Tu sam...

Stižu me sjećanja. Neizbježno je to, hoćeš – nećeš, datum te podsjeti na hod po rubu provalije.

Onaj prvi desio se 28. lipnja 2017. Njega nisam bila ni svjesna; uistinu sam mogla otići kao da me nikada nije ni bilo, Osvijestila sam se u sisačkoj bolnici tek tijekom noći, nemajući pojma ni gdje sam, ni što se dogodilo. Znala sam samo da me svaki atom tijela boli, i da nisam kod kuće. Sjećala sam se tek komadića rečenica i crnine koja nas je pogodila silovito, i ponijela nekuda. Na sreću, vratili smo se natrag. Polomljeni, puni modrica, ali živi, spremni za povratak u kakvu – takvu normalu prije ili kasnije.

Drugi se desio 22. studenog 2022. Za njega sam se morala pripremiti. Suočena sa jezivom dijagnozom, i pripravna na radikalan zahvat koji sam morala proći. Moram priznati da sam samu sebe iznenadila mirnoćom sa kojom sam krenula prvo u bolnicu, a onda i u operacionu salu. Datum je bio za poželjeti – sveta Cecilija, zaštitnica pjevača, a i rođendan nekih meni dragih ljudi.
Nisam znala da me vanzemaljac koji me treba operirati stavio prvu na program. U 7 i 45 ujutro krenula sam u salu, potpuno smirena, kao da idem na plac po jagode. O ničemu nisam razmišljala; možda zato što sam ovaj put znala da idem u najbolje moguće ruke, svjesna da je operacija jedini način da nadvladam demona koji me želi uništiti.
Sjećam se hladnoće kada me sestra dovela pred operacionu salu i predala ekipi. Svi su imali kapice sa crveno – bijelim poljima, trajalo je Svjetsko nogometno prvenstvo. Dobila sam neku fenomenalnu plavu tableticu, ne znajući da će me zbubati i umiriti u par minuta. Skinuli su me i zamotali u zeleno platno, pa uvezli u salu. Bilo je puno ljudi unutra, a ja sam već poprilično omamljena prešla na operacijski stol, i dok su mi vezali noge pomislila sam samo – Bože, sad je sve u tvojim rukama i u rukama čovjeka koji mi se smiješi tamo iz ugla dok me pripremaju. Slušala sam neku vrlo ugodnu glazbu i potonula u ništavilo.

Umirila se evo i grmljavina nad Brezjem, čujem cvrkut ptica i po tko zna koji put radujem se spoznaji da sam tu. Gledam svijet oko sebe, doista potpuno drugačijim očima, jer znam što sam mogla izgubiti. Pa svi vi koji sa gorčinom i ljutnjom živite dane na svom ovozemaljskom putu, pokušajte barem povremeno osvijestiti spoznaju koliko ste sretni što gledate svoje najmilije i što ste zdravi.
I budite uvijek i u svemu ljudi jedni drugima. Uvijek, bez obzira na sve što vam život donese.

( prvi selfi iza operacije )