Moji dječaci

Moj najdraži frajer ozbiljno se primio učenja engleskog jezika, i to sa mnom.

Naravno da sam ja presretna, jer je engleski i prevođenje bio i ostao moja velika ljubav. Splet životnih okolnosti onemogućio me u stjecanju diplome, ali znam koliko sam dobra u tome i znanje mi nitko ne može oduzeti ni zanijekati.
Pa se nas dvoje borimo sa prezentima. Englezi malo zakomplicirali, pa imaju dva. Pokazujem mu razlike u govoru i pisanju između onoga što radimo svakodnevno i onoga što radimo trenutno. Ide mu odlično, i normalno je da se zaplete jer ima tek deset godina a mi se igramo sa dva glagolska vremena.
-Vježbaćemo, i vidjećeš da će to sve sjesti – govorim mu.
-Daj da još vježbamo – kaže moj bistrooki gitarist i nogometaš.
Uzimamo rečenicu „Moja mama radi svaki dan“.

A manji najdraži frajer, koji crta za stolom, kaže:
-My Mummy...
pa zastane i čeka da mi nastavimo.
-Bravo, pa i ti znaš engleski – govorim, a on sav važan nastavlja bojati i tu i tamo ponavlja kao mala papigica ono što mi govorimo.

Natrpali se palačinki, manji najdraži frajer samo jednu jer on ni inače nije od velikog jela.
-Nemoj mi baciti ovaj crtež, nisam ga završio – kaže kad je krenuo kući.
-Naravno da neću, pa znaš da sve spremim, pogotovo kad ne završiš.
Odlaze uz zagrljaje i puse, zadivljeno gledajući nebo koje rasvjetljuju bljeskovi munja.

Pijem svoj čaj i slušam potmulu grmljavinu nad Petrinjom. Razmišljam o mojim najdražim dječacima koji su unijeli toliko radosti u moj život.
Nadam se da će mirno usnuti. Da mogu, ugasila bih i grmljavinu da im ne remeti modre snove, one koje sanjaš samo dok si dijete.