Vukovar se vratio kući

Pred uništenu zgradu željezničke postaje 8. lipnja 1997. stigao je vlak mira; Vukovar se ovim vlakom simbolično vratio kući.

Sjećanja na apokaliptične prizore razaranja grada, bol zbog svih izgubljenih života, očaj zbog svih koji se još uvijek vode kao nestali i stravična sudbina svih ubijenih na Ovčari i drugim masovnim grobnicama...sve se to, vjerujem, prelijevalo poput oceana tuge u srcima svih Vukovaraca. S druge strane, dočekali su dan da se u potpuno razrušenom gradu heroju ponovo zavijori stijeg koji su tolike majke primile u ruke za svoje poginule sinove.

Moralo im je srce brže zakucati. Morala su se vratiti i sjećanja na prve poljupce, na školske klupe, na vruće ljetne dane provedene na obali Dunava. Sjećanja na sve sretne trenutke koje su proživjeli u svom gradu. Sjećanja na krošnje stabala u kojima su ptice gradile gnijezda i prekrasne secesijske svodove ispod kojih su šećući tražili pogledom voljene ljude. Sjećanja na život prije strašne agonije koju je Vukovar živio 87 dana.
Rasuli su se poput staklenih perli posvuda nakon 18. studenog 1991. Nosili svoju bol i čežnju za gradom najbolje što su znali.
Nakon gotovo šest godina dočekala ih je panorama užasa, poput one u Hiroshimi. Ali dočekali su povratak, vrlo bolan kao što je bio i odlazak.

Vukovar je obnovljen. Rane na njegovim kućama i zgradama su zacijelile; nadam se da su i rane na dušama Vukovaraca barem neznatno manje, da ne zjape onim stravičnim bolom kao prije trideset i dvije godine.
Isto se tako nadam da će i moja Petrinja, koja je po silini ratnog razaranja i broju žrtava bila odmah iza Vukovara, a prije tri godine preživjela i razorni potres, dočekati obnovljeni centar grada. Zaslužila je.
Grli te Petrinja, grade na Dunavu.

( fotografije – željeznička postaja – portal Narod, secesijski svodovi 1991. - Art Zamur, obnovljeni svodovi – Željko Hladika )