Marko je sa sa svojom obitelji, suprugom i dvoje djece, doselio u Brezje noć uoči Lovrenčeva 1998. godine.
Ratni vihor koji je pred tridesetak godina harao ovim prostorima zauvijek ih je odnio iz Modriče, i kako je puno njegove rodbine pronašlo novi dom u Petrinji i on se odlučio skrasiti sa obitelji u našem gradu, u mojoj ulici. Kupili su kuću točno preko puta mog skromnog doma.
Na prvu se vidjelo da su divni ljudi, osjeti se to. Vrlo ljubazni i pristojni, prekrasno odgojena djeca, uvijek osmijeh na licu i ugodno susjedsko čavrljanje. S vremenom smo se zbližili, i imala sam osjećaj da su oduvijek tu i da nekako pripadaju baš tu gdje su došli. Tek sam mnogo kasnije doznala da je Marko bio jedan od čelnih ljudi rafinerije u Modriči, naravno ne od njega. Bio je vrlo skroman čovjek, i nije mislio da je to nešto čime bi se trebao isticati. Uvijek je nosio košulju i hlače na peglu, čak i u vrt; doista za vrt one starije modele, ali ih je nosio. Vjerojatno navika odijevanja koje je godinama koristio.
Marko je obolio od adenokarcinoma prostate. Liječnici su mu davali maksimalno dvije godine, a on je živio još dvanaest. Kada je u jednoj od faza bolesti ostao nepokretan, došla sam ga posjetiti kada se vratio kući iz bolnice. Imao je širok osmijeh na licu kada mi je rekao – susjeda, ništa to nije, ja znam da ću prohodati. I znate što? Stvarno je prohodao, nakon više od godinu dana prikovanosti za postelju. Prvo uz hodalicu, ali kasnije – kao da nikad nije bio nepokretan. Bio je nevjerojatan borac.
Kada je došlo vrijeme da ode, odabrao je da to bude u njihovom domu. Stanje mu se naglo pogoršalo, i 24. lipnja počeo je otežano disati. Nije više mogao ni govoriti, ali je bio potpuno svjestan. Sjećam se da su u kućnu posjetu došli vrlo ljubazni liječnik i sestra, prikopčali mu infuziju i vani nam rekli – to je to, puls mu je vrlo slab i tlak strašno nizak, ali je pri punoj svijesti pa nastojte uz njega biti pribrani.
U jednom su trenutku njegova supruga i kćer otišle u kuhinju nešto pojesti. Ostala sam uz njega i pričala tko zna što – biće to sve dobro, evo primate infuziju pa će biti malo lakše...Pomaknuo je ruku i stavio je na moju. Rekla sam mu – Marko, polako s rukom, igla vam je u toj ruci. A njemu je iz oka skliznula jedna suza, udahnuo je jednom, pa još jednom i još jednom...i otišao. Još kod prvog udaha dozivala sam njegove cure da dođu, ali sve je bilo gotovo dok su došle. Njegova je duša otplovila u nebeska prostranstva dok me držao za ruku. Promijenio je dimenziju, kako je znao reći govoreći o smrti.
Duncan MacDougall je 1907. tvrdio da ljudska duša teži 21,3 grama.
Ja sam sigurna da je Markova duša bila puno veća, jer je bio plemenit i divan čovjek.
Post je objavljen 24.06.2022. u 22:59 sati.