Dan kada je umrla košarka

Sedmi lipnja 1993. isprva je bio sasvim običan lipanjski dan. Nitko nije mogao naslutiti da će lipanjsko predvečerje zaviti u crno ljubitelje košarke širom svijeta.

Zanimljivo je kako zauvijek zapamtiš što si radio kada se desi nešto ili iznimno lijepo ili iznimno tragično. Tako sam ja u svom prognaničkom domu peglala neki veš i slušala radio, usput pijuckajući kavu. Prekinuli su program i objavili strašnu, nevjerojatnu vijest. Dražen Petrović poginuo je u prometnoj nesreći kod Ingolstadta. Ugasila sam peglu, sjela i počela plakati zajedno sa svima onima koji su u tom trenutku negdje saznali za njegovu smrt. Pronašla sam i svijeću i upalila je. Upalila televizor i u nevjerici pratila sve što su prenosili. Košarkaški Mozart, zlato s Baldekina koje je pokorilo košarkaški svijet svojim talentom i zaraznim, prekrasnim osmijehom otišao je u vječnost sa samo 28 godina.

Silna se bol slila ne samo u Šibenik i Zagreb. Plakala je cijela Hrvatska za svojim kapetanom, koji je predvodio reprezentaciju do srebra na Olimpijadi samo godinu dana ranije. Skromni mladić koji je uvijek ostajao zadnji u dvorani na treningu i bio inspiracija tolikim klincima koji su zbog njega počeli trenirati košarku i zavoljeli je, baš poput njega.

Pljesak na komemoraciji koji je trajao petnaest minuta. More suza kojima su ga na vječni počinak ispratili članovi njegove obitelji, njegovi suigrači iz reprezentacije, delegacije New Jersey Netsa, Reala, Cibone, Šibenke, NBA-a i FIBA-e. Sjećanja na sve trenutke ponosa i radosti koje nam je pružio svojom igrom, i žive i danas nakon dvadeset i devet godina koliko ga nema.

Život leti, kapetane
mladost biži, a na srcu friži…

Poslije njega više ništa nije bilo ni isto, ni savršeno. Ni košarka, ni osmijeh.