Umorna sam. Ne od svoje borbe; od teških udaraca koje život nanosi ljudima, ne dajući im niti najmanju priliku da bilo što promijene.
Dok sam iza terapije čekala sanitet, ušao je u čekaonicu mladi čovjek. Izgledao je silno iscrpljen. Obratio mi se, upitavši – oprostite, znate li gdje je ovdje patologija? Uputila sam ga da se javi sestri koja je sjedila u svojoj sobi. Pokucao je na vrata, ponovio pitanje i dodao – došao sam po bebu.
Sestra je ustala i povela ga kroz hodnik prepun sunca. Hodao je za njom, a meni se činilo da se ispod mene otvara pod i guta me, poput živog pijeska. Sjetila sam se sa koliko sam radosti i uzbuđenja pripremala sve za dolazak novog života u moj dom. Svoga poroda i muke iza koje sam u ruke primila svoga sina. Bezuvjetne ljubavi koja me preplavila poput plime. Jer tako se voli to sićušno biće. Tuga me obavila poput plašta zbog meni nepoznate žene koja je doživjela najbolnije što žena može doživjeti, kao i zbog muškarca koji je u bolnicu stigao bez buketa cvijeća i one ljupke košarice u kojoj će ponijeti majušno biće u njihov dom.
I kao da mi te turobne misli nisu bile dovoljne, slučajno sam nakon nekog vremena, u krivom trenutku, pogledala prema van i ugledala ga kako kroz neka druga vrata unosi maleni bijeli lijes. Suze su mi zaslijepile pogled, i nisam ih ni pokušavala zaustaviti. Pustila sam ih neka se slijevaju, slane i prepune tuge zbog jezivog bola koji je snašao dvoje mladih ljudi.
Kad sam se smirila, krenula sam malo pogledati vijesti. Pa pročitam da je zbog nedostatka dokaza oslobođen okrivljeni za smrt dviju sestara u teškoj prometnoj nesreći. Ne ulazeći u njegovu krivnju, ne ulazeći u nedostatak dokaza ulazim samo u činjenicu da su roditelji sahranili djevojke stare 18 i 22 godine. Tko god da ih je iščupao iz zagrljaja njihovih najdražih, ne može ničim oprati strahotu koju je učinio i nosi strašan teret na duši, i tek će ga postati svjestan, onda kada za to dođe vrijeme. Osvijesti se kada se suoči sa samim sobom, sa onim što je učinio, sa nezemaljskim bolom koji je nanio drugim ljudima. Doći će trenutak za osvještenje, samo biti će prekasno. Dva nasilno uzeta života nitko ne može vratiti, niti jedan sud; strašan je teret na njegovoj duši, tko god on bio.
Sjedim, umorna od čekanja i od teških sudbina. Ponizna i zahvalna što imam priliku boriti se za život.
Post je objavljen 20.02.2023. u 19:19 sati.