Neka mirno sniva

Luka je mogao postati slikar, arhitekt, liječnik; život je tek bio pred njim. Šesnaestogodišnjak koji je bio nadomak toga da odškrine vrata svijeta odraslih. Nažalost, stravična tragedija zaustavila je njegov osmijeh i koračanje kroz život. Lukin je život okončao na biogradskoj plaži. Njegova se duša vinula u nebo poput prestrašene ptice.

Pred smrću mladosti, nečijeg djeteta ostaneš nijem. Svaki roditelj i ne htijući osjeti mač nezemaljske boli koji zauvijek razdere srce u nespojive poderotine. Gubitak djeteta najstrašnije je što čovjek može doživjeti. Život postane klupko muke i bola s kojim se bude i tonu u san. Živi su, a mrtvi iznutra. Nema utjehe i nema načina da bol prođe; s godinama možda tek nauče živjeti sa stravičnim gubitkom, hodajući sa svojim bolom kao sa otvorenom ranom, kako je to sročio veliki Cesarić.

Nažalost, puno je onih koji – umjesto da prignu glavu pred ovakvim bolom i izreknu nekoliko riječi molitve – ispod novinskih članaka potežu pitanja.
Gdje su bili profesori? Odgovorila bih – tamo gdje i trebaju biti, na plaži zajedno sa učenicima. Ako je itko svjestan koliku odgovornost preuzimaju na svoja pleća kada vode djecu na izlet, onda su to oni. Razrednica ovog mladića doživjela je najstrašniju noćnu moru svakog razrednika – da se nešto desi nekome od djece tijekom izleta. I njeno se srce pretvorilo u krhotine, i nikada više neće zacijeliti, u to možete biti sigurni.
Zašto su djeca u to vrijeme bila na plaži? Odgovorila bih – činjenica je da struka preporučuje da se na plaži ne boravi između 11 i 17 sati, ali je činjenica i da su plaže pune kupača tijekom cijelog dana. Tko se od nas uopće drži toga kad ode na more; možda budeš u hladu sat ili dva, a ostatak vremena uživaš u moru i suncu, što god struka rekla o tome.
Zašto se ne zabrane izleti i maturalci? Odgovorila bih – djeca ne mogu odrastati pod staklenim zvonom. Prije ili kasnije moraju se početi odvajati od sigurnosti roditeljskog doma, ne mogu čitav život provesti pod paskom roditelja. Sjećam se kad je moj junior otišao na maturalac u Barcelonu; šest dana nisam normalno ni spavala, ni jela. Vratio se prepun dojmova i preplanuo od španjolskog sunca, a ja sam se s olakšanjem vratila u normalu. Ne mogu se takve stvari oduzimati ni djeci, ni onima na pragu punoljetnosti.
Zašto djeca nemaju obavezne sate plivanja u sklopu tjelesnog odgoja? Odgovorila bih da se s ovim slažem, ali Luki to nažalost ne bi pomoglo. Ispostavilo se da je otišao u vječnost zbog zatajenja srca; sudbina je htjela da se to desi baš tamo gdje je trebao uživati sa svojim prijateljima.

„Neka Lukina nevina dječja duša oboji Nebo šarenim bojama u svim prekinutim potezima kista ovozemaljskog života“, kako je to u dirljivim riječima oproštaja na stranici Srednje škole Glina napisala njihova ravnateljica. Neka isto to Nebo bude na pomoći njegovoj obitelji, prijateljima i profesorima i dade im nadljudsku snagu da izdrže neizdrživu bol koju su doživjeli.

( photo by Jadranka Ružak Tonković )