Petrinja sutra obilježava dan grada i blagdan svetog Lovre, našeg nebeskog zaštitnika.
Toliko sam toga napisala o gradu koji neizmjerno volim, o stravičnoj sudbini koja mu je donijela dva užasavajuća razaranja u samo dvadeset i devet godina njegovog postojanja. Nisam mogla niti naslutiti da ću biti svjedokom kalvarije moga rodnog grada i nemoćno gledati prvo ratno razaranje, a onda i silovitu demonstraciju prirodne sile koja je iz utrobe majke Zemlje tako nemilosrdno rastrgala brojne petrinjske domove i staru gradsku jezgru.
Jedva sam dočekala lipanj i onaj tako voljeni, poznati miris lipa i zlaćani prah koji se prosipa stazama parka, nasipom i fihplacom. Tada sam prvi put nakon svoje osmomjesečne kalvarije prošetala tako daleko, da samo udahnem i osjetim miris koji pamtim dokle seže moje sjećanje.
Pravim se da ne vidim rane na kućama i ulicama moga grada. Lakše mi je tako. U mojem srcu i mislima tih rana nema; vidim sve onako kako je i bilo. Nema žutih vrištećih tabli „Opasnost od urušavanja, kretanje na vlastitu odgovornost“. Kad dođem do Radićevog spomenika, vidim cijele Majdance bez takozvanih sigurnih koridora. Vidim dovršenu zgradu nove škole i čujem žamor djece u školskom dvorištu. Vidim izloge dućana koji ne zjape srušenim zidovima, nego ulazim u njih kao što sam nekada ulazila. Vidim nogostupe u Nazorovoj ispunjene ljudima i kuće na kojima blistaju krovovi; ulazim u svoj najdraži haustor preko puta parka i gledam lastavice koje su ponovo savile gnijezdo u uglu i hrane mlade ptiće. Krajičkom sjećanja proleti i nasmijani Behadin, koji stoji na vratima slastičarne i pruža mi kornet prepun najfinijeg sladoleda od vanilije i jagode.
Lakše mi je tako. Naprosto ne mogu gledati rane koje zjape već dvije i pol godine.
Silno me raduje kad vidim da se nešto negdje radi, kad čujem zvuke strojeva i velikih miješalica za beton i čujem glasove radnika, koji su trenutno jedini glasovi u staroj gradskoj jezgri. Silno me raduju dječji glasovi i smijeh koji odzvanjaju našim prekrasnim parkom.
Mojoj Petrinji želim samo jedno – da što prije, što je moguće brže zacijele sve rane koje se pravim da ne vidim. Da zablista nezemaljski lijepim sjajem, kojim blista u svakom zakutku mojih sjećanja.
Post je objavljen 09.08.2023. u 17:26 sati.