30
petak
lipanj
2023
Preobrazba
Ušlo se tako u neke godine kad skužiš da se ima bora; oko očiju, na čelu, na obrazima...nisu tak prestrašne al brate ima ih.
Prvo šta sam zaključila je da se pod hitno moram prestat smijat; nonstop budeš raskešen i onda se gužvaš ko markizet kad se opere na šezdeset stupnjeva, a ne tamo gdje je na vešmašini nacrtan leptir. Jel mi ne bi bilo pametnije bit onak...ozbiljna ko na fotki za osobnu? Nema rizika za boranje, al nimalo. A plus toga ljudi te i drukčije doživljavaju u ozbiljnom izdanju; skuže da imaju posla sa vrlo ozbiljnom lažnom plavušom koja uopće ne pomiče crte lica ni dok jede.
Osim prelaska u ozbiljnu fazu ( na kojoj tek moram poradit ), kupila sam i serum za - pazi sad - duboke bore. ( Dobro, moje još nisu dubine Marijanske brazde al ako se ne prestanem smijat i ne počnem odma drljat po tim gužvotinama postaće duboke u roku sad. ) Ako je vjerovat onome šta piše na kutiji, ja ću nakon samo sedam dana bit nova Hajdi Klum. Znači stara Hajdi - nula bodova, eto mene iza poserumljavanja da preuzmem sve funkcije. Jer serum sadrži stopostotnu hijaluronsku kiselinu koja će:
- zagladit mimičke linije
- obnovit gustoću kože
- oblikovat oval lica
- izazvat efekt liftinga nakon samo sedam dana korištenja
- spriječit loš efekt sunčevih zraka
Pa jel vi znate šta to znači? Nema majci više frkafuljaka oko očiju i na obrazima. Koža tolko gusta da izgleda ko cerada. Lice koje nije ovalno mijenja se kroz sedam dana u toj mjeri da te više ni rođeni ukućani ne prepoznaju. A tek efekt liftinga; žene lupaju pare na estetsku kirurgiju i zlopate se sa zatezanjem, a pojma nemaju da sam ja otkrila serum koji će me preobrazit u fotomodel, da ne kažem manekenku. Sunce će se samo odbijat od lica kolko je to moćno sredstvo.
Pa još kad prođe prvi tjedan primjene seruma, kad ja napravim masku od kokosovog ulja i natrackam je prije spavanja...vratiće mi se koža u vrijeme kad sam imala šesnajst.
Nemrem iščekat da počne padat mrak, pa da krenem sa poserumljavanjem. Pa umasiram i popijem šlaftabletu i zaspim. Ujutro čim se probudim juriš pred špigl, da vidim kolko je eliminiralo zgužvanaca. I kroz sedam dana - tadaaaa, gleda mene Hajdi iz špigla veselo pjevajući, kaže - alzo guten morgen, šacilajn, kako si mi zapeglana jutros.
Moraću svima objašnjavat da sam to zapravo ja a ne ona, i da kad prođu tri tjedna opet mogu čarobirat sa serumom. Iza te druge primjene bi se mogla recimo pretvorit u Šeron Stoun. ( Monika Beluči otpada, odavno sam konstatirala da mi je kosa prekratka i da mi se ne da farbat u naglotamni kesten ).
Biće to preobrazba par ekselans.
komentiraj (12) * ispiši * #
29
četvrtak
lipanj
2023
910
Prošlo je 910 dana od onog kobnog, prosinačkog ranog poslijepodneva kada je u Petrinji vrijeme stalo u 12 sati i 19 minuta.
910 dana straha, očaja, a onda i beznađa i letargije. Prema evidenciji, preko 16 000 potresa protreslo je petrinjsko ravno polje u tih 910 dana. Zastrašujuće brojke, i jedna i druga.
Sjećam se dolaska državnog vrha u Petrinju odmah iza prirodne kataklizme. Sjećam se i svih obećanja i neispunjenih rokova. Sve se odvijalo usporeno, uz silnu papirologiju i izmjene koje nisu znali objasniti ni oni koji su radili na njima. Samo za ruševinu pored moje kuće trebalo je sedam mjeseci za izradu elaborata i uklanjanje; za to sam vrijeme imala crvenu naljepnicu. Nisam tražila ništa, ni bočicu vode; znam da ima onih koji su u sekundama ostali bez svega.
Gledam naše starije sugrađane; puno ih govori isto – nikada više neću ući u svoju kuću. Umrijeću a neću dočekati da je vidim obnovljenu.
Gledam Dom umirovljenika koji još uvijek nije završen, i tko zna kad će biti. Svaki put ima neka nova izlika i novi rok do kojeg će radovi okončati. Što tek reći o nasipu oštećenom u potresu? Dani prolaze, doći će jesen i opet ćemo strepiti i nadati se da će vojska i vatrogasci uspjeti boks barijerama skrpati nasip da izdrži. Jer nadležni tvrde da je izrada radne dokumentacije vrlo zahtjevna; pa tako 910 dana.
Gledam staru gradsku jezgru, u kojoj se konačno nešto počelo raditi, i nadam se da radovi neće stati. Onako kako će, po svemu sudeći, stati na gradilištu nove škole. Svi prebacuju lopticu jedni na druge, ministarstvo ovoga na ministarstvo onoga. Nitko kao ništa ne zna i nije nadležan.
A škola se gradi za našu djecu, gospodo. Za naše prekrasne mališane, koji više ni ne reagiraju na potrese od 3,5 po Richteru. Koji idu u baptističku crkvu na satove klavira, gitare, roga ili trube. Za djecu koja su još uvijek izložena opasnosti da bi došla do slastičarnice u centru grada, i nije sigurno da se samostalno kreću gradom jer trebaju hodati ili kolnikom ili ispod kojekakvih sigurnih koridora ( čitaj – dasaka na skelama ). Za djecu koja, kad negdje osjete miris lipe, kažu – ovako miriši Petrinja. Za njih se gradi nova škola. Odnosno gradila se; kako stvari stoje radovi se neće nastaviti.
Umorna sam. Silno umorna i razočarana. Koliko nas se još treba razboljeti i umrijeti od tuge?
Naša djeca zaslužuju bolje. Zaslužujemo svi, ali oni zaista zaslužuju samo najbolje.
komentiraj (14) * ispiši * #
28
srijeda
lipanj
2023
Alive and kicking :)
Dragi moji blogeri, dozvolite mi da vas izvijestim kako je moj prvi postoperativni ultrazvuk potpuno u redu.
Trebaću možda malo limfne drenaže, pa kontrolu krvi i kontrole u Zagrebu kod vanzemaljca koji me operirao i onkologinje...ali prvi korak je čist.
Morala sam ovo podijeliti s vama, jer ste vi moja virtualna obitelj i dijelili ste sa mnom dobro i zlo - iza potresa, iza operacije, iza zračenja.
Iako je ovo prvi korak, silno sam sretna. Voli vas Rossovka.
komentiraj (20) * ispiši * #
27
utorak
lipanj
2023
Tu sam...
Stižu me sjećanja. Neizbježno je to, hoćeš – nećeš, datum te podsjeti na hod po rubu provalije.
Onaj prvi desio se 28. lipnja 2017. Njega nisam bila ni svjesna; uistinu sam mogla otići kao da me nikada nije ni bilo, Osvijestila sam se u sisačkoj bolnici tek tijekom noći, nemajući pojma ni gdje sam, ni što se dogodilo. Znala sam samo da me svaki atom tijela boli, i da nisam kod kuće. Sjećala sam se tek komadića rečenica i crnine koja nas je pogodila silovito, i ponijela nekuda. Na sreću, vratili smo se natrag. Polomljeni, puni modrica, ali živi, spremni za povratak u kakvu – takvu normalu prije ili kasnije.
Drugi se desio 22. studenog 2022. Za njega sam se morala pripremiti. Suočena sa jezivom dijagnozom, i pripravna na radikalan zahvat koji sam morala proći. Moram priznati da sam samu sebe iznenadila mirnoćom sa kojom sam krenula prvo u bolnicu, a onda i u operacionu salu. Datum je bio za poželjeti – sveta Cecilija, zaštitnica pjevača, a i rođendan nekih meni dragih ljudi.
Nisam znala da me vanzemaljac koji me treba operirati stavio prvu na program. U 7 i 45 ujutro krenula sam u salu, potpuno smirena, kao da idem na plac po jagode. O ničemu nisam razmišljala; možda zato što sam ovaj put znala da idem u najbolje moguće ruke, svjesna da je operacija jedini način da nadvladam demona koji me želi uništiti.
Sjećam se hladnoće kada me sestra dovela pred operacionu salu i predala ekipi. Svi su imali kapice sa crveno – bijelim poljima, trajalo je Svjetsko nogometno prvenstvo. Dobila sam neku fenomenalnu plavu tableticu, ne znajući da će me zbubati i umiriti u par minuta. Skinuli su me i zamotali u zeleno platno, pa uvezli u salu. Bilo je puno ljudi unutra, a ja sam već poprilično omamljena prešla na operacijski stol, i dok su mi vezali noge pomislila sam samo – Bože, sad je sve u tvojim rukama i u rukama čovjeka koji mi se smiješi tamo iz ugla dok me pripremaju. Slušala sam neku vrlo ugodnu glazbu i potonula u ništavilo.
Umirila se evo i grmljavina nad Brezjem, čujem cvrkut ptica i po tko zna koji put radujem se spoznaji da sam tu. Gledam svijet oko sebe, doista potpuno drugačijim očima, jer znam što sam mogla izgubiti. Pa svi vi koji sa gorčinom i ljutnjom živite dane na svom ovozemaljskom putu, pokušajte barem povremeno osvijestiti spoznaju koliko ste sretni što gledate svoje najmilije i što ste zdravi.
I budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima. Uvijek, bez obzira na sve što vam život donese.
( prvi selfi iza operacije )
komentiraj (28) * ispiši * #
25
nedjelja
lipanj
2023
Dvojac u šopingu
Ja sam od onih rijetkih žena koje mrze hodat po šoping centrima. Pogotovo kad moram kupovat robu il obuću; to mi je nešta najgore šta moram zbavljat.
I najviše volim bit sama dok hodočastim od dućana do dućana. Ne moram ni žurit, ni vuć se; uđem, pogledam pa dalje ako mi se ništa ne svidi.
Al nema mi draže nego kad vidim ispaćene životne supatnike, njega i nju, kad zajedno budu u dućanu. On je užasnut već činjenicom da mora čekat dok ona sve ispreturi i pregleda, pa još kad mu krene objašnjavat...
-Ovakvu sličnu haljinu sam imala za svatove tvoje sestre, jel se sjećaš? Šteta šta sam je lani bacila, vidiš kako se sve vraća u modu.
( On klima glavom, šta će drugo; ne da se ne sjeća haljine, nego se vjerojatno jedva sjeća i svatova jer se zapio sa ekipom za stolom i pola filma mu fali. )
-Ajme vidi ovu košulju šta je krasna. Jel imate broj četrdeset? Odlično. E sad još samo da nađem hlače koje pašu...
( On uzima aufinger sa košuljom od prodavačice jer zna šta sljedi – sad će ga natovarit sa par hlača i suknji pa će morat čekat pred kabinom svako presvlačenje i izlazak ko na modnu pistu u Milanu, i bolje da ga nema ako se kod kuće ispostavi da je ipak trebala kupit one druge hlače. )
-Jelda da mi ne stoje dobro? Nekako mi visi previše tu sa strane.
( On znalački klima glavom ko Armani osobno i potvrđuje da visi; jer ako ona kaže da visi, kud će joj reć da ne visi jebote? )
-Daj mi sad te hlače...ne te, već sam ih probala, jel ti mene uopće gledaš?! Te šta idu nogavice u trapez.
( On se bori sa aufingerima i hlačama, sva sreća dolazi prodavačica koja uzima sve ono šta je već probano i lakši je za deset kila. )
-E ovo sam tražila, nisam trebala druge ni probavat. Al kad već kupujem, onda je bolje probat više modela. )
On sa olakšanjem potvrđuje da nikad ljepše hlače obukla nije, samo da se dočeša blagajne, da plate pa da idu dalje jer još moraju kupovat i špeceraj i svaštanešta. Izlaze iz dućana, i onda ona izgovara onu sudbonosnu rečenicu:
-Kad smo već tu, mogli bi pogledat...
On hoda za njom ko da ide na lomaču. Razmišlja jel mu nije bilo pametnije ostat doma; sjeti se da nije, jer je rekla za kavom da i njemu trebaju hlače. Šta znači da je najebo ko žuti, jer kroz par minuta on će bit na modnoj pisti.
Nema kod ispaćene supružnice labavo, probava se redom dok se ne zanesvijesti od probavanja i u naletu tjeskobe ne krene van iz dućana u hlačama koje nije ni platio.
komentiraj (17) * ispiši * #
24
subota
lipanj
2023
Broj 23, u knjižici koja nikad nije zaživjela...
Nakon što sam 15. svibnja 2021. napisala priču o Juliani i njenom klaviru, potpuno uništenom u potresu, došla sam na ideju da napravim malenu monografiju sa fotografijama i kratkim popratnim tekstovima, koja bi prikazala i mjesta koja su nama Petrinjcima iznimno draga, i detalje grada koji živi unatoč silnim ranama.
Franjo Mihaljević odmah je prihvatio ideju da njegove fotografije budu dio te malene monografije. Kasnije sam kontaktirala i gospodina Josipa Škofa, za fotografije nastale neposredno iza potresa. Meni je ostalo složiti tekstove i nadopuniti riječima ono što mislim da je potrebno naglasiti uz svaku fotografiju.
Htjela sam da se monografija tiska, da se sakupi novac i napravi bilo što za našu djecu, recimo da se uredi neki kontejner za pružanje psihološke pomoći ili tako nešto. Razgovarala sam s nekim ljudima koji su na prvu sjajno odreagirali, ali ni do dana današnjeg ta malena monografija nije ugledala svjetlost dana.
Silno mi je žao zbog toga; užasno sam se iscrpila gledajući fotografije i nastojeći napisati baš ono na što me asociraju. Tekstovi su i lektorirani, i tako čame na mome laptopu. U međuvremenu sam doznala da je preda mnom i borba za život; nije bilo druge nego staviti sve na stranu i uhvatiti se u koštac sa demonom koji me poželio uništiti.
Sjetila sam se danas toga, prolazeći centrom grada po prvi puta nakon listopada prošle godine. Nadam se da će doći vrijeme da malena monografija postane stvarna i opipljiva.
Do tada vam poklanjam ono što u laptopu, u folderu nazvanom "Knjiga - tekst uz fotke" ima redni broj 23; moji su i tekst i fotografija.
Behadinove slastičarnice sjećam se otkako znam za sebe. Ljeti me tata znao posjesti ispred sebe na stari Rogov bicikl i krenuli bismo u vožnju gradom, prvo kod Behadina po sladoled pa niz Arhovu na nasip ispunjen opojnim mirisom lipa. Imala sam osjećaj da mi se nikada ništa ružno ne može dogoditi dok sam jela najfiniji sladoled naslonjena na tatu. Nikada nigdje nisam kušala ukusniji sladoled ni kremšnite. Čak ni sad ne vidim ruševnu zgradu okupanu suncem; vidim nasmijanog i ljubaznog Behadina koji pretrpava moj kornet kuglicama sladoleda od jagode i limuna i osjetim miris lipa iz parka. Ćutim sigurnost bezbrižnoga odrastanja i puno lakše kročim Petrinjom koja nestaje iz dana u dan.
komentiraj (16) * ispiši * #
23
petak
lipanj
2023
Lahka noćca :)
Sve sam poištekavala iz utičnica osim frižidera i kištre za duboko.
Kod mene su na sam spomen grmljavinskog nevremena na snazi mjere kodnog naziva „sve van iz utičnica“. Pa sam iščupala iz zida produžni kabal koji vodi do tevea, znači danas nema gledanja Teorije velikog praska, jer obično i zaspim uz teve, a nekako ne bi riskirala da rikne omiljeni kućanski aparat koji još nisam ni otplatila, kupljen zbog svjetskog prvenstva u nogometu jer je stari počeo otkazivat suradnju.
Sukladno tome, već sam posrkala svoj večernji čaj i priredila šlaftablete pa planiram zaleć i promišljat smisao života. Jer koliko god piljila u nebo, ne znam jel da uguram produžni kabal pa da gledam ono šta sam gledala već možda pet puta. Bolje mi je bit na miru, jer i dalje puše i oblačno je.
Čitat mi se ne da, jer eto pišem pa kud ću još kvarit oči i na čitanje. Pogotovo nemam namjeru čitat vijesti, jer koliko vidim haračilo je dobrano kojekuda. Radije bubnem svoje praške pa gledam kako nestaje dan i zaspim ko Trnoružica.
I vi se zbandažirajte u svoje dekice, plahte, šta već, i budite mi dobro. A sutra ujutro, kad se probudim i skuham kavu, razmisliću o uštekivanju tevea u struju. Idem se smirit i zamišljat da sam u srednjem vijeku pa nestalo svijeća i nemrem nikuda nos pomolit.
Lahka vam noćca, sanjajte štagod lijepo. Ja ću sanjat naprimjer da je proradila ova srednja nagloplava lampa ( boje neba, boje Dinama ) koja je svijetlila samo jedan dan. A ja nemam računa da je idem zamijenit.
komentiraj (14) * ispiši * #
22
četvrtak
lipanj
2023
Pundža par ekselans
Kad se moj junior ženio, imala sam kosurinu do pola nadlaktice. Tešku ko deka i gustu ko amazonska prašuma.
Ja se i sad čudim kako mi nije palo na pamet ošišat to čudo i osvanut u svatovima sa kratkom frizurom i glavom lakšom deset kila. Al eto nije mi palo na pamet. Pa sam, uz sve ostalo živčanjenje, morala ujutro otić u frizeraj da mi slože pundžu, šta drugo.
Bio je dvadeset i drugi lipanj, jutarnja temperatura dvadeset i kusura. Nisam spavala par sati, i to na mahove, šta od vrućine šta od živaca. Popila kavu, rondala malo po dvorištu dok je moja Martina ukrašavala ogradu i šator, pa u frizeraj koji je radio samo za nas nekoliko, da ne dođemo u svatove sa krevetnim frizurama; pa ne ženiš sina i ne udaješ kćer svaki dan, jel tako.
Kad se frizerka primila moje kosurine...majkosvetabožja. Pa udri slagat i preklapat vamotamo. Pa frkafuljaka i smotuljaka ko u priči. Šnale samo sijevaju, one male crne. Guraj vamo, zakvači tamo. Šnale kineske, naravno, da čije bi bile; reko sad kad to počne otpuštat šta farbu šta ispadat iz glave usljed plesnih koreografija. Plus molitva cijelom katoličkom kalendaru da ne bude grmljavine, jer da je bilo – ubilo bi me ko zeca od tolike količine metala po glavi, da ne kažem kosi.
Nasjedila se ja na stolcu ko Mardž Simpson; kosurina je to jebiga, treba to savladat. Pa kad je završilo instaliranje šnala, udri betonažu trovremenskim taftom, onim koji nemre rasperušat ni orkanski udar bure. Mislim da je moja frizerka držala obloge tri sata da joj se ruke dobiju iza borbe s mojom pundžom.
Jedva ja preko pundže navukla bluzu koju sam kupila za uz kostim ( posebna je priča golubljesiva lanena haljina koja nije išla na mene u Sisleyevom butiku pa sam morala kupit kostim ). Pundža ni makac, učvršćeno to ko temelji onog tornja u Dubaiju. I tako cijele svatove; naskakala se ja, naplesala – pundža stoji nepomično. Ustala ujutro, dan poslje – pundža i dalje ko da sam taj čas iz frizeraja došla. Pa si mislim – jebote kak ću ja to raskopat uopće? Možda ću sad do kraja života hodat s tim kineskim šnalama i tornjem na glavi.
Raskopala sam je tek drugi dan, kad smo još malo feštali u dvorištu. Izvadila sam šnala iz glave za deset normalnih frizura za koje trebaju šnale, i dan danas mi je žao šta niko nije sliko punu posudicu šnala.
I ni dan danas mi nije jasno zašto se nisam sjetila ošišat na kratko prije svatova. A volim mislit da sam pametna i da sve znam.
komentiraj (10) * ispiši * #
20
utorak
lipanj
2023
Ajmo nokat od kristala
Kristalni servisi se nikad nisu vadili iz kutiješina u kojima su stajali.
Ni čaše, ni posudice za bombone, ni pepeljare, ni ogromna zdjela za voće. Sve je to služilo za sakupljanje prašine. Jer šta ako se čaše izvade pa se koja slupa? Pa to bi bila tragedija ravna onoj da neko božemeprosti slupa najskuplji servis iz dinastije Ming.
Ja sam svega dva puta išla oprat kristalne čaše. Jednom doma, jednom u gostima. Jel možda trebam reć da sam obadva puta skršila po jednu čašu?
Prvi put doma, bila je neka turboposebna prigoda pa je moja ispaćena roditeljica na jedvite jade izvadila ne jedan, nego dva servisa kristalnih čaša. Mi svi u čudu, ko da je izvadila krunu britanske kraljice. A ona sva važna – pa eto nek bar jednom šljašti kristal na stolu.
Pazila je ko kobac cijelo vrijeme, da ne bi slučajno neko okrhno njene relikvije il nedajbože slupo, da mu odmah ruku iz ramena izvali. Sve prošlo u redu, gosti se razišli i ja krenula prat čaše. Pa ću prvo uzet te kristalne, da ih odmah po ispiranju slažem na posebnu tacnu. I perem ja, ona ulazi u kuhinju i drekne mi iza leđa:
-ŠTA RADIŠ TI, JESI NORMALNA?!
Već na „šta“ je meni jebena kristalna relikvija ispala iz ruku sklizavih od čarlija i – ode mast u propast. Osto samo stalak od čaše cijel. Bila je u takvom šoku da je samo rekla – ti više ni blizu nećeš prić mom kristalu dok sam ja živa. Ja sam bila presretna jer me nije zadavila u sudoperu. A čaše se više uopće nisu vadile, jedino je tu i tamo pripomenula da ima toliko i toliko kristalnih servisa i onaj raspareni, pa me znala pogledat ko da će me zgromit svake sekunde.
Drugi put sam bila u nekim fensi svatovima u Zagrebu, gdje nije bilo dosta da se iznesu rođeni kristalni servisi doma za doček mladenca, nego se uzeo i servis od susjede koji je valjda potjeco iz Tahijeve loze. I gdje mi je uopće bila pamet dirat te čaše, ići ih prat? Jel ja nisam mogla sjedit ko svi drugi i pravit se da ne vidim sve prljave čaše? Ne, ja sam morala ić rogljat po sudoperu, i krenula ispirat, i prvu tu prastaru kristalnu čašu skršim ko da nikad čaše prala nisam.
Pita moja Ankica da kaj se to zlupalo. Reko – nikaj, zapela sam kriglom za pipu. ( Gdje ću ženi reć da sam skršila čašu staru ko Keops, pa ona za pol sata treba ić na kćerino vjenčanje; samo treba da je šlagira prije polaska. )
Poslje svatova nije se ni sjećala čaša. Na svu moju ludu sreću nije se vjerojatno ni sjećala ko je rondo po sudoperu prije dolaska njenog zeta, zvijezde dana. Šta je rekla susjedi – e to je pitanje vrijedno milion novaca.
Zato nikad nemojte kupovat te kristalne budaleštine pa ih držat po kutijama; šta imate od njih?
komentiraj (24) * ispiši * #
19
ponedjeljak
lipanj
2023
Pufka se vratila kući
Danas mi je baš dobar dan. Zajedničkim snagama vraćena je jedna malena maca kući, svojoj djevojčici.
Junior ju je pronašao kod dječjeg vrtića, idući po manjeg najdražeg frajera. Poslao mi fotku, pa me nazvao i pitao – hoćeš da donesem mačića? Zgaziće ga netko, hoda po cesti. Naravno, donesi, kažem mu; kako ćeš ga ostaviti tako malenog na toj vrućini?
Tu je meni malo i panika, moja Bonkica baš ne voli mačke...ali pokušaću ih polako upoznavati. Uz malo sreće možda postanu najbolji prijatelji.
Ubrzo stiže mačić u kutiji, u pratnji manjeg najdražeg frajera koji mu je dao ime Pufko i neprestano brblja – hoćemo ga zadržati, gle kako je krasan, vidi igra se, ima rep, gle pije vodu...A mačić je zapravo žuto - bijela ženkica, križanka perzijske i domaće mačke. Prekrasna, zelenih okica i meka kao najfiniji baršun. Baš pufasta. Prede kad je uzmeš u ruke. Mazi se i igra. Puše na Bonkicu koja je silno želi ponjušiti.
Konstatiramo da je uhranjena i da sigurno nije dugo na ulici. Juniora šaljem u dućan po nešto mokre hrane i pijesak. Igram se s njom, i najednom mi padne na pamet – a možda je zbilja nitko nije ostavio, možda je odlutala i možda će neko dijete biti žalosno jer je nema.
Stavljam fotku na fejs, na svoj profil i na Petrinjski forum, uz pitanje je li nekome odlutao mačić. Ubrzo se javila vlasnica, rekla mi da mace nema cijelo jutro i da joj nije jasno kako je završila kod vrtića. Ima djevojčicu koja jako voli macu. Dogovaramo se da će njen suprug pokupiti macu kad krene kući s posla.
Ja uživam gledajući pufastu macu kako se igra sa Bonkičinom patkom, pa se zavlači u rukav stare tople dukse koju sam joj stavila da na njoj leži. Spakirala sam joj za povratak kući i patku i duksu, mekana je i vidim da joj se sviđa ležati na njoj.
Manji najdraži frajer iskoristio je benefite videopoziva i bio malo tužan kad sam mu rekla da maca ima svoju djevojčicu kojoj će se vratiti, jer će i djevojčica biti tužna bez nje. Malo sam se i ja rastužila, jer zapravo silno volim mačke a nemam ih otkad sam udomila Bonkicu; ona ne reagira dobro na mace, i nadala sam se da je ovo prilika da je malena maca uvjeri kako su mačke zapravo predivna stvorenja i dobri prijatelji.
Uglavnom, maca se vratila svojoj kući, a ja sam sretna. ( I za info onima koji su slali poruke da bi rado uzeli mačića ako se vlasnik ne javi –hvala što ste dobri i divni ljudi, ali nema šanse da bi ga dala nekome; kliknuli smo na prvu. )
komentiraj (8) * ispiši * #
18
nedjelja
lipanj
2023
Sretno, kapetane...idemo to uzeti :)
Nikada nogometni svijet nije ni vidio, ni doživio tužnijeg najboljeg igrača Svjetskog prvenstva od Luke Modrića, koji je trofej primio u ruke 15. srpnja 2018. nakon poraza Hrvatske u finalu.
Nebo se otvorilo nad stadionom Lužnjiki dok je naš kapetan primao trofej. Nikada nećemo znati jesu li kišne kapi ispirale suze s njegovog lica i tijekom dodjele medalja i tijekom primanja trofeja. Bili su toliko blizu osvajanja naslova svjetskih prvaka.
Onda su se 2022. sa Svjetskog prvenstva u Kataru vratili sa broncom. Opet kapetan Luka Modrić.
Čovjek za kojeg su treneri u njegovim mladim igračkim danima govorili da je tjelesno slab. Dijete koje je iz zaseoka Modrići, iz Zatona Obrovačkog pokorilo nogometni svijet. Gdje god da dođete, bilo gdje na kugli zemaljskoj, nećete pronaći čovjeka koji ne zna za Luku Modrića. Sjajan igrač, koji sa 37 godina još uvijek trči svih devedeset minuta i pravi je kapetan.
Nogomet nije igra pojedinca; ekipa mora disati i igrati kao jedan da bi postigli uspjeh. Uz ovakvog kapetana ekipa mora disati i igrati još složnije i izvući sve ono što su naši dečki izvlačili na spomenutim prvenstvima.
Luki od srca želim da večeras primi u ruke trofej Lige nacija. Za reprezentaciju, za izbornika Dalića, za sve nas koji ćemo živčaniti i strepiti nad svakom loptom. Za sebe, jer mirne duše mogu reći da je Luka Modrić jedan od najvećih igrača svih vremena. Sretno večeras, kapetane; žao mi je samo što nemam čarobni štapić pa da skrenem vaš avion da nam na povratku dođete u Petrinju, da vam složimo jednu pravu bukliju i dobro vas nahranimo.
( Doista, slagalo je Brezje bukliju kad je Marin Čilić bio u Petrinji, a i Luka Modrić je bio tu; nadam se da su pročitali barem neki od pričuljaka iz knjige koje sam im uz bukliju ostavila na poklon. )
( fotke možete vidjeti na mojoj FB stranici, nemam živaca igrati se sa stavljanjem ovdje )
komentiraj (16) * ispiši * #
17
subota
lipanj
2023
Kad to večeras zašljašti...
Kupio danas u Lidlu ( više za vas ) ispaćeni životni supatnik onu dekorativnu solarnu svjetiljku.
Naravno, samo jednu; boje neba, boje Dinama, nagloplavu. Ja pitam – pa šta će nam samo jedna jebote. Da dobro, ide po još. Da jel bi uzeo crvene il zelene. Reko ne bi diskofrazmu stvarali po noći u dvorištu, kupi još plavih.
Eto njega sa još dvije lampe. Pa raširio uputstvo, koje je baj d vej ko da ideš sklapat atomsku bombu. Treba dva fakulteta i bit novi Ajnštajn da se to sastavi. Pa meći očale, sitna slova. Pa psuje jer da gdje je u vražjoj materi prekidač on – off. Sva sreća pa se tu zatekla moja dugogodišnja frendica koja je rašerafila taj nagloplavi dio i ukazo se prekidač; možda bi ga do navečer tražili, mislim prekidač. Pozabijo on lampe, i eno se pune na sunčevoj svjetlosti pa će večeras usljedit Dinamoplavi lajtšou kad se smrkne.
Ja u međuvremenu nešta mrljam po kuhinji, pa uzela malo proučit šta još piše u tom uputstvu kad je tak debelo. I da znate da svaštanešta ima unutra. Saznala sam recimo da lampa ne služi za kućnu rasvjetu. To je prava šteta, bilo bi baš fora u parket pozabijat te lampe da šljašte u mraku.
Saznala sam i da, ako se uklanja lampa, treba uklonit – citiram -i stajaću cijev kako ne bi izazvali opasnost, naprimjer da se niko ne spotakne. A ja baš mislila ostavit sve te stajaće cijevi ko minsko polje po dvorištu, pa ko ne gleda kud hoda nek izvali kutnjake iz glave, baš me briga.
Pa ima dio koji se zove „puštanje u rad“. Gurni 4 vamo, stisni 2 tamo ( mislim, šema sa dijelovima je naprijed pa dok nađeš na šemi šta je 4 zaboraviš dokle si pročito ).Pa kaže – nemojte primjenjivat silu tijekom postavljanja, i spominje udaranje čekićem. Pa čime da se zabije ta stajaća cijev i šiljak u zemlju, noktom jebote? Uglavnom uputstvo je prepuno zrnaca mudrosti i podebelo, točno mi dođe da ga čitam pred spavanje, zbubaće me bolje od šlaftableta.
A večeras u sumrak, a pogotovo mrak...kad to nagloplavo svjetlo zašljašti pa odbljesak ode u nebo, ko kad Betmena dozivaju upomoć, samo tamo koriste žuto jel tako. Nebil mi se još kakvi vanzemaljci stropoštali u dvorište. Pa mi se obrate – mi dolazimo u miru, dajte samo pogasite to nagloplavo svjetlo jer nam je sjebalo navigaciju i sve. Ko će to po mrakači počupat iz trave a da ne ošteti lampe, majkosvetabožja; a moraš, da mogu neočekivani gosti nastavit svoje putešestvije kroz galaksije.
( evo se pune, blago meni, za večerašnji i sve buduće svjetlosne spektakle )
komentiraj (19) * ispiši * #
15
četvrtak
lipanj
2023
Samo se smijte :)
Nešta si razmišljam, kad bi napisala svoju autobiografiju...pa meni ljudi koji bi je čitali pola ne bi povjerovali. Mislili bi da izmišljam. Šta kaže jedna gospođa koju eto slučajno poznajem – jedino me pas i zmija dosad nisu ugrizli ( mislim, to ona kaže, mene je i pas ugrizo pa ostaje jedino zmija ).
Evo za primjer samo zadnjih šest godinica – frontalni sudar, potres i odmah iza dva smrtna slučaja u užoj obitelji u tjedan dana, pa karcinom. Pa to bi Darta Vejdera dotuklo jebote. A gdje je sve ono od prije, recimo roditelji koji su doživjeli moždane udare na razmak od šest godina. A to su samo fragmenti, imam ja takvih situacija koliko hoćeš, raznovrsne tematike.
Kojekakve energetske i slične vampire neću ni spominjat, a nakupio ih se solidan broj tijekom mojih nećurećikoliko godina. Iznajedali su mi se živaca, pravoj zdravoj, samo zato šta sam ja osobno dozvolila da mi trgaju živce i jedu ih ko slajsove pice. Samo zato šta ja uvijek mislim da svi govore i rade ono što uistinu misle, a zapravo puno njih jedno govore, drugo rade, a treće misle.
Pa sam sukladno tome donijela ukaz kojim ja sama sebi najstrože zabranjujem da mi ikad više u životu iko popije kap moje nula pozitivne krvi. Dosta je bilo, za poštenje i previše.
Odavno sam naučila da je smijeh i osmijeh najbolji lijek za sve. A odnedavno sam naučila da se i najstrašniji demoni boje smijeha. Pa jel stvarno mislite da se na silu smijem? Namješteno? Nikad nisam bila dobra glumica.
Al zato znam iz čega me sve smijeh uspio iščupat. I znam šta si više ne planiram dozvolit.
Prijateljski savjet – samo se smijte, svemu u inat. Onima koji vas vole biće drago da vas vide nasmijane, a ovi drugi, ove krvopije će se ubit razmišljajući – pa kako je moguće da se smije? Nije to normalno, taj smijeh.
A je. To je najjače oružje koje imate u rukama. Zato se smijte, što više možete, i budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima.
komentiraj (24) * ispiši * #
13
utorak
lipanj
2023
Nekad je pametnije ne govorit :)
Ja ću ko žena uvijek stat na žensku stranu. Naravno, pod uvjetom da žena na čiju ću stranu stat ne izgubi kompas i ne lupa ko džigericom od plot u poznim godinama koje je doživjela.
Jer meni, uz dužno štovanje, nije normalno da je žena od 73 godine u stanju izjavit ( ako je vjerovat novinaru ) – stalno mi se udvaraju mlađi muškarci, pa neće mi se valjda udvarat ovi moji vršnjaci koji sada sa štakama hodaju i ne mogu uz stepenice.
Doista, to izgovara žena koja odlično izgleda za svoje godine i tvrdi da nije dorađivana, o čemu bi se dalo razgovarat jer je dovoljno pogledat slike sa početka njene estradne karijere i usporedit ih sa sadašnjima. Plus šminka, puno šminke koja sve sakriva. Plus filtera koliko hoćeš na fotkama, iako to navodno niko od selebritija ne koristi. Jer sa sedamdesettri sigurno u licu izgledaš ko da imaš četrdeset.
Ružno. Nije ni damski ni ženstveno. Nije pristojno. A nadasve nije ljudski. Ne mogu si svi priuštit lagodan život. Nemaju svi jednake mogućnosti. Nisu svi jednako vitalni, a pogotovo ne biraju bolest i godine zbog kojih se otežano kreću. O udvaranju mlađih muškaraca neću uopće trošit ni vrijeme, ni riječi ( uz dužno štovanje mlađim muškarcima ).
Pa mi je pao na pamet neokrunjeni kralj čekaonice na zračenju, koji je dolazio tamo svaki dan u nekoj fensi košulji, trapericama, sa šeširom. Čovjek od osamdeset godina kojem smo svi rikavali od smijeha. Možda neznatno otežanog hoda, ali toliko jakog duha i smisla za humor. Svjestan svojih godina i nemoći. Uspoređivati ga sa mlađim muškarcima bio bi totalni nonsens, bilo da ga uspoređujem ja ili žena od sedamdesettri godine.
Palo mi je na pamet i da treba znati dostojanstveno stariti. Ne dozvoliti si nikad verbalne proljeve i ako si žena – ostati dama riječju, mišlju, djelom i izgledom. Cijeniti sebe, ali i one koji se - po tvom mišljenju - ne mogu nositi s tvojim fantastičnim izgledom i nazovi kondicijom.
Na kraju krajeva, tijelo je samo vozilo koje duša koristi na proputovanju kroz život. Što vrijedi dobra šasija ako je unutrašnjost rđava i tamna ko ulaz u Mordor?
komentiraj (20) * ispiši * #
12
ponedjeljak
lipanj
2023
Koje ja jelovnike slažem...
Pokazala sam manjem najdražem frajeru kako se žličicom vade žganci.
On naime voli jesti palentu, ali onako iz tanjurića, prelivenu jogurtom. Uzela malu žličicu, šalicu s vodom i izvadila par žganaca na tanjur.
-Ja ti to ne jedem tako – konstatirao je, pa sam u tanjur stavila palentu kako je inače jede. Sebi sam izvadila još žganaca i krenula jesti zajedno s njim.
-A tko je tebi tako vadio te...kako kažeš, žgance? – pita on.
-Pa moja baka i mama. Fini su i sa čvarcima. ( Ne govorim da se još zaliju mašćobom, da budu finiji, a i krivo mi je što nisam kupila onih sitnih čvaraka da se uništim jedući. )
-Daš mi da još jednom probam? – pita on.
Uzima jedan žganac, žvaće i kaže:
-Pa to je još lakše tako jesti. Hoćeš i meni napraviti žgance?
-Naravno da je lakše, i naravno da hoću – kažem ja i za tren povadim žgance od palente iz njegovog tanjura.
Nisam baš previše stigla jesti jer sam morala pričati priču o baki Elzi i vučićima koji nisu htjeli jesti žgance, ali sam se zato maloprije natrpala žganaca, buđole, crvenog luka i orijentalnog umaka koji sam nedavno otkrila. Kombinacija samo takva.
Srećom sam shvatila da treba slušati svoje tijelo i jesti ono što mi paše, kad mi paše. Pretpostavljam da ću do spavanja još maznuti neku jabuku, čisto da malo razblažim to što sam maloprije pojela. Pala mi je na pamet pita od jabuka, a onda – što je još gore – štrudl sa trešnjama koji je najfinije radila moja baka.
Moram ići provjeriti stanje keksa, mislim da ima neke domaćice.
Biće i ona dobra, zamišljaću da jedem štrudl.
komentiraj (14) * ispiši * #
11
nedjelja
lipanj
2023
I onda kad mi neko kaže - volim kišu...
Pa mi ćemo se počet pretvarat u vodozemce.
Mislim, biće dobro ako budu samo vodozemci u igri. Al ako u igru uđu Godzile...e onda smo najebali. Jer ako se dobro sjećam filma, onaj jedan je i iz mora izronio pa napravio nered širokih razmjera.
Šta mislite, ustanete ujutro pa skuvate kavu i krenete je popit na terasu, a susjed leži u dvorištu jer nemre sjest na rođenu terasu i ispušta one stravične zvukove. Ne znaš bil zvao 112 il ga probo polit kipućom kavom da zašuti bar na sekundu. I šta kad ga poliješ kavom, moraš sebi kuvat drugu. Onda bolje kuvat kavu u ranjgli od sarme, to je brat bratu sedam – osam litara kipućoće pa da šuti bar malo kad ga zaliješ. Jer kod Godzile ne pomaže ni partviš ni sikira, možeš ga probat onesposobit i kud onda? Pobjeć mu ne možeš, sustigne te i rastrančira u roku sad.
Lako je sa, štajaznam, žabama il daždevnjacima. Pogodiš ga teglom i problem riješen. Mislim, pogodiš ako i tebi ne narastu one plivaće kožice među prstima.
Tako kad bi morala birat, ja bi rađe bila Godzila. Ko ti ide baš turbojako na živce, prevrneš mu auto i kuću naopako i isprestraviš ga urlikom čim otvori vrata. A nemre ti ništa, može samo molit Svevišnjeg da ga ne pojedeš za desert. Kupanje u Kupi, u Sisku si za par minuta pa i tamo malo napraviš nered.
Kraju zafrkancija, ovo se pretvara u monsunsku klimu. Sve samo gnjili od te vodurine, i ljudi i biljke. Mene boli svaki atom u tijelu, moji rođendani su ostavili trajnije posljedice i trga me sve živo. O živčanoći neću ni pričat, čim čujem da pada kiša trebala bi popit tri normabela da se smirim. Ja ne znam otkud ta vodurina više pada jebote.
I onda još otvorim nekakvu norvešku prognozu ( koja je navodno jako precizna ), kadli tamo za Petrinju kraj kišobrana napisana nula; ko ne bi trebala padat kiša. A vani salauka. Doista, sad se smirilo barem malo. Ne znam do kada, al znam da više neću otvarat nikakvu prognozu jer se samo nasekiram.
Idem nešta pojest i promišljat koju dozu tableta za spavanje ću morat pit ako ovih dana ujutro osvanem ko Godzila u krevetu. Pa radiće tvornica normabele i sanvale samo za mene, za onu grdosiju trebaju tačke normabela da se samo malo ustabili u glavi i da ne urliče.
komentiraj (12) * ispiši * #
10
subota
lipanj
2023
Plejting samo takav
Pijem jutros kavu, upaljen teve i traje neka meljava oko nekih masteršefova.
Bacim oko, nebil se ukazo Melkior preko cijelog ekrana. Na moju nesreću, ukazali se oni skroz prazni tanjuri sa nekim mikročesticama hrane, točnije ribe, i četri tufne nečega, ne znam čega jer nije reklo. Pa sam išla guglat, ne bi našla ništa o toj masteršefovskoj konferenciji da me ubiješ.
E onda sam eto odabrala jedan sličan plejting. Ja bi recimo trebala pojest dvadeset tih porcija da se najedem. Jer ja požderem cijelu oradu i pola kile krumpira sa blitvom, pa sam gladna za dva sata. Da mi ovo konobar donese na stol pitala bi ga jel mu putem iz kuhinje ispo tanjur, il nije stigo gablecovat pa pojeo moj obrok i doneso mi samo ficleke.
Jer ako bolje pogledate, na tanjuru ima jedan čeri paradajz, tri kockice krumpira, tri komadića mrkve, šest zrna boba i filetić poširane škarpine, sa ovlaš stavljenom hrpicom nečeg smeđeg na rub tanjura. I to je nešta šta velike masteršefove baci u trans.
Nikad od mene masteršefa, to smo već konstatirali. Danas sam zdinstala široke mahune po peesu – na luku i paradajzu uz dosta češnjaka i sljubljene sa dosta vrhnja, i mladi krumpir začinjen koprom i peršinom. Tajna mog plejtinga je da natovarim koliko stane u tanjur i jedem dok mi ne pozli. Šta bi ja sad trebala, stavit na sredinu pet mahuna i dve kriške krumpira pa okolo trackat mrlje sa vrhnjem i koprom? Pa grabit jedno trideset puta da se najedem? Ovako natovarim koliko stane, sjednem i jedem.
Tako da sam sigurna da bi spomenuti Melkior pao u devet nesvijesti da vidi moj plejting. Jedino kad bi mu zavezala oči pa da ne vidi tanjur. Al onda nastaje problem kako bi jeo. I ne smijem razmišljat o tome kako Melkior jede jer mi se uzlupa srce. Pa ću zaključit ovaj jelski ekspoze, jer sam malo i ogladnila.
A i neću riskirat tahikardiju zbog razmišljanja o jedenju dinstanih mahuna i krumpira sa peršinom i koprom od strane masteršefa koji isto voli stavljat flekove po tanjuru.
( fotke – masteršef plejting Nikola Vilić, plus moj plejting koji sam pojela do zadnje mrve kopra )
komentiraj (23) * ispiši * #
09
petak
lipanj
2023
La vie c'est belle
Život je lijep, jeste svjesni vi toga, ljudi dragi?
Da mi je netko rekao da ću se veseliti činjenici što mogu jesti i činjenici da sam dobila dvije kile, rekla bi mu da je lud. Da ću se veseliti što mogu sama doći do ljekarne ili najbližeg dućana, i sama skinuti veš sa štrika.
Smisao života je uglavnom potpuno suprotan od svega što ljudi priželjkuju i očekuju. Biti tu, biti svoj i smijati se...i voljeti svoje najdraže. Eto to je smisao života.
( Malo sam se išla poslikat da vidite jesam se udebljala. Pa sam jednu fotku stavila pod neki filter, piše „vodene boje“. I baš mi se sviđa, bez obzira šta se vidi ožiljak iznad mednih usta koji sam zaradila u frontalnom sudaru. Eto obadvije pa vidite. )
komentiraj (16) * ispiši * #
08
četvrtak
lipanj
2023
Vukovar se vratio kući
Pred uništenu zgradu željezničke postaje 8. lipnja 1997. stigao je vlak mira; Vukovar se ovim vlakom simbolično vratio kući.
Sjećanja na apokaliptične prizore razaranja grada, bol zbog svih izgubljenih života, očaj zbog svih koji se još uvijek vode kao nestali i stravična sudbina svih ubijenih na Ovčari i drugim masovnim grobnicama...sve se to, vjerujem, prelijevalo poput oceana tuge u srcima svih Vukovaraca. S druge strane, dočekali su dan da se u potpuno razrušenom gradu heroju ponovo zavijori stijeg koji su tolike majke primile u ruke za svoje poginule sinove.
Moralo im je srce brže zakucati. Morala su se vratiti i sjećanja na prve poljupce, na školske klupe, na vruće ljetne dane provedene na obali Dunava. Sjećanja na sve sretne trenutke koje su proživjeli u svom gradu. Sjećanja na krošnje stabala u kojima su ptice gradile gnijezda i prekrasne secesijske svodove ispod kojih su šećući tražili pogledom voljene ljude. Sjećanja na život prije strašne agonije koju je Vukovar živio 87 dana.
Rasuli su se poput staklenih perli posvuda nakon 18. studenog 1991. Nosili svoju bol i čežnju za gradom najbolje što su znali.
Nakon gotovo šest godina dočekala ih je panorama užasa, poput one u Hiroshimi. Ali dočekali su povratak, vrlo bolan kao što je bio i odlazak.
Vukovar je obnovljen. Rane na njegovim kućama i zgradama su zacijelile; nadam se da su i rane na dušama Vukovaraca barem neznatno manje, da ne zjape onim stravičnim bolom kao prije trideset i dvije godine.
Isto se tako nadam da će i moja Petrinja, koja je po silini ratnog razaranja i broju žrtava bila odmah iza Vukovara, a prije tri godine preživjela i razorni potres, dočekati obnovljeni centar grada. Zaslužila je.
Grli te Petrinja, grade na Dunavu.
( fotografije – željeznička postaja – portal Narod, secesijski svodovi 1991. - Art Zamur, obnovljeni svodovi – Željko Hladika )
komentiraj (6) * ispiši * #
07
srijeda
lipanj
2023
Oprez kod obuvanja
Jel se i vama dešava da naletite na neku fotku pa se sjetite nekog neviđenog spektakla?
Meni se to često desi. Pa sam eto nabasala na fotku koja me automatski vratila na već spomenuti spektakl, jedino sam išla tražit gdje je objavljena fotka ( iako je i to sporno, objavljena je na bezbroj mjesta pa sam odabrala ono koje mi se čini najsigurnije ).
Al vratimo se spektaklu.
Moja ratna susjeda imala je u Zagrebu dogovoren neki specijalistički pregled. Naručilo je rano, pa je sukladno tome podranila u krevet da nekim ranim vlakom potegne za Zagreb. Nije priredila šta će obuć ni obut, jer je računala da će ustat dosta ranije da na miru popije kavu; ona bez kave iz kuće nije izlazila. Jedino sa čime nije računala je bolna činjenica da sat neće zvonit jer mu je crkla baterija, ko šta se obično dešava baš onda kad ne treba.
Bila je zima, sa puno snijega ( ko u pjesmi ). Trgnula se ona iza sna, vani mrak; pogleda na sat, ono pokazuje pola dvanajst. Jasno joj šta se desilo; skače iz kreveta i juriša u kuhinju vidjet koliko ima sati. Ima taman dvadeset minuta da se spremi i stigne do Stupna na vlak.
Nastaje determinirani kaos; oblači prvo šta je dograbila iz ormara i čizme obuva već na dvorištu. Kaput zakopčava dok trči ko mahnita cestom, srećom je bilo prerano za neki veliki promet, nešto prije šest, mrakača samo takva.
Prema njenom kasnijem svjedočenju, cijelo je vrijeme kužila da joj nešta ne štima sa nogama, al nije imala vremena provjeravat da stigne na vlak. Ono, trči a noge svaka vodi svoju politiku. Više šepa nego šta trči.
Uspijeva stić u zadnji tren, znojna i zajapurena ko da se borila sa Minotaurom u Saitama areni. Jedva nađe slobodno mjesto za sjest, putuju ljudi šta na poso, šta na faks, šta doktoru. I dok se bori da dođe do zraka, kuži da je ljudi pogledavaju ispod oka al niko ništa ne govori.
Kad je konačno sjela, odlučila je pogledat da vidi šta je noge zajebavaju i odbijaju suradnju od ranog jutra. I bogami je imala šta vidjet – na jednoj nozi crna kožna čizma ravnog đona, a na drugoj smeđa antilop čizma na petu.
Podmotala nekako noge šta je bolje mogla, da se baš ne vidi previše, jedva izašla iz vlaka i odšepesala do prvog dućana sa obućom pa kupila normalne čizme da ne ide doktoru ko da je sumanuta. Prodavačici je samo rekla – sat mi nije zvonio pa sam se žurila. Mislim koje to veze ima, pa nije donijela veker na popravak nego došla kupit jednake čizme.
Ne znam šta bi dala da sam je mogla vidjet kako hoda do dućana. Znam da je plakala od smijeha zajedno s nama dok nam je prepričavala tarapanu uz popodnevnu kavu.
( photo by reddit )
komentiraj (10) * ispiši * #
06
utorak
lipanj
2023
Zahvat na ljami
Znaš li ti šivati? – pita me manji najdraži frajer.
Ostajem malo zatečena, jer moje šivačke sposobnosti i nisu bogznašto.
-Zavisi što treba šivati – odgovaram.
-Ma treba ljami prišiti samo malo nogu. Ako je donesem, hoćeš li je znati sašiti?
-E to ću znati. Donesi je, samo mi reci koju boju konca trebam.
-Pa kako ne znaš, ljama je svijeklosmeđa – objašnjava on.
-Moram pitati, nisam bila sigurna – odgovaram ja, najfriškija šivačica ljamine noge.
Tražim limenu kutiju od keksa u kojoj već godinama stoje konci za goblene, koje sam u ratu bjesomučno pikala. Konačno je došlo vrijeme da se poneki i upotrijebi. Pronalazim jedan svjetliji i jedan tamniji smeđi konac, i odmah mi je lakše jer ću moći obaviti zahvat na ljami.
Stiže manji najdraži frajer, noseći ljamu u torbi. Navuklo se nevrijeme, grmi i sijeva na sve strane, a ja pokušavam uvući konac koji je frajer odabrao u iglu. Uzela veću iglu i svejedno imam tehničkih problema jer ne vidim to skroz sitno.
-Pa kako ne ide? I kako ćeš šivati ako ne vidiš staviti konac u iglu? – ispituje on dok me gleda kako se borim sa koncem i drži ljamu.
Konačno konac ulazi tamo gdje treba, i krećemo sa zahvatom. Manji najdraži frajer drži ljamu, i uz bljeskove sa nebesa šivamo ljaminu nogu. On netremice gleda kako šivam.
-Hoćeš da još jednom prešijem?
-Što znači prešijem?
-Pa da još jednom šivam nogu.
Cima nogu i govori:
-Ma ne treba, odlično si sašila.
Napravim tri, četiri čvora i odrežem konac škarama. On okreće nogu na sve strane.
-Uopće se ništa ne vidi, zato jer smo uzeli svijeklosmeđi konac. Jako je dobro. A ti si šivala lijevom rukom.
-Da. Isto kao što ti crtaš lijevom rukom. Daš mi jednu pusu za šivanje?
Klima glavom i daje mi ne jednu, nego dvije puse. Bonkica se pokušava dočepati ljame pa je spremamo, za svaki slučaj, da ne bi opet morali pristupiti kirurškom zahvatu.
Pa ako vam treba ljevoruko prišivanje ekstremiteta na plišancima, slobodno se javite.
Imam konaca za goblene svih boja.
komentiraj (18) * ispiši * #
05
ponedjeljak
lipanj
2023
Hvala
Ovo što želim reći uistinu mogu pojmiti samo oni kojima je život nanovo darovan. A meni je nanovo darovan dva puta.
Slušati dječaka kojeg bezuvjetno, neizmjerno voliš kako svira. Gledati njegove ruke kako vješto prebiru žice. Uživati u njegovom sjajnom muziciranju, jer zvuči kao da to čini dugo vremena, a ide u drugi razred glazbene škole.
Osjetiti toplinu u dubini duše i suze koje samo klize niz obraze. Zato što sam ostala tu, zato što mu mogu reći – bio si sjajan i čvrsto ga zagrliti.
Nema pravih, dovoljno snažnih riječi da opišu zahvalnost i poniznost koju osjećam pred nevidljivim silama i ljudima koji su bili njihovo oruđe kako bi me zadržali na ovozemaljskom putu.
Mogu samo izustiti – hvala vam. Zahvaljujući vama još sam tu i mogu jako, najjače zagrliti one koje najviše volim.
komentiraj (20) * ispiši * #
03
subota
lipanj
2023
Oči sve govore...
Kopala sam danas po kutiji sa nekim starim fotkama i među njima pronašla svoj prognanički karton.
Otvorila ga i ugledala lice koje sada nikako ne mogu povezati sa sobom. Sjećam se da sam se išla slikati u Sisku u Drugoj ulici, navrat nanos, nenašminkana i sa užasnom glavoboljom. Gospodična koja me slikala nije našla za shodno ni da me namjesti, vidite da mi je glava nagnuta na jednu stranu. Taman kad smo bile gotove, začula se detonacija nekakvog projektila koji je bio ispaljen na Sisak i oglasila se sirena za opću opasnost.
Izašla sam na ulicu, ljudi su se sklanjali kud je tko stigao, a ja sam zapalila cigaretu i hodala prema stanu svoje prijateljice kod koje sam ionako mislila svratiti na kavu, tako smo se dogovorile. Popile smo je kod nje u podrumu i kad je uzbuna završila vratila sam se u svoj prognanički dom.
Ono što jedino vidim je silna tuga u očima i lice bez osmijeha. A imala sam dvadeset i četiri godine i neizvjesnost života koji je bio preda mnom. Nisam znala što može donijeti sutra. Slušala neprekidno zavijanje sirena, prelete aviona i detonacije koje su me izluđivale. Smirivala dijete koje se stresalo svaki put kad netko zalupi vratima. Nasreću, imala sam oko sebe divne ljude koji su nas prihvatili kao svoje i činili sve što mogu da nam olakšaju ono što nas je snašlo.
Htjela sam vam samo reći ovo – sve se vidi u očima. One ne mogu ništa sakriti. Ako želite nešto saznati, samo se zagledajte u nečije oči. Sve će vam biti kristalno jasno.
komentiraj (12) * ispiši * #
02
petak
lipanj
2023
Moji dječaci
Moj najdraži frajer ozbiljno se primio učenja engleskog jezika, i to sa mnom.
Naravno da sam ja presretna, jer je engleski i prevođenje bio i ostao moja velika ljubav. Splet životnih okolnosti onemogućio me u stjecanju diplome, ali znam koliko sam dobra u tome i znanje mi nitko ne može oduzeti ni zanijekati.
Pa se nas dvoje borimo sa prezentima. Englezi malo zakomplicirali, pa imaju dva. Pokazujem mu razlike u govoru i pisanju između onoga što radimo svakodnevno i onoga što radimo trenutno. Ide mu odlično, i normalno je da se zaplete jer ima tek deset godina a mi se igramo sa dva glagolska vremena.
-Vježbaćemo, i vidjećeš da će to sve sjesti – govorim mu.
-Daj da još vježbamo – kaže moj bistrooki gitarist i nogometaš.
Uzimamo rečenicu „Moja mama radi svaki dan“.
A manji najdraži frajer, koji crta za stolom, kaže:
-My Mummy...
pa zastane i čeka da mi nastavimo.
-Bravo, pa i ti znaš engleski – govorim, a on sav važan nastavlja bojati i tu i tamo ponavlja kao mala papigica ono što mi govorimo.
Natrpali se palačinki, manji najdraži frajer samo jednu jer on ni inače nije od velikog jela.
-Nemoj mi baciti ovaj crtež, nisam ga završio – kaže kad je krenuo kući.
-Naravno da neću, pa znaš da sve spremim, pogotovo kad ne završiš.
Odlaze uz zagrljaje i puse, zadivljeno gledajući nebo koje rasvjetljuju bljeskovi munja.
Pijem svoj čaj i slušam potmulu grmljavinu nad Petrinjom. Razmišljam o mojim najdražim dječacima koji su unijeli toliko radosti u moj život.
Nadam se da će mirno usnuti. Da mogu, ugasila bih i grmljavinu da im ne remeti modre snove, one koje sanjaš samo dok si dijete.
komentiraj (16) * ispiši * #
01
četvrtak
lipanj
2023
Norma Jean
Merlinka je bila sve samo ne glupa plavuša koja je izgledala ko milion novaca.
Prema nekim izvorima njen IQ bio je 165 ( Einsteinov je, fala na pitanju, bio 160 ). Pa ako su ti izvori točni, možete samo mislit koja je to ubojita kombinacija bila; onakav izgled spojen sa inteligencijom.
Sa svojih 164 cm i 52 kile bila je bomba svoga doba, prekrasna žena kojoj su iz ruke jeli Arthur Miller, Joe DiMaggio, Marlon Brando i dva brata iz klana Kennedy. Navodno je na dnevnoj bazi pila sirova jaja razmućena u mlijeku i obožavala jest meso i sladoled, naročito od čokolade. Svašta se o njoj pisalo, i da je stalno depresivna i razdražljiva i pod tabletama. Navodno je i u Bijelu kuću ulazila tajnim prolazima, ko da ide u Narniju. Umrla je pod vrlo sumnjivim okolnostima, o kojima je tek nedavno u javnost izašlo da priča kako se predozirala barbituratima uopće ne drži vodu i da je zapravo ubijena. Ljudi iz pogrebnog poduzeća koji su je spremali za pogreb tvrdili su da je bila vrlo zapuštena ( znate ono - izrast širine dva prsta, neuredni nokti, neobrijane noge etcetera etcetera ) i da je ličila na sve samo ne na sebe.
Pa se ja sad pitam, da mi neko ponudi da budem nova Merlinka bil pristala il ne. Dobiješ svijet pod noge, ne smiješ se nigdje pojavit jer to bude popraćeno histerijom obožavatelja, smatraju te glupom plavušom kojoj je jedina svrha da zabavlja tamo nekog koga već, pa kad mu dojadi malo te napuni tabletama il udavi jastukom.
Pa sukladno svemu nabrojanom, a i nekim mojim principima, ne bi ni pod razno uzela tu opciju u obzir. Neka mene ovakve kakva jesam. Za mene nije čuo cijeli svijet i ne izazivam tektonske poremećaje kud god stane moja štikla, al to samo znači da mogu normalno živjet, jest, plakat i smijat se kad mi se hoće i bit samo svoja, bez straha hoće mi neko zakrenut vratom kad mu prepizdim.
Meni je Merlinka uvijek bila prekrasna. Baš onak...bomba od žene i sjajna glumica. Imala je ono nešto, riječima neopisivo; i fizičku ljepotu, i osmijeh djeteta, i nevinost i prepredenost upakiranu u isti celofan. Imala je i strašan IQ. Imala je sve i istovremeno nije imala ništa.
I za kraj, evo jedna njena izreka:
“Ja sam sebična, nestrpljiva i nesigurna. Ponekad sa mnom nije lako, ali ako me ne možeš podnijeti u najgorim trenutcima onda me ne zaslužuješ ni u najboljima.“
Ko što rekoh – ubojita kombinacija, rođena na današnji dan ko Norma Jean Mortenson.
( photo by ArtPhotoLimited )
komentiraj (12) * ispiši * #
