Asfaltnoljetni mjehuri

Evo ležim i skapavam od vrućoće, i šta mi drugo može past na pamet nego davni kuršlus koji me snašo samo zato šta sam bila ziher da moja ispaćena roditeljica pojma nema o ničemu, pa ni o bosonogom hodanju.

Te 1981. sa napunjenih 14 bila sam si važna, skroz važna. Konačno sam dočekala da mogu ić na Kupu, a da niko za mnom ne hoda i ne nabraja - ajde jedi, ajde u hladovinu, ajde nemoj pit hladno, ajde u vodu, ajde iz vode. Pa sam uglavnom popodneva provodila na kupalištu, doista više čitajuć i kartajuć belu nego u vodi ( mama je već počela sumnjat jesam ja uopće na Kupi, jer sam iz dana u dan bila sve bjelja ko recimo Kasper; a kak ćeš i pocrnit ako prekartaš pola vremena za stolom, samo ona nije znala da ja kartam jebiga ).
I jedan dan krenuću ja bosa na kupalište, ne znam šta me spopalo. Mama probala pedagoški djelovat – pa šta ti je, pa jel znaš ti kako je asfalt vruć, pa ti nisi normalna… al ja baš hoću ić bosa. Ženi pale klapne, slegla ramenima, ko ono - pa kad si glupa ajde bosa. ( Dakle, vrijeme kretanja oko 1 popodne, temperatura betona cca četristo stupnjeva; šta reći? )

Doševrljala ja do kupališta, pa onak...uz puno muke. Osjetim da me peckaju stopala, al ne gledam jer me baš briga za stopala, bila u vodi pa se sunčala. Al nakon jedno dva sata to više ne pecka nego boli, i to jebeno boli. Saću ja stručno pogledat...kadli na petama mjehuri, na prstima mjehuri. Ko da sam držala noge u fritezi. Šta sad? Kak doć doma? Niko od moje ekipe nije došo na biciklu, svi pješaci. Ležim ja i mislim - pa sad kad me stara zadavi doma, bar me neće više bolit. Kad eto brace, došo se čovjek okupat, i zanesvijestio se kad je vidio šta me snašlo. Natakne me na bicikl i pravac kući, dovezo me ko nekog štemera s nogama na guvernalu jer druge nije bilo.

Udrljam se jedva nekako u kuću. Mama podiže obrvu i samo upućuje značajan pogled, vadi iz frižidera jogurt, pa još jedan jogurt ( reko nisam gladna, veli - maži stopala, bleso jedna ) i kaže u prolazu - sad kad popucaju ti mjehuri onda opet odi bosa, možda ti se ovaj put i zagnoje noge. Krmačo neposlušna.
Cijelu noć nema spavanja, muka nad mukama. Hod samo na vanjskoj strani stopala, ko da mi je prišilo plastične noge pa ih izokrenulo. Ma strašno. Prohodala sam nakon skoro tjedan dana, umirući od dosade u kućnom neprisilnom pritvoru.

E od tada ja bosa ne hodam nikad i nikud. Ni pod razno. Ni po kući.

A bilo je ljeto, summer time when the living is easy, i Haustor je pjevao besmrtni hit kako se voli djevojke u ljetnim haljinama ( da su znali, mogli su pjevat i o asfaltnoljetnim mjehurima na stopalima pametnih curetaka ).