23
utorak
siječanj
2024
Meteoalarmi
U davnim vremenima, dok još nije postojo pojam raznobojnih meteoalarma, svi smo znali da će snijeg zakrmačit u prosincu, da će bit i poledice i lopatanja ( i to žešćih količina snijega ) i da će bit hladno sve do veljače.
Sjećam se da je jedne zgode moja ispaćena roditeljica podranila u dućan po debelom minusu, i nikad nije ustanovljeno šta joj je došlo da na noge nabije bratove kanađanke ( mislim, nosila je broj 38 a on 42 ). Dobro, moguće je da je obula neke debele čarape pa nije mogla obut svoje zimske cipele.
Uglavnom se slamazdrala nizbrdo kad je prešla prugu, razbila se ko sijalica i nije se mogla dić. Probavala, noge proklizavale, i imala ludu sreću šta je naišo naš susjed i manirima šlepslužbe je doveo do kuće. Ušepala unutra i dala sljedeću izjavu:
-Da me niko ništa nije pito. A ti ( to ja, naravno ) šibaj u dućan po kruh, mlijeko i paštetu i pazi da se ne razbiješ.
To je bila tek naznaka meteoalarma, riječi – pazi da se ne razbiješ. Ona je šepala dva dana, a ja sam proklizavala do dućana umjesto nje dok led nije otpustio.
Grtalice bi prošle tu i tamo, a tek u novije vrijeme povećalo se i kretanje grtalica ulicama usljed povećanog broja auta.
Pa taman razlopataš dvorište do ceste, eto za deset minuta male grtalice po nogostupu i najebe pred vrata kubik snijega. Jedva to razlopataš, eto za deset minuta velike grtalice po cesti i opet nasere novi kubik baš tebi pred vrata. Onda popizdiš i ostaviš sve nek stoji do ujutro, pod uvjetom da snijeg i dalje krmači.
Sjećam se i nekih zima kad su temperature išle ispod minus dvadeset. Majkosvetabožja. Jednu takvu zimu mama je bila u toplicama, ja sam bila maturantica, i srećom smo imali kamin u šlafcimeru koji je imo ogromno ložište. Pa ga natrpam dupke punog, kad dođem doma još uvijek je vruć i ima žere, pa zatvorim vrata od šlafcimera i ložim peći u dnevnom boravku i kuhinji. Zgrijem jelo i jedem pred teveom ko grofica, ubijem oko i onda u šupu po petnajst rudnjaka drva za trpanje do iznemoglosti u sve tri peći. Jačina meteoalarma zapravo se određivala sukladno broju unešenih rudnjaka, kubikaži razlopatanog snijega i broju napravljenih pirueta dok na minus dvadeset proklizavaš po cesti, bez Milke Babović da komentira doskoke i jel bio dvostruki il trostruki tulup kad ošineš jer nisi pazio.
Sad padne deset centimetara snijega, dnevna temperatura minus tri i eto alarmantnog upozorenja o opasnim vremenskim pojavama, opreznom kretanju i čemu sve ne. Kaže – toplo se obucite; pa eto ako niste do sada – toplo se obucite i ložite peći. Nikud u kratkim rukavima, molim vas.
komentiraj (18) * ispiši * #
13
subota
siječanj
2024
Dobro jutro
Starije generacije sjećaju se da su svi vojno sposobni muškarci s vremena na vrijeme dobivali pozive za ničim izazvane nenadane uzbune a onda i vojne vježbe. Nije da ih se baš puno pitalo; dindon na vrata u neko nedoba i ajmo dečko, pokret.
I desi se tako jedne zgode da je moj tajo bavio koljevinu kod svog brata u Gajevoj. Svake je godine ritual bio isti, isto ko i ekipa. Kad završe sa mesom, onda lagano večera i rad na unošenju veće količine kuvanog vina, tad su zime bile daleko žešće nego sad pa se dobro nasmrzavalo cijeli dan vani oko stola. Srećom je tetak imo fiću, pa nisu morali takvi ugrijani kuvanim vinom po studeni pješačit doma.
Pa je tajo u teško nedoba, možda oko dva ujutro, došo doma, malo nas i razbudio jer kuvano vino zna malo nenormalno djelovat na koordinaciju pa je lupo vratima, ispadale mu stvari i onda i drvo koje je kreno stavit u kamin. Ušuško se i zaspo snom pravednika.
Kadli negdje oko četri ujutro dindon na vratima. On ne čuje, mama se diže. Otvori vrata, vani điber sa pozivom da se tajo izvoli nacrtat u sedam nula nula na zbornom mjestu tu i tu. Kaže mama – on je friško sa koljevine, dajte meni taj poziv jer ga moram u ovakvoj situaciji jako oprezno budit.
Pa naložila vatru u kuhinji, priredila mu uniformu, skuvala kavu i krenula u akciju buđenje onog koji je lego prije dva i pol sata. Akcija uključuje ulaženje jedno deset ( ako ne i više ) puta u sobu, lagano drmusanje i istu rečenicu – Joso, ajde se molim te digni, dobio si poziv za vježbu, kava je skuvana. On se prvo prevrće, pa mumlja, pa psuje jer da šta mu ne da mira i da jel normalna, a onda konačno ustaje izbezumljen. Odlazi u kuhinju bijesan ko ris, pije kavu i veli – jebote sad se još moram i brijat. Mama ga pokušava odgovorit od akcije brijanje, kud slabo vidi tud je nenaspavan, al ne da on ni čut.
-Šta se ti petljaš kud te ne treba? Valjda ja znam jel se trebam brijat il ne. Uostalom ja se nažmirećke mogu obrijat.
Naravno da se porezo do kosti, jedva zaustavili krvno stradavanje jer je krvarilo ko da nikad stat neće. Pa popio kavu do kraja, obuko uniformu i otputio se pješice na zborno mjesto. Srećom je naišo neki njegov kolega s posla pa ga povezo, jer mu je zborno mjesto bilo fajn daleko.
A onda je na zbornom mjestu usljedilo veliko finale – poklizno se i zabauljo, i u tom bauljanju padnu mu naočale i razbiju se. A on bez naočala vidi otprilike ništa. Dok je čučo i psovo i spremo okvir od naočala, u zao čas prišo mu mamin direktor samo da ga pozdravi, znali se sto godina ( a imo je neke čvarke i činove, ne znam koje ). Obzirom da je obnevidio i da ga uopće nije prepozno, moj tajo uputio mu je u cik jutra malo nezgodnu rečenicu:
-Jebalo te dobro jutro. Imaš ti sreće pa nemam bojevu municiju, prisjelo bi ti dobro jutro.
Čovjek se počeo smijat, skužio šta je na stvari, pa reko svoje ime i prezime, a tajo se ispričo jer da je sjebo naočale i ne prepoznaje ni ljude, ni mjesto.
Godinama su se smijali od toga. Doista, imo je i sreće šta je dobro jutro tako poželio nekom poznatom; da je bilo drugačije, mogo je možda završit i u bajboku.
komentiraj (26) * ispiši * #
08
ponedjeljak
siječanj
2024
Sretno u novoj školi
Davnih godina, u prvi razred osnovne škole sam krenula u neuglednu zgradicu koju smo svi zvali baraka.
To je ona uistinu i bila; malene učionice, prastari toaleti i miris kojeg imaju stare ruinirane zgrade. Jedino što je bilo dobro jest činjenica da sam do barake imala tri minute hoda, dobre prijatelje u razredu i najbolju učiteljicu.
A onda je počela izgradnja nove školske zgrade, odmah pored barake. U mojim dječjim očima zgrada je izgledala nestvarno veliko. Izrazla je moderna, velika škola sa posebnim dijelom za niže razrede, velikom dvoranom i prekrasnim učionicama. Sjećam se da je na dan otvorenja nove škole u prosincu jako padao snijeg, i da smo danima poslije svi bili prehlađeni.
Škola i danas stoji, dograđena je iza potresa i u njoj prve ljubavi i radost odrastanja imaju neke nove generacije.
A danas je u Petrinji svoja vrata otvorila blistava, prekrasna, nova zgrada Prve osnovne škole, sagrađena točno preko puta stare zgrade koja je teško stradala. Izvana izgleda predivno, a vjerujem da je jednako lijepa i iznutra. Naša djeca više neće morati biti „gosti“ u ostale dvije petrinjske škole i prvačići neće više putovati na nastavu u malu školu u Hrastovici. Sigurna sam da su jutros sa puno radosti i uzbuđenja stavljali školske torbe na leđa.
Što im poželjeti osim dane ispunjene radošću i bezbrižnim odrastanjem? Danas nećemo o sigurnosti kretanja na putu do škole, ipak je ovo za njih poseban dan. O sigurnosti kretanja sve je već rečeno, i nadajmo se da će sve ono što predstavlja ugroze pješacima što skorije postati prošlost.
Sretno našim malim i velikim đacima, njih 349 sjedit će u novim školskim klupama. Djeca su budućnost našeg grada.
komentiraj (19) * ispiši * #
