28
utorak
veljača
2023
Savršenstvo
Danas samo podsjetnik na moć i ljepotu koju glazba ima. Na savršenstvo koju samo rijetki mogu stvoriti.
Fryderyk Franciszek Chopin rodio se 1. ožujka 1810. u Poljskoj. Živio je tek 39 godina, a podario je svijetu besmrtna remekdjela napisana za klavir. Nema se tu što puno pisati; dovoljno je zažmiriti i pustiti da te ljepota prenese u neku drugu dimenziju.
Pa dajte malo sklopite oči i zaboravite na sve loše i ružno što vas okružuje. Ovo je nadnaravna glazba, koja uistinu kao da nije od ovog svijeta.
komentiraj (7) * ispiši * #
27
ponedjeljak
veljača
2023
Žena sa 4 rođendana
Ja sam jedina žena koju poznajem a da može obilježavat četiri rođendana.
Prvi je onaj upisan u knjigu rođenih 16. siječnja, i to tri tjedna ranije, jer je eto moja mama u naletu tjeskobe lopatala snijeg pa dobila trudove debelo prije termina i donijela me na svijet. Taj više ne slavim, ne zato šta ga ne bi slavila nego iz praktičnih razloga. Jedan je recimo taj da na tortu jedva može stat tolko svjećica, pa bi paljenje istih moglo dovest do požara koji bi zahvatio firange il stolnjak i doveo do intervencije vatrogasaca. A ne da mi se al nikako mijenjat namještaj iza eventualnog požara zbog jebene torte. ( I nemoj da mi sad neko kaže - pa imaju i one svjećice - brojevi; to je bezveze, mora bit svjećica koliko je godina i amen ).
Drugi je onaj upisan u jednu sasvim drugu knjigu 28. lipnja, i taj put su stvarno intervenirali vatrogasci da me zajedno sa kolegama s posla izvuku iz hrpe lima u kojem smo pukim slučajem preživjeli. Iza tog rođendana mi moj junior nije dao da se pogledam u ogledalo šest dana, a kad mi se konačno otvorilo oko i kad sam se mogla pogledat imala sam bome šta i vidjet. Izgledala sam ko sve, samo ne ko ja. E taj drugi rođendan mi je pa onak...izmijenio poglede na svijet, i to poprilično. Postala sam naglo svjesna i bitnih i nebitnih stvari u životu, i odlučila sam pustiti svoje riječi u svijet. Do tada sam mislila da one nikoga neće zanimat, i da je to istrčavanje pričuljaka skroz bezveze.
Treći je posto virtualno stvaran 31. kolovoza prije pet godina, kad sam na ovoj skromnoj stranici ostavila prvi pričuljak, o kupovanju naočala u Getaldusu. I svaki dan odnekud izroni nešto novo; ničim izazvano izroni neko sjećanje, il me strefi neka nepredviđena situacija, il neki "dogodilo se na današnji dan" trenutak...uglavnom već pet godina uporno ostavljam pričuljke. Nisam postala influenserica tipa krutejebo priča, vidiimamsise fotki, al nisam to ni htjela. Mene i dalje silno veseli izvlačenje pričuljaka u svijet. Knjižica je 2019. ugledala svjetlost dana, predstavljena je u Petrinji i na zagrebačkoj Knežiji, a da nije bilo koronapartija bilo bi još promocija.
Četvrti mogu slavit od 22. studenog prošle godine, kada mi je čudesni dr Planinić odstranio karcinom. E taj rođendan ima posebno mjesto; on je svojevrsni doktorat u mom životu. Jer mi je – po drugi put – život darovan, i odlučila sam pisat o tome, ne zato da bi skupljala lajkove na društvenim mrežama, nego da pružim podršku i nadu svima onima koji se, jednako kao ja, svakodnevno bore s tim podmuklim demonom. Neki grizu i bore se poput mene, neki tonu naočigled. Pa svima vama želim reć – niste sami, samo se okružite pozitivom i smijte se demonu u lice. Sve će biti dobro; demoni ne podnose smijeh.
I zapravo sam sretna šta imam četiri rođendana. Pa to nema niko koga poznajem. I znam da su sretni svi oni koji me vole, koji me poznaju ili čitaju moje pričuljke. Hvala svima, onako od srca.
komentiraj (17) * ispiši * #
26
nedjelja
veljača
2023
Marš na snijeg
Užasavam se zime i snijega. Ja kad na kalendaru vidim snježnu idilu dođe mi da momentalno odrapim sliku, al kak da nekom objasnim zašto mi u prosincu il siječnju visi slika od kolovoza na zidu?
Srećom ( il nesrećom, zavisi s koje točke promatraš problem - da me ne bi razapeli ovi ekozelenoorijentirani ) došlo je do gadnih klimatoloških promjena, pa zime više nisu ni približno gadne ko kad sam bila dijete. Snijeg je znao zapast već krajem studenog i nema otapanja do kraja veljače, može samo još zakrkat. Pa kad se sve zaledi...ma odvratno. Sibirski uvjeti.
Mama me znala zabundat ko mumiju, pa me krene izbacivat sa sanjkama na cestu:
- Ajmo nokat među djecu, gle kak se grudaju i prave snješka i sanjkaju niz prugu.
Ja blejim, šmrklji do koljena - ne bi se ni sanjkala ni grudala, zima mi je i fuj mi je snijeg.
Ona me al doslovno izgura na cestu i veli:
- Samo prismrdi u kuću, ubiću boga u tebi. Ajmo među djecu, da te nisam vidila sat vremena.
Sat vremena?! Šta da radim sat vremena na tom zlu?! Onda malo pronjuškam oko djece, spustim se dvaput niz prugu, zavaljam se u to bijelo govno i opet doblejim kući jer da me grudo i srušio neki veliki majmun, i jako mi je zima, i jela bi toplog kompota.
E onda bi ispaćena roditeljica išla uredovat da ko me srušio, a tata ne da:
- Šta je guraš van kad ne voli, a sad bi pravdu tjerala?! Ajde ti Majo budi u kući, jedi kompot pa ćemo igrat čovječe ne ljuti se.
E al kad tajo ode radit opet isti scenarij; muka me popadala kad vidim mamu da nosi jaknu i šal i kapu. Fuj. I onda još slavodobitno konstatira:
- E nećeš sad u kuću dok ja ne dođem po tebe. Marš malo na zrak. I ne bleji jer su ti razjapljene laloke, dobićeš gnojnu anginu. A kažeš li tati da sam te tjerala na sanjkanje ubiću boga u tebi.
To je bila pedagogija. Kakvi plavi telefon, nije bilo nikakvog. Samo glupo bijelo smrznuto govno na kojem se cvokoće sve u šesnajst kad se ne voliš ni sanjkat ni grudat, pogotovo kad ti roditeljica zabrani pristup kući u nastojanju da boraviš na friškom zraku.
komentiraj (19) * ispiši * #
25
subota
veljača
2023
Kad sam gladna, nisam svoja
Već skoro tri mjeseca večeram gotovo isključivo špek.
Da mi je neko pričo da ću rezat špek i jest ga bez kruha rekla bi mu da je lud. Kobasice da, to mi je uz čvarke nešta najfinije, al špek...pa ja u cijelom životu nisam pojela špeka ko u ova tri mjeseca. Jedem i jedem i jedem; tijelo je čudna stvarčica, traži samo ono šta mu najbolje paše.
Kad sam išla na pregled i ct simulaciju kod onkologinje, dala mi žena popis hrane koju treba izbjegavat. A na popisu sve ono šta volim jest – grah, mahunarke, kupus, brokula, pohano, crveni i bijeli luk...Špek se ni ne spominje. Ja u panici pitam – pa jel smijem jest špek? Žena me pogleda, kaže – VI JEDETE ŠPEK?! ( Šok je to, da stanem u ćošak vješali bi ljudi kapute na mene jer sam nevidljiva, a borim se za prežderavanje špekom. ) Pa reko – ne da jedem nego se davim u špeku. Kaže ona – pa nikad se ne bi reklo na vama, al ajde onda pazite na ovo šta napuhuje barem ispočetka, a onda ćemo vidjet.
Tako da ja cijelu zimu nisam ni skuhala ni pojela grah i kiselo zelje, i srce mi puca zbog toga. Sarmu sam jučer smotala i pojela danas samo jednu, ko ratno siroče, da odbijem želju, a već za sutra se dvoumim jer u ponedjeljak krećemo u četvrti krug druge runde i ne bi nikako htjela bit naduta. A kiselo zelje je moj favorit, ja sam pasionirani sarmofil i silno mi nedostaje to prežderavanje sarmom i pire krumpirom. ( Sjećam se jednih zimskih svatova u kojima su mladenci umjesto gulaša izvoljevali sarmu. Znate vi kakav je okus sarme kad ih se kuha četristo komada u kotlu? Pa to je vantjelesno iskustvo dok jedeš. Iskreno, mislila sam da će me iz svatova vozit na internu, jer sam jela dok mi nije došlo slabo. )
Danas bi recimo za večeru mogla blago zdinstat poriluka pa ubit gore dva jaja, plus neizostavni špek da pojačam gastrodoživljaj. A da smijem, uništila bi se i za večeru sarmom.
Ništa, žvakaću poriluk i zamišljat da žvačem ogulinsko kiselo zelje iz moje rođene kace, fino sljubljeno sa mljevenim mesom i suhom koljenicom.
A kad prođe druga runda ( a proći će )...kad ja skuvam vešlonac graha i zelja...pa ješću ga tjedan dana, dok ne popucam. Sad me izvinite, ogladnila sam od pisanja o jelu pa idem nešta ubacit u kljun prije spomenutog poriluka i špeka.
Kad sam gladna, nisam svoja.
( eto i fotke sarme, jadna sam ti...fotkala da mogu gledat u to dok jedem kokice, ribe i te gluparije )
komentiraj (15) * ispiši * #
24
petak
veljača
2023
Špajzservisi su mrak
Danas je tako lako darivat mladence. Neće više poklone, šta je i logično; staviš novce u kovertu i bez teglenja kutiješina ideš u svatove s kovertom u taški.
Legenda kaže da je nekad davno darivanje mladenaca predstavljalo ozbiljan problem, šta darovateljima šta mladencima. Onaj najuži krug familije se treba isprsit, jel tako. E tu je ajde i bilo koverti, da ne nose vešmašine i šparete i televizore u salu za svatove. Nisu onda bili tevei plazme ko sad; veliki teve bio je teži valjda i od vešmašine, glomazan zbog onih silnih lampi u kutiješini sa zadnje strane tevea. Pa nedajbože da bubne kad kreneš sa teveom kroz salu između stolova darivat mladence, ode ekran a da se nijednom nije ni upalio.
Špajzservisi su priča za sebe. Moralo ih se dobit barem tri, četri komada u većim svatovima. Meni je recimo ujna kupila špajzservis od češkog porculana, sa prekrasnim jušnikom i lihtsmeđim ružicama i pupoljcima. Ujak je mimo špajzservisa gurno i kovertu, uz napomenu da je jebalo to andrmolje jer su se iskilavili dok su donijeli kutiješinu i da bi bilo bolje da se i za to dalo novce pa da sama odaberem, al eto ona nije dala. Sestričnu ispaćenog supatnika iz Zagreba sam na jedvite jade odgovorila od kupnje kobaltnog špajzservisa; jebote kraj tog ne smiješ ni kihnut ako imaš traume ko recimo ja iza razbijanja maminog kobaltnog tanjura za voće. I kad bi to iznosila na stol, i šta onda, svima nabrajat - pazite kak jedete, to je kobaltni servis koji košta ko Ronaldove noge. Ma dajte molim vas. Tak da je ona kupila kristalne čaše, poplun za bračni krevet i duplu posteljinu koja se nije morala peglat, šta me oduševilo. Al je zato jedna od teta kupila još jedan špajzservis, nije me ništa ni pitala neg samo osvanula sa kutiješinom veličine polukauča. Mislim dobro sam i prošla, samo dva špajzservisa i to sasvim solidna.
Pa onda kristala, pa damastnih posteljina i stolnjaka prljavoroza boje, set emajliranih ranjgli u kutiješini ko dva polukauča, nešta onih finih nekadašnjih vuteksovih deka...Prošla sam bez kutija za kruh i rakijskih čaša, bili manji svatovi jebiga.
I onda ti špajzservisi stajali u komodi i rijetko kad se koristili, da se ne raspare tanjuri, isto ko i mamine kristalne čaše. Ja sam sebi kupila keramički naglocrveni špajzservis i koristila samo njega, ovi svatovski su tu i tamo išli na stol, recimo za Božić il kad dođu neki gosti.
A nema ljepšeg nego u tako neki fini duboki tanjur ugrabit juhu sa grizknedlima pa se prvo divit kako je juha dobro ispala i kako su knedli jako apetitlih, a onda je i posrkat nadajuć se da neće bit kolateralnih žrtava u vidu okrhnutog tanjura kad se bude pralo suđe. I zvuk žlice koja čvrkne po porculanskom tanjuru skroz je drugačiji od onog kad je u igri keramika. Baš onak...fensišmensi, kako to grizknedli i zaslužuju.
( ovo nije tanjur od svatovskog špajzservisa, al je juha moja )
komentiraj (8) * ispiši * #
23
četvrtak
veljača
2023
Teleportacija, translokacija...
Gledam sirota sve te gluteuse veličine Brazila, tipa Kardašijanke, Džejlo ( ove dorađivane neću ni spominjat ) i sjetim se onog članka o kojem sam već nekad pisala, a prema kojem su žene sa većim gluteusom inteligentnije. Jebote, po tome te ženice imaju kvocijent inteligencije ko Ajnštajn i Tesla i DaVinči zajedno. A ja sam glupa ko točak. Jer ako bolje pogledate moje fotke, nećete vidjet al baš ništa sa stražnje strane. Pa ja bi morala obuć desetero onih gaća sa umjetnom guzicom da dobijem ovaj efekt veličine Brazila il luftmadraca, zavisi jel mi do putovanja il do plutanja po plićaku.
Moj kvocijent inteligencije je prema tom članku ravan onome puža golaća, ako ne i niži. Ja ne znam na čemu uopće sjedim, lako za estetiku ( ako se ti gluteusi ko regali mogu nazvat estetikom ). Mislim ne znam - znam, sjedim na kostima jer nemam ovakve pripadajuće zračne jastuke koji mogu zaustavit nalet kamiona sa prikolicom bez da se zatresu. A ja sam, sirota, gluteusno nedonošče.
I sad da se pitam šta je jela da je to tak naraslo, i jel vježbala, i jel to unutra samo ubačeni silikon - šta mi sve to vrijedi kad sam ravna ko daska s te tamo strane. Kak god se okrenem, ne vidim ništa. I šta je najgore, mene uopće ne smara ta pozamašna veličina; mene brine inteligencija, moja naravno. Pa kad me ljudi vide ovakvu zakinutu sa stražnje strane sigurno misle da ne znam ni tablicu množenja a kamoli šta drugo. Kako povjerovat da ja ovakva štrkljava imam u glavi išta, kad je istraživanjem dokazano da zbog veličine mog gluteusa mislim da se Kuala Lumpur šefljom grabi u tanjur.
E sad...u igri su dvije opcije.
Prva - ako mislim da ljudi prepoznaju moju pamet, ja pod hitno moram kupit i počet nosit desetero gaća sa umecima. Sigurna sam da će to uvelike pridonijet mojoj intelektualnoj prezentaciji.
Možda progovorim i kineski i steknem znanje potrebno za izvođenje najsloženijih neurokirurških zahvata, a sve samo nošenjem jebenih gaća sa umecima, kad već ja nemam šta stavit u njih. Nadam se da djeluje i kad se koriste umjetni materijali, inače ništa od moje demonstracije intelekta.
Druga – jedna od mojih iznimno dobrih frendica rado bi se riješila svog ovećeg gluteusa. Pa je u dilemi oko toga postoji li kakva mogućnost da neki ekspert dođe do eventualnog rješenja koje bi zadovoljilo i njene, i moje tegobe. Takozvanu metodu teleportacije ili translokacije, a bez korištenja skalpela, sa njenog na moj gluteus. Šema ko u Zvjezdanim stazama – ona recimo uđe u teleporter sa jedne, ja sa druge strane, to malo nešta odradi i kad izađemo van imamo rješenje gluteusnih problema, na obostrano zadovoljstvo.
Pa ako slučajno poznate nekog vanzemaljca, fizičara, plastičnog kirurga u jednom – daj mi javite, da više imam na šta nosit gaće. Hvala.
komentiraj (11) * ispiši * #
22
srijeda
veljača
2023
Ljudi - anđeli
Vjerujete li u ljude – anđele?
Mislim pritom na one ljude koji vam svojom dobrotom dodirnu najdublje zakutke duše. Ne zato da bi dobili nešto zauzvrat, nego naprosto zato što ne znaju biti drugačiji; sve što čine dodirnu dobrotom i poput Titana nose ovaj svijet na svojim leđima.
Mihaela i Lili su takvi. Sve što imaju stvorili su vlastitim rukama. Vrijedni, sposobni mladi ljudi koji će uskoro otići iz Petrinje za boljim životom. Lokal u Nazorovoj u kojem su radili do potresa je neuporabljiv, i oni treću godinu zaredom rade u improviziranom lokalu pored središnjeg gradskog trga. Koliko su samo donacija dali za potrebite. Koliko su nas puta nahranili svojom finom hranom. Uvijek ljubazni, uvijek nasmijani, uvijek srdačni. Njih kad nazoveš za dostavu ne treba davati adresu; Lili već zna tko je, isto kao što zna da ja volim cheeseburger sa puno umaka i salate.
U subotu će njihov improvizirani lokal biti rastavljen. Odlaze iz Petrinje, ovakve kakva jest, ali će se vratiti. Petrinja je njihov grad, i prije ili kasnije doći će ponovo ovdje. Želim im od sveg srca da ostvare svoje snove, i uopće ne sumnjam da će uspjeti tamo gdje odlaze. Dok nam se ne vrate, neka ih čuva ovaj maleni bucmasti anđeo. Zaslužili su svu sreću ovoga svijeta.
Čista je srijeda. Vozeći se kući iz Zagreba naručila sam pastrvu iz naše „Štuke“. Nije prvi puta da jedem njihovu ribu, uvijek je prefina. Ali današnja dostava pastrve, koju mi je poslala Ivana, pokazala mi je da imam još ljudi – anđela, koji pomiluju dušu onim što mi učine. Daju mi do znanja da su tu, i da svojim dobrim željama i dobrotom svakodnevno mijenjaju svijet oko sebe na bolje, ne samo meni.
Vojsci svih onih koji su uz mene u ovoj kušnji koju prolazim – mojim sjajnim liječnicima, medicinskom osoblju, radiološkoj ekipi, mojoj obitelji i prijateljima, svima vama koji mi ponavljate – ti to možeš ( iako ja znam da mogu ) želim reći tek ovo. Ne odričite se ničega jer je korizmeno vrijeme pa je red odreći se nečega. Vi svojom dobrotom i postojanjem svjedočite da će svijet opstati jer njime još uvijek kroče ljudi – anđeli.
Budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.
komentiraj (15) * ispiši * #
21
utorak
veljača
2023
Pec - pec
Nekoć davno, dok još nije pralo veš u vešmašinama a ja imala tek tri godine, moja je ispaćena roditeljica ( ko i sve ostale domaćice prokušanih vrlina ) svako toliko iskuhavala bijeli veš u vešloncu, na električnom kuhalu.
Pa kad ga iskuha, van sa vešloncem, pa rifljaj pa ispiri. Nije da se mene to baš puno trebalo ticat, al eto dovela sam se u situaciju da me se jako počelo ticat. Jer je mama isključila kuhalo i iznijela vešlonac na dvorište, a ja sam – ničim izazvana – privukla šamrl ( za neupućene, malu drvenu klupčicu na kojoj se moglo sjedit ) i krenula pregledavat ispravnost kuhala. Pa sam u naletu pregledavanja pritisnula čitav dlan na usijanu ploču sa koje je prije minute maknut vešlonac.
Nasto je krkljanac epskih razmjera. Maknula sam ja dlan sa ploče, al su ispali mjehuri veličine Brazila. Urlala da mi se kroz razjapljene laloke vidilo skroz do želuca. Mama je uletila iz dvorišta, a tajo iz sobe uz upit da šta mi radi koju vražju mater kad tak urlam. A kad je vidio dlan, podigo me na ruke i samo je izustio:
-Spremaj je, ja je nosim na hitnu. I samo moli Boga da joj sve sa rukicom bude u redu.
Mama mi prvo nadrljala mjehure jekodermom, pa me obukla i krenula se spremat, al je dobila befel da nema šta tražit na hitnoj, jer da je makla kuhalo ne bi se Maja, tatino najveće blago, ni opekla. Kako bi Maja bila kriva? Nije uopće htio slušat o tome da sam dovukla i šamrl do kuhala. Samo je obuko svoj dugački zimski kaput i odnio me na hitnu.
Tamo su mi malo bušili mjehure i zadržavali taju da ne zadavi doktora golim rukama, pa debelo natrackali kremom i zbandažirali. Ubijedili ga da će sve bit u redu sa dlanom i da kupi još jekoderma u apoteci, jer će trebat ( zavoja smo uvijek imali napretek, ipak je on bio mesar ).
Donio me doma i obećao mi kupiti šta god poželim, na mamin užas. Kud sam se mogla obogaljit, tud me još i potkupljuje. Krenula je samo otvorit usta, al je tajo izjavio da ga uopće ne zanimaju njene govorancije i bavio se samo mojim zbandažiranim dlanom.
Ovo sve do sada napisano pamtim po maminoj priči. A moje najranije sjećanje, doista maglovito, je sljedeće – tajo me nosi gore dolje po šlafcimeru, a ja samo ponavljam – tajo, puši. Peklo me, boljelo, kljuvalo. A on hoda, ziba me na svojim jakim rukama i puše u moju zamotanu ruku. Tu i tamo ponovi – ne dam te nikome na svijetu. I tako skoro cijelu noć.
Gdje bi on dopustio da ja budem kriva, da me nešta boli, da trpim...ajme ljubavi.
( Od mame sam fasovala kad je ruka zacijelila; imala sam zabranu pristupa svemu šta je vruće i korištenja šamrla u bilo koje svrhe. Ostalo i do danas; čim je nešto vruće sve čekam da ispaćena roditeljica odnekud drekne – OSTAVLJAJ TO!!!. )
komentiraj (15) * ispiši * #
20
ponedjeljak
veljača
2023
Nema za ovo naslova
Umorna sam. Ne od svoje borbe; od teških udaraca koje život nanosi ljudima, ne dajući im niti najmanju priliku da bilo što promijene.
Dok sam iza terapije čekala sanitet, ušao je u čekaonicu mladi čovjek. Izgledao je silno iscrpljen. Obratio mi se, upitavši – oprostite, znate li gdje je ovdje patologija? Uputila sam ga da se javi sestri koja je sjedila u svojoj sobi. Pokucao je na vrata, ponovio pitanje i dodao – došao sam po bebu.
Sestra je ustala i povela ga kroz hodnik prepun sunca. Hodao je za njom, a meni se činilo da se ispod mene otvara pod i guta me, poput živog pijeska. Sjetila sam se sa koliko sam radosti i uzbuđenja pripremala sve za dolazak novog života u moj dom. Svoga poroda i muke iza koje sam u ruke primila svoga sina. Bezuvjetne ljubavi koja me preplavila poput plime. Jer tako se voli to sićušno biće. Tuga me obavila poput plašta zbog meni nepoznate žene koja je doživjela najbolnije što žena može doživjeti, kao i zbog muškarca koji je u bolnicu stigao bez buketa cvijeća i one ljupke košarice u kojoj će ponijeti majušno biće u njihov dom.
I kao da mi te turobne misli nisu bile dovoljne, slučajno sam nakon nekog vremena, u krivom trenutku, pogledala prema van i ugledala ga kako kroz neka druga vrata unosi maleni bijeli lijes. Suze su mi zaslijepile pogled, i nisam ih ni pokušavala zaustaviti. Pustila sam ih neka se slijevaju, slane i prepune tuge zbog jezivog bola koji je snašao dvoje mladih ljudi.
Kad sam se smirila, krenula sam malo pogledati vijesti. Pa pročitam da je zbog nedostatka dokaza oslobođen okrivljeni za smrt dviju sestara u teškoj prometnoj nesreći. Ne ulazeći u njegovu krivnju, ne ulazeći u nedostatak dokaza ulazim samo u činjenicu da su roditelji sahranili djevojke stare 18 i 22 godine. Tko god da ih je iščupao iz zagrljaja njihovih najdražih, ne može ničim oprati strahotu koju je učinio i nosi strašan teret na duši, i tek će ga postati svjestan, onda kada za to dođe vrijeme. Osvijesti se kada se suoči sa samim sobom, sa onim što je učinio, sa nezemaljskim bolom koji je nanio drugim ljudima. Doći će trenutak za osvještenje, samo biti će prekasno. Dva nasilno uzeta života nitko ne može vratiti, niti jedan sud; strašan je teret na njegovoj duši, tko god on bio.
Sjedim, umorna od čekanja i od teških sudbina. Ponizna i zahvalna što imam priliku boriti se za život.
komentiraj (11) * ispiši * #
#nemalabavo
Krenuo je treći krug druge runde. Sjajna radiološka ekipa koja me krpa.
Idemo dalje :)
komentiraj (22) * ispiši * #
19
nedjelja
veljača
2023
Samo je jedan Dom...
Ovako u dvadeset i prvom stoljeću izgleda željeznička postaja u gradu udaljenom od Zagreba tek pedesetak kilometara.
Odavno ovdje nema žamora putnika, nema zviždaljke prometnika koji najavljuje početak putovanja, nema tutnjave nekadašnjeg starog ćire kojeg bi strojovođa zaustavio da se ljudi ukrcaju i krenu na put. Djelomično devastirana u ratu, a sada iza brojke od 16000 potresa – tako su barem rekli – zgrada nekadašnje željezničke postaje na najboljem je putu da se uruši. Dvije male breze rastu iz njenog krovišta, pored kolosijeka koji nikuda ne vode.
Toliko o revitalizaciji, toliko o brizi za nas koji uporno i tvrdoglavo ostajemo u Petrinji. Neki u kontejnerima, neki u oštećenim kućama, kako tko. Ali ostajemo.
I dalje tvrdim da samo jedno mjesto na svijetu možeš zvati domom. Možeš putovati, odlaziti, boraviti negdje drugdje, ali samo je jedno mjesto dom. Onaj kojem se raduješ i sa čežnjom o njemu razmišljaš kad nisi tamo.
Sjećam se lukova na brestovskom mostu koje je progutao vihor rata. Kad god bih ugledala lukove vraćajući se u Petrinju sa mora ili izleta pomislila bih – konačno sam doma. Pa kad sa mosta pukne pogled na kupalište, svetog Lovru...nema mjesta na svijetu, ne postoji drugo mjesto koje bih nazvala domom.
Tome učimo našu djecu – da je Petrinja, ovako izranjavana i ostavljena da sustavno propada godinama, njihov dom. Moji najdraži frajeri uvijek kažu da im je bilo lijepo na moru ili zimovanju, ali jedva čekaju da stignu doma.
Koliko god je teško, koliko god je bolno, koliko god je riskantno odgajati djecu u ovakvim uvjetima, beskrajno sam ponosna na sve mlade obitelji koje su ostale u Petrinji i uče svoju djecu da je to jedini dom kojeg imaju.
I zato će Petrinja opstati kao grad. Koliko god bila uništena, dok god njenim ulicama kroče djeca ( doista ne centrom grada, jer tamo i dalje vrište žute table ) Petrinja će opstati.
Čovjek u srcu ima mjesta samo za jedan dom, samo za jedan rodni grad i samo za jednu domovinu.
komentiraj (9) * ispiši * #
17
petak
veljača
2023
Pa ti ajde na kuglanje...
Nikad nisam kužila kuglanje. Ono, koji ti je gušt bauljat po onoj sklizavoći od parketa, pa ko glumit duboku koncentraciju da bi se zaletio i bacio kuglu tešku ko padavica i srušio neke tamo čunjeve? Pa ne bi ni da Balibeg kraj mene u stazi stoji.
Pa se u teškom koncentriranju i bacanju dešava svašta - kugla upada u one nekakve kanale koji služe svemu al ne da kugla poruši čunjeve, pa ljudi padaju ko pokošeni jer pretpostavljaju da su dosta fletni ( a ispadne da nisu ), ma svašta tu bude.
Jedna od najdirljivijih, istinitih priča koju znam o kuglanju je sljedeća.
Naime, osobno poznajem tipa koji je išo na kuglanje zbog ekipe. Znate ono - dobra zafrkancija, malo se pokugla, malo pozajebava, nešta više popije i prođe večer. Opremu za kuglanje nosio je najčešće u većoj najlonkesi - šlape, donji dio trenirke i tak te potrepštine. Mislim, torba mu nije trebala, pa nije putovo na svjetsko prvenstvo u kuglanju.
I desi se jedne zgode da se ekipa malo žešće zaigrala tekućom logistikom poslje kuglanja, nakon čega je vidno polje bilo poprilično zamućeno a osjetilne funkcije malo sužene. O tome da je sjećanje na sve šta se događalo bilo nemoguća misija neću ni pričat. I stigo čovjek doma, uredno sportsku opremu objesio na vješalicu u hodniku i odševrljo spavat. Zaspo vjerojatno još dok se pokrivo, umoran od sportskih i tekućočašnih aktivnosti.
Ujutro se probudio, malo težeg toka svijesti, i dok se spremo radit ulazi njegova ispaćena roditeljica prokušanih vrlina ( ona nije kuglala, pa je bila odmorna za podranit u vrt recimo ) i pita ga onak usput:
- Daj mi reci šta kog boga rade one ručke na vješalici?
- Koje ručke? - pita on, još vidno nerazbuđen.
- Pa to ja tebe pitam, ajde vidi u hodnik.
Tu će on polusvečanim korakom u hodnik ustanovit o kakvim ručkama se radi. Kad na vješalici stvarno ručke, i to od najlonkese. One iste u kojoj je odnio sportsku opremu za kuglanje, pa je nesvečanim korakom donio kući al samo u vidu ručki od spomenute najlonkese. Sportska oprema je putem netragom nestala i nikad više nije pronađena. Al on je, poštivajući pravila kuće, uredno objesio ručke na vješalicu i otišo u svoj krevet.
Sa kuglanjem je nastavio, al je ubuduće nastojo da ga se nakon žešćeg zaigravanja na kuglani prebaci autom doma, čisto da ne vješa ručke i zrak između njih na vješalicu u hodniku.
komentiraj (4) * ispiši * #
15
srijeda
veljača
2023
Za sve male velike ratnike
Međunarodni je dan djece oboljele od malignih bolesti.
Da ništa više ne kažem, sve sam izgovorila. Lako ću ja izboriti svoju bitku. Lako sam ja posložila svoje kockice i odlučila se boriti i izaći kao pobjednik. Lako ja svaki dan legnem u uređaj za ionizirajuće zračenje i petkom primim kemoterapiju. Kako se sa time nose oboljela djeca, njihove obitelji, njihovi prijatelji – mislim da se niti ne usuđujem pronaći prave riječi. Samo oni znaju kakvu nadljudsku snagu moraju imati da razvuku usne u osmijeh.
Pisala sam o Nini, dječaku iz Brežana Lekeničkih, za kojeg sam slučajno saznala iz novina i radi kojeg sam uspjela mailovima doći do dr Nele Sršen, žene – anđela, jer je Nino imao karcinom jetre. Doktorica Sršen je igrom slučaja dolazila idući tjedan u Zagreb. Njegova je majka odnijela Ninine nalaze doktorici, koja ih je pogledala i rekla da transplantacija ne bi ništa izmijenila. Slutila je njegov skori odlazak.
Nikada neću zaboraviti dan kada me je nazvala Ninina majka i rekla mi da je Nino umro. Slušala sam ženu kako kroz jecaje ponavlja što joj je sin govorio: „Mama, ne mogu više. Nemam snage. Ne mogu više ići u bolnicu.“
Što vam želim reći? Bezuvjetno i neizmjerno volite svoju djecu, i neka vam budu zdravi. Ne moraju njihove igračke uvijek biti savršeno složene. Ne moraju se za stolom uvijek ponašati kao plemstvo. Ne moraju uvijek biti besprijekorno čisti i pristojni. Samo neka budu zdravi, neka se smiju onim smijehom koji odzvanja poput zvončića na božićnim kuglicama, neka se igraju i dolaze kući poderanih hlača. Samo neka budu zdravi.
Za sve male velike ratnike koji trenutno leže na onkološkim odjelima, za članove njihovih obitelji...samo hrabro. Korak po korak. Osmijeh po osmijeh. Puno vjere i tvrdoglavosti. Puno sreće i uspjeha u nadljudskoj borbi koju vodite. Želim vam da što prije zacijele sve rane koje nosite, i one vidljive, i one nevidljive.
Uz vas sam svim srcem, kao i svi odrasli koji prolaze istu borbu kao i vi. Uz vas su i oni koji nisu morali skupiti hrabrost i pogledati strašnom demonu u oči.
Nemojte komentirati. Zalijepite srce za podršku malim velikim ratnicima.
( photo by acco )
komentiraj (18) * ispiši * #
14
utorak
veljača
2023
That's Amore
Ova je fotografija stara šezdeset i šest godina. Uhvaćeno okom kamere dvoje nasmijanih mladih ljudi na nasipu uz Petrinjčicu, u šetmji. Ona je imala 18, a on 23 godine.
Današnjoj mladosti teško je objasniti da su postojala vremena kada nije bilo mobitela ni društvenih mreža. Morao si skupiti hrabrosti da bi nešto rekao ili prišao djevojci koja ti se sviđala.
Mladić sa fotke vidio ju je prolazeći kroz Brezje, putem prema kući. Ona je stanovala u kući njegovih kumova, išla je u Učiteljsku školu. Pogled po pogled, razmijenjeni osmijesi, riječi, pa onda odlazak na sladoled ili u šetnju.
Dogodila se ljubav. Nisu vidjeli dalje od nosa, ni jedno ni drugo. Sjećam se kako mi je jedan od njenih školskih kolega jednom prilikom rekao – ona je bila jedna od najljepših cura na školi, ali nije vidjela nikog drugog osim njega.
Vjenčali su se i krenuli od ničega. Napravili kuću i isprva imali beštek i tanjure po nekoliko komada. Njena mama bila je silno ljuta na nju, jer je očekivala da će mlada ljepotica nastaviti školovanje u Zagrebu, a ne udati se tako rano. Rođenjem unuka otopila se njena ljutnja.
Ljubav je valjda najmoćnija sila u svemiru. Što drugo nego tako nešto može spojiti dvoje mladih ljudi i načiniti ih slijepima za sve ostale djevojke i mladiće koje su susretali?
( moji roditelji, Ljubica i Josip, na petrinjskom nasipu 1957. godine )
komentiraj (18) * ispiši * #
13
ponedjeljak
veljača
2023
Proteo :(
Proteo je bio potražni pas. Zajedno sa svojim vodičem stigao je iz Meksika u Tursku, pomoći u spašavanju života onih koji su ostali pod stravičnim ruševinama.
Proteo se neće vratiti u Meksiko. Nastradao je dok je pretraživao ruševine, spasivši pritom dva ljudska života. Sve se urušilo nad njim. Uspjeli su ga izvući, no nisu uspjeli spasiti njegov život. Njegov se vodič oprostio od njega riječima - nikada te neću zaboraviti, i znam da ćemo se jednom ponovo sresti.
Potražni psi nisu rasni, skupo plaćeni psi. Ne uživaju ležeći na suncu, donoseći loptice. Obučeni su da spašavaju ljudske živote u slučaju prirodnih katastrofa.
Pa barem razmislite o tome svi vi koji ih oštenjene bacate po šumi, šutate nogama u prolazu, mučite ih i sakatite.
Snivaj mirno iza duge, divna plemenita dušo ”
( photo - Mexico News)
komentiraj (25) * ispiši * #
12
nedjelja
veljača
2023
Maškare
Za danas sam imala najavljeni dolazak maškara. Najdraži frajer i njegov prijatelj iz razreda, plus manji najdraži frajer i dvije prijateljice iz vrtića.
Vrlo ozbiljno sam shvatila ulogu one koja dočekuje maškare; priredila novce, čokolade i naranče. Od jaja sam odustala ( vi stariji se sjećate da smo mi nekad dobivali jaja i poneku naranču kad bi hodali u maškare, i kovanih novaca kod onih koji su bolje poznali ispaćene roditelje ).
Zvoni mobitel, zove najdraži frajer:
-Bako, budi spremna, eto nas za dvadeset sekundi.
Izlazim na vrata i čujem ih kako larmaju dok idu prema kući. Boni jako laje, pa završava zatvorena u kuću da ne ometa maškare dok pjevaju.
A bili su preslatki – najdraži frajer kao veliki leptir, manji najdraži frajer kao pčelica, prijateljice manjeg najdražeg frajera kao jednorog i maleni jelen i prijatelj najdražeg frajera kao – nažalost - jedina maska koju nisam uspjela identificirati.
Zovem ih u kuću, ali ništa od toga; imaju oni još toga za obići. Nema druge nego brzo unutra po novce i vrećicu sa slatkišima. Podijelila im pripremljenu naknadu i jedva ih uspjela uslikat; manji najdraži frajer me uopće nije doživio jer su s njim bile njegove najbolje frendice.
Tješila malenog rasplakanog jelena jer je htjela sjesti u auto sa sestrom i mojim manjim najdražim frajerom, a ne s mamom. Obrisala joj malo šminke koja se trunčicu rastopila od suzica. Mahala za njima dok su odlazili dalje, obići druge bake i još malo popuniti košarice.
Prisjetila se kako me mama ali svake godine maškarala u Ciganku, jer je to navodno najlakše.
I znate što? Tih nekoliko minuta uživanja u njihovoj sreći napune baterije za idućih tjedan dana. Tako ih je dobro gledati i slušati njihov smijeh.
komentiraj (14) * ispiši * #
11
subota
veljača
2023
Širokopojasni ekspoze
Za ne povjerovat je čega se sve naslušaš kad ideš po doktorima. A još je nevjerojatije koliko neko može pričat a da ne uzima zrak i ne uvlači jezik.
Moraš slušat hoćeš – nećeš, jer se nemaš kud maknut. Srećom je žena multipraktik pa ima širok dijapazon tema. Ko god nešta spomene, ona se nadoveže jer vlada zadanom materijom bolje od bilo kojeg eksperta. Usput rečeno, i galami jer ima masku pa da svi bolje čuju ekspoze.
Pa sam, recimo, između ostalog, saznala sljedeće ( ovo u zagradama su otprilike citati pileža ):
-da se iza biopsije bubrega dobije tumor (ja sam govorila da šta će mi biopsija, al neće on nego biopsiju, i bome ja iza biopsije dobila tumor, evo čekam operaciju )
-da snahe dolaze jedino kad nešta trebaju ( samo njihove matere valjaju, al kad treba nešta napravit il posudit eto ih k meni; pa kad sam to rekla ispala sam najgora na svijetu )
-da se kuruze ne isplati sijat ( to dok platiš oranje, pa tanjuranje, pa sijanje, pa špricanje, i nedajbog nevremena ode sve kjarcu; ja zato kupim kolko mi treba pa se ne zajebavam s nićim )
-da je od svih obavljenih pretraga ikad bila ona zvana kopaloskopija. to valjda kolonoskopija ( ma sve sam nekako zbavila, i gastroskopiju sam izdurala, al ono kad roglja po crevima...rekla sam mu bome – čupajte to van, ja više nemrem durat, a sad viš neke i uspavaju pa to rade, ja sam bome nadrapala ko žuti mačak )
-o odgoju djece ( šta vi mislite, mali šmrkljivac ide u prvi razred i pljuje na sve po kući, i na mater i na ćaću i na babu; e da ja vidim da na mene pljune, prisjelo bi mu, ja velim susjedi – udrite ga, ona veli – ma ne smiju se djeca tuć, e pa onda nek je pljuje )
-o obnovi ( ma ništa od tog ne bude bilo, ja sam predala dvoje tačke papira i nikom ništa, još su bezobrazni kad nazovem, pa sad zovem svaki treći dan samo zato šta su bezobrazni )
-o porodu ( prvog sam najteže rodila jer su mi dali krivu nekciju, umjesto one za otvaranje dobila sam onu za zatvaranje )
A ja ko bistrički bogac prisilno slušam i mislim si – a Bože štete šta nije izmislilo inekciju za zatvaranje usta i kočenje jezika. Da nam svima uši i moždano tkivo ostanu neoštećeni, jer moramo bit tu gdje jesmo.
komentiraj (18) * ispiši * #
10
petak
veljača
2023
Alive and kicking
Dame i gospodo, prvi tjedan druge runde je iza mene.
Rekla bih, uspješno okončan. Ispunjen svim onim divnim ljudima koji su učinili sve da mi olakšaju početak druge runde, bilo da su me vozili ili sudjelovali u fajtu, skupa sa mnom. Neki su se pobrinuli da me dočeka topla kuća i da me dočeka nešto fino za pojesti. Neki prate i tijek druge runde, svakodnevno, onako sa medicinskog stanovišta.
Kao što možete vidjeti, fotka nije filtrirana. Jako se dobro vide podočnjaci ko sarme i podosta iscrpljenosti. Ono što se ne vidi jest osmijeh iza maske, svi smo tamo imunokompromitirani i tu nema zafrkancije.
Hvala svima onima koji su ostavljali poruke podrške, zvali me i davali mi vjetar u leđa. Nemate pojma koliko mi to znači.
Kad bolje razmislim, hvala i onima koji nisu slali poruke i zvali. Samo su složili mozaik koji me uvjerio da im, ovako virtualno, kažem:
ALIVE AND KICKING!
Idemo dalje, već u ponedjeljak.
Voli vas Rossovka, budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.
komentiraj (16) * ispiši * #
09
četvrtak
veljača
2023
Muke po lusteru
Ako ste gledali "Mućke", onda vam nikako nije mogla promaknut epizoda u kojoj Trotteri dolaze sredit lustere neprocjenjive vrijednosti u dvorac nekog tamo trulog plemstva. Jedan su doista sredili za vijeke vjekova - dok su Del i Rodney stajali na ljestvama i držali deku ispod jednog, deda je gore na katu odšerafio drugi. Jel može - može, oni drže deku a luster ispod kojeg nije deka pada na pločice i eksplodira u paramparčad na sve strane.
Nedavno sam, po ko zna koji put, gledala ovu epizodu, i sjetila se slične dogodovštine.
Naime, moj ( sad već pokojni ) bivši svekar imo je blago rečeno pomalo uvrnut ukus za kupovanje rasvjetnih tijela, pa je tako u dnevnom boravku sa stropa visio luster poput ovog iz "Mućki", naravno ne od neprocjenjive vrijednosti neg kupljen ko zna gdje, za neku ćifu. Oprat tu skalameriju bilo je gotovo nemoguće; možda bi se dala recimo skinut pa oprat pod jakim mlazom vode, al ko bi onda prvo sastavio sve predivne kristalne suze koje bi pootpadale pa onda riskiro da ga bubne struja dok spaja skalameriju nazad na strop. Tak da sam ja to stakleno govno, dok smo ko prognanici obitavali kod njega u kući, ajde recimo nastojala čistit šta češće, uz puno ružnih riječi i prolivenog znoja.
Bila je ratna devedesetprva. Sunčana nedjelja listopada; dan ranije proslavili rođendan mog sina, i sad ja nosim tanjur kolača susjedima. Djeca se igrala vani, i par minuta nakon šta su ušli u kuću najednom onaj grozomorni zvuk aviona i dvije ili tri stravične detonacije, vrlo blizu, cijela se kuća stresla. Dok smo se snašli sve je bilo gotovo; istrpali dvije takozvane "krmače" i odletili. Srećom su pale u polje, malo dalje od kuća. Krenem doma; kod susjede dvorište puno gelera od bombe koja je bubnula vrlo blizu kuće, zbilja je neizmjerna sreća šta su se djeca maknula s dvorišta. I sad idem brže kući, i najednom mi samo prođe glavom misao - da nije nekim čudom stakleno čudovište otpalo od siline detonacije?
Pružim korak, ulazim u kuću i brže u dnevni boravak. Naravno da ga nije ni pomaklo; stoji govno na stropu ko da maloprije nije odvalila avionska bomba ne usuđujem se ni mislit koje težine. Ja razočarana, mislim kad je već morala past ta bomburina pa jel ga nije moglo stepst sa stropa da ga više moje oči ne gledaju? Otvaram vrata od spavaće sobe, kad tamo cirkus Kolorado; otpo jedini normalan luster koji je bio u kući. Sad ajde šta je otpo luster, al odvalilo i komad stropa, pun krevet svačegnečeg - jupola, žbuke, žica...ajme majko. A prašine ko u Nagasakiju, samo bez radijacije.
Pa prvo pokupi svo to andrlje šta je popadalo po krevetu, skidaj posteljinu, iznosi madrace klofat van, stavljaj deke prat, usisavaj i jebi mačku mater cijelo popodne dok sam donekle uspostavila reda.
Kupili novi luster i stavili odmah u ponedjeljak. Ja izdaleka probala urgirat da maknemo čudovište iz dnevnog boravka, o mom trošku. Prijedlog je odbijen, jer da šta mu fali, eto i bombardiranje je preživio. Pa sam ga šta gledala šta čistila iduće četri godine, u snu se ne snio onakav glomazan.
( photo by My London )
komentiraj (8) * ispiši * #
08
srijeda
veljača
2023
Sportska prognoza
Moj tajo, moj superheroj volio je nogomet, bio je strastveni Dinamovac.
Volio je odigrat sportsku prognozu; bili su to prapočeci današnjih kladara. Ako se dobro sjećam, na listiću je bilo trinajst parova. I onda on sjedne za kuhinjski stol i krene elaborat.
-I šta sad ja da tu odigram, šta?! Pa prošlo kolo su majmuni odigrali neriješeno a trebali su ih potaracat u crnu zemlju. Šta da ja tu odigram?
Pa onda mumlja sam sebi u bradu, promišlja ko da piše nastavak nekog ruskog klasika i jedva se odlučuje odigrat jedinicu. ( Mama okreće očima i bavi oko ručka. )
-A vidi ove levate! Pa jebate, ja bi im sam zabio bar tri četri gola. I oni takvi aljtravi pobijede prošle nedjelje. A ja sad da odigram da će pobijedit nabušili bi ih ko stare kante. ( Mama diže lijevu obrvu, al još uvijek šuti. )
-E ovi su jebali ježa u leđa ovo kolo. Nema šanse da će dobit. Ili da stavim neriješeno? Pa točno ću poludit od tih parova. ( Mama prebacuje krpu preko ramena i prilazi stolu. )
-Dobro Joso, jel pratiš ti svako kolo? Pratiš, jel tako? I svaki put kad šaraš po tom listiću to je spektakl, ko da atomsku bombu slažeš. Pa znaš ko je bolji i slaži po tome.
Tajo popravlja naočale i sprema se za blaži verbalni delikt.
-Dobro Ljubica, kud se ti sad petljaš ko košulja u guzicu? Šta ti znaš od nogometa? I šta bi ja trebo, šutit ko grob u svojoj kući? I kad si tako pametna, šta ti ne odigraš jedan listić pa da te vidimo?
Mama diže obrvu, sjeda na štokrl, uzima jedan listić sa parovima i pita:
-Šta sad tu trebam?
-Pa odabrat rezultat. Jedinica – pobjeđuje prvi, dvojka – pobjeđuje drugi, nula je neriješeno.
Ona mrtva ladna uzima listić i kemijsku, u roku tri sekunde iskriža brojke po parovima i gurne listić pred taju. On je gleda ko da je sa kruške pala.
-I to da ja uplatim?! Pa ti nisi normalna.
-Samo ti uplati. Pa da vidimo.
Jel možete vi vjerovat da je pogodila rezultate za mislim jedanajst parova? Nije bila neka velika lova jer ih je puno pogodilo to kolo.
Tajo nije htio ni pokazat svoj listić. Samo je od tada popunjavo listić sportske prognoze dok je ona bila na poslu. Navodno mu je ona donosila nesreću.
komentiraj (11) * ispiši * #
07
utorak
veljača
2023
Sretno svima
Gizmo ima devet godina, i krenuo je put Turske, zajedno sa još devet potražnih pasa i četrdeset ljudi specijaliziranih za spašavanje iz ruševina. Bio je i u mojoj Petrinji, nažalost, i u Albaniji.
Gledaš tako to divno, toplo stvorenje koje je u stanju učiniti čudo i spasiti ljudski život, i ne možeš biti a da se ne diviš i njemu i njegovoj trenerici. Sretno, hrabri ljudi; da spasite što više života i vratite se svojim obiteljima u Hrvatsku. Vi ste na ponos svima nama.
I kad već pišem o tome zlu koje je snašlo sve te ljude, ne mogu ne spomenuti ratom razorenu Siriju, za koju je upitno hoće li i kako pomoć stići do nje. Hoće li doći vrijeme da sve usijane glave shvate besmisao rata i smisao života? Čisto sumnjam. U igri je sve osim razuma i ljudskosti. A svi smo krvavi ispod kože, i ništa sa sobom nećemo ponijeti kad dođe vrijeme da odemo iz ove doline suza. Upitno je samo kakav ćemo trag ostaviti i po čemu će nas pamtiti.
Pa dajte više da nas pamte po ljudskosti.
( photo - Luka Šangulin )
komentiraj (12) * ispiši * #
06
ponedjeljak
veljača
2023
I opet...
Danas je neizvedivo pisati o smijehu.
Za stravičnu katastrofu koja je pogodila Tursku doznala sam vozeći se za Zagreb, na drugu rundu moje osobne borbe iz koje želim izaći kao pobjednik. Srce mi se smanjilo za dva broja dok sam, ležeći u sanitetu, čitala poruke prijateljice koja u Turskoj ima i obitelj.
Naša su sjećanja još uvijek svježa, naše su rane vrlo bolne, ali ovo...za ovo ne mogu pronaći riječi.
Ne gledam vijesti, ne gledam slike razaranja i tuge i smrti koja je ovila ljude tamo. Ne mogu. Jer i moje su slike još žive i jake, a neusporedive sa onim što bih mogla vidjeti. Ne mogu, jer znam i osjećam da me stres koji se taložio i taložio i doveo u stanje koje sada vraćam u ono nekadašnje. Trebam svu moguću stabilnost i čvrstinu kako bih izgurala sve što je preda mnom.
Moje misli, molitve i srce su uz sve stradalnike, uz spasioce, uz sve one koji ulažu nadljudske napore da pomognu žrtvama ove strave koja se dešava u Turskoj i Siriji. Uvjerena sam da će pomoć stizati sa svih strana. Kao što sam jutros prenijela u tekstu našeg županijskog informatora - ne zaboravimo pomoć koju nam je Turska uputila u najtežim trenutcima koje smo preživjeli.
I molim vas, po zko zna koji put - shvatite konačno koliko smo krhki, koliko smo maleni i koliko je malo potrebno da se život zauvijek izmijeni i nanese toliko boli.
O dobroti koju sam danas iskusila ću govoriti neki drugi put.
Danas je i moj kutak svemira obavijen tugom zbog silne ljudske patnje.
( photo - 13thLover, Twitter )
komentiraj (8) * ispiši * #
05
nedjelja
veljača
2023
Snivaj mirno...
Samo nam odlaze Petrinjci na put bez povratka. Sve je veća nebeska vojska onih koji su Petrinju silno voljeli, disali, borili se za nju. Koji su Petrinju nosili u srcu kud god su krenuli. Koji su toliko voljeli Kupu i svaku petrinjsku ulicu i ulićku. Koji su smijehom i brojnim anegdotama ostali i ostati će zapamćeni među svima nama.
Otišao nam je i Korejac. Malonogometni klub Petrinjčica izgubio je jednu od svojih legendi. Ma cijela ga je Petrinja izgubila, isto kao što smo izgubili Tonu Fukata prije par mjeseci. Uvijek je s njim bilo i smijeha, i urnebesa, svega onog što svaki pravi Petrinjac valjda ima urođeno.
Naprosto ne želim oprostiti se od njega samo tužnim riječima. Jedna od meni najdražih anegdota vezana za Korejca jest ona kad je krenuo kod susjeda po ražanj za pečenicu. Te je zime pred Božić zapadalo puno snijega, pa je susjeda zatekao kako lopata snijeg oko kuće. Čovjek donio ražanj pa su se malo i zapričali, a onda je Korejac u žaru priče umjesto ražnja uzeo lopatu, nabacio je na rame i krenuo kući. Susjed ga zamolio da mu vrati lopatu, jer da će teško pečenici nabiti na istu, a i on će teško ražnjem očistiti snijeg.
Snivaj mirno, dragi Korejac. Neka je i tebi laka petrinjska gruda, ona koju svi toliko volimo.
( photo – udruga Iks, Korejac i naša šaptačica stablima Nina Panjan sa snimanja spota Happy Petrinja za međunarodni dan sreće, u našem parku )
komentiraj (5) * ispiši * #
04
subota
veljača
2023
Oprez kod maškaranja
Kad god neko spomene karneval, prvo šta mi padne na pamet su one prekrasne Brazilke koje plešu sambu u karnevalskoj povorci.
Ja bi tamo loše prosperirala; kostimi su oskudni a moj gluteus je zapravo gotovo nevidljiv. Tak da nažalost ne bi mogla ni prismrdit onim bijesnim, oskudnim kostimima u kojima one izgledaju fenomenalno, a ja bi izgledala ko da me sklapalo od različitih dijelova kinderjaja.
Al sam zato prigodom jednog putovanja zbora u Dubrovnik obilazila bus obučena u medicinsku sestru. Općejepoznato da oni najluđi uvijek sjede na kraju busa, i tamo sam se i obukla. Kolegica je ponijela onu prastaru uniformu medicinske sestre, sjećate se onih lihtblau oprava na kopčanje koje su išle u glokn i bijele kožne borosane. Podfrkala ja traperice, obukla se i ajmo turneja po busu. Ulile smo i višnjevaču u neku malu flašicu i natakrčile nekako onu cjevčicu za transfuziju, pa nutkale ako je neko anemičan da gutne koji gutljajčić.
Naravno da je u busu bio urnebes, i naravno da se stalo na Vukovoj Gorici ( među nama prozvana Vukova Kožica, šta reći ). Ono, da se popije kava i popuši pet cigareta do idućeg stajanja. Ja jedva nabrzaka smandrljala sa sebe opravu, spustila traperice,, ćapila jaknu i bris van iz busa, da se šta prije dočepam duhana i kave. Zaboravila da su mi na nogama ostale borosane, jebiga.
I stojim ja u redu, i vidim da me ljudi pa onak...pogledavaju ispod oka. Bacim pogled prema nogama, a borosane se bijele samo tako. Tu je meni slabo došlo, al šta sad da radim; dok se vratim do busa i preobujem neću stić ni gutljaj kave popit. Da stvar bude još bolja, u redu je malo iza mene stajo i glumac Filip Juričić, pa malo – malo pogleda u moje borosane.
Kad sam se dočepala svoje kave, rekla sam mu uz umilni osmijeh – frende, glumila sam medicinsku sestru u busu, borosane su iz fundusa bolničke garderobe. Samo se nasmijao, biće je mislio da radim tamo ko čistačica.
Pouka priče glasi – ako se maskirate tijekom vožnje u busu, strogo pazite da prije izlaska van iz busa sve dijelove kostima skinete sa sebe.
Čisto da izbjegnete zblanute poglede na stajalištima tipa Vukove Kožice ili Macole.
komentiraj (8) * ispiši * #
03
petak
veljača
2023
Idemo na nokaut
Sutra je svjetski dan borbe protiv raka.
Ove ga godine doživljavam iz malo drugačije perspektive. Uskoro krećem u drugu rundu borbe sa govnom koje me nemilo iznenadilo u listopadu prošle godine. Prvu rundu okončala sam uspješno zahvaljujući sjajnim liječnicima i osoblju sisačke bolnice, a onda i čarobnim rukama dr Planinića i skrbi i podršci svih mojih sestara sa Ginekološke onkologije 2 ( dakle – Renata, Dijana, Emma, Valentina, Petra, Lorena, Ana Marija, Evelyn, Danica , Elena, kao i svi ostali već nabrojani - hvala vam na svakom trenutku koji ste proveli uz mene, hvala za svu podršku i snagu koju ste iščupali iz mene, a nisam ni znala da je imam ). Druga runda će, čvrsto vjerujem, biti samo modni dodatak prvoj rundi; jedino to priznajem kao rezultat.
Danas mi je moja školska kolegica, moja Goga, donijela teglicu svojeg finog, domaćeg meda od kestena. Da ne kupujem kojekakve drljotine koje sa medom nemaju veze. Njene pčelice skupljaju cvjetni prah u čistoj, netaknutoj prirodi naše lijepe Banije / Banovine, kako vam drago. E sad...zašto nju spominjem? Ona je dvostruka Lavica; ona je karcinom pobijedila ne jednom, nego dva puta. Podnijela je stravične doze kemoterapija. I znate što? Ostala je ona ista vedra, nasmijana, prekrasna žena koju ne vidim često, ali se svaki put nasmijemo do suza. I danas smo se smijale, svemu i svačemu. Pa kad te zagrli takva Lavica i kaže ti – sve će biti dobro, onda se njoj mogu samo duboko nakloniti i reći drugoj rundi– idemo u fajt, jedan na jedan, i ja ću te nokautirati.
Svima onima koji se bore sa strašnim dijagnozama mogu tek poručiti – samo hrabro, niste sami, smijte se u lice svome neprijatelju.
Vama koji nam trebate kao suport...nemojte oklijevati uzeti barem telefon u ruke i upitati – kako si? Ne bojte se odgovora, ni razgovora; u trenutcima takve nadljudske borbe svaka riječ podrške puno znači.
Jer to govno od karcinoma uistinu može biti samo poglavlje u životu, nipošto cijela priča. Da ponovim – jedino pobjedu priznajem kao rezultat.
( fotka – Kronike Velike Gorice )
komentiraj (14) * ispiši * #
02
četvrtak
veljača
2023
Večera za pet, moja verzija
Nekoć davno, dok sam ja odrastala, nije bilo nutele za mrljat na kruh.
Pa se na kruh mrljo ili pekmez od šljiva ( mamin ) ili od šipka ( Podravkin, meni najfiniji ). Naravno, u slučaju da padne sol a ne šećer u tu svrhu se koristio ajvar ( mamin ) ili svinjska mast.
Obzirom da sam trenutno u nastojanju da se barem malo zbuckam, pekmezi otpadaju ko opcija. Radije koristim kobasice, špek i mast. Doista, kad je sama namrljam na kruh nikad mi nije fina ko šta mi je bila fina kad bi je za večeru priredio moj tajo. Masti ni previše, ni premalo; luk sitno narezan pa poprašen crvenom paprikom. To mi je, uz čvarke i luk, bila najdraža večera.
E pa večeras sam se natrpala ko da sam kopala u rudniku. Sad još dodatak u vidu pudinga i koja kruška ili jabuka, da malo razblažim tu mašćobu. Al to kad prodišem, nema smisla da sad odmah trpam. Još će mi slabo doć, a šteta je narušit osjećaj blaženstva koji nastaje sljubljivanjem špeka, kobasice i svinjske masti.
( Vi koji imate lajt večere nemojte mi sad uzet za zlo; samo radim na tjelesnoj masi ).
komentiraj (12) * ispiši * #
01
srijeda
veljača
2023
Nova pravila za korištenje
Svi koji donekle redovito čitaju moje drljobe znaju da se uzaludno pokušavam preobrazit u naprimjer Hajdi Klum uz pomoć raznoraznih čudotvornih krema za lice koje peglaju bore i svaštanešta izmijene pri korištenju.
Do sada nije bilo nikakvih rezultata, iz više razloga. Prvi – možda se ja uopće ne mogu preobrazit u Hajdi; šta ako bi se recimo trebala preobrazit u neku domaću posvudušu? Drugi – kupujem krive kreme, jer očekujem preobražaj u skroz krivu ženu. Treći – euforija me drži tri dana pa se prestanem trackat. I normalno da se onda ni u koga ne mogu preobrazit. Pa nemre krema djelovat u roku sad; jesam samo otvorila kutiju, trenutno me iz špigla gleda spomenuta Hajdi. Malo morgen.
E zato sam sad kupila najnoviju kremu. Obzirom da sam trunčicu smršavila, možda sam se trunčicu više nagužvala u licu. Pa sam u naletu želje da popravim situaciju kupila najnoviju kremu, koja čini čuda, ako je vjerovat onome šta piše na kutiji. Jer ona pegla bore, zaglađuje kožu i učvršćuje je. I sadrži proretinol, hijaluronsku kiselinu i ce vitamin. I štiti od UV zračenja.
Tek kad sam došla kući palo mi je na pamet da sam sve to već pročitala na prijašnjim kutijama. Pa sukladno nastojanju da konačno zategnem lice bez plastičara, koristeći uvijek obećavajuće kreme, došla sam do sljedećih zaključaka:
-nebitno je šta piše na kutiji, jer na svima piše skoro isto - te nova čarobna formula, te antiejdžing krema, te ovo te ono
-uopće se ne trebam opterećivat u koga ću se preobrazit; navrla na Hajdi pa ne znam sjašit. šta fali naprimjer Džejlo ( dobro, tu mi fali gluteusa al sad govorimo o licu, jel tako )
-obzirom da neću očekivat preobražaj u Hajdi, ona krema nikako ne može bit kriva
-moram održat euforiju na nivou barem dva tjedna, jer trackanje od samo tri dana a dalje krema stoji na vešmašini i plaši pauka Đuru očito ne daje rezultate, znači trackat redovito i to ne pred ogledalom, tako da kad se nakon dva tjedna pogledam u špigl ostanem zblanuta jer će me iz špigla gledat skroz novo, nepoznato lice bez bora
Ne znam jedino jel taj ce vitamin iz kreme djeluje na boju kože, da ne budem žuta ko limun il kiseli kupus. O narandžama neću ni mislit.
komentiraj (6) * ispiši * #
