That's Amore

Ova je fotografija stara šezdeset i šest godina. Uhvaćeno okom kamere dvoje nasmijanih mladih ljudi na nasipu uz Petrinjčicu, u šetmji. Ona je imala 18, a on 23 godine.

Današnjoj mladosti teško je objasniti da su postojala vremena kada nije bilo mobitela ni društvenih mreža. Morao si skupiti hrabrosti da bi nešto rekao ili prišao djevojci koja ti se sviđala.
Mladić sa fotke vidio ju je prolazeći kroz Brezje, putem prema kući. Ona je stanovala u kući njegovih kumova, išla je u Učiteljsku školu. Pogled po pogled, razmijenjeni osmijesi, riječi, pa onda odlazak na sladoled ili u šetnju.
Dogodila se ljubav. Nisu vidjeli dalje od nosa, ni jedno ni drugo. Sjećam se kako mi je jedan od njenih školskih kolega jednom prilikom rekao – ona je bila jedna od najljepših cura na školi, ali nije vidjela nikog drugog osim njega.

Vjenčali su se i krenuli od ničega. Napravili kuću i isprva imali beštek i tanjure po nekoliko komada. Njena mama bila je silno ljuta na nju, jer je očekivala da će mlada ljepotica nastaviti školovanje u Zagrebu, a ne udati se tako rano. Rođenjem unuka otopila se njena ljutnja.

Ljubav je valjda najmoćnija sila u svemiru. Što drugo nego tako nešto može spojiti dvoje mladih ljudi i načiniti ih slijepima za sve ostale djevojke i mladiće koje su susretali?

( moji roditelji, Ljubica i Josip, na petrinjskom nasipu 1957. godine )