Samo nam odlaze Petrinjci na put bez povratka. Sve je veća nebeska vojska onih koji su Petrinju silno voljeli, disali, borili se za nju. Koji su Petrinju nosili u srcu kud god su krenuli. Koji su toliko voljeli Kupu i svaku petrinjsku ulicu i ulićku. Koji su smijehom i brojnim anegdotama ostali i ostati će zapamćeni među svima nama.
Otišao nam je i Korejac. Malonogometni klub Petrinjčica izgubio je jednu od svojih legendi. Ma cijela ga je Petrinja izgubila, isto kao što smo izgubili Tonu Fukata prije par mjeseci. Uvijek je s njim bilo i smijeha, i urnebesa, svega onog što svaki pravi Petrinjac valjda ima urođeno.
Naprosto ne želim oprostiti se od njega samo tužnim riječima. Jedna od meni najdražih anegdota vezana za Korejca jest ona kad je krenuo kod susjeda po ražanj za pečenicu. Te je zime pred Božić zapadalo puno snijega, pa je susjeda zatekao kako lopata snijeg oko kuće. Čovjek donio ražanj pa su se malo i zapričali, a onda je Korejac u žaru priče umjesto ražnja uzeo lopatu, nabacio je na rame i krenuo kući. Susjed ga zamolio da mu vrati lopatu, jer da će teško pečenici nabiti na istu, a i on će teško ražnjem očistiti snijeg.
Snivaj mirno, dragi Korejac. Neka je i tebi laka petrinjska gruda, ona koju svi toliko volimo.
( photo – udruga Iks, Korejac i naša šaptačica stablima Nina Panjan sa snimanja spota Happy Petrinja za međunarodni dan sreće, u našem parku )