Sa i bez protokola

Prije nekog broja godina pozvalo naš zbor da dođemo otpjevat himnu i reda radi jednu pjesmu na proslavi Dana antifašističke borbe u Brezovici.

E sad - tamo se radi protokola mora doć puno ranije od početka proslave, dolaze svi ti foteljaši i državni vrh, pa onda minimalno dva sata ćubiš ko šojkula i čekaš da sve šta prije počne i još brže završi, jer po završetku ide šta - vojnički grah. I dopeljali se mi busom, istrpalo nas na mjestu predviđenom za ostavljanje busova i ajmo, forsiraj šumu do spomenika. Crkli hodajuč; nosi zborsku haljinu preko ruke, pazi kud hodaš jer ako iskreneš nogu nema te ko vozit na kirurgiju, nije predviđeno protokolom. A ja obula neke sandale koje su me počele klat još dok sam hodala kroz Brezje, u Brezovici mi je došlo da ih zafitiljim u šumu i bosa pretandrljam do iza spomenika, kamo nas je smjestio protokol.

Dalje je bilo ok; izula sandale i zavalila se da mi se ranjave noge dobiju, odšepesala na tonsku probu i došepesala nazad u debeli hlad. Divila se počasnom vodu, znači dečki u svečanim odorama sa rukavicama na rukama i onim pušketinama stoje na čelopeku od nekih tridesetpet stupnjeva Celzija, a mi skapavamo od vrućine ispod bukvi, Razveselila se dolasku kamiona sa manjerkama punim graha. Uglavnom uobičajeni folklor kad sa strane promatraš nešta, znaš da trebaš kratko sudjelovat i onda se najest.
Bilo je nešta teže kad smo se morali posložit prije početka prijenosa za izvođenje himne, jer je spomenuti čelopek prelazio svaku mjeru; bilo je vruće za popizdit. Al ajde, otpjevala se Lijepa naša pa smo se ljubaznošću protokola mogli maknut sa pozicije ispred spomenika i time izbjegli svu onu proceduru oko polaganja vijenaca. Vratili se nazad između govorancija i usput skužili da jedan od živućih iz doba otpočinjanja antifašističke borbe - a za vraga se išo obratit skupu - ima otkopčan šlic, protokol nije uzeo u obzir da je riječ o jako starim ljudima i da bi moglo bit nepredviđenih situacija. sa šlicevima.

Kad je konačno sve završilo, brže juriš pod šator gdje su nam pokazali da stoji natpis na stolovima "rezervirano" da dođemo na grah. Mi u šator...poskidali antifašisti natpise "rezervirano", sjede i jedu. Tu mi u debatu s njima; pa tu smo mi trebali sjedit, pa mi smo zbor koji vam je pjevo "Šume, šume". Jebe se njima za zbor i pjesmu, ne dižu se oni, osim šta pošalju dva najpokretnija da donesu još kruha jer su velike porcije i grah bez kruha ne ide. Sad smo mi već na rubu incidenta, šta od stajanja na suncu, šta od gladi. Gledaš kako jedu, a tebi vije po probavnom traktu. E onda se išlo službenim putem inzistirat da se požderuhi maknu da mi možemo jest i krenut kući. Jedva se oni podizali, zauzeli busiju i planirali valjda tamo sjedit dok ne završi ofenziva, pardon proslava.

Dalje je opet išlo lako; natrpali se graha al uneznano, pa se takvi natrpani na jedvite jade dovukli do busa da možemo kući. Jebeš protokol koji ne dozvoljava šoferu da priveze bus kilometar bliže, da se ljudi koji su se friško najeli samo utrpaju i zalegnu.
A i da neki šta ih kolju sandale lakše donesu do busa dva požderana tanjura graha, plus četri šnjite kruha i litra soka šta pršće.

( photo - spomenik u Brezovici, vikipedija )