Do kada?

Danas će u Gradačcu klanjati dženazu i u mezarje ispratiti mladu ženu, žrtvu nasilja.

Dan je žalosti, zastave će biti spuštene na pola koplja. Njena će obitelj do kraja života morati naučiti živjeti bez nje. Njena djevojčica odrastati će bez majčinih zagrljaja i poljubaca. Samo zato što je sustav, po tko zna koji put, zakazao.

Pred samo jedanaest dana monstrum ju je pretukao. I nije to bilo prvi put; nekoliko puta ga je prijavljivala za nasilje. Općinski sud odbio je prijedlog policije da se monstrumu zabrani približavanje žrtvi. Po tko zna koji put, sustav je zakazao.

Sedam dana boravila je sa svojom djevojčicom kod tetke. Jedino je policija znala gdje se nalazi. Osmi dan monstrum je osvanuo na vratima i hladnokrvno je ubio, dok je djevojčica ležala na podu. Po tko zna koji put, sustav je zakazao.

Svako toliko uzburka se žabokrečina svijeta u kojem živimo stravičnim vijestima o ubojstvu nečije majke, kćeri i sestre. Svi se zgražaju, i institucije, i novinari, i sugrađani, ali ne čini se ništa da se sustav promijeni. Ubijenu ženu se ukopa, istraumatizirana obitelj skuplja krhotine svojih života dok ne dođe i njihovo vrijeme da odu sa ovog svijeta, a monstrumi završe u zatvoru ili počine samoubojstvo kad nahrane svoj bolesni ego.

Tri su moje sugrađanke davnih godina ubijene na ovakav način. Hladnokrvna egzekucija metkom. Tri obitelji, šestero djece bez majki. NIŠTA se od tada do danas nije promijenilo. Uzalud prijavljivanje, uzalud sve. Žene i dalje hladnokrvno ubijaju, onda kada im se prohtije.

Za prelijepu Nizamu sada je prekasno. Ona čeka svoje posljednje putovanje do mezarja. Neka joj se duša u džennetu mira naužije, neka džennetska ptica postane, i svoju djevojčicu ljubi kapima kiše i lice joj miluje zrakama sunca.

A svim ostalim premlaćivanim, ponižavanim, izubijanim ženama neka nebo bude na pomoći.
Kako stvari stoje, sustav teško da će prestati zakazivati. Bože moj, u kakvoj žabokrečini od svijeta mi živimo?