Što uopće možeš izreći, misliti, napisati nakon godinu i pol dana života koji je prošao u uzaludnom iščekivanju da se grad prepun ruševina i opasnih građevina, grad u kojem je vrijeme stalo nekim čudom počne pretvarati u veliko gradilište?
Ništa. Nema se tu što puno za reći. Naša se djeca i dalje ne mogu sigurno kretati gradom, kao ni mi. I dalje koračamo kolnicima, izbjegavajući mogućnost da se na nas uruši neki krov ili zid. Mi živimo u gradu sa nogostupima koji su željni dječjih koraka. U gradu bez bolnice, kina, doma umirovljenika. U gradu koji je sretan da ima knjižnicu u kontejneru.
Mjesecima slušamo istu priču. Obnova je najavljivana na proljeće, pa na ljeto. Prošla je jesen i zima, pa je obnova ponovo najavljivana na proljeće, pa na ljeto. I evo nas u ljetu, drugom po redu. Vrućina i tišina obavijaju naše ulice. Ne uklanjaju se crveno označene građevine. Stoje i naginju se sve više, sve do jednom, dok netko ne nastrada jer se čekaju elaborati, rješavanja ovog ili onog problema, suglasnosti ovog ili onog tipa. Jedino što grije dušu jest početak gradnje nove škole, koju financira Mađarska . Tako je dobro proći onuda i vidjeti da se barem nešto počinje graditi. Stara školska zgrada, naša ljepotica, propada sve više; za nju tvrde da će je osposobiti za korištenje i da će u njoj biti knjižnica i glazbena škola. Šteta je što je ne možete vidjeti uživo, jer fotografije ni približno ne mogu dočarati stravična oštećenja koja je pretrpjela.
Ljude koji su podnijeli zahtjeve za obnovom gospodarskih zgrada samo se zavlači. Uzaludno je išta pitati, jer pravog odgovora nema. Tek apeli na strpljenje, jer postoji mogućnost da...dalje nema smisla ni pisati.
Znate što je u svemu tome najstrašnije? Nemoć. Ista ona bespomoćnost pred razornom moći prirode samo se preslikala u našu svakodnevicu. I to traje već godinu i pol. Slušamo ista isprazna obećanja, iste pzive na strpljivost i tako prolaze dani i mjeseci. Povećavaju se jedino brojke kojima nas bombardiraju o broju obnovljenih zelenih naljepnica i početku izgradnje svega i svačega. Sve više sam sigurna da naš razrušeni grad postoji u nekom paralelnom svemiru i da je potpuno nevidljiv svima osim nama.
I opet moram ponoviti već toliko puta rečeno – mi nismo nevidljivi ljudi, i nismo glupi.
Samo se pravimo da ne vidimo kuda hodamo i pravimo se da ne prepozajemo istinu. A ona glasi – naša djeca zaslužuju živjeti u obnovljenom gradu, u kojem se mogu sigurno kretati. Dok god toga nema, mi živimo u paralelnom svemiru, i slušamo isprazna obećanja.
Post je objavljen 29.06.2022. u 20:54 sati.