31
četvrtak
kolovoz
2023
Žena sa ( samo ) četri rođendana
Ja sam jedina žena koju poznajem a da može obilježavat četiri rođendana.
Prvi je onaj upisan u knjigu rođenih 16. siječnja, i to tri tjedna ranije, jer je eto moja mama u naletu tjeskobe lopatala snijeg pa dobila trudove debelo prije termina i donijela me na svijet. Taj više ne slavim, ne zato šta ga ne bi slavila nego iz praktičnih razloga. Jedan je recimo taj da na tortu jedva može stat tolko svjećica, pa bi paljenje istih moglo dovest do požara koji bi zahvatio firange il stolnjak i doveo do intervencije vatrogasaca. A ne da mi se al nikako mijenjat namještaj iza eventualnog požara zbog jebene torte. ( I nemoj da mi sad neko kaže - pa imaju i one svjećice - brojevi; to je bezveze, mora bit svjećica koliko je godina i amen ).
Drugi je onaj upisan u jednu sasvim drugu knjigu 28. lipnja 2017., i taj put su stvarno intervenirali vatrogasci da me zajedno sa kolegama s posla izvuku iz hrpe lima u kojem smo pukim slučajem preživjeli. Iza tog rođendana mi moj junior nije dao da se pogledam u ogledalo šest dana, a kad mi se konačno otvorilo oko i kad sam se mogla pogledat imala sam bome šta i vidjet. Izgledala sam ko sve, samo ne ko ja. E taj drugi rođendan mi je pa onak...izmijenio poglede na svijet, i to poprilično. Postala sam naglo svjesna i bitnih i nebitnih stvari u životu, i odlučila sam pustiti svoje riječi u svijet. Do tada sam mislila da one nikoga neće zanimat, i da je to istrčavanje pričuljaka skroz bezveze.
Treći je posto virtualno stvaran 31. kolovoza 2017., kad sam na svojoj skromnoj stranici na fejsbuku ostavila prvi pričuljak, o kupovanju naočala u Getaldusu. I svaki dan odnekud izroni nešto novo; ničim izazvano izroni neko sjećanje, il me strefi neka nepredviđena situacija, il neki "dogodilo se na današnji dan" trenutak...uglavnom već šest godina uporno ostavljam pričuljke. Nisam postala influenserica tipa krutejebo priča, vidiimamsise fotki, al nisam to ni htjela. Mene i dalje silno veseli izvlačenje pričuljaka u svijet. Knjižica je 2019. ugledala svjetlost dana, predstavljena je u Petrinji, na zagrebačkoj Knežiji i u Virovitici, i da nije bilo korone prošetala bi i Siskom i fensišmensi Bogdanom Ogrizovićem u Zagrebu.
Četvrti rođendan sam počela slavit 22. studenog prošle godine; toga sam dana operirana i vanzemaljac čarobnih ruku u Petrovoj odstranio je iz mene zloćudno govno koje me imalo ozbiljnu namjeru uništit. I slavim ga svakodnevno, iza završenih zračenja i kemoterapija, i dajem sve od sebe da se vratim u normalu. Ono što me naučio 28. lipanj 2017. dobrano me podsjetio 22. studeni 2022. – nikada ne znaš što te čeka u danu koji dolazi i kojom ćeš stranputicom morat proć da bi se vratio u život.
I zapravo sam sretna šta imam četiri rođendana. Pa to nema niko koga poznajem. I znam da su sretni svi oni koji me poznaju, vole ili čitaju moje pričuljke. Hvala svima, onako od srca.
( fotka nije friška, nisam oprala kosu, rano je za selfije i već znate da nisam savladala tehniku prebacivanja fotki na novi način )
komentiraj (18) * ispiši * #
30
srijeda
kolovoz
2023
Duga iznad Kornata
iza duge sam ti, majko
sve ove puste godine,
a šesnaest ih je, mislim, prošlo
iza duge ti se, majko,
godine ne računaju kao tamo
gdje si mi ti u suzama ostala
iza duge sam ti, majko
isti kao onog dana
kad sam te zagrlio odlazeći
iza duge godinama, majko
slušam tvoju strašnu bol
a ne mogu te utješiti
znaš li da te poljubim, majko
svakom kišnom kapi
i svakom zrakom sunca?
znaš li da te zagrlim, majko
svakim naletom vjetra
i krilima galeba nad morem?
iza duge te čekam, majko
i doći ću ti u susret
kad mi kreneš u zagrljaj, u vječnosti
Dino Klarić, rođen 16. prosinca 1974., JVP Šibenik
Ivica Crvelin, rođen 12. lipnja 1955., JVP Šibenik
Ivan Marinović, rođen 24. travnja 1975., JVP Šibenik
Marko Stančić, rođen 25. prosinca 1990., DVD Tisno
Gabrijel Skočić, rođen 15. travnja 1988., DVD Vodice
Hrvoje Strikoman, rođen 11. veljače 1989., DVD Vodice
Ante Crvelin, rođen 26. prosinca 1983., DVD Tisno
Tomislav Crvelin, rođen 18. rujna 1984., DVD Tisno
Marinko Knežević, rođen 5. lipnja 1955., JVP Šibenik
Josip Lučić, rođen 12. veljače 1988, DVD Tisno
Karlo Ševerdija, rođen 1. prosinca 1984., DVD Vodice
Ante Juričev Mikulin, rođen 20. rujna 1985., DVD Vodice
( photo by Nikolina Vuković Stipaničev, Cropix; današnja duga iznad Kornata, nešto je posebno; molim vas potražite fotku na Internetu )
komentiraj (10) * ispiši * #
29
utorak
kolovoz
2023
To je tako...
Umor duše daleko je teži od umora tijela.
Umorno tijelo utone u san bez snova, teško poput olova i željno počinka. Umorna duša pokušava pronaći mir i skutriti se u tišini, u sigurnosti svog doma, preumorna da shvaća ili traži rješenje.
Pa pijući čaj od matičnjaka pusti Amiru Medunjanin, sklupča se poput nekadašnjih štrena vune iz kojih su nastajale najljepše veste i sklopi oči, prelazeći u jednu sasvim drugu dimenziju u kojoj nema ni straha, ni boli, ni nerješivih situacija.Ležeći tako sklupčana dovuče se do tijela koje već naveliko spava, uvlači se u krhko vozilo koje nam je dano na ovom ponekad tako surovom putu i nemirna čeka trenutak da počine i barem na tren zaboravi svoju tugu.
I sve je dobro dok pjeva Amira; kad utihne njen prekrasni glas ostaje mukla tišina prepuna demona i tuge. Duša se uvlači sve dublje i dublje u tijelo pokušavajući odahnuti, skinuti svoj teret od uspomena, od boli, od razočaranja. Uglavnom budna dočeka novo jutro, novu nadu da će svitanje iznjedriti svjetlost i razvući olujne oblake.
Kad uvidi da nije tako, skupi ono malo snage preostale za novi dan, nadajući se da će kismet učiniti svoje.
Ako i ne učini, opet ostaje divna Amira koja svojim glasom tako divno miluje dušu.
I tako danima. Sve dok umor ne ishlapi poput boce loše zatvorenog vina i ne ostane samo gorak okus u ustima; jer mora doći dan da se gorčina prelije u radost i rasvijetli dušu poput najljepšeg plavetnila proljetnog neba.
Treba samo izdržati. Doći će taj trenutak. Prije ili kasnije.
komentiraj (22) * ispiši * #
27
nedjelja
kolovoz
2023
Otapam se
Otapam se ko sladoled.
Mislim, znam da se svi otapate, ali...nit možeš normalno jest, nit spavat, ništa. Ja sam zakinuta i mogućnošću da se odem negdje bućkat, sunca bez ove godine. Navečer, kad bi malo i gurno čovjek nos van, satraše komarci. To su cijele eskadrile, ko bombarderi; jesi promolio glavu van, eto ih. Točno čekaju u zasjedama.
Predvečer sam izašla na par minuta zalit nekih par cvjetića, kad me nisu pojeli. Jedva utekla nazad u kuću.
Još sam skinula zavjese da se malo sprefriškaju u vešmašini. Zaključak – jebale me zavjese. Skinula ih nekako, a vratila na jedvitu muku, točno mi je došlo da ih idem zapalit nasred dvorišta al bile su mokre.
Cijeli dan imam mokri ručnik oko vrata i samo ga močim i vraćam. Vode i čaja sam polokala toliko da bućkam dok hodam. Sve mi muka dolazi, al moram pit tekućinu, šta da radim. Jedem na mahove, pojedem par zalogaja pa se preznojim i nastavim za petnajstak minuta, kad se dobijem od žvakanja tih par zalogaja.
Moj naklon do poda svim ženama koje po ovoj kipućoći kuhaju kompletan ručak za recimo četveročlanu obitelj. Ono, juha, pohanje, krumpir i salata. Mislim da bi skrenula s uma da sad to moram. Kad zahladi – može, sad – nema teorije.
I kad smo već kod zahlađenja...eto bi navodno sutra trebalo stić. Nastojim ne čitat najave raznobojnih upozorenja i meteoalarma, jer se ionako užasavam grmljavine i sveg tog sranja. Kud ću se još s tim plašit, ionako sam sva ižmikana.
A sad idem popit malo vode ( nisam jedno pola sata pila ) i pojest jedan sladoled. I zamišljat da je vani minus deset.
komentiraj (20) * ispiši * #
25
petak
kolovoz
2023
Me, myself and I
Ovo sam ja, prije dvije godine. Blažen fejsbuk koji podsjeti šta se objavilo prije godinu, dvije, osam, nebitno. Ova mi je fotka došla ko naručena za ono šta sam htjela reć.
U nekoliko sam navrata spomenula da nikako ne podnosim podcjenjivanje, pogotovo kad podcjenjuješ nekog koga uopće ne poznaješ. A zapravo je još strašnije kad podcijeniš nekog koga poznaješ, pa makar i površno. Nismo svi isti i svako bira svoj način i svoj put. Neka žena uz puno odricanja i truda postane vrhunska znanstvenica. Neka žena se svede na komad mesa i koristeći tijelo ko najjače oružje glođe banane na terasi i pozira svugdjenegdje, jer je to njen način predstavljanja svijetu. Neka žena trpi zlostavljanje jer se ne usudi iskoračiti iz zla koje ju proždire. Neka žena cijeli život provede u ribanju, peglanju i kuvanju.
Ja sam godinama bila vrlo, vrlo nesigurna u sebe, u ono što jesam. Zašto - pojma nemam. Uvijek mi se činilo da sam nezgrapna, da sam previsoka, da sam premršava...uglavnom sve nešta nepovoljno po mene. Godinama sam počinjala nešta s pisanjem i prestajala; mislila sam da riječi koje bi pustila u svijet naprosto nikog neće zanimat. Godinama sam jela govna, servirana u raznim oblicima, i kad sad o tome razmišljam ne mogu se načudit koliko sam ih pojela. Ni kriva ni dužna. Toliko ružnih stvari preživjela i progutala; to znaju oni koji me dobro poznaju.
Progledala sam ubrzo nakon one stravične prometne koju smo čudom preživjeli. Samo se probudila jednog jutra, i pomislila - pa hoćeš li stvarno otić s ovog svijeta, a da nikakav trag ne ostane iza tebe? Počela sam pisat, i iz mene je krenula bujica riječi zadržavana godinama. Shvatila sam da je moj odraz u ogledalu zapravo nebitan, i da sam se godinama opterećivala glupostima. Godinama nisam nosila suknju jer sam bila ubijeđena da imam pretanke noge. Nikada nisam ni pokušala iskoristit eventualne tjelesne predispozicije; to mi je bila zadnja rupa na svirali. Meni ne predstavlja problem objavit fotku na kojoj sam raščupana i bez šminke; nisam ni fotomodel, ni posvuduša, ni zvijezda. Imam previše kilometara u nogama i previše godina da bi me fermalo jel sad ta fotka prikladna za objavit ili nije; uostalom da me tak nešta fermalo bavila bi se nekim drugim stvarima u životu i vjerojatno puno lagodnije živjela.
Pa kad mi neko u prolazu kaže da imam komplekse, mogu se samo nasmijat od srca; uzimam ekskluzivno pravo da ja o tome odlučujem. Nekad sam ih imala. Više ne. Spoznaja da živim po drugi put poklonjene dane rješava sve komplekse ko čarobnim štapićem. Zapravo sam to htjela preporučit i vama; jako je dobar osjećaj bit samo svoj i bit ono šta zapravo jesi. Bez obzira na bilo čije riječi.
Trebali bi živjet u nečijoj koži da bi spoznali šta se krije iza nečijeg osmijeha. To nažalost nije moguće, ali je moguće i izvedivo uvijek i u svemu bit čovjek drugom čovjeku.
( sva sreća pa sam uspjela nać jednu fotku od prije dvije godine koju sam tako nekako i objavila ovdje na blogu, jer ja ni dalje ne vladam spoznajom o prebacivanju fotki :))) na fejsbukari je druga fotka, koju ne znam prebacit da me neko ubije )
komentiraj (24) * ispiši * #
24
četvrtak
kolovoz
2023
Mili Bože, čuda velikoga...
Danas bi se recimo mogli pozabavit muško - ženskim odnosima. Al onima koji pomalo odudaraju od onih uobičajenih, dosadnih, tipa voljelo se dvoje mladih pa se oženilo pa steklo djecu i dočekalo zlatni pir i obnovilo zavjete, a da nikad nisu pogledali nekog trećeg.
Druga su došla vremena, poizmijenjalo se sve pa i spomenuto dvoje mladih, koji se danas vrlo često rastanu prije nego šta se osuši tinta na potpisu. A i moderna tehnologija daje svoj obol svemu; ono, imaš profil na društvenoj mreži pa pratiš šta sve tvoji poznanici i nepoznanici objavljuju, pa kad kreneš kulturno lajkat zatekneš cijeli šouprogram za koji zapravo - tehnički gledano - zna vrlo malo ljudi.
Saću malo pojasnit, da ne bi neko pomislio da mi je današnji ručak teško pao pa da mlatim praznu slamu.
Znači ovako. On je u nekoj dobi kad muškarci možda izmaknu kontroli jer su svjesni da neće još dugo moć pa recimo izigravat frajera. Onda u naletu tjeskobe poduzima sve radnje nužne da bi sam sebi dokazo da je ne frajer, nego prototip po kojem je izmislilo frajera. Ima oficijelnu životnu supatnicu sa prigodnom razlikom u godinama, dijele neke zajedničke interese i veltanšaunge, na društvenoj mreži kelje se samo srčeka i anđeleki i izjave tipa - ljubavi, srce moje, blabla.
Ali to nije sve. Ima neoficijelnu povremenu supatnicu sa znatnom razlikom u godinama, koja zna za oficijelnu supatnicu al šta da radi kad je zagrizla; na društvenoj mreži ostavlja oduševljene komentare i one smajliće šta krepavaju od smijeha, pa on onda mora tu i tamo obrisat objavu jer je pretjerala sa oduševljenjem. ( Otkud znam? Saznala pukim slučajem, u neformalnom razgovoru, od nekog tamo ko nema pojma da ih poznam obadvoje ).
Ali ni to nije sve. Ima neoficijelnu povremenu supatnicu sa prigodnom razlikom u godinama, koja isto zna za oficijelnu supatnicu al ne zna za ovu drugu neoficijelnu supatnicu i isto je zagrizla; na društvenoj mreži povremeno ostavlja isto oduševljene komentare i one smajliće šta krepavaju od smijeha, pa on opet mora tu i tamo obrisat objavu jer ni njeno pretjerano oduševljenje nije baš pametan potez. ( Otkud znam? Isto pukim slučajem, iscurila informacija u javnost, pa se malo možda podigla prašina pa se slegla ).
I onda se desi šta? Da on objavi nešta, pa sve tri komentiraju. Prvo idu lajkovi, naravno; jedna stavlja srčeko, jer ona ima ekskluzivu na to; jedna stavlja onaj "opa" smajlić jer se eto jako čudi, a jedna stavlja "haha" smajlić jer joj je eto jako smiješno. Pa se desi da im se komentari ispomiješaju i onda jedna drugoj komentiraju komentare, a pojma nemaju da su dio četverca bez kormilara. Jedino on, ko frajer prokušanih vrlina, vlada vrhunaravnom spoznajom ko je kome šta u toj priči i kod njega je rokovnik sa rasporedom sjedanja u četverac, pardon jedan dio četverca ko takvog.
Pa onda ja to tako gledam, začuđena ko začuđeni svatovi, i nemrem se načudit. Da se razumijemo - svako treba živjet onako kak misli da je za njega najbolje, bez da uopće razmišlja šta će o tome reć cijela zemaljska kugla. Al kad naletim, opet pukim slučajem, na ovakve burleskne situacije, onda skužim da još uvijek nisam sve vidjela. I da postoje stvari koje je zapravo bolje ne vidjet, jer graniče sa situacijom koja zahtijeva urgentan psihijatrijski pregled.
O neukusu neću ni pričat.
komentiraj (18) * ispiši * #
23
srijeda
kolovoz
2023
Za Igora
Kad imaš svega šesnaest, onda svijet gledaš kroz čudesni kaleidoskop boja. Zaljubljuješ se pa odljubljuješ, hodaš ulicama koje tako dobro poznaješ i voliš kao da si barem pola metra iznad zemlje i čini ti se da ništa na ovom svijetu ne može pokvariti slatkoću prvog poljupca, okus trešanja koje si krišom ubrao i pojeo kod prvog susjeda, miris i dodir rijeke čije valove tako voliš i svakog im se ljeta vraćaš.
Sve dok ne dođe rat. Onaj čudesni svijet boja gubi se u dimu vatre koja nemilosrdno guta kuću po kuću, u mirisu baruta i kanonadi topova čiji urlik ne prestaje danima. Umjesto da sjedneš u školsku klupu i čitaš uvijek tako dosadne lektire boraviš u podrumu, postajući iz trena u tren sve svjesniji koliko se sve promijenilo, na najužasniji mogući način. Kada na trenutak i uspiješ izaći, gledaš slomljena stabla i mrtva tijela koja leže posvuda poput potrganih lutaka.
Kada rika topova umukne, ukaže se slabašna svjetlost nade da je muci došao kraj. Nažalost, tišina donese nezamislivu patnju, tisuću puta goru od one dok si svjedočio umiranju jednog grada. Tišina donese i smrt, okrutnu i hladnu i bezdušnu, koja te odnese na put bez povratka. Tamo gdje nema poljubaca, trešanja ili rijeke. Tek mrtva vječnost, čijim dijelom si postao.
Pitanje je kako majka preživi kad njenog šesnaestogodišnjeg sina odvoje od nje i povedu ga u smrt? Ne preživi; duša vjerojatno umre istog trena, a raspadljivo tijelo funkcionira automatizmom, zbog onih koji je još trebaju.
Kako preživi šest godina neizvjesnosti u kojima ne zna je li ipak preživio ili je ubijen? Ne preživi; vjerojatno mehanički diše, hoda, jede i radi, zbog onih koji su zajedno s njom preživjeli pakao.
Kako preživi kada je nazovu i kažu da dođe identificirati njegove posmrtne ostatke, i tamo joj daju zlatni privjesak koji mu je kupila? Ne preživi; vjerojatno su oči umrle gledajući ga posljednji put živog, ili su ih isprale sve suze isplakane tijekom šest godina neizvjesnosti i uzaludnog nadanja.
Kako preživi kada joj kažu da su njenog sina tukli i slomili mu svaku kost, a onda ga ubili? Ne preživi; vjerojatno iz svakog kuta izviru sjećanja koliko je puta pao i udario se, a ona je bila tu da ga utješi i umiri... u najjezivijim trenucima njegovog života je nije bilo, i otišao je sam u strašnim mukama.
Kako preživi svaki rođendan i godišnjicu smrti? Ne preživi; njena duša je ionako u stalnom iščekivanju njihovog ponovnog susreta.
Igor Kačić danas bi napunio četrdeset i osam godina.
Bio je najmlađa žrtva Ovčare.
Imao je samo 16 godina.
( ovo je jedan od tekstova koje iz godine u godinu ponavljam, za neke posebne duše koje zaslužuju vječno sjećanje.).
komentiraj (18) * ispiši * #
21
ponedjeljak
kolovoz
2023
Asfaltnoljetni mjehuri
Evo ležim i skapavam od vrućoće, i šta mi drugo može past na pamet nego davni kuršlus koji me snašo samo zato šta sam bila ziher da moja ispaćena roditeljica pojma nema o ničemu, pa ni o bosonogom hodanju.
Te 1981. sa napunjenih 14 bila sam si važna, skroz važna. Konačno sam dočekala da mogu ić na Kupu, a da niko za mnom ne hoda i ne nabraja - ajde jedi, ajde u hladovinu, ajde nemoj pit hladno, ajde u vodu, ajde iz vode. Pa sam uglavnom popodneva provodila na kupalištu, doista više čitajuć i kartajuć belu nego u vodi ( mama je već počela sumnjat jesam ja uopće na Kupi, jer sam iz dana u dan bila sve bjelja ko recimo Kasper; a kak ćeš i pocrnit ako prekartaš pola vremena za stolom, samo ona nije znala da ja kartam jebiga ).
I jedan dan krenuću ja bosa na kupalište, ne znam šta me spopalo. Mama probala pedagoški djelovat – pa šta ti je, pa jel znaš ti kako je asfalt vruć, pa ti nisi normalna… al ja baš hoću ić bosa. Ženi pale klapne, slegla ramenima, ko ono - pa kad si glupa ajde bosa. ( Dakle, vrijeme kretanja oko 1 popodne, temperatura betona cca četristo stupnjeva; šta reći? )
Doševrljala ja do kupališta, pa onak...uz puno muke. Osjetim da me peckaju stopala, al ne gledam jer me baš briga za stopala, bila u vodi pa se sunčala. Al nakon jedno dva sata to više ne pecka nego boli, i to jebeno boli. Saću ja stručno pogledat...kadli na petama mjehuri, na prstima mjehuri. Ko da sam držala noge u fritezi. Šta sad? Kak doć doma? Niko od moje ekipe nije došo na biciklu, svi pješaci. Ležim ja i mislim - pa sad kad me stara zadavi doma, bar me neće više bolit. Kad eto brace, došo se čovjek okupat, i zanesvijestio se kad je vidio šta me snašlo. Natakne me na bicikl i pravac kući, dovezo me ko nekog štemera s nogama na guvernalu jer druge nije bilo.
Udrljam se jedva nekako u kuću. Mama podiže obrvu i samo upućuje značajan pogled, vadi iz frižidera jogurt, pa još jedan jogurt ( reko nisam gladna, veli - maži stopala, bleso jedna ) i kaže u prolazu - sad kad popucaju ti mjehuri onda opet odi bosa, možda ti se ovaj put i zagnoje noge. Krmačo neposlušna.
Cijelu noć nema spavanja, muka nad mukama. Hod samo na vanjskoj strani stopala, ko da mi je prišilo plastične noge pa ih izokrenulo. Ma strašno. Prohodala sam nakon skoro tjedan dana, umirući od dosade u kućnom neprisilnom pritvoru.
E od tada ja bosa ne hodam nikad i nikud. Ni pod razno. Ni po kući.
A bilo je ljeto, summer time when the living is easy, i Haustor je pjevao besmrtni hit kako se voli djevojke u ljetnim haljinama ( da su znali, mogli su pjevat i o asfaltnoljetnim mjehurima na stopalima pametnih curetaka ).
komentiraj (12) * ispiši * #
19
subota
kolovoz
2023
O zubima i Hajduku
Manjem najdražem frajeru opasno se rasklimala gornja lijeva jedinica.
Desnu je već iščeprkao sam, nije dao ni gledati u taj zubić koji se jedva držao. Pa svi oko njega, pa hoćeš dati meni da probam...ma nema šanse. Kad ga je konačno izvadio, zubić je već bio malo taman, valjda od tog klimatanja, pa se bojao da Zubić vila neće ostaviti nešto keša ispod jastuka u zamjenu za nešto tamniji zubić. ( Ja kao Zubić vila od Brezja već sam roditeljima dala keš, kad zub konačno bude vani da se zaćuška pod jastuk. )
Drugi je dan slavodobitno osvanuo, nasmijan i rekao samo:
-Izvadio sam ga sam. I bila si u pravu, Zubić vilu ne zanima boja zuba. Našao sam pod jastukom nešto novčića, a zuba nije bilo.
Sad je opet u situaciji, eto i druge rasklimane jedinice. Danas smo malo putarili, bio je neizbježan i Mekić na povratku kući i samo smo čekali da zub ostane u Mac nuggetsu, ali ništa od toga. Eno zuba još na mjestu, doista već strši ali ne da ga ni pogledati a kamoli dirati. Povremeno ga sam proklima prstom, uzdahne tipa – pa šta me sve snalazi i nastavi se dalje igrati.
Danas je bio baš sretan. On navija za Hajduk, sam među pustim Dinamovcima, i silno je želio imati nešto sa obilježjima Hajduka.
-Brat ima zastavice od Dinama, a ja nemam ništa – žalio mi se.
Srećom ja nisam samo Zubić vila, nego spletom životnih okolnosti poznajem fetivu Splićanku koja je nedavno bila u rodnom gradu, i njena sestra je u Hajdukovom fan shopu kupila jednu zastavu i šalicu za manjeg najdražeg frajera. Stigao je paketić do njega i jako se razveselio. Dok je mahao zastavom, izjavio je da je mora dobro čuvati jer je okružen Dinamovcima, i da će na rođendan zvati samo one koji navijaju za Hajduk. Na našu konstataciju da će onda imati malo gostiju rekao je – i dobro, otići ću u Miler i kupiću si svašta ( valjda je htio reći da neće biti puno troškova ako bude manje gostiju, pa bi onda mogao izvući nešto keša da u Mileru napravi rusvaj ).
Toliko toga što i mene čini ovakvom kakvu jesam vidim u tom manjem frajeru. I ja ono što hoću, hoću odmah i sad. I ja sam sama vadila mliječne zube, nije bilo šanse da mi netko priđe. I ja sam ljevak. I ja sam navijala za Hajduk, jer je moj brat navijao za Hajduk.
I da ne zaboravim – fala za trud, Dijo. Jako si razveselila jednog mališana.
komentiraj (16) * ispiši * #
18
petak
kolovoz
2023
C'est la vie...
Život je vrlo kratak i nepredvidiv. Nikada ne možeš znati što će donijeti već idući sat ili dan koji je pred tobom. Uvijek mislimo da imamo vremena; za reći nešto što trebamo, za posjetiti nekoga koga dugo nismo vidjeli, za zagrliti nekog tko nam puno znači.
Nije baš tako. Zna se desiti da neizrečene riječi zauvijek to i ostanu, da zagrljaj ostane prazan jer smo zauvijek izgubili tog nekog posebnog, da postanemo svjesni koliko je sve prolazno tek kada bude prekasno. Uglavnom se tek tada sjetimo svih neispijenih šalica kave, svih obećanja koje smo nekome dali a nikad ih nismo ispunili, svih trenutaka kada smo možda i ne htijući nekoga silno povrijedili.
Baš zbog toga nikada nisam mogla shvatiti ljude koji misle isključivo i samo na sebe, na to kako da zadovolje i ispune svoja htijenja, uopće ne razmišljajući hoće li i na koji način svojim postupcima nauditi nekom drugom. Najlakše je biti takav. Stvoriti svoj svemir u kojem ne postoji ništa drugo osim vlastitih projekcija i želja, i ne mariti previše za ostale. Za one koje se naziva prijateljima ili obitelji. Ostaviti ih bez odgovora, lišiti ih svog prisustva, ne dopustiti im da uopće pokucaju na vrata jer taj netko vidi isključivo i samo sebe.
Ako me ičemu naučilo moje postojanje, onda je to prvenstveno spoznaja da sam tek prolaznik u ovom vremenu, i ništa ne mogu učiniti da ostanem kraće ili duže ovdje. Ali mogu prilaziti drugima sa poštovanjem, mogu im ako ništa drugo darovati lijepu riječ ili osmijeh, mogu svakom ljudskom biću pristupati kao samoj sebi. Ono što boli ili vrijeđa mene, zasigurno bi zabolilo i povrijedilo i drugog čovjeka. Nastojim svoj kratkotrajni boravak živjeti tako da nikoga ne povrijedim, ne zato što sam ja nešto posebno, nego zato što naprosto ne znam drugačije. U mom svemiru nema mjesta samo za mene i moje želje; takav svemir mi ni ne treba.
Želim reći - naučite biti ljudi jedni drugima. Barem pokušajte razmišljati o drugim ljudima kao o sebi ravnima. Zabljesnite ih svojim osmijehom i lijepim riječima; možda će ih baš to izdići iznad nekog njihovog ponora u koji su upali. Činite drugim ljudima ono što bi i sami htjeli doživjeti na svom tako kratkom putu.
Život je zaista prekratak za sve drugo.
komentiraj (6) * ispiši * #
17
četvrtak
kolovoz
2023
Malo ekscentrika
Ajde šta su bili genijalni, al šta su bili ekscentrični - da ne povjeruješ.
Pitagora je recimo bio vegetarijanac, al se užasavo graha, do te mjere da nije htio ni vidjet a kamoli dotaknut njegovu biljku. I šta se desilo, ako je vjerovat ondašnjim svjedocima? Desilo se da je bježo pred Krotoncima i naletio na polje zasađeno grahom, pa reko da će radije poginut nego proć kroz polje graha. Žao mi je šta ne znam jesu u antička vremena koristili kolce za grah, jer ak jesu pa mogo je iščupat kolac i barem pretuć jednog od napadača. Nije trebo dirat stabljiku, samo izvuć kolčinu i ajmo šoutajm. Ovak je osto bez glave radi jebenog graha.
Tesla je po svemu sudeć patio od opsesivno kompulzivnog poremećaja. Odbijo je dodirnut bilo šta ako mu je izgledalo prljavo a užasavo se recimo bisernih naušnica. Opsesija mu je bila broj tri pa je svaku zgradu obilazio tri puta prije neg šta uhvati za kvaku ( pod uvjetom da je bila čista naravno ). Prije svakog jela čistio je beštek isključivo sa osamnajst salveta. Pa sad zamislite da recimo krene u neki restoran na ručak i taman kad treći put kruži oko zgrade primi ga za ruku žena sa bisernim naušnicama; ne da bi potrošio osamnajst neg stoosamnajst salveta samo da se smiri.
Einstein je tražio da bude kremiran nakon smrti, al je patolog s Princetona suprotno njegovoj želji izvadio mozak pa ga držo u tegli u formaldehidu kod kuće. Pa ga je kasnije usitnio i držo u kutiji ispod frižidera. Pa se pojavilo nešta istraživanja drugih znanstvenika, temeljenih na slijama Ađinog mozga, a sam patolog nikad nije ni probo nikakvo istraživanje napravit. Jedino je nastojo da mozak svud ide s njim i da ga slučajno ne razvuku mačke dok ga nema kod kuće.
Arhitekt Fuller nosio je po tri ručna sata da bi znao kolko ima sati u različitim vremenskim zonama i spavo je samo dva sata dnevno. E vidiš taj je ko ja ( zbog nespavanja mislim ); sad kad ja pokupujem čuke pa ih naredam po rukama, i to barem šest. Šta ja ne bi znala još više na sat od njega? Možda postanem i arhitektonski nadarena od tolikih satova.
"Ne plašite se imati ekscentrične stavove jer je svako mišljenje koje je danas prihvaćeno nekada smatrano ekscentričnim," Bertrand Russell je znao. A i vi možete znat; probajte malo bit ekscentrični, nikad se ne zna - možda u vama čuči najbriljantniji um u povijesti čovječanstva.
A ja bi, šta je najgore, sad jela grah salate koje nemam; za razliku od Pitagore ne bojim se graha. Biće dobra i majoneza na kruhu, jer sam već večerala. I ne pada mi na pamet sjebat osamnajst salveta da obrišem beštek. Ko bi ih brojo prije brisanja.
komentiraj (10) * ispiši * #
15
utorak
kolovoz
2023
Majci Božjoj Gorskoj
O blagdanu Velike Gospe uvijek nekako najviše razmišljam o Majci Božjoj Gorskoj.
Za Goru sam emotivno vezana iz nekoliko razloga. Moja je majka dugo godina bila učiteljica u školi Ivana Gorana Kovačića, i puno sam puta brala visibabe sa njenom djecom, išla sa njima na izlete i jela fini sir i kolače koje su donosile vrijedne ruke Gorjanki.
U Gorama sam za dlaku izbjegla odlazak u smrt idući na posao. I danas vjerujem da je sila iz dimenzije nevidljive ljudskom oku ovila svoje nježne ruke oko našeg automobila i spasila nas sigurne smrti; kako drugačije objasniti činjenicu da je nas četvero preživjelo stravičan frontalni sudar i prevrtanje auta, iz kojeg su nas sat i pol vadili? ( tako su mi rekli, ja se ne sjećam ničega )
Pa onda kada dođe blagdan Velike Gospe moja prva slika je stara gorska crkva, koja je uništena u ratu, i prekrasna nova crkva koja je tako teško stradala u potresu. Da su prilike drugačije, da sam samo malo tjelesno snažnija, otputila bih se i jutros pješice u Goru, zahvaliti Majci Božjoj Gorskoj na milostima koje mi je podarila i zbog kojih sam beskrajno zahvalna i ponizna. Jer iza karambola 2017. preživjela sam i kataklizmu 2022. godine. Oba mi je puta život ponovno darovan, što zahvaljujući ljudima koji su me spasili iz zgužvanog lima, ali i na operacijskom stolu, što milosti kojom me Ona okupala da ostanem ovdje.
Majku Božju od Kamenitih vrata je, uoči moje operacije, pohodila moja dobra prijateljica i zamolila njenu pomoć, uz svjetlost stotina upaljenih svijeća. Vjerujem da je i to doprinijelo ovozemaljskom znanju i vještini onih koji su učinili sve da me vrate u normalu i unište demona koji me dobrano načeo.
Pa kada o blagdanu Velike Gospe krenete prema nebeskoj majci, nastojte da to ne bude zbog kotlovine, odojka i okrepe prije povratka kući. Sjetite se svih bezizlaznih situacija u kojima su vas dotaknule njene nježne ruke. Sjetite se koliko vas je puta utješila u vašoj boli i otrla vaše suze svojim velom. Otvorite srca njenoj majčinskoj ljubavi i blagosti.
Blaženi oni koji vjeruju, a nisu vidjeli nego samo oćutili njen nježni dodir.
https://scontent.fzag4-1.fna.fbcdn.net/v/t39.30808-6/367027328_769937485132518_7944567465306201567_n.jpg?stp=dst-jpg_p526x296&_nc_cat=106&ccb=1-7&_nc_sid=730e14&_nc_ohc=1InDMuslMMMAX-MWrlx&_nc_ht=scontent.fzag4-1.fna&oh=00_AfBnWyqN76WGdjRY61XRbhbnmKzG1stR9XlL3HLsKBFjiQ&oe=64E152F6
( ako vam nije teško, zalijepite ovo u tražilicu i dobit ćete fotku unutrašnjosti stare crkve u Gorama, autorica je Dragica Šmit Telar )
komentiraj (14) * ispiši * #
14
ponedjeljak
kolovoz
2023
Do kada?
Danas će u Gradačcu klanjati dženazu i u mezarje ispratiti mladu ženu, žrtvu nasilja.
Dan je žalosti, zastave će biti spuštene na pola koplja. Njena će obitelj do kraja života morati naučiti živjeti bez nje. Njena djevojčica odrastati će bez majčinih zagrljaja i poljubaca. Samo zato što je sustav, po tko zna koji put, zakazao.
Pred samo jedanaest dana monstrum ju je pretukao. I nije to bilo prvi put; nekoliko puta ga je prijavljivala za nasilje. Općinski sud odbio je prijedlog policije da se monstrumu zabrani približavanje žrtvi. Po tko zna koji put, sustav je zakazao.
Sedam dana boravila je sa svojom djevojčicom kod tetke. Jedino je policija znala gdje se nalazi. Osmi dan monstrum je osvanuo na vratima i hladnokrvno je ubio, dok je djevojčica ležala na podu. Po tko zna koji put, sustav je zakazao.
Svako toliko uzburka se žabokrečina svijeta u kojem živimo stravičnim vijestima o ubojstvu nečije majke, kćeri i sestre. Svi se zgražaju, i institucije, i novinari, i sugrađani, ali ne čini se ništa da se sustav promijeni. Ubijenu ženu se ukopa, istraumatizirana obitelj skuplja krhotine svojih života dok ne dođe i njihovo vrijeme da odu sa ovog svijeta, a monstrumi završe u zatvoru ili počine samoubojstvo kad nahrane svoj bolesni ego.
Tri su moje sugrađanke davnih godina ubijene na ovakav način. Hladnokrvna egzekucija metkom. Tri obitelji, šestero djece bez majki. NIŠTA se od tada do danas nije promijenilo. Uzalud prijavljivanje, uzalud sve. Žene i dalje hladnokrvno ubijaju, onda kada im se prohtije.
Za prelijepu Nizamu sada je prekasno. Ona čeka svoje posljednje putovanje do mezarja. Neka joj se duša u džennetu mira naužije, neka džennetska ptica postane, i svoju djevojčicu ljubi kapima kiše i lice joj miluje zrakama sunca.
A svim ostalim premlaćivanim, ponižavanim, izubijanim ženama neka nebo bude na pomoći.
Kako stvari stoje, sustav teško da će prestati zakazivati. Bože moj, u kakvoj žabokrečini od svijeta mi živimo?
komentiraj (18) * ispiši * #
13
nedjelja
kolovoz
2023
Sretan nam :)
Pa sretan današnji međunarodni dan ljevaka meni i manjem najdražem frajeru.
Šta sad ja pametno mogu reć na tu temu? Svaštanešta, vjerujte mi. Za početak, da kad jedem negdje za stolom, u nekim svatovima il tak negdje, uvijek smetam onom nesretniku koji jede kraj mene a dešnjak je. Pogotovo kad prođe juha, jer dalje ide meso koje režem lijevom rukom pa onda uzimam vilicu u ljevaču pa nabadam po tanjuru, pa obično tom nesretniku popada sav beštek pod stol jer izbjegava moje ljevoruke manevre.
Pa onda recimo kad idem dić pare na bankomatu, to su spektakli. Jer vadim karticu lijevom rukom pa je guram na desnu stranu bankomata, pa lijevom rukom utipkaj sve šta treba, pa opet atomski zdesna da izvučem karticu i uzmem pare. Rezanje nožem neću ni spominjat; dok sam bila mala otimali su mi noževe iz ruke - ajme eto će se zaklat, ne dajte joj ni blizu ničem oštrom. Škare isto naopake, ne bi onim velikim škarama odrezala nešta da me ubiješ; kak ću odrezat kad mi stoje naopako na lijevoj ruci.
Da ne spominjem sve bezuspješne pokušaje moje mame da me nauči štrikat il heklat. Pa ajde probaj, evo gle provučeš tu pa prepetljaš tamo pa izvučeš vamo. Pa ja gledam i krećem sa skroz kontra strane i više ne znam jel išla odozdo il odozgo i kud ću prepetljat. Srećom odustala je nakon par pokušaja, nije joj se dalo gledat kak sfafuljam štrenu vune il onog konca za heklanje u nerazmrsivo klupko u roku par minuta.
Da ne spominjem da sam htjela svirat u tamburaškom orkestru, pa je učitelj reko - nećeš ne. Ko bi se s tim patio i preštimavo žice. I kud ćeš ti jedina stršat, svi tamburu nalijevo a ti nadesno. Ajde ti sunce pjevat u zbor, tu ti ne treba nijedna ruka.
O pegli sam ispisala dosta za pol encikopedije, al moram svejedno opet naglasit da me užasava šta kad peglam ( ako peglam ) moram žnoru prebacivat vamotamo prek ruke, jer je eto naštimana za dešnjake. To šta ja nemrem baratat peglom sa desnom rukom nije uopće bitno, i šta bi od tog nečeg šta peglam nasto progorelić samo takav.
Tak da sretan nam dan ljevaka, jer nas ima desetak posto u populaciji. Između ostalih - Jimi Hendrix, Nikola Tesla, Leonardo da Vinci, Mozart, Michelangelo, Beethoven...da ne idem dalje.
( napisano prije četiri godine; baš sam sretna što je i manji najdraži frajer ljevak, uz ono najdivnije što je kopipejstano od mene – ono što hoće, e to mora bit odmah, ako je ikako izvedivo još jučer; čekanje kod nas dvoje ne prolazi al nikako. )
komentiraj (2) * ispiši * #
12
subota
kolovoz
2023
O svjetlosti
Večeras ćete na noćnom nebu moći uživati u moćnom svjetlosnom spektaklu, perzeidima ili suzama svetog Lovre.
Kažu da će ih biti najviše negdje od ponoći do pred svitanje. Kada bih mogla, otišla bih na neku uzvisinu, zamotala se u dekicu i bila sama pod zvijezdama. Uživala gledajući perzeide kako svojim letom rasvjetljuju noćnu tminu. Možda bih poželjela i neku želju; neku davno skrivenu i neostvarenu. Možda bih, gledajući ih kako blješte, iznašla način da i ja postanem blještava poput njih. Jedino bih voljela blještati duže; perzeidi su trenutak nevjerojatne ljepote koji tako kratko traje.
Ako ih nećete gledati, takve prekrasne i daleke, onda barem budite svjetlost jedni drugima. Ne postoji veća radost od spoznaje da si unio svjetlost u nečiju tamu, tugu ili bol. Zato budite svjetlost.
komentiraj (2) * ispiši * #
11
petak
kolovoz
2023
Samo treba uvježbat pogled
Baš si nešta danas razmišljam šta sve frajeri ne očekuju od žena. Pa to je lista prohtjeva A4 formata, duža od šoping liste pred onaj božićni determinirani kaos po dućanima.
Sudeći prema onome šta izjavljuju il u četri oka, il pred frendovima pa to ko slučajno čujete, njima treba evo šta sve ne:
- žena koja kad se sredi izgleda barem ko Hajdi Klum, ako ne i bolje, tak da gdje god se pojavi s njom svi drugi frajeri misle - pa šta taj papak ima a ja nemam, dok se ovaj kočoperi svojom lovinom
- žena koja kuva bolje od samog Karapandže, i po mogućnosti servira ručak obučena u francusku sobaricu, tak da faraon ima bolji apetit; ono, čim prožvaće zalogaj odmah ga i preradi od samog pogleda na kostim
- žena koja drži sve u najboljem redu, čak bolje od njegove mame, znači kad on otvori vrata od toplog doma da je sve na svom mjestu, mirišljavo i čisto, i da kad oblači košulju poreže se na rukav kolko je zapeglan
- žena koja kad ulazi u šlafcimer na sebi isto ima kostim francuske sobarice, osim ako ga nije zaflekala filanom paprikom dok mu je servirala ručak ( al ako je prava žena, onda mora imat jedan ormar samo za te kostime, pa brže zamijenit kad se usere s nečim )
- žena koja je pametnija od Tesle, al to ničim ne pokazuje nego samo kad to ide njemu u prilog; kud će smarat svojim filozofskim veltanšaungom njegove prijatelje koji nisu bili te sreće da imaju pored sebe boginju i intelektualku u istom tijelu
- žena koja će ga odnijet u krevet čim temperatura pređe tridesetšest, pa ga tješit da mu je sigurno puno teže nego njoj kad je rađala; svi znamo da je temperatura kod muškog svijeta gotovo smrtonosna
Ima toga još more jedno za nabrajat, al mene muči nešta sasvim drugo. Kak zamajkubožju stić to sve izvest? Pa dan bi moro imat sedamdesetdva sata da se sve gore pobrojano stigne napravit. Samo dok skuhaš ručak zalijepiš cijelu kuhinju, pa dok ga podvoriš da jede, pa se presvlači dva puta dok jede jer mu je ispala šeflja iz ruke i opeko se dok je jeo pa malo ispljuno i eto još flekova. Pa dok pokupiš sve šta je ostavio iza sebe - čarape, novine, šalicu od kave, mokar ručnik u kupaoni i lavabo pun pjene od brijanja i kaladonta., da ne idemo dalje. Šta tek reć za postizanje dramatik luka kad se nekud krene? Naveliko sam pisala o tome pa se neću ponavljat, al pripreme moraju trajat da bi preobrazba bila fatalna, nema druge. I kad dan završi onda bi još sa osmijehom od milion novaca trebala ić u šlafcimer ko na krunidbu a ne ko na stratište ko šta obično ideš.
E zato ja ne zarezujem ni dva posto sve gore nabrojano. Jer uz sve to moram još stić i pisat ove svoje drljobe. Nakon puno godina vježbe savladala sam onaj zastrašujući način podizanja jedne obrve, koji je kod moje roditeljice značio samo jedno - ni disat nemoj.
Pa kad ne stignem sve to šta bi navodno trebala stić, obrva je u zraku. Ni japanski car mi se ne bi usudio obratit, kamoli ko drugi. Pogotovo ak ne izgleda ko model Kalvina Klajna za one fensišmensi gaće.
komentiraj (12) * ispiši * #
09
srijeda
kolovoz
2023
Mojoj Petrinji, s ljubavlju
Petrinja sutra obilježava dan grada i blagdan svetog Lovre, našeg nebeskog zaštitnika.
Toliko sam toga napisala o gradu koji neizmjerno volim, o stravičnoj sudbini koja mu je donijela dva užasavajuća razaranja u samo dvadeset i devet godina njegovog postojanja. Nisam mogla niti naslutiti da ću biti svjedokom kalvarije moga rodnog grada i nemoćno gledati prvo ratno razaranje, a onda i silovitu demonstraciju prirodne sile koja je iz utrobe majke Zemlje tako nemilosrdno rastrgala brojne petrinjske domove i staru gradsku jezgru.
Jedva sam dočekala lipanj i onaj tako voljeni, poznati miris lipa i zlaćani prah koji se prosipa stazama parka, nasipom i fihplacom. Tada sam prvi put nakon svoje osmomjesečne kalvarije prošetala tako daleko, da samo udahnem i osjetim miris koji pamtim dokle seže moje sjećanje.
Pravim se da ne vidim rane na kućama i ulicama moga grada. Lakše mi je tako. U mojem srcu i mislima tih rana nema; vidim sve onako kako je i bilo. Nema žutih vrištećih tabli „Opasnost od urušavanja, kretanje na vlastitu odgovornost“. Kad dođem do Radićevog spomenika, vidim cijele Majdance bez takozvanih sigurnih koridora. Vidim dovršenu zgradu nove škole i čujem žamor djece u školskom dvorištu. Vidim izloge dućana koji ne zjape srušenim zidovima, nego ulazim u njih kao što sam nekada ulazila. Vidim nogostupe u Nazorovoj ispunjene ljudima i kuće na kojima blistaju krovovi; ulazim u svoj najdraži haustor preko puta parka i gledam lastavice koje su ponovo savile gnijezdo u uglu i hrane mlade ptiće. Krajičkom sjećanja proleti i nasmijani Behadin, koji stoji na vratima slastičarne i pruža mi kornet prepun najfinijeg sladoleda od vanilije i jagode.
Lakše mi je tako. Naprosto ne mogu gledati rane koje zjape već dvije i pol godine.
Silno me raduje kad vidim da se nešto negdje radi, kad čujem zvuke strojeva i velikih miješalica za beton i čujem glasove radnika, koji su trenutno jedini glasovi u staroj gradskoj jezgri. Silno me raduju dječji glasovi i smijeh koji odzvanjaju našim prekrasnim parkom.
Mojoj Petrinji želim samo jedno – da što prije, što je moguće brže zacijele sve rane koje se pravim da ne vidim. Da zablista nezemaljski lijepim sjajem, kojim blista u svakom zakutku mojih sjećanja.
komentiraj (10) * ispiši * #
08
utorak
kolovoz
2023
Pedikure bez :)
Jel i vi radite na tome da, barem preko ljeta ako već ne stalno, vaša stopala izgledaju normalno?
Ono, kad obujete sandale il neke natikače da vam nokti i pete budu apetitlih, ne zato da ih neko pojede nego da ne padne u devet nesvijesti kad ih pogleda. Pa recimo vidi žute popucane pete, gljivice na noktima il kurje oči. Pa ajde nek ne bude ni redovito, barem kad idete u nekakve svatove il nedajbože doktoru napravite remont. Sigurna sam da nastojite i bez pedikerskih zahvata namočit noge u prikladan lavor, pa odrezat nokte i isturpijat pete pa ih namazat nekom kremom. Ako vas je ničim izazvano snašlo kurje oko, e onda nema druge nego popit normabel i ić kod pedikerke. Gljivice na noktima su već lakše rješive, ima lak za nokte kojim drljaš pa možeš birat hoćeš onaj koji treba poslje turpijat il onaj kojim samo drljaš nokte. Pa odabereš boju laka za nokte koji paše uz boju oprave, taške i sandala i naflajbaš ga da sve bude po peesu.
Moram priznat da sam ostala ko začuđeni svatovi kad sam naletila na članak radnog naslova „Kad pedikeri zakažu: slavne dame koje ne skrivaju probleme s noktima i stopalima“. Majkosvetabožja, gledaš i ne vjeruješ. Žena na crvenom tepihu, sređena ko za kraljevske svatove, a gljivice sa nožnih nokata bacaju konfete po drugim uzvanicima. Druga žena isto slickana ko za iste svatove, a pete turpiju nisu vidjele još otkako su kmetovi udarili na Stubicu. Pa jebote, ako nisi u stanju platit da ti to sve poriktaju i isturpijaju, obuj cipele ženska glavo. Ne ideš brat paradajz u bašču nego si ko neki selebriti i staješ na crveni tepih, a gola stopala izgledaju ko sve drugo samo ne ko stopala.
Al najviše su me oduševile stopala od Britney u preuskim sandalama, koje ko da su naručene preko interneta i stigle zadnji čas pa se nisu stigle zamijenit. Pete stoje normalno jer su sandale zatvorene sa zadnje strane, al zato prsti imaju vanserijski šouprogram. Pa tri prsta lijevog stopala stoje izvan sandale na tepihu, isto ko i dva prsta desnog stopala. Palci su nekako sfafuljani ko one male koktel hrenovke i neznatno naborani. Kako je ona u tome hodala, to mi je misterij veći od izgradnje piramida. A možda je imala neke šunjalice za po sali, možda su sandale trebale poslužit samo za slikanje. Kako god, bilo bi joj bolje da se slikala il bosa il u šunjalicama.
Pa kad nekud krenete golih nogu, u sandalama, sjetite se ovih blamaža i guštajte u tome šta ste u stanju sredit stopala daleko bolje od nekih slavnih dama i obut sandale a da vam pola stopala ne struže po asfaltu.
( za fotke - odite na zadovoljna.hr, članak pod nazivom „Kad pedikeri zakažu: slavne dame koje ne skrivaju probleme s noktima i stopalima“; usput će vam pokazat i "Plače mi se kad ih gledam"..., e tu su sandale od naše Britney. nikako se ne mogu natjerat naučit stavljat fotke po novome :) )
komentiraj (12) * ispiši * #
07
ponedjeljak
kolovoz
2023
Narukvica
Jučer sam, nakon trideset pet ili više godina, vidjela ženu koja je u mojim sjećanjima ostala sićušna, krhka djevojčica toplih smeđih očiju i vedrog osmijeha.
Prva sam došla u piceriju. Razmišljala sam hoću li je prepoznati kada dođe. I prepoznale smo se, bez greške; koliko god su nas godine izmijenile, pogled i osmijeh ostali su isti. Dugo smo razgovarale o svemu i svačemu, o svim godinama koje su ostale iza nas, gledale slike naše djece ( čuj djece, odraslih ljudi koji će u našim očima zauvijek biti djeca ). Smijale se dok sam njenom suprugu kupila feferone sa slavonske pizze jer čovjek ne jede ljuto, i konobaru koji je u šali konstatirao da ga uvijek začudi maslina na slavonskoj pizzi.
Donijela sam joj na dar svoju skromnu knjižicu, a ona me ostavila bez riječi poklonivši mi narukvicu od rozenkvarca. Kako je znala da mi baš ona treba, to je dobro pitanje. Ne vjerujem u slučajnosti; nešto ju je ponukalo da baš nju odabere.
Hvala ti, Helena. Nosiću je stalno jer mi je i posebna i potrebna. I nastojaću ne upropastiti orhideju, i povremeno staviti onu prekrasnu maramu – leptira oko vrata.
Narukvica mi je poseban znak, ne tek ukras na ruci, i silno sam ti zahvalna na njoj.
( fotke ne stavljam, to već znate; šteta jer je narukvica preposebna :) )
komentiraj (11) * ispiši * #
05
subota
kolovoz
2023
...
Glave gore, dobri ljudi Slovenije. Prije dvije i pol godine Petrinja je preživjela stravičnu demonstraciju moći uz utrobe zemlje. I kod nas se noć nadvila nad grad prepun ruševina, bez struje i vode; naši su domovi nijemo vrištali u nebo. Ovog smo proljeća za dlaku izbjegli vodenu kataklizmu, kada je nasip Kupe – oštećen u potresu – ipak uspio izdržati stravičan pritisak vodene bujice. Jutros je poprilično jak potres ponovo protresao Petrinju ( iskustveno bih, po ponašanju zidova i podova, rekla da je u igri bila dobra četvorka, mogu oni pisati što god hoće po aplikacijama ).
Ako vas itko razumije, mi vas razumijemo. Vaše suze i nemoć su i naše. Moja iskrena sućut onima koji su ostali bez članova obitelji, i podrška svima onima koji se bore da spase ljudske živote i imovinu. Želim vam mirne dane koji dolaze, želim vam da kiša stane kako bi mogli barem djelomično otkloniti posljedice strave koja vas je nažalost snašla.
Budite hrabri. Grli vas Petrinja svojim ranjenim kućama.
( fotke i dalje ne stavljam, uostalom sve ste vidjeli... )
komentiraj (14) * ispiši * #
03
četvrtak
kolovoz
2023
Samo treba pogodit u pravu garažu
Moram priznat da je moja ispaćena roditeljica, žena prokušanih vrlina, uvelike bila u pravu kad mi je, nakon incidenta sa sredstvom za čišćenje zvanim Četri asa, a na moje pitanje šta su Četri asa, rekla otprilike - ako se pametno udaš, to ti nikada neće trebat.
I bila je u pravu. Zašto? E pa eto zato šta one koje su se znale pametno udat ne da nisu nikad trebale znat šta su Četri asa, nego su se nakon izvjesnog broja godina rastale i pobrale milione novaca, pa si osigurale lagodan život prepun skupocjenih sitnica.
Na drugom mjestu svih visokotarifnih razvoda sa hrpom nula je onaj vlasnika Formule jedan i naše Slavice ( za one starije, nije imala Mendu ). Žena dobila samo -pazi sad -1,2 milijarde dolara. Majkosvetabožja, pa tu cifru je teško i pročitat a kamoli je imat na bankovnom računu. Znači zbrinula je sebe i šezdesetosam generacija svojih potomaka. Kad su se razveli, odma si je kupila jahtu za samo tridesetšest miliona funti. Ono, da se može otpeljat kud joj se pelja, pa neće valjda ić Fliksbusom vamotamo po Evropi. A i Fliksbus nema podmornice il brodove, pa nemre doć na udaljene destinacije tipa Tahiti, Haiti il koji već egzotični predjel. Uzela jahtu i riješila problem udaljenijih odredišta.
Prema nekim podacima, upoznali su se u Monzi dok je ona hodala po garaži od budućeg svjetskog prvaka Pikea i čak je budućem mužu priprijetila da će ga bubnut po nosu ako joj se približi ( on je naime bio pristaša vjerovanja da ženama nije mjesto u garaži ). I dok su se natezali oko njenog boravka u garaži zaiskrile varnice i oženili se nakon dvanajst godina ljubavi. E i tu je bilo svašta, kažu da ga je gađala tanjurima i čak istukla par puta ( eto ti kad oćeš ženu van svog govornog područja; da je oženio Britanku kuvala bi mu poridž i sve one nejestivosti, al on se nadovezo na strankinju sa tamni ajz koja mu je na kraju izbila iz džepa već spomenutu cifru koju neću ponavljat, jer mi se vrti u glavi od nje ).
Dakle, stvari stoje kako stoje; one snalažljivije naprosto pogode u pravu garažu koja im donese svaštanešta, sve ono šta nisu mogle očekivat ni u najluđim snovima. One manje snalažljive fulaju garažu pa cijeli život brišu prašinu, usisavaju, kuvaju, peglaju i vode brigu o uglavnom svemu osim o daljinskom od televizora. ( Sebe neću uopće komentirat; ne sjećam se da sam objavljivala fotke sa Havaja il iz Maroka, gdje me otpeljo moj rođeni avion. )
I ne kužim jel mi roditeljica nije mogla malo bolje pojasnit ta jebena Četri asa i način neprimjenjivanja tog sredstva, koje je baj d vej neizdrživo zaudaralo iza glancanja bar dva - tri dana.
komentiraj (16) * ispiši * #
01
utorak
kolovoz
2023
Dan mimo protokola
Ajme danas dana, majkosvetabožja. Sve nešta mimo protokola.
Krenem stavit omekšivač u vešmašinu, prala neke deke, i ispadne mi flaša, i prolije se tog omekšivača onako fajn po pločicama. Mislim lako meni za omekšivač, al prolilo se meni i po nogama pa ne znam jel da prvo nekako obrišem pod i pustim noge da se i one omekšavaju il da radim kontra. Čučat još uvijek nemoguća misija, pa nastojećke mokrom krpom zdrljam taj jebeni omekšivač, samo prvu ruku, da ne slomim vrat kad krenem oprat noge. Pa jedva dobauljam do tuškabine i saperem stopala, a ona mekana ko kod gejše. Sad bar znam da ne moram mazat noge kremom, samo ih polijem omekšivačem i pustim da odstoji. Predrljala pod još jedan put, da ne bi bilo proklizavanja, i to je kraj prvog čina.
Došlo vrijeme ručka; speko ispaćeni životni supatnik neke pastrve na roštilju, ja pripekla pomfri i primila se jela. Volim ribu sa roštilja, još ju je speko fino reš, meni po ćeifu. Kadli eto incidenta; skupa sa komadom paradajza i pomfrija i pastrve ode meni napola grla i jedna sasvim solidna kost. Skačem ja u vece, pljujem sve iz usta, neznam jel da grgljam vodu il da guram prste da sve pojedeno ode van. Nisam se nikad davila ribljim kostima pa ne znam, šta ja mogu. Na svu sreću uspije se to govno od kosti nekako dislocirat van iz mojih mednih usta i pljunem ga onako krvnički u školjku. Nema više jela; kakvo jelo, radi mi želudac premete jebote. Popila malo cedevite i zalegla da se dobijem. To je bio drugi čin.
I onda krenem prema rođenoj kući, nosila djeci nešta u auto, i na nogostupu me skoro sataru onim električnim govnom neke dvije šmrkavice ( kad kažem električno govno valjda znate našta mislim ). Mažu tutaforca posred nogostupa, ova šta drži guvernal okrenula se prema onoj iza i priča o nekom dečku šta joj piše. I izbjegne me za dlaku, i još veli da šta ne pazim kud hodam. Pa točno ću nosit lopatu za snijeg kad budem izlazila iz dvorišta da se mogu obranit, života mi moga. Jedva sam se nekako isporavila malo iza operacijetine, sad mi samo fali gips jer neki dečko šalje poruke za koje se mora okrenut glava da se prepričaju dok se vozi na tom električnom smeću. To je eto bio treći čin.
Sad sam večerala, pijem čaj i promišljam smisao života. Nemam nikakvu namjeru pomaknut nožni prst sa trosjeda usljed preživljenih šokova.
Jedino su mi stopala fino mekana od omekšivača, to je jako dobro.
komentiraj (6) * ispiši * #
