Zahvalnost, ništa više

Tako sam si čudna cijeli dan.

Krenula obući haljinu kad sam krenula na posao, pa se sjetila one razrezane haljine koju sam nosila prije točno pet godina. Odustala od haljine i obukla hlače i košulju. Što mi je prolazilo mislima dok smo se vozili istom uzbrdicom na kojoj nas je đilkoš pogodio sa 130 bolje da ne znate. Jedva se dovukla kući s posla od te silne vrućine, i cijelo vrijeme razmišljam o svačemu i ničemu. Najviše o prolaznosti svega, i o glasnom smijehu mojih najdražih frajera dok se naganjaju po dvorištu i polijevaju onim vodenim pištoljima. O rečenici koju mi je u bolnici na uho šapnuo moj najdraži frajer kad je vidio moje izubijano lice puno modrica i sitnih porezotina od stakla - ti si meni svejedno najljepša. Pa se sjetim kako smo čekali srne u Lici, i silne radosti kad ih je ugledao kako izlaze iz šipražja. Manjeg najdražeg frajera koji uvijek galami - pa gdje su te srne, i uzalud mu govorimo da mora biti tiho. Promocije u glazbenoj školi koju sam napola vidjela od suza i pucala od ponosa zbog načina na koji svira moj najdraži frajer.

Sretna i svjesna koliko sam blagoslovljena što ih gledam i kuham po narudžbi pileći paprikaš i filanu papriku kad dolaze, jer to najviše vole jesti. Bez obzira na bol i posljedice koje imam, više od toga imam njih, i to je ono što me čini zahvalnom.
Grlite svoje najdraže i stalno im ponavljajte koliko ih volite. To je najveća dragocjenost koju im možete dati.

Voli vas Rossovka. Budite uvijek svjetlost svakom čovjeku koji vam dolazi u susret, a najviše svojim najdražima.