Marketing
Broj 23, u knjižici koja nikad nije zaživjela...
Nakon što sam 15. svibnja 2021. napisala priču o Juliani i njenom klaviru, potpuno uništenom u potresu, došla sam na ideju da napravim malenu monografiju sa fotografijama i kratkim popratnim tekstovima, koja bi prikazala i mjesta koja su nama Petrinjcima iznimno draga, i detalje grada koji živi unatoč silnim ranama.
Franjo Mihaljević odmah je prihvatio ideju da njegove fotografije budu dio te malene monografije. Kasnije sam kontaktirala i gospodina Josipa Škofa, za fotografije nastale neposredno iza potresa. Meni je ostalo složiti tekstove i nadopuniti riječima ono što mislim da je potrebno naglasiti uz svaku fotografiju.
Htjela sam da se monografija tiska, da se sakupi novac i napravi bilo što za našu djecu, recimo da se uredi neki kontejner za pružanje psihološke pomoći ili tako nešto. Razgovarala sam s nekim ljudima koji su na prvu sjajno odreagirali, ali ni do dana današnjeg ta malena monografija nije ugledala svjetlost dana.
Silno mi je žao zbog toga; užasno sam se iscrpila gledajući fotografije i nastojeći napisati baš ono na što me asociraju. Tekstovi su i lektorirani, i tako čame na mome laptopu. U međuvremenu sam doznala da je preda mnom i borba za život; nije bilo druge nego staviti sve na stranu i uhvatiti se u koštac sa demonom koji me poželio uništiti.
Sjetila sam se danas toga, prolazeći centrom grada po prvi puta nakon listopada prošle godine. Nadam se da će doći vrijeme da malena monografija postane stvarna i opipljiva.
Do tada vam poklanjam ono što u laptopu, u folderu nazvanom "Knjiga - tekst uz fotke" ima redni broj 23; moji su i tekst i fotografija.
Behadinove slastičarnice sjećam se otkako znam za sebe. Ljeti me tata znao posjesti ispred sebe na stari Rogov bicikl i krenuli bismo u vožnju gradom, prvo kod Behadina po sladoled pa niz Arhovu na nasip ispunjen opojnim mirisom lipa. Imala sam osjećaj da mi se nikada ništa ružno ne može dogoditi dok sam jela najfiniji sladoled naslonjena na tatu. Nikada nigdje nisam kušala ukusniji sladoled ni kremšnite. Čak ni sad ne vidim ruševnu zgradu okupanu suncem; vidim nasmijanog i ljubaznog Behadina koji pretrpava moj kornet kuglicama sladoleda od jagode i limuna i osjetim miris lipa iz parka. Ćutim sigurnost bezbrižnoga odrastanja i puno lakše kročim Petrinjom koja nestaje iz dana u dan.
Post je objavljen 24.06.2023. u 19:10 sati.