Samo je jedan Dom...

Ovako u dvadeset i prvom stoljeću izgleda željeznička postaja u gradu udaljenom od Zagreba tek pedesetak kilometara.

Odavno ovdje nema žamora putnika, nema zviždaljke prometnika koji najavljuje početak putovanja, nema tutnjave nekadašnjeg starog ćire kojeg bi strojovođa zaustavio da se ljudi ukrcaju i krenu na put. Djelomično devastirana u ratu, a sada iza brojke od 16000 potresa – tako su barem rekli – zgrada nekadašnje željezničke postaje na najboljem je putu da se uruši. Dvije male breze rastu iz njenog krovišta, pored kolosijeka koji nikuda ne vode.
Toliko o revitalizaciji, toliko o brizi za nas koji uporno i tvrdoglavo ostajemo u Petrinji. Neki u kontejnerima, neki u oštećenim kućama, kako tko. Ali ostajemo.

I dalje tvrdim da samo jedno mjesto na svijetu možeš zvati domom. Možeš putovati, odlaziti, boraviti negdje drugdje, ali samo je jedno mjesto dom. Onaj kojem se raduješ i sa čežnjom o njemu razmišljaš kad nisi tamo.
Sjećam se lukova na brestovskom mostu koje je progutao vihor rata. Kad god bih ugledala lukove vraćajući se u Petrinju sa mora ili izleta pomislila bih – konačno sam doma. Pa kad sa mosta pukne pogled na kupalište, svetog Lovru...nema mjesta na svijetu, ne postoji drugo mjesto koje bih nazvala domom.

Tome učimo našu djecu – da je Petrinja, ovako izranjavana i ostavljena da sustavno propada godinama, njihov dom. Moji najdraži frajeri uvijek kažu da im je bilo lijepo na moru ili zimovanju, ali jedva čekaju da stignu doma.
Koliko god je teško, koliko god je bolno, koliko god je riskantno odgajati djecu u ovakvim uvjetima, beskrajno sam ponosna na sve mlade obitelji koje su ostale u Petrinji i uče svoju djecu da je to jedini dom kojeg imaju.

I zato će Petrinja opstati kao grad. Koliko god bila uništena, dok god njenim ulicama kroče djeca ( doista ne centrom grada, jer tamo i dalje vrište žute table ) Petrinja će opstati.
Čovjek u srcu ima mjesta samo za jedan dom, samo za jedan rodni grad i samo za jednu domovinu.