Me, myself and I

Ovo sam ja, prije dvije godine. Blažen fejsbuk koji podsjeti šta se objavilo prije godinu, dvije, osam, nebitno. Ova mi je fotka došla ko naručena za ono šta sam htjela reć.

U nekoliko sam navrata spomenula da nikako ne podnosim podcjenjivanje, pogotovo kad podcjenjuješ nekog koga uopće ne poznaješ. A zapravo je još strašnije kad podcijeniš nekog koga poznaješ, pa makar i površno. Nismo svi isti i svako bira svoj način i svoj put. Neka žena uz puno odricanja i truda postane vrhunska znanstvenica. Neka žena se svede na komad mesa i koristeći tijelo ko najjače oružje glođe banane na terasi i pozira svugdjenegdje, jer je to njen način predstavljanja svijetu. Neka žena trpi zlostavljanje jer se ne usudi iskoračiti iz zla koje ju proždire. Neka žena cijeli život provede u ribanju, peglanju i kuvanju.

Ja sam godinama bila vrlo, vrlo nesigurna u sebe, u ono što jesam. Zašto - pojma nemam. Uvijek mi se činilo da sam nezgrapna, da sam previsoka, da sam premršava...uglavnom sve nešta nepovoljno po mene. Godinama sam počinjala nešta s pisanjem i prestajala; mislila sam da riječi koje bi pustila u svijet naprosto nikog neće zanimat. Godinama sam jela govna, servirana u raznim oblicima, i kad sad o tome razmišljam ne mogu se načudit koliko sam ih pojela. Ni kriva ni dužna. Toliko ružnih stvari preživjela i progutala; to znaju oni koji me dobro poznaju.

Progledala sam ubrzo nakon one stravične prometne koju smo čudom preživjeli. Samo se probudila jednog jutra, i pomislila - pa hoćeš li stvarno otić s ovog svijeta, a da nikakav trag ne ostane iza tebe? Počela sam pisat, i iz mene je krenula bujica riječi zadržavana godinama. Shvatila sam da je moj odraz u ogledalu zapravo nebitan, i da sam se godinama opterećivala glupostima. Godinama nisam nosila suknju jer sam bila ubijeđena da imam pretanke noge. Nikada nisam ni pokušala iskoristit eventualne tjelesne predispozicije; to mi je bila zadnja rupa na svirali. Meni ne predstavlja problem objavit fotku na kojoj sam raščupana i bez šminke; nisam ni fotomodel, ni posvuduša, ni zvijezda. Imam previše kilometara u nogama i previše godina da bi me fermalo jel sad ta fotka prikladna za objavit ili nije; uostalom da me tak nešta fermalo bavila bi se nekim drugim stvarima u životu i vjerojatno puno lagodnije živjela.

Pa kad mi neko u prolazu kaže da imam komplekse, mogu se samo nasmijat od srca; uzimam ekskluzivno pravo da ja o tome odlučujem. Nekad sam ih imala. Više ne. Spoznaja da živim po drugi put poklonjene dane rješava sve komplekse ko čarobnim štapićem. Zapravo sam to htjela preporučit i vama; jako je dobar osjećaj bit samo svoj i bit ono šta zapravo jesi. Bez obzira na bilo čije riječi.
Trebali bi živjet u nečijoj koži da bi spoznali šta se krije iza nečijeg osmijeha. To nažalost nije moguće, ali je moguće i izvedivo uvijek i u svemu bit čovjek drugom čovjeku.

( sva sreća pa sam uspjela nać jednu fotku od prije dvije godine koju sam tako nekako i objavila ovdje na blogu, jer ja ni dalje ne vladam spoznajom o prebacivanju fotki :))) na fejsbukari je druga fotka, koju ne znam prebacit da me neko ubije )