27
srijeda
rujan
2023
Papica za dečke
Da ne ispadne da bljezgaram samo o ženskim problemima i situacijama. Išla sam tražit neki recept na stranici kod Crochefa, kadli ispod recepta koči se članak pod nazivom „Top deset namirnica za povećanje penisa“.
Onda sam ga išla otvorit, da znam šta može pomoć ako slučajno nekom poznatom zatreba pa da znam preporučit, a ima tu i video sa nabrojenim namirnicama. Evo dragi muškarci šta je tu sve nadrobilo, pa se izvolte pridržavat ukoliko ste mišljenja da trebate poradit na, kak bi se to moglo nazvat, kritičnoj masi il hidraulici. Nisam muško pa mi je teško pronać prave riječi, šta da drugo kažem.
Kaže na samom početku – smokve; navodno su pune nekakvih aminokiselina koje povećavaju seksualnu energiju i libido. Još ja mislim šta se koju vražju mater onaj filmić iz kamenog doba zvao „Grčke smokvice“, sjećam se da su dečki iz razreda išli to gledat u kino cijeli vikend, dvaput dnevno. Eto zašto su spominjali smokve; znači našibaš se smokvi i libido bude takav da od prodavačice na kiosku vidiš Barbiku 90-60-90 i spreman si riskirat goli život da bi joj objasnio zašto držiš ceker s prednje strane jakne ( ono, kud ćeš takav našiban smokvama hodat sa ispupčenjem u hlačama, još da misle da si manijak jebote ).
Dalje – kokošja jaja, za koja svi znamo da su puna bjelančevina al ne znamo da podižu razinu hormona. Divno; samo udrite po jajima i podiće vam se hormoni gore nego tlak kad gledate utakmicu. Ak ste si onak bezvoljni…ma odma u dućan po friška jaja i deknite pet – šest komada, da vidiš kad hormoni krenu ( dobro, možda malo i podrigivanje il vjetrovi, al nemre sve bit idealno, jel tako ).
Lubenica navodno opušta krvne žile pa krv lakše odlazi tamo kud treba. Je da ćete visit na veceu nonstop kad maznete pola lubenice, al žile će vam se opustit do te mjere da ćete opet hodat sa cekerom ispred sebe kud god išli, da ne spominjem da nećete znat jeste pošli il ste došli.
Bosiljak isto poboljšava cirkulaciju i samim time dotok krvi u područje koje želite bolje prokrvit. Trpajte ga u sve šta jedete i bićete prokrvljeni ne samo u donjem katu neg naskroz.
Bademi su navodno prepuni masnih kiselina koje pak podižu razinu muških hormona. Sad sam malo i zabrinuta; jel to znači da će nama ženama narast brkovi i da ćemo predlakavit ako jedemo bademe? Ajmo onda mi žene za svaki slučaj obustavit konzumaciju, a muški dio populacije – hešteg samotrpaj.
Banane veli isto podižu libido i povećavaju erektilnu funkciju. E pa šta sam ih jela – jela sam ih; piću ja kalij u tabletama, oću još ja morat nosit ceker ispred sebe il na glavi usljed libidoznih situacija, radi jebenih banana?
Češnjak isto tak zbog sastojka alicina poboljšava cirkulaciju i čini nered u donjem katu. Pa sad sam u još većem šoku; ja češnjaka pojedem na godišnjoj bazi za pola moje županije, a cirkulacije ne da nemam nego je za mene pojam cirkulacije potpuno nepoznat. Ja usred ljeta spavam u flafi čarapama jer su mi noge hladne ko led. Al dobro…ja sam žensko, možda na muškarce češnjak udara skroz drugačije.
Kamenice isto tak dižu razinu testosterona i povećavaju libido. Eto vam odgovora zašto ljudi sa morskih obala slove za najveće zavodnike - jedu uneznano te školjketine i žene padaju ko na poledici. Šta ćete napravit po tom pitanju vi kontinentalci koji ne znate živjet bez kobasica i špeka - e to ne piše jebiga.
Dalje navodi tunjevinu, punu nekog vražjeg enzima koji djeluje na prokrvljenost, i lososa koji vrvi omega tri masnim kiselinama, a one pak osnažuju tkivo tog tamo donjokatnog organa.
Sad znate šta trebate jest. I nemojte nizamajkubožju sve zbiksat zajedno, jer vam sjedenje na vece školjki ne gine. Ajde zamislite utrpat u sebe istovremeno lubenicu, smokve, jaja i kamenice, pa ima da vas nema. Znači dozirat sastojke, ovisno o situaciji i željama, i pretvorićete se u Kazanovu par ekselans.
E da, obavezno si kupite i ceker. Kamuflaže radi.
komentiraj (22) * ispiši * #
25
ponedjeljak
rujan
2023
Propade mi ambasadorstvo / ima cinka i sa drugog linka
Eto mi je propala prilika da na svojoj skromnoj stranici budem, kako sami to nazivaju, ambasador izvjesne tvrtke koja se bavi prodajom poprilično skupih dodataka prehrani.
Kupila ja od njih cink u kapima, da malo dignem imunitet i svaštanešta. Naručila telefonski, sve pet, pa kasnije išla još malo pogledat šta sve imaju u ponudi. I dođem do kraja stranice, kadli tamo piše – želite li biti naš ambasador, prijavite se.
Kliknem ja na kućicu „prijavi se“, e tu me traži neke opće podatke i broj pratitelja na fejsbuku i instagramu. Ajde upišem ja broj pratitelja, i već tu mi je jasno da od ambasadoriranja neće bit ništa. Jer činjenica jest da me čita puno više ljudi nego šta je oficijelni broj pratitelja. A nemam ni zanimljive fotke, nemam silikona ni umetaka; šta mislite kad su otvorili moju skromnu stranicu pa ugledali fotku gaća sa motivom Betmena i Sofiju Loren kako u nevjerici bulji u cicke Džejn Mensfild? Otkud oni znaju da su to samo fotoilustracije za moje volšebne pričuljke stare par godina i ponovno objavljene? A i ako su krenuli čitat, sto posto su pomislili da sam gadno nepismena jer eto sirota pišem u nekakvom jebenom slengu. Pa šta će im takav ambasador za njihove fensi artikle?
Kadli eto meni meila, i to na engleskom, u kojem oni meni kažu: „Helou, hvala vam na registraciji. Odlučili smo ne surađivati s vama, ali obavijestićemo vas ako se išta promijeni. Ugodan dan, blabla."
Obzirom da ja ne mislim da se engleski na kruh maže, odgovorim ja gospodi, na savršenom engleskom: „Hvala vam na negativnom odgovoru. Ako smijem pitati, iz kojeg ste razloga odlučili ne surađivati sa mnom? Uistinu bih željela pročitati odgovor. I vama ugodan dan. Iako mislite da nisam dovoljno stručna za neku vrstu suradnje, barem znam odgovoriti na vaš mail na engleskom.“
Nisu mi odgovorili. Šta će odgovarat nepodobnom ambasadoru, jel tako? Pa ne prati mene dvjestosedamdesetosamhiljada ljudi pa da im budem možda zanimljiva.
A ne znaju da bi vi svi, samo zato šta me volite čitat, u slučaju potrebe kupili njihove proizvode.
Ovako im više ni ja neću kupit jebeni cink. Nek ga sami piju.
Reklo bi u bećarcu:
Ima cinka i sa drugog linka,
ovaj neću ni da dadu vreću. ( @ morska, hvala na inspiraciji za dodatak :) )
komentiraj (20) * ispiši * #
19
utorak
rujan
2023
Potop
Davnih godina, točnije kad sam imala trideset i tri, išla sam na testiranje za terenskog prevoditelja za jednu inozemnu tvrtku.
Uopće nisam razmišljala o tome da ljudi kojima ću prevodit neće slušat samo moje znanje jezika. Pojma nisam imala da i te kako paze na odabir odjeće i još svaštanešta nevezano za znanje jezika.
Par mjeseci prije toga umrla je moja mama i ja sam još uvijek nosila crninu. Znači crna dolčevita, crna suknja malo iznad koljena, crni kaput i čizme...crna ko najcrnja noć. Dijametralno suprotna bila je moja boja kose, tad sam se farbala u crveno ( doista ne ono tehnopartinaglocrveno, ali crveno ) pa sam i nokte nalakirala nekim tamnim lakom, iskreno rečeno ne sjećam se boje. Srećom nisam nikad bila sklona nekom žešćem šminkanju, malo maskare i pudera i to je sve.
Ušla ja unutra, odradila poprilično zahtjevno testiranje i kažu mi – možete li pričekat vani par minuta. Ja izlazim, i kroz glavu mi prolazi – nisi prošla. Al ne znam si objasnit zašto, jezično je sve prošlo savršeno. Ubrzo me jedna od tih tamo članica komisije zove unutra; kad sam sjela kaže mi – jako mi je žao šta vam moram reći da niste prošli. Jezično je bilo savršeno, dapače – vrlo ste snalažljivi i niste nesigurni, govorite savršeno, bez akcenta, kao da ste rođena Britanka. Ali...prevoditelj mora biti takoreći neprimjetan u prostoru, dakle njegova je uloga da poput sive eminencije prevede što treba i to je sve. A vi nipošto niste nezamjetni. Razmislite malo o tome, pa možda bude još prilike za neku suradnju.
Izašla ja van, plačem ko ljuta godina; nadala se poslu, znam koliko znam i sjebe me šta? Boja kose, noktiju i odjeće, eto šta. Dolazi i tramvaj, ja tu već toliko blekećem da ne vidim kud hodam. ( To je recimo moj problem – ne plačem često, al kad krenem to je opći potop. ) Stropoštam se na sjedalo, blekećem još jače. Nekontrolirano. Kad osjetim takva šmrkava i razbleketana da me neko dira po ramenu. Kontrola karata. A ja kartu imam negdje u taški, al je nisam pocvikala. Ridam ja i dalje, kopam po torbi da nađem maramice i tu jebenu kartu, pa da čovjeku objasnim šta me snašlo i zašto mi karta nije pocvikana. Kadli on izvadi papirnatu maramicu, pruži mi je i kaže – gospođo, nemojte molim vas ništa tražit, primite moju iskrenu sućut. ( Možete mislit koliko sam bleketala i našta sam ličila kad je tip pomislio da mi je neko umro. ) Ode on dalje, ja ostala blejat na sjedalu. Do autobusnog kapci ko sarme jebote.
To mi je jedna od najčudnijih životnih zgoda.
( Na testiranje sam išla ponovo nakon par mjeseci, ovaj put u nekoj golubljesivoj košulji i crnim hlačama, kratkih nenalakiranih noktiju, sa istim znanjem jezika, i prošla. Kontrole u tramvaju nije bilo, a taj put sam pocvikala kartu. )
komentiraj (24) * ispiši * #
18
ponedjeljak
rujan
2023
Hey Joe...
Sva sam si neka čudna. Možda je najprikladnije reći – osjećam se poput ispuhanog balona.
Teško je životno razdoblje iza mene. Rujanski su dani za mene uvijek teški, kao i za sve ostale Petrinjce; irealne slike proživljenog zla koje se svake godine vrate, htio ti to ili ne. Sjećanje na krasnu kolekciju gramofonskih ploča koju je tko zna tko razvukao tko zna kamo; mojeg Claptona, Rolling Stonese, Deep Purple, Azru, Bijelo dugme...pa i ovog samoukog ljevaka gitarista koji je „Hey Joe“ snimio one godine kada sam se ja rodila. Moj brat ga je fantastično skidao, sve njegove solaže, a puno godina kasnije moj junior ga je pjevao u rijetko dobrom rock bandu koji je kasnije promijenio vrstu glazbe.
A Jimi Hendrix? On je bio virtuoz, psihodelik, čudovište na gitari. Nešto sam ga se naslušala dok je brat skidao njegove rifove. Jimi je umro 18. rujna 1970. sa 27 godina, živio je divlje i brzo. Kao da je slutio da neće doživjeti neke zrele godine.
Sve ovo izgleda nepovezano, jelda? A povezano je – i sve ono što sam proživjela zadnjih desetak mjeseci, i rat koji mi je uzeo najljepše godine, i glazba koja je oduvijek bila moje utočište. Sve je to kaleidoskop mog života.
Čuvajte u sjećanjima čak i one najbanalnije trenutke radosti. Dobro će vam doći kad vas umori život.
komentiraj (18) * ispiši * #
16
subota
rujan
2023
Krvavi petrinjski rujan...
Rujanski su dani oduvijek Petrinju ovijali tracima ranojesenjeg sunca, berbom grožđa i petrinjskim pjesmama koje bi se pjevale po završetku berbe.
Rujan 1991. donio je Petrinji dane pakla, razaranja i smrti, nezapamćene kroz povijest grada lipa obgrljenog zelenim rukama Petrinjčice i Kupe i vinorodnim brežuljcima. Ratni vihor prekinuo je brojne živote i zauvijek izmijenio tolike sudbine.
16. rujan bio je zasigurno jedan od najtežih dana, i crnim je slovima upisan u stranice petrinjske povijesti. Na položajima oko Nove bolnice i Vile Gavrilović zarobljeno je i strijeljano sedamnaest pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. Četrdesetak ranjenih civila i gardista doveženo je u sisačku bolnicu. Stravičnu je sudbinu doživio gospodin Stjepan Komes, koji se na središnjem gradskom trgu rukovao sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom prilikom njegovog prijašnjeg posjeta Petrinji; nakon nečovječnog mučenja ruka mu je odrezana, a on je preminuo od teških ozljeda i krvarenja.
598 petrinjskih života progutao je vihor rata.
Samo, ne može se ubiti Grad.
Mogu se slomiti lukovi Njegovih mostova koje sam toliko voljela. Mogu se srušiti tornjevi Njegovih crkvi. Mogu se razbiti izlozi Njegovih dućana. Mogu se ubijati Njegovi stanovnici. Mogu se spaljivati Njegove kuće i vrištati u nebo dok gore. Ali Grad se ne može ubiti.
Grad koji je postao prije toliko stoljeća i preživio toliko osvajača i razaranja ne može se izbrisati sa lica zemlje. On naprosto strpljivo čeka da prođe uragan zla, i u samoći vida svoje rane sve dok ne dođu ljudi koji će Ga voljeti. Čeka da dođu neka nova djeca, koja će sjediti na klupama u parku, gledati lipe Ilirke koje su posadili Napoleonovi grenadiri, i moćno stablo gingko bilobe koje se uzdiže visoko iznad parka, prosipajući ujesen najljepši žuti tepih koji sam ikad vidjela ispod svoje prekrasne krošnje. Čeka da se iz nanovo izgrađenih kuća, koje su vrišteći gorjele, opet začuje dječji plač i smijeh.
Grad nosiš u srcu kud god da odeš. Ovijaš Ga svojom silnom tugom i ljubavlju, i tako skriven duboko u tebi ostaje onakav kakav je bio prije strašnog razaranja. U tvojim mislima i snovima Njegove su kuće pune života i smijeha; nema zadaha smrti, slomljenih krošanja i nagorenih ruševina. Nema stravične tišine koja je zavladala nakon što je utihnula rika topova; u tvojim mislima i snovima zrak je ispunjen lepetom krila i cvrkutom svih Njegovih ubijenih ptica.
Kada Mu se konačno vratiš, nakon godina izbivanja, grliš svaku Njegovu ranu, otireš i svoje i Njegove suze, grliš stabla lipa koje nigdje tako zlatno i mirisno ne prosipaju svoj prah kao na stazicama tvoga djetinjstva i života.
Neka se nikada nigdje ne ponovi pokušaj ubijanja Grada kakav je preživjela Petrinja u rujnu 1991. godine.
komentiraj (16) * ispiši * #
13
srijeda
rujan
2023
Peti element
Svakodnevno svjedočimo silovitoj demonstraciji bijesa Majke Zemlje.
Požari, potresi, poplave...ljudske žrtve koje se broje u tisućama poginulih i ranjenih. Očajni ljudi koji su u sekundama ostali bez svojih najmilijih i onoga što su imali. Životi su im nepovratno promijenjeni.
Nije to zlo pokrenuto samo od sebe. Koliki nuklearni pokusi, korištenje oružja strahovite razorne moći za koje nam nitko ne može garantirati što sve sadrže, zagrijani oceani prepuni plastike, životinjske vrste ili istrijebljene ili pred istrebljenjem. Eto to je svijet u kojem živimo, nažalost. I sami izloženi opasnosti da budemo izbrisani sa lica Majke Zemlje.
A što mi činimo? Baš ništa. Oni moćni, koji u rukama imaju sudbine svih nas, govore jedno, misle drugo, a rade treće. Oni bi možda nešto mogli i izmijeniti, jer imaju moć da izmijene. A mi obični, mali ljudi pokušavamo kao razvrstavati otpad ( a i to kako tko ), zgrozimo se kada putem medija doznamo za neku novu prirodnu kataklizmu i to je sve. Dijelimo fotke užasa sa natpisima „Pray for Turkey/ Morocco/ Libya“.
U svakodnevnici i dalje grizemo jedni druge, trujemo sami sebe i sve oko sebe kojekakvim glupostima i sve je manje ljudskoga u nama. Pa pogledajte samo komentare ispod članaka po portalima i po društvenim mrežama. Toliko mržnje, toliko zloće, toliko ružnog bljuvanja žuči. A svi smo ljudi, krvavi ispod kože, sa svojim vrlinama i manama; nema savršenih. Zar je toliko teško biti čovjek drugome čovjeku? Gledati sebe u svakom ljudskom biću koje ti dolazi u susret? Pa ako smo već dovedeni u situaciju da živimo u vremenu prepunom užasnih prirodnih katastrofa, ne svojom krivnjom, možemo li barem biti ljudi jedni drugima? Život ima krhkost fine kristalne čaše; jedan krivi pokret i nepovratno se rasprsne na tisuće nespojivih komadića.
Zemlja, voda, vatra i zrak četiri su osnovna elementa potrebna za život. A toliko nam nedostaje peti element, onaj koji spaja i ima u sebi nadnaravnu moć.
Nazvan je ljubavlju. Jeste li ga zaboravili osjećati? Ako niste, pokušajte darovati svojim najmilijima, svim poznatim i nepoznatim ljudima, svemu što vas okružuje ljubav. Neće taj peti element spasiti svijet, ali će izmijeniti lica i srca svih nas.
A možda i spasi svijet, kao na filmskoj vrpci; nikad se ne zna.
komentiraj (28) * ispiši * #
12
utorak
rujan
2023
Nogometno ludilo
Moj tata je, osim boksa, obožavo i nogomet.
Ako se, sačuvajmebože, gledo prijenos na teveu, to je uvijek bio spektakl žešći od onog na terenu. Teve razjapljen do daske ko u disku, a on u predinfarktnom stanju galami da nadjača komentatora, jer uvijek je znao sve bolje, i od trenera i od igrača.
-Gle budale...pa kome tamo daješ for, KOME?! Kud gledaš, u vražju mater?! Sad još kad im ovi kontru potegnu...pa da, nego šta nego će...ma RUŠI GA!!! Tako, da, jebeš žuti karton, bitno da niste gol dobili.
Onda ispaćena roditeljica šuti i dura jedno dvadeset minuta, pa polako ulazi u sobu i mora i ona galamit:
-Daj stišaj televizor, cijelo Brezje skup s tobom gleda utakmicu.
On puši, dima ima ko da je izgorilo deset bengalki, i galami i dalje ko da nje ni nema.
-A pazi ovoga, molim te...to je trener?! Pa on ne bi dvije nacrtane gliste mogo utrenirat da plaze...Kud ti sad srljaš ispred televizora?
Ona ide otvorit prozor da uđe malo friškog zraka, jebiga treba navečer spavat u sobi. Vraća se nazad, a on nabraja:
-Daj se makni, još će zabit gol dok bauljaš tuda...Ma ne njemu dodavat, kud njemu? Pa ja ću poludit, jeba me pas ako neću.
Ona diže obrve, odmahuje rukom i izlazi van iz sobe, napola gluha. On drelji iz sobe, pao je gol:
-MA TOOOOO! Pa tak se to radi! Ljubica...LJUBICAAAA!
Ona opet ide u sobu:
-Stišaj televizor, prozor je otvoren. Šta je bilo?
-Šta šta je bilo, nemam više cigareta, ajde mi molim te done...pa šta radiš, idiote? Pa jebo te onaj ko te ne izvadi van takvog aljtravog.
Ona uzima ćikobernicu ( čitaj pepeljaru ) da je isprazni i ide po frišku kutiju Opatije. Dolazi susjeda na dogovorenu popodnevnu kavu, šapće – skoro nisam ni došla, mislila sam da se svađate. Mama odmahuje rukom, kaže – ma gleda luđak utakmicu, glava mi otpada. Nosi mu pušačke rekvizite i kaže:
-Na dvorištu sam, pijem kavu sa Zorom.
On je ni ne gleda, naslijepo pipa po nahtkaslu da dohvati cigarete i urla i dalje:
-Dobro si se i sjetio budalu izvadit. Ne bi on meni igro ni minute.
Mama kuva kavu, njih dvije sjedaju na drugi kraj kuće na terasu, i jedva mogu razgovarat jer se on i kroz zatvorena vrata čuje kako pjeni.
Susjeda srče kavu i kaže:
-Blažen moj Mišo, on ne voli nogomet. Drugi put kad bude utakmica pijemo kavu kod mene.
Mama se smije ko luda; šta ti vrijedi bit u tuđem dvorištu i pit kavu kad se on svejedno čuje, ko da sjedi kraj njih.
Otvoren prozor jer on pali jednu na drugu.
komentiraj (28) * ispiši * #
10
nedjelja
rujan
2023
Nema se tu što novo reći...
Početkom rujna, ako se dobro sjećam baš desetoga rujna, nekadašnji gigant, Prva hrvatska tvornica salame Gavrilović ( kasnije nazvana Mesna industrija Gavrilović ), obilježavao je svoj dan.
Moj bi otac uvijek obukao neku finu košulju i odijelo i s ponosom otišao u fabriku, kako je volio reći. Za tu se tvornicu zajedno sa tisućama drugih radnika nadavao dnevnica i samodoprinosa kako bi velika, nova tvornica proradila što prije i iz starog pogona u središtu Petrinje preselila na novu lokaciju, gdje stoji i danas. Moj otac bio je poslovođa u kobasičarni, i svi su ga oslovljavali sa "majstore"; bila sam strašno ponosna na njega jer je radio najfinije češnjovke, laks karee i paštete. Nikad ga nitko u tome neće nadmašiti. Iz te iste fabrike nikada ništa nije donio kući; svoje je mesarske noževe kupio, kao i špricu za izradu kobasica. Bio je prepošten da bi uzeo nešto iz tvornice koja je hranila našu obitelj.
U monografiji, izdanoj povodom 150 godina Mesne industrije Gavrilović, naišla sam na podatak da je Mesna industrija Gavrilović 1970. imala 125 trgovina, izvozila je na četiri kontinenta i jedina radila za vrlo zahtjevno američko tržište, a samo na području općine Petrinja imala je 303 kooperanta. Moglo bi se o uspjesima i dosezima tog giganta ispisati na tisuće riječi i stranica; meni su danas na pameti svi vrijedni i pošteni stanovnici Petrinje i okolnih mjesta koji su sav svoj rad i trud uložili u prosperitet tvornice koja je hranila njihove obitelji. Među tim je ljudima moj voljeni otac, oba njegova brata, dvije njegove sestre, moj voljeni brat, tri moja tetka, dvije strine i devetero mojih bratića i sestrični, te moja malenkost. Svima njima danas hrle moje misli i sjećanja.
A Georg Gavrilović? Na njega ne želim trošiti ni vrijeme, ni riječi; njemu Petrinja i ljudi koji su svojim poštenim radom izgradili novu tvornicu Gavrilović nikada ništa nisu značili. Prašina na asfaltu Turkulinove, nekadašnje bikane, kojom su svi spomenuti u ovoj priči išli na posao, u tvornicu koju su izgradili svojim predanim radom i odricanjem.
( tekst je napisan 2020., ništa se nije promijenilo da bi bilo vrijedno pisati iznova; fotografija je iz monografije izdane povodom 150 godina Gavrilovića, grupa radnika kobasičarne, moj otac je ovaj naočiti visoki čovjek s brkovima, stoji na desnoj strani )
komentiraj (22) * ispiši * #
06
srijeda
rujan
2023
Kad ja zašerafim teglu...
Mi rođeni u prošlom stoljeću, tamo nekih godina, jasno se sjećamo da se domaća zimnica zatvarala celofanom i lastikom za kosu, jel tako.
Koji poklopci, koje šerafanje, koja pasterizacija. Moja ispaćena roditeljica uredno je svake godine kiselila al sve šta se skiselit dalo, uključujući i moje omiljene paprike punjene kupusom, i nikad joj se ništa pokvarilo nije. A nije recimo stavljala konzervans. Skuva naprimjer paprike, slaže vruće u flašice, zalije sirketom ( za neupućene – octom ), zašuška dekom i drugi dan dolije ako fali sirketa, natrtrlji gore celofan i lastiku i u špajzu na police. Jedino je ajvar imo drugačiju proceduru – kad se nagrabi onda ide u rol da se malo uhvati korica, pa se isto zašuška i kad se smlači tanko se nalije ulja, i opet celofan i lastika pa u špajzu.
Vremena su se promijenila. Šta ću se zajebavat i rezat celofan, pa još i riskirat da mi se to šta sam nakuburila za zimu pokvari ( jer budimo realni, danas više ništa nije normalno pa ni povrće ni voće ). I onda ko gospođa žvajznem na teglicu ugrijani poklopac, zašerafim ga krvnički uz pomoć kuhinjske krpe i dalje po potrebi pasterizacija il šta već, ovisno šta radim.
I pred jedno dvije godine radila ja sataraš za zimnicu, nekih sedam osam flašica za probu da vidim kako će ispast. Biće me silno razjarilo i čišćenje i rezanje i miješanje i sve, jer sam osobno ja šerafala poklopce na teglice prije pasterizacije, i zašerafala ih da se valjda poklopac ne bi pomako ni u slučaju da dekne božemeprosti atomska bomba. Pa kad krenem otvorit teglicu...ajme meni. Poteži, uzimaj opet krpu al sad u svrhu otvaranja, pa na kraju guraj pod poklopac onaj tanki nož da se čuje „plop“ jer se onda otvori bez problema. Uglavnom, znojna ko da sam trčala maraton dok rašerafim.
Došlo vrijeme da se otvori zadnja tegla sataraša. Ne ide i ne ide. Džabe nož, nema „plop“ ni pod razno. Lajem ja i nabrajam u kuhinji, kad će se ukazat ispaćeni životni supatnik u vidu masteršefa, da jel bi on probo. Reko – ajde, eto ti tegla da te vidim, majstore. Pocrvenio sav, drklja...ništa. Reko – probaj ti malo ispod poklopca gurnut nož, možda ti se posreći. Ja odem čistit salatu na blagovaonski stol, ne mogu od živčanoće ni gledat. Tu on šta? Slomi vrh od noža jer su i njemu pale klapne. Pa i on počeo lajat. Da jel baš mora se otvorit taj satataraš. E pa reko sad se otvara, makar ja razbila teglicu pa vadila staklo iz sataraša van. Daj mi je vamo, da joj se ja sad majke najebem.
I lapim teglicu, valjda sa adrenalinom dovoljno visokim da nokautiram Tajsona, i skinem poklopac. Nikad se slađe nisam sataraša najela, života mi.
Puno kasnije konstatiro je – lako se skine kad majstor načne poklopac.
Ja sam samo podigla obrvu. Jer on pojma nema kako sam ja jaka u rukama.
( molim vas, za ilustraciju pogledajte fotku kod našeg dragog kolege @ Eura, ako već niste )
komentiraj (12) * ispiši * #
05
utorak
rujan
2023
Nije mene rodilo za sport
Šta sam ja mrzila tjelesni dok sam išla u školu, to je bilo prestrašno. Nije mi bilo groznije noćne more od sata tjelesnog. Dovoljno je reć da sam u osmom razredu kupila Adidasove tenisice i imala ih dok nisam maturirala, jer mi je prestala noga rast. Onda znate da se na tjelesnom nisam vruća vode napila.
Još je kako tako moglo proć dok smo igrali graničara il košarku, al kad su došle na red gimnastičke sprave.... ma fuj. Gredu i dvovisinske ruče sam mrzila iz dna duše. Kak ne bi ja uživala šta u naskoku, šta u saskoku sa grede, o manevriranju na tom drvenom govnu da ne govorim. A tek na ručama, mila majko; kaže - ma lagano je to, samo se prebaciš i okreneš, ti si lagana. Kako ne, još u saskoku napravim trostruki salto sa rotacijom od osamstošezdesetpet stupnjeva, za posramit Nadiu Komaneci.
Pa me profesor nagovaro da branim u rukometu, ono - visoka klipača pa ću moć. Jedva me nagovorio, stala na gol i odustala kad me lopta par puta deknula u facu i noge. Jebote imala sam masnice tjedan dana po nogama. Na idućem satu kaže - Ross na gol, reko neće moći profesore, osim ako imate oklop i vizir za na glavu. E onda sam se malo zainteresirala za stolni tenis, jer mi se strašno sviđo dečko koji je bio maher u tome. Malo trenirala i odustala kad sam skužila da me ne ferma ni pol posto, i da osim same igre za stolom treba i trčat, i trbušnjake radit, i sklekove i kojekakve druge bljezgarije. A mogla sam daleko dogurat, ljevorukih igračica nema baš puno ( čuj mogla sam - trebala sam, da nije bilo trčanja oko dvorane i trbušnjaka i svega nabrojanog; ko se s tim može smarat).
U srednjoj školi smo prvo imali fenomenalnog profesora, koji je nama curama dozvoljavo da ne radimo tjelesni kad imamo one dane u mjesecu. I onda se sjebeš u koracima i zaboraviš koliko često se izvlačiš na one dane, pa ti prof kaže - slušaj, ti imaš teški hormonalni poremećaj jer si u zadnja tri mjeseca imala menstruaciju sedam puta. Pa još sretne ispaćenu roditeljicu u gradu i njoj kaže isto; jedva je spriječila da me isti tren ne vodi doktoru, reko moji hormoni su ok al ne da mi se skakat po dvorani pa se preračunam i zaboravim kolko puta sam se izvlačila na tu foru. Kad me nije ubila. ( Profesor me kasnije malo i razočaro, izjavio da bi me najrađe srušio jer neću preskakat jebeni kozlić; kaže - eto ti noge ko u žirafe da kozlić prekoračit možeš a ne preskočit. )
Onda smo dobile profesoricu koja nas je tjerala da ko budući odgajatelji za vježbe oblikovanja radimo sljedeće - skačemo ko žabe, hodamo ko rode i tak to. Ili donese gramofon i ploču od Lada, i natjera nas da plešemo drmeš ( valjda da možemo djecu u vrtiću učit da drmešaju). Oduševila me jedino kad je tražila da se radi neka teška vježba na već spomenutim ručama, pa kad smo počele kolutat očima rekla - razgrnite se, djevojke, saću vam ja pokazat kak to ide. Znači kad se krenula prebacivat vamotamo… vrtilo nam se u glavi još dva dana, čak je i tkačev napravila. I priprijetila da neće dat potpis nijednoj koja barem djelomično ne izvede to šta je tražila. Bila sam izubijana ko da sam boksala s Kličkom, al potpis sam dobila.
Ni dan danas ne kužim to nafrikavanje oko vježbanja, al nikako. Jedino mogu malo pucat po vratima s najdražim frajerima; to moram, nema labavo. Sve ovo drugo - što dalje od mene, to bolje. Nije me rodilo da budem sportski tip, ende.
komentiraj (24) * ispiši * #
03
nedjelja
rujan
2023
Naglojaki puvar
Jel znate vi šta je puvar? Ono, jeste čuli kad taj izraz? Ako niste, evo saću vam ja brzinskom verbalnom metodom objasnit o čemu se radi.
Znači kad vani puše vjetar orkanske jačine, onda u Lici kažu - makni se s tog puvara, il nemoj stajat na tom puvaru. Samo lako se maknut sa puvara kad si obični smrtnik; kad si naprimjer prva dama onda ti ne gine hodat i po zvizdanu i po puvaru. Pa je tako oko kamere zabilježilo bivšu prvu damu Amerike kako po puvaru izlazi iz aviona. Da se razumijemo, žena tako dobro izgleda da joj ni turbojaki puvar nemre ništa. Malo ju je raščupalo ( dobro, malo jače ) i držala je haljinu jednom rukom da se ne ukaže i etiketa od gaća ako još malo jače sastavi puvat, al uopće ne izgleda strašno. Izgledalo bi strašno da je na njenom mjestu bilo puno drugih žena.
Najgori puvar u životu doživjela sam hodajuć prema knjižnici u Željezari kad je bilo otvorenje izložbe autorice ilustracija moje skromne knjižice. Išlo nas nekoliko, svojom pisanom riječju eventualno uljepšat otvorenje, pa sam za tu prigodu obukla svoju takozvanu Šeron haljinu ( zašto Šeron haljina - duga je to priča ) i pripadajuće cipele, da ne dođem tamo u trenirci i pasent majici. Još dok smo kretali počelo se navlačit nevrijeme, al računamo - brzo ćemo doć pa nikom ništa, nije Željezara Njujork pa da imamo klipsat dva sata do knjižnice.
Izlazimo iz auta, kad tamo puvarna situacija. Ajde šta je nebo crno ko da će smak svijeta sastavit svake sekunde, al puše da me sve strah izać iz auta, da me ne baci na krov obližnje stambene zgrade. I izađem ja na jedvite jade iz auta, nosim one svoje isprintane papiruse i torbu. Znači kad je puhnulo… ode moja Šeron haljina ravno u nebo. Ja drfljam rukama da pohvatam te glokne i još moram pazit da mi ne popadaju jebeni papiri. Jedva nekako salatim prvi nalet vjetra, eto ga opet. Kud me baca po cesti, tud haljinu ne kontroliram al nikako. Pa je jedva nekako zafafuljam među noge i hodam ko da mi je friško slomilo obadvije potkoljenice, jebiga nemreš hodat normalno kad ti među nogama tarlaha cca metar i pol do dva materijala. Pa još jači nalet vjetra i eto je opet u zraku. E onda mi je zamračilo pa sam lamatajuć ko Betmen plaštom pretrčala do ulaza, vijorilo je oko mene samo tako. Da ne kažem da sam bila raščupana ko Vila Ravijojla; ja naime ne koristim trovremenski Taft, osim u ekstra prilikama kad je betonaža nužna.
Srećom se materijal od haljine ne gužva, pa nisam izgledala ko da me izvadilo nesloženu nakon dugotrajnog boravka u naftalinu. I srećom nije bilo nikoga da ovjekovječi moju borbu sa vjetrom, u haljini i sa papirima i sa raščupanom nepostojanom frizurom. Na oficijelnim fotkama izgledala sam skroz normalno. ( Mislim kolko mogu izgledat normalno. ) E od tada ja pod naletima vjetra, da ne velim na puvaru, nosim isključivo robu koju ni direktan pogodak groma nemre dić u zrak.
( namjerno nisam htjela stavit fotku sebe u Šeron haljini; Melania je ipak ljepša, čak i ovak razrundžana...photo by AP )
komentiraj (14) * ispiši * #
