Nema se tu što novo reći...

Početkom rujna, ako se dobro sjećam baš desetoga rujna, nekadašnji gigant, Prva hrvatska tvornica salame Gavrilović ( kasnije nazvana Mesna industrija Gavrilović ), obilježavao je svoj dan.

Moj bi otac uvijek obukao neku finu košulju i odijelo i s ponosom otišao u fabriku, kako je volio reći. Za tu se tvornicu zajedno sa tisućama drugih radnika nadavao dnevnica i samodoprinosa kako bi velika, nova tvornica proradila što prije i iz starog pogona u središtu Petrinje preselila na novu lokaciju, gdje stoji i danas. Moj otac bio je poslovođa u kobasičarni, i svi su ga oslovljavali sa "majstore"; bila sam strašno ponosna na njega jer je radio najfinije češnjovke, laks karee i paštete. Nikad ga nitko u tome neće nadmašiti. Iz te iste fabrike nikada ništa nije donio kući; svoje je mesarske noževe kupio, kao i špricu za izradu kobasica. Bio je prepošten da bi uzeo nešto iz tvornice koja je hranila našu obitelj.

U monografiji, izdanoj povodom 150 godina Mesne industrije Gavrilović, naišla sam na podatak da je Mesna industrija Gavrilović 1970. imala 125 trgovina, izvozila je na četiri kontinenta i jedina radila za vrlo zahtjevno američko tržište, a samo na području općine Petrinja imala je 303 kooperanta. Moglo bi se o uspjesima i dosezima tog giganta ispisati na tisuće riječi i stranica; meni su danas na pameti svi vrijedni i pošteni stanovnici Petrinje i okolnih mjesta koji su sav svoj rad i trud uložili u prosperitet tvornice koja je hranila njihove obitelji. Među tim je ljudima moj voljeni otac, oba njegova brata, dvije njegove sestre, moj voljeni brat, tri moja tetka, dvije strine i devetero mojih bratića i sestrični, te moja malenkost. Svima njima danas hrle moje misli i sjećanja.

A Georg Gavrilović? Na njega ne želim trošiti ni vrijeme, ni riječi; njemu Petrinja i ljudi koji su svojim poštenim radom izgradili novu tvornicu Gavrilović nikada ništa nisu značili. Prašina na asfaltu Turkulinove, nekadašnje bikane, kojom su svi spomenuti u ovoj priči išli na posao, u tvornicu koju su izgradili svojim predanim radom i odricanjem.

( tekst je napisan 2020., ništa se nije promijenilo da bi bilo vrijedno pisati iznova; fotografija je iz monografije izdane povodom 150 godina Gavrilovića, grupa radnika kobasičarne, moj otac je ovaj naočiti visoki čovjek s brkovima, stoji na desnoj strani )