje i iz kojeg nema micanja dok sudac ne odsvira kraj?
Ja sam sve to obavila, s voljom i na vrijeme, plus šta sam spremna odmah prebacit na neki drugi program ako krene po zlu, pa neću se sekirat oko lige nacija jebote. Al nisam zapravo o tome htjela pisat. Ovo je samo uvod u priču o najljepšim nogometaškim nogama ikad viđenim. ( Inače je Modrić upravo zabio gol iz jedanajsterca; to onda znači da ja trebam pisat kad kreće utakmica il šta? ) Vlasnik spomenutih nogu inače sjedi u studiju ko sukomentator, a zove se Robert Jarni.
Nisam ja to baš skužila na prvu; na teveu ni ne vidiš previše; pa neće režiser stalno držat nečije noge u krupnom planu da i žene malo uživaju u naganjanju lopte koje traje sat i pol. A i šta režiser zna od muških nogu, kad bi trebalo ženske noge istaknut znao bi se bolje postavit.
Dakle Jarnijeve sam noge vidjela skroz izbliza već kad je presto igrat veliki nogomet i povremeno igro futsal, sebi za dušu, u sastavu Brodosplita. A naš je malonogometni klub Petrinjčica igro prvu ligu, sportska dvorana srednje škole poprilično malena i vidiš sve šta trebaš vidjet, jer igrači trče doslovno uz tribine. I stigo Brodosplit u Petrinju, otišla ja na utakmicu, i dobro da jesam.
Kad je čovjek ušo na teren...ne znam koga uzet za usporedbu, možda najbolje vlasnicu najboljeg para ženskih nogu u galaksiji, Tinu Turner. Znači – savršenstvo. Prekrasne noge koje je vlasnik dotjero do savršenstva dugogodišnjim trčanjem za loptom. Nisam ja više gledala ni utakmicu, ni golove, ma ništa; samo istezala vrat da bolje vidim kad je bio na drugoj strani dvorane. Ni dan danas ja ne znam koji je bio rezultat. Samo fokus na noge, kad već imaš priliku vidjet izbliza tako nešto.
Pa bi ja predložila urednicima tog tamo programa – kad ga već zovete u studio, pa daj ga stavite s ove strane stola, po mogućnosti da sjedi u nekakvim kratkim hlačama.
Pa ne kuva u Večeri za pet da će ga mast pošpricat po nogama, jel tako.
komentiraj (8) * ispiši * #
12
nedjelja
lipanj
2022
Tako je dobro oživjeti smijeh
U nekoliko sam navrata govorila o tome kako je moja ispaćena roditeljica sa svih okupljanja tipa svatova i svih vrsta proslava kući dolazila bez glasa i nogu naotečenih od plesanja. Ode od kuće normalna, a vrati se bez tona i otežanog kretanja od bolova u nogama. Tata je volio pjevat i plesat, ali je to radio sukladno društvenim normama. A mama...ko potop. Ponese je svirka i ona izmakne kontroli, i nema sile koja bi je zaustavila.
Ja sam, naravno, morala povuć mamine gene po tom pitanju. Ni ja ne znam i nikad nisam znala sjedit na feštama ko torta. Na kraju krajeva, sjedit mogu i doma; kad već negdje dođem, šteta je ne slagat najzačudnije i ponekad zahtjevne plesne koreografije.
Dugo nisam plesala. Nije bilo baš ni neke prilike. Korona nas je paralizirala, potres ubio i emocionalno i kako god hoćeš, tako da sam mislila da sam zaboravila plesat. A usput, moja kičma vrišti već par godina i onda šta možeš očekivat.
Al bila sam u krivu. Nisam zaboravila plesat, samo mi je trebo okidač. I pojavio se, u vidu proslave rođendana jednog dragog prijatelja. Poznata ekipa, poznat teren i eto prilike za povratak Džedaje. Zapravo sam mislila otić tamo, malo posjedit ( jer mi je sjedenje smrt ) i vratit se doma. Ispostavilo se da sam i to krivo mislila. Kad smo probili šifru za prihaklat mobitel na onu kutiješinu šta može služit i za karaoke...pa falila je samo disko kugla. Prošli sve glazbene žanrove, napjevali se, naplesali se ( neki manje, neki više ) i nasmijali se ko što dugo, dugo nismo. Evo samo jedan prizor – razularili se na „Dancing Queen“ od Abbe, pjevali iz petnih žila da bi nam i ABBA pljeskala, i to uz upaljena svjetla mobitela, da bude ko u disku.
Moram priznat da se dugo nisam tako napjevala i rasplesala. I tako mi je dobro sjelo. Toliko dobro da ne žalim zbog današnjih bolova u koljenima zbog spomenutih koreografija, kičma me ionako boli. I glas malo trokira, al ništa strašno.
Tako je dobro napunit baterije. Lakše ću sutra ujutro hodat svojom rutom prema poslu.
komentiraj (18) * ispiši * #
09
četvrtak
lipanj
2022
Kuka i motika
Krenula se ja malo educirat oko novonastale situacije vezano za korištenje motike, a u svrhu okapanja i - kako vele vrhunaravni eksperti - suzbijanja korova. I mogu vam reć da tu jebe lud zbunjenog. Ništa ja tu ne razumijem, ko da na klinastom pismu čitam.
Znači, spomenuti eksperti tvrde:
"Korove unutar redova u "zaštićenom prostoru" (dio prostora koji se nalazi između debla, čokota i armature) suzbijati mehanički odgovarajućom poljoprivrednom mehanizacijom i opremom" – tako stoji u ZPP, a Hrvatski savez udruga ekoloških proizvođača i udruga Biovrt – u skladu s prirodom upozorava javnost da motka ne spada u takvu mehanizaciju, odnosno da je apsurdni propisi sa kojima živimo ne prepoznaju kao takvu."
Pa ljudi moji, šta je ovo?! Šta bi uopće trebalo spadat u mehanizaciju kojom možeš zać između dva reda krumpira da bi ga okopo i prigrno, il očistio od trave? Za one slabije tjelesne građe valjda četkica za zube, a za jače freza, samo onda razmak između redova bude malo žešći, pa umjesto petsto kila krumpira iskopaš tridesetpet kila jer je razmak između redova metar i pol. I ko bude koristio motiku - nema majci poticaja. Nećeš ti mlatarat po polju motikom kad ona nema certifikat ko podobna mehanizacija za vrljanje po polju.
Čitam ja to i sve ne vjerujem šta čitam. Pa natjeraće ljude da motike sakrivaju po spavaćim sobama iza ormara jebote. Pa kad krene u polje, prvo razmiči namještaj da izvadi nepodobnu alatljiku. Ako dođe kakav nadzor - motike ni u tragovima nema ( iza ormara je ). Čime uklanjate korov - odgovor je blenderom, četkicom za zube, pustim kokoši da ruju. Motiku ne spominjat ni u ludilu. Ako banu dok se okapa - e onda uvijek imat par opcija, recimo neku staru deku pa zamotat motiku il leć na deku ( je da motika žulja al šta ćeš, duraš zbog poticaja ), il motiku zafitiljit u tri vražje matere, u susjedovu njivu, pa nek se s njim natežu zašto koristi nedozvoljeno sredstvo za okapanje.
To mu ga dođe isto ko da recimo frizeru zabrane korištenje četke za kosu, ko je vidio da se to uopće ima u salonu? Pa četke stoje sakrivene pod ručnicima, a u slučaju nadzora imaju se male dječje grablje za grebat ženama po glavi. Jer je to normalno, a četka nije.
Da je pokojna baba živa, ona bi motiku držala pod jastukom, onim najdonjim. Njena je bašča uvijek bila ko bečki perivoj, sve usljed korištenja danas nedopustive motike. Njoj motiku iz ruku ne bi oteo ni Cro Cop; nakon okapanja najlonkesu na onaj metalni dio i pod najdonji od ona četri jastuka na kojima je spavala. Pernati jastuci, debeli, ne da se ne bi vidjela motika nego bi je bilo problem i vadit i vraćat pod to silno perje.
Jel se i vama čini da je sve oko nas apsurd, il to samo ja haluciniram?
"
komentiraj (12) * ispiši * #
07
utorak
lipanj
2022
Dan kada je umrla košarka
Sedmi lipnja 1993. isprva je bio sasvim običan lipanjski dan. Nitko nije mogao naslutiti da će lipanjsko predvečerje zaviti u crno ljubitelje košarke širom svijeta.
Zanimljivo je kako zauvijek zapamtiš što si radio kada se desi nešto ili iznimno lijepo ili iznimno tragično. Tako sam ja u svom prognaničkom domu peglala neki veš i slušala radio, usput pijuckajući kavu. Prekinuli su program i objavili strašnu, nevjerojatnu vijest. Dražen Petrović poginuo je u prometnoj nesreći kod Ingolstadta. Ugasila sam peglu, sjela i počela plakati zajedno sa svima onima koji su u tom trenutku negdje saznali za njegovu smrt. Pronašla sam i svijeću i upalila je. Upalila televizor i u nevjerici pratila sve što su prenosili. Košarkaški Mozart, zlato s Baldekina koje je pokorilo košarkaški svijet svojim talentom i zaraznim, prekrasnim osmijehom otišao je u vječnost sa samo 28 godina.
Silna se bol slila ne samo u Šibenik i Zagreb. Plakala je cijela Hrvatska za svojim kapetanom, koji je predvodio reprezentaciju do srebra na Olimpijadi samo godinu dana ranije. Skromni mladić koji je uvijek ostajao zadnji u dvorani na treningu i bio inspiracija tolikim klincima koji su zbog njega počeli trenirati košarku i zavoljeli je, baš poput njega.
Pljesak na komemoraciji koji je trajao petnaest minuta. More suza kojima su ga na vječni počinak ispratili članovi njegove obitelji, njegovi suigrači iz reprezentacije, delegacije New Jersey Netsa, Reala, Cibone, Šibenke, NBA-a i FIBA-e. Sjećanja na sve trenutke ponosa i radosti koje nam je pružio svojom igrom, i žive i danas nakon dvadeset i devet godina koliko ga nema.
Život leti, kapetane
mladost biži, a na srcu friži…
Poslije njega više ništa nije bilo ni isto, ni savršeno. Ni košarka, ni osmijeh.
komentiraj (7) * ispiši * #
06
ponedjeljak
lipanj
2022
Metloseksualci
Točno moram počet pit ginko, pa meni su počeli promicat svekoliki iventi gdje do izražaja zapravo najviše dolazi egocentričnost političara – metroseksualaca, a povezana je sa kišobranskim instalacijama.
Naime neće i nemre si jedan ministar obrane dozvolit da sam nosi kišobran, pa nije poludio. Za to služi suradnica koja se mora brinut i da kišobran bude u gepeku od pile ( da ne velim službenog auta ), pa da prva izađe van, pokisne do gepeka, izvadi jebeni kišobran, otvori vrata i preprati štićenu osobu do pred ulaz. Šta bi se on natezo s tim, još da si izbije oko il stisne onaj gumb za otvaranje u autu pa napravi darmar jer zaklanja vidno polje vozaču, il ga pokosi kišobranom sa zadnjeg sica? Ovako se ima suradnica koja rješava kišobranska pitanja, a kod proloma oblaka možda ima i uvježbano nošenje krkalonca da se ne bi smočile cipele il hlače onome šta ga se nosi. Prevažnu funkciju ima da bi si dozvolio bit prehlađen jer je sjedio mokrih nogu samo zato šta ga nema ko prenest od točke a do točke b.
Sjetilo me to situacije na finalu svjetskog nogometnog prvenstva kad se nad Moskvom otvorilo nebo na dodjeli medalja. Za druga Putina rodilo je kišobran, i to takav da bi dva Putina pod njega stala; rodilo je kišobran i za druga Makrona. A naša precjednica je u hrvatskom dresu mokra mokrijana stajala bez kišobrana na dodjeli medalja. Slutim ja zašto se za nju nije rodilo kišbran; prvi drug je bio možda nezadovoljan šta smo mi ušli u finale, a drugi se moro pravit grbav jer mu je ispaćena supružnica možda ljubomorna pa bi mu mogli vadit kišobran iz želuca u bolnici najbližoj stadionu. Znači pokisla žena do kože pokraj dva kišobrana.
Šta smo ono rekli – metroseksualci? Dečki moji, biće prije metloseksualci. Za početak, kupit bonton pa proučavat. A onda izučavat i završit obuku rukovanja kišobranom, pa nije to Hamurabijev zakonik jebote.
( fotke - ministar ne kisne, Cropix; drugovi ne kisnu, Kolinda kisne, Pixsell )
komentiraj (10) * ispiši * #
04
subota
lipanj
2022
Potresna šuma
1. Progovarati o sigurnosti sugrađana, u gradu kojeg je prije 17 mjeseci razorilo 6,3 po Richteru. Tamo gdje se centrom grada kreće kolnikom, jer su nogostupi neuporabljivi, gdje sa svih strana vrište table „opasna građevina“ i „kretanje na vlastitu odgovornost“. Tamo gdje naša djeca trebaju hodati kroz ruševine da bi došla do slastičarne. Tamo gdje se takozvani sigurni koridori izmjenjuju sa trakama, a sa krovova oštećenih kuća i zgrada svakodnevno cure komadi crijepa i žbuke. Tamo gdje djeca mlađe dobi sama ne smiju hodati ni u ludilu jer su životno ugrožena.
2. Progovarati o učinkovitoj i uključivoj obnovi tamo gdje su vrlo upitne brojke koje nam se serviraju o tisućama obnovljenog ovog ili onog. Tamo gdje ljudi još uvijek čekaju uklanjanje svojih crveno označenih kuća i očajavaju, jer se ništa ne dešava. Tamo gdje žute naljepnice još uvijek nitko ni ne spominje i tko zna kada će doći na red za obnovu. Tamo gdje zelenima naprave dimnjak ili nešto započnu krpati, pa ne naprave kako treba. Tamo gdje se kamen temeljac za novu školu konačno položio prije par dana nakon toliko prolongiranih datuma, a mađarska je vlada odmah nakon razornog potresa ponudila da će financirati izgradnju.
3. Progovarati o transparentnosti svih razina vlasti tamo gdje ministrica kulture izjavi da ne zna kada će se i na koji način obnavljati stara gradska jegra. Tamo gdje se netko usudi izjaviti – savjetovalište za djecu, adolescente i obitelj će biti u mirovanju. Tamo gdje se kucalo na sva vrata i razgovaralo sa svima ne bi li došlo do bilo kakvog pomaka na bolje. Tamo gdje se svaki upit dočekuje na nož, kao da živimo u paralelnom svemiru jer vidimo nešto što ne postoji, i pravimo se da ne vidimo kako će svi nakon razgovora sjesti u skupe aute i čim prijeđu brestovski most zaboraviti na grad u kojem djeca odrastaju u ruševinama.
Kada bi ovo bila optužnica, bila bih kriva po svim točkama. Samo zato što volim svoj grad i želim da se stvari pokrenu s mrtve točke. Samo zato što želim da naša djeca odrastaju kao i sva druga djeca – u gradu koji ima nogostupe u funkciji, bez mogućnosti da ih poklopi neka opasna građevina koja nije uklonjena.
( Potresna šuma u organizaciji Petrinjskog proljeća, danas )
komentiraj (14) * ispiši * #
03
petak
lipanj
2022
Pa neće valjda i danas...
Jel možete vi vjerovat da sam ja prespavala sinoćnji armagedon?
Malo gledala film, malo štračila po društvenoj mreži, zanesvijestila se kad sam vidjela koliko je leda istovarilo nad Zagorjem da su grtalice izlazile na teren. Jadni ljudi, radiš i grbiš se po plastenicima i po bašči i po trsju i onda s neba istovari leda ko da će novo ledeno doba nastupit; ode sve ko da ni nožni prst nikud pomakli nisu.
I u tom zgražanju skužim lajtšou na nebu iz pravca Zagreba. Al ne bilo kakav lajtšou; inače sijevne, pa bubne, pa tako naizmjence. Ovo sijevanje nije prestajalo, ko lampice na boru jebote. Na moju ludu sreću već mi se al bašbaš spavalo. Dignem se, poištekavam svo kablovinje u dnevnoj sobi pa kroz mrakaču odbauljam u kuhinju i bubnem šlaftablete ( doista pojačanu dozu, zbog neuobičajenih svjetlosnih pojava sa nebesa ), usput ištekam ruter i šparet i dobauljam nazad u sobu. Nema tu šta, vidim ja hodat koliko vani blisiće; da sam voljna vidila bi i Vilerov goblen nabadat. Brže se sklupčam pod svoju plavu dekicu, nariktam i gle čuda - zaspim ko da nikad spavala nisam. Prespavala sam cijeli spektakl i probudila se negdje oko pol tri; vani tišina, nigdje zvuka. Vidim da sam u rođenoj kući, znači nije me otpuhalo ko malenu Doroti u pravcu Oza. Dignem se i otvorim ulazna vrata, da vidim jel ima tragova salauke – ništa, magnolija i rožica su na mjestu, ne bijeli se ništa. Zamotam se nazad i zaspim, probudio me alarm nakon dugo vremena.
Danas cijeli dan sparina za zadavit se od isparavanja te puste vlage, ko zna koliko je uopće kiše palo ( mislim znaju oni šta su bili budni, ja nemam blage veze ). Idem doma s posla, na fihplacu sve spremno za večerašnji ulični festival – pozornica postavljena za koncert grupe Silente, štandovi sa kokicama i sladoledom i tekućom logistikom. Razmišljam bil se možda usudila zamotat da me komarci ne prepoznaju pa da ipak odem malo poslušat Silente kad mi već sviraju u kvartu. Dok skidam veš sa štrika čujem ih na stotinjak metara udaljene, imaju tonsku probu. A usput čujem i kako škrapa jebena kiša, nije dugo padala pa joj došlo da škrapa.
I evo sad imam već viđeno od sinoć – gledam film i čekam da mi se prispava. Gledam i kroz prozor, eno oblak na oblaku od oblaka. Da sam na vrijeme izvadila kobasice iz kištre, mogla sam nahranit Silente u rođenoj blagovaoni. Doista uz svijeće, kod mene se ne pali svjetlo ako ima grmeža. Al to već znate od prije, jel tako?
komentiraj (16) * ispiši * #
