smjehotvorine

nedjelja

kolovoz

2021

Ruswaj s krvnim stradavanjem

Nisu bome ni turistkinje šta su nekad bile.

Eto u Rovinju Poljakinja napravila cijeli ruswaj. Prvo zašla u kuhinju, malo probavala hranu šta su poservirali za druge goste i - tako piše - na druge načine ometala rad kuhinjskog osoblja. Šta god to značilo. Možda je burila kuhinjske krpe u juhu il dodavala soli po ranjglama, otkud znam kad ne piše. Pa su kuvari durali dok su mogli, a onda zvali zaštitare da je udalje iz šparetnog prostora.
Zaštitari došli i makli je iz restorana, al je nastavila divljat oko bazena, kažu - narušavala javni red i mir. Opet ne piše šta je radila, biće otimala ljudima kreme za sunčanje i skakala bombe u bazen jer joj je došlo da malo divlja.
E onda su zvali policiju. Tu je tek nasto urnebes, jer kad su dečki došli onda je vikala, pokušavala ih udarat i u konačnici je jedan u autu i krvno strado jer ga je ugrizla, i opet ne piše za šta ga je ugrizla.
Pa bi ja prvo predložila novinarima da - kad već pišu - onda i napišu sve šta treba znat, a ne da se ja zlopatim i razbijam glavu jel svirala bubnjeve na ranjglama u kuhinji, jel ušla u sudoper oprat noge il je samo dosoljavala. Isto je i sa situacijom na bazenu, valjda imamo pravo bit upućeni čime je remetila javni red i mir.
A drugo bi predložila da za takve situacije svaki restoran ima masku i kolica kojima su prevozili Hanibala Lektora iz zatvora u zatvor. Pa kad tak neko nasrne u kuhinju il na bazen - odma masku na glavu i s njim na kolica, a umjesto auta poslat maricu pa ga poleć na pod, bolje i to nego da grize službene osobe kojekuda. Znači i kuvari, i konobari, i zaštitari bi morali proć brzinski tečaj kako pobješnjeloj turistkinji nasandrčit masku na tikvanju i utrpat je u kolica bez kolateralnih žrtava, pa onda zvat policiju. Sva sreća da joj nije palo na pamet grist po kuhinji i po bazenu, ko bi nadavo toliki medicinski alkohol i bivacin sprej da se saniraju ugrizotine po osoblju i gostima.

Kud je nju prebacilo, krenula ko Drakuleta napadat kad joj je smanjilo radijus kretanja. Pa vi koji ste još na moru budite oprezni, stavite u torbu za na plažu i neki šoker il reket da se možete obranit. Vi koji radite sezonu - još veći oprez, nemojte da sad pred kraj sezone krvno stradate u sprečavanju remećenja javnog reda i mira, ko da radite u Transilvaniji a ne u Istri il Dalmaciji.
A možda je žena samo zaboravila šešir u apartmanu il u kampici, pa je jako sunce dotuklo ko svakog pravog vampira. Otkud znam kad je novinski članak nepotpun, jebiga.

( photo by Fans Share )

komentiraj (8) * ispiši * #

subota

kolovoz

2021

Jesi pošla il si došla

Jel se vama desilo da zaspite popodne, pa se probudite i ne znate jeste pošli il ste došli? Meni je nekoliko puta, i moram priznat da je baš bezvezan osjećaj. Ne znaš jesi prespavo alarm za na poso, jel trebaš kuvat veću dozu jutarnje kave il onu lajt dozu popodnevne, i onda je najsigurnije upalit teve i na teletekstu vidjet datum i vrijeme.

Davnih se godina nešta slično desilo mojoj ispaćenoj roditeljici. Bila subota popodne, nešta ju je spopala glavobolja i žena popila prašak za glavu, stumbala rolete i legla. Drugi dan ujutro trebale smo ić tati u Krapinske toplice, onim busom šta u sedam i deset ide za Zagreb preko Bresta pa hvatat dalje bus za zagorske brege.
Ja se začitala u svom sobičku, kad čujem neko ulazi u dvorište; došla jedna njena strukovna kolegica po neke pripreme za školu šta joj je obećala dat. Da jel mama doma, reko - je, saću ja nju probudit, spava još otkad ko Trnoružica. Posjednem ja ženu na terasu, pristavim vodu za kavu i odem u šlafcimer probudit mamu. Ulazim ja u sobu, ona hrče sve u šesnajst. Polako je zdrmam, ona otvara oči i pita:
- Kolko ima sati?
- Deset do šest.
- Deset do šest?! Pa ti nisi normalna, šta me nisi zvala kad si već budna?!
Ne kužim ja šta joj treba značit "kad si već budna", imam posla jer idem strukovnoj kolegici zakuvat i iznest kavu. Iznesla ja kavu i njoj i sebi, pijuckamo mi i pričamo, a moje mame nema pa nema. Ne izlazi al nikako. Taman sam se htjela ustat da odem vidjet da se nije samo okrenula i nastavila spavat, kadli...otvaraju se vrata od dnevnog boravka i čujem ja da ona kopa po cipelaru. Mislim si - pa šta kopa jebote, imala je šlape na nogama kad je otišla u sobu? Otvaraju se i kuhinjska vrata, za par minuta, i na terasu izlazi moja mama spremljena ko za slikanje za osobnu. To je kostim, bluza, natapirana kosa, naflajbana usta i docrtane obrve, taška iz koje viri kišobran je prek ruke i pasent cipele na nogama.
Mi je gledamo ko začuđeni svatovi, a ni njoj nije svejedno.
- Pa kak si ti tak rano došla? - pita ona strukovnu kolegicu.
- Kak misliš rano, pa sad je šest i petnajst.
- Je, da. I sreća da si došla tak rano, taman popijemo kavu i dam ti teke i nas dvije idemo na bus.

I onda skužim šta je; pa nju je prebrikalo na nedjelju. Spavala je ko klada i kad je čula kolko je sati mislila je da je nedjelja ujutro.
- Mama, subota je, šest i petnajst popodne. Na bus idemo sutra ujutro.
Ona me gleda ko da sam s kruške pala, pali cigaretu i srkne gutljaj kave pa veli:
- Pa jel mi nisi mogla reć da je subota? Ono, subota, deset do šest?
Da jel joj nisam mogla reć?! Pa pitala me kolko ima sati, ja sam dala točan odgovor. Nisam bila upućena u činjenicu da su joj se pobrkali dani usljed spavanja. A ona nije imala gdje provjerit datum i točno vrijeme jer još nije izmislilo teletekst, kupovo se Studio petkom za teve program.

Tak da se nemojte uopće sekirat ako vas prebrika. Sve je dobro dok ne osvanete u krivom danu obučeni ko za svatove u šest i petnajst popodne, a ne trebate ić ama baš nikuda.

komentiraj (6) * ispiši * #

petak

kolovoz

2021

O dubini

Dubina nije za svakoga. Ponekad treba biti ludo hrabar i otisnuti se prema pučini, jer bućkati u plićaku samo zato što i drugi to čine nema nekog smisla. Jednako tako nema smisla očekivati od nekog tko nema dovoljno hrabrosti da vas prati u dubinu; samo ćete se razočarati. Nisu svi stvoreni za dubinu, mogu o njoj samo sanjati i prodavati prazne priče o tome kako su nekad plivali neslućenim dubinama. Žive u prošlosti, ovjenčani nekom starom slavom, ili naprosto lažu sami sebe. I zapamtite nešto još bitnije - nije do dubine, do plivača je. Nemaju svi dovoljno snažne zamahe ruku da bi se otkinuli od sigurnosti poznatoga.

I nikada, ni pod kojim okolnostima, nemojte prestati biti svjetlost samo zato što nekom previše blještite. Obično takvi i ne zaslužuju svjetlost, bolje ih je prepustiti njihovoj kaljuži i besmislu za koji tvrde da je smisao.
Svatko je rođen sa prilikom da postane moćan krotitelj dubina i vladar svjetlosti. Iskoristite je, za svoje dobro i dobro svih onih kojima je stalo do vaših vrlina i vaše svjetlosti. Sve ostale ostavite tamo gdje već jesu, u svojim nemirima i plićacima. Krenite hrabro naprijed slijedeći svoj put, jer vi to zaslužujete.

komentiraj (15) * ispiši * #

četvrtak

kolovoz

2021

Duopak bez premca

Imala sam najbolju namjeru iskukat se kako sam pokrčila terasu i prala prozore i svaštanešta danas radila, a onda sam večerala i malo proštračila po društvenim mrežama i naglo odlučila odustat od kuknjave.

Jer mi je izletio neki članak o osamdesetogodišnjem psihijatru i seksologu iz susjedne države koji tvrdi da - citiram - žena poslje pedesete ne služi nizašta. Skoro prolila pepsi po telefonu. Pa reko ajde da otvorim i pročitam šta taj veliki stručnjak ima za reć o ženi poslje pedesete. Pa prema pročitanom, nema on ništa dobro za reć ni za one mlađe od pedeset. Između ostalog, kaže majstor za psihijatriju i seks: "Kad vidite zgodnog muškarca sa ružnjikavom ženom, objašnjenje je - otkud vi znate šta mu ona sve radi u krevetu i kakva je majstorica. Ona mora nadoknaditi to šta je ružna; ove lijepe ne trude, one su narcisoidne, a ružne moraju nešto znati da bi zadržale muškarca. Ženama poslje 50 otkucava biloški sat i tad ste ništa".

Pa bi ja eventualno pustila mašti na volju i odgovorila velikom ekspertu u ime nas koje smo prešle pedesetu, jer mi je pun kufer eksperata, a pogotovo onih koji su golu ženu zadnji put vidjeli na nekom od kanala za odrasle, jel tako.
1. obzirom da je ekspert rođen 1941. otpada mi teorija da je ispo babici na glavu zbog skliskih borosana i odbio se jedno devet puta ko da skače bandži džamping; njega je sirota mater rodila il u kući il negdje u polju, i to nastojećki pa je efekt sa odbijanjem od pločica ko da skače bandži džamping zapravo bio isti, samo bez borosana i pločica
2. ja bi rado vidjela eksperta kako bi svaki mjesec bavio peemes, pa menstruaciju, pa dva poroda il koji više u trajanju od recimo šesnajst sati, a sve je to samo uvertira u presvlačenje i hranjenje djece, kuvanje, usisavanje, skupljanje zmazanih čarapa i opetovane edukacije o podizanju zahodske daske kad se ide pišat, pa tako cijeli život
3. sigurna sam da ekspert sa osamdeset izgleda jednako ko sa dvadeset, to je očigledno iz njegovog baljezganja i bez da vidim sliku, to je tukež kad on izađe na cestu koja će ga ljepojka prije dobavit i eno je puno groblje onih koje je dotuko seksom
4. ekspert pojma nema šta znači uć u klimakterij, jer da ga šupi valung samo četri - pet puta požalio bi dan kad ga je začelo; mislim ne može ni znat šta je klimakterij jer se ženio triput i zadnja sretnica bila je mlađa trideset godina, a razveli su se, pa zapravo ni u jednom braku nije naučio da žena kad je šupi valung može bit jako opasna i da joj je najsigurnije sa velike udaljenosti dobacit milku od trideset deka i puštat joj najkrvavije cvilojebe ikad skladane, da može grcat u suzama dok tamani čokoladu
5. ekspert zaboravlja da je žena jedino hodajuće živo biće koja ima funkcije multipratika i da joj sa svojih osamdeset godina ne može ništa ko ni žaba lješnjaku - ni verbalno, ni nedajbože na neki drugi način, pa čak ni onima koje su prešle pedesetu i po njegovom stručnom sudu nisu za ništa; za leć kraj takve budale moraš bit pod jakim dozama raznih vrsta tableta, plus zamračenje na najjače i svi špigli prekriveni da se ne zastraviš ako te budala probudi kad krene na zahod
6. ekspert ima sreću šta mi ne živi blizu, jer bi svako veče pod prozorom imo prigodu gledat kak izgleda kad žena od pedeset i kusur kvrga poludi zbog njegovog baljezganja, pa jedamput polije benzinom njegovu lutku od slame i zapali je, drugi put iznese zvučnike i razvrne recimo AC/DC dok mu svi prozori ne popucaju, treći put se spremi ko za kraljevsko vjenčanje i čita svu raspoloživu arhivsku građu o pravima žena il recepte za kuvanje zimnice, ovisno o trenutnom raspoloženju.

A možda ga je preuzeo onaj Nijemac šta zaboravlja imena i gubi stvari, pa bi ga bilo najsigurnije pritvorit negdje, da ga neka žena ne razbije ko sijalicu u naletu jakog valunga.
Nevjerojatno je šta si sve pojedine nakupine bjelančevina dozvoljavaju. Pogotovo kad su psihijatri i seksolozi u jednom pakiranju. Ko kinder bueno, kupiš jedan a u pakiranju dva komada, samo kinder bueno je fin i sladak, a ovo je duopak kojem treba pregled glave.

komentiraj (10) * ispiši * #

utorak

kolovoz

2021

On bira život

Samo on zna kako je uspio niknuti uz sam temelj kuće.

Susjeda mi je predložila da ga prselim u njen vrt; nisam htjela. Odlučila sam ga ostaviti tu gdje je odabrao rasti. Kako su okolo betonske ploče, ne mogu čak ni kolac piknuti kako treba, ali sam ga nekako učvrstila i povezala tvrdoglavu biljku. On cvjeta i samo se pojavljuju mali cherry paradajzići. Volim ga gledati, nekako kao da govori - pogledaj mene, vidiš li otkud sam niknuo i što činim da opstanem?

Tako će valjda i ljudi, s vremenom, iznaći načina da se izbore za svoje novo mjesto pod suncem.
( Naprosto nemam načina staviti ovdje video koji sam danas snimila u centru Petrinje; svi znate moje ime, tko želi može ga vidjeti na mom FB profilu. )

komentiraj (15) * ispiši * #

nedjelja

kolovoz

2021

Kuhinja

"Ja od jutros nisam stala" je dobro poznati izraz koji govori al baš sve.

Najgore od svega je šta se baš puno i ne vidi. Narmbaš se ko stoka, a vidljivost onak...ni da ni ne. Zgotoviš ručak, pojede se, ajde peri suđe. Strpaš veš prat, staviš ga sušit, dok čistiš zasere se za još jednu mašinu. Vidi se jedino da sam raskrčila špajzu i izvukla artefakata još iz doba Ramzesa prvog, sve pod kodnim nazivom "možda će trebat al sigurno neće", isto ko u ormaru. Eno puna kanta andrlja, plus suđa za koje se iskreno nadam da će ga odvest sa glomaznim otpadom jer ako ga ne odvezu nadrapala sam. Pa nemrem ko savjesna građanka trpat stare ranjgle u komunalni otpad, jel tako.

Al se zato vidi moja nova kuhinja, u koju sam uspjela čak prenijet i nešta posuđa. Pa se svako toliko navirim i sve ne vjerujem kak je krasna. Ljepše mi je gledat to novo, slatko, blještavo nego sve ono šta još treba napravit. Jer za to drugo treba izradit elaborat i pomalo radit. Neće ići brzo i neće bit jednostavno, ali kad pomislim na sve moje sugrađane koji borave u kontejnerima i zlopate se u neljudskim uvjetima...

Zidove i dalje ne gledam. Pravim se da ih ne vidim. Nekako mi je lakše proć sagnute glave il gledat na drugu stranu. I to će proći, jednom.
Kad mi dođe teško, stanem na dovratak i gledam novu kuhinju. I odmah mi je lakše.

komentiraj (11) * ispiši * #

četvrtak

kolovoz

2021

Svjetski dan fotografije

Svjetski je dan fotografije. Teško je reći što je moćnije - fotografija ili riječi.

Riječi su moje omiljene igračke i njima najradije prenosim ono što osjećam. Fotografija pak može i sama za sebe progovarati; iz nje može isijavati i silna bol i silna radost.
Prva fotografija nastala je 8. svibnja ove godine, kada sam prvi puta smogla snage proći centrom Grada. Počela sam plakati već od Radićevog spomenika, a do Behadinove slastičarne zastajkivala sam u nekoliko navrata da obrišem lice i pokušam napraviti koju fotku. I onda sam ugledala ovaj kredenc, komodu za suđe, kako god nazvali taj komad namještaja. Gledala je tako zatrpanu ciglama i šutom, i vidjela nešto sasvim drugo - nedjeljni ručak i ruke koje iz nje vade fine tanjure i čaše i slažu ih na stol. Ona će, nadam se, ispričati svoju priču u knjižici koja me istovremeno i rastužuje i raduje.
Druga fotografija nastala je u ljeto 2019. u Bonacima. Taj dan sam putovala kući, sestra mi je poklonila ovu haljinu i rekla - daj probaj da vidim kako ti stoji. Kad sam je obukla, konstatirala je da bi bilo dobro da me i poslika u njoj, pa smo otišle do ove stare kuće s parkiranim oldtajmerom. Bilo je vruće kolovoško prijepodne, i smijala sam se kao luda jer je nekolicina ljudi vidjela moje prešetavanje u toj haljini, malo prije podneva, i vjerojatno su mislili da mi nisu sve daske na broju. Nije me bilo briga jer sam se dobro osjećala.

To je tako. Nekad zaustaviš trenutak bola, a nekad sreće.
Dajte da vidim neke vaše omiljene fotke, kad je već danas njihov dan.

komentiraj (6) * ispiši * #

srijeda

kolovoz

2021

Nemojte nikog podcjenjivati

Ako nešto ne podnosim, onda je to ismijavanje i podcjenjivanje nekoga o kome ne znaš ali baš ništa.

Tako sam krenula pogledati što još objavljuje čovjek za kojeg mi se učinilo da želi dobro Petrinji. Između ostalih objava, ima i fotka našeg Miljenka, dobre duše našeg Grada, i kratki komentar tipa - deda mi je uljepšao jutro. U komentarima ispod fotke pročitam - ajme evo vrištim od smijeha, i jedno deset onih smajlića koji plaču smijući se.
Pa ako slučajno ima još takvih kojima se vrišti od smijeha, evo kratke verzije Miljenkove životne priče. Roditelji su ga napustili i odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu. Godinama je radio u petrinjskom komunalcu i brinuo o ljepoti našeg stoljetnog parka, živeći skromno. Indijance je zavolio još kao dječak; kaže da su oni bili plemeniti ljudi koji su živjeli u skladu s prirodom, što danas malo tko razumije. Odijelo u kojem ga često znamo susresti sam je izradio. Miljenko amaterski i slika, posebne su njegove slike, baš kao što je posebna i njegova duša.
Nakon zaslužene mirovine posvetio se sitnim poslovima oko održavanja naše župne crkve svetog Lovre. Živio je u malenom iznajmljenom stanu kojeg je prosinački potres pretvorio u ruševine. Dom je našao u pastoralnom centru, a naš mu je župnik naručio i malu kamp kućicu, koja mislim već i stoji pored pastoralnog centra. Uz župnika je valjda trenutno jedini stanovnik razrušene stare gradske jezgre.

I znate što je rekao novinarki ovaj mali veliki čovjek? "Ostao sam bez svega, ali što će mi, jer sa sobom u vječnost ne možeš ništa ponijeti osim duše." Mislim da svojim ponašanjem i razmišljanjem može posramiti mnoge, mnoge ljude.
Zato nemojte nikada, nipošto nekoga podcijeniti samo zato što je drugačije odjeven. Jer ne znate kakvim očima promatra svijet i koliko ljudskosti je ispod odjeće koju nosi.

( photo by 24 sata )

komentiraj (18) * ispiši * #

utorak

kolovoz

2021

Ovdje niko nije normalan...

E sad mi je dosta.

Kud sam nenaspavana i sve me boli ko da me sklapalo od različitih plastika iz kinderjaja, tud su me prepala ulazna vrata koja nisam dobro zatvorila, pa kad je bubnulo od durcuga dobro da me nije šlagiralo. A onda sam krenula po kocku za juhu da je stavim u jebeni grašak s noklicama, pa otkinula pola i stavila u lonac, a za dve minute sam umjesto dve kockice čokolade koje su ostale na stolu od ublažavanja stresa utrpala u gubicu ostatak kocke za juhu, koji je isto osto na stolu. Dobro da me još jedamput nije šlagiralo, jel znate vi šta je kocka za juhu u gubici?

Pa sukladno tome, očigledno je da ja više nisam normalna. Nekako imam osjećaj da nas je puno takvih. I bilo bi dobro, čisto zbog duševnog zdravlja, okrenut se il tabletama il alternativnoj medicini. Milke s normabelima još nema na tržištu, jebe se Švicarcima šta se mi drmamo, a i da ima - to je ko da si prek ramena bacio a ne pojeo pola čokolade. Znači kontaktirat svog doktora da se dobije praške, kojima kad se ušikačiš vidiš zmajeve u kupaoni i razgovaraš sa Elvisom dok mu grabiš grašak s noklicama u tanjur. Ko baš voli slatko nek iza tablete mazne pola čokolade. Oni neskloni medikamentima - alternativa. Alkoholne pripravke u plastične flaše, da se ambalaža ne skrši kad počne roštat, i konzumirat u naletima tjeskobe. Iza šest - sedam buklija mozak odrveni i opet postoji mogućnost kontakta sa Elvisom, samo bez zmajeva u zahodu.

I molim vas, svakako izbjegavat čitanje komentara po raznoraznim forumima, da ne dođete u napast izmiješat terapiju, jer bi to moglo dovest do Elvisa prerušenog u zmaja, kojeg bi onda mogli krenut zatuć partvišom il onom dužom cijevi od usisavača pa razlupat kupaonu.
Radite šta god znate da ostanite donekle normalni.

( photo by HumorPicture & alamystock )

komentiraj (8) * ispiši * #

ponedjeljak

kolovoz

2021

Srećom me rodilo u Evropi

Krenem jutros u dućan, fali mi nekih sitnica pa računam da ću ih bezbolno doteglit doma.

Naravno da se tih par sitnica pretvorilo u hrpu, izrijekom kako slijedi - donat voda, biterlemon ( za malo bućkat sa džinom ), dvije limenke pive, smrznuti pileći batki sa zabatkima, dvije kile krumpira, kila paradajza, topljeni sir, šunka u ovitku plus pureća - četrdeset deka, vlažne maramice, kava, kutija maski, četri kruške, spužvice za pranje, pašteta, tri runolist čokolade, limenka sarme ( nikad nisam žderala gotovu sarmu pa da eto probam ), kruh i pecivo. Brat bratu, dobrih deset kila za nosit. Mislim nije dućan daleko, al mene ta kesurina iz lidla preteže da šepesam ko Kvazimodo. Došla u kuću mokra ko da sam se usput i okupala. Jedva se malo uspjela dobit i doć do zraka da pobacam sve šta treba u frižider. Strpala bijeli veš prat i jurišno skuvala par krumpira, da imam za uz sarmu. ( Usput, sarma je niškoristi; ja sam navikla na moju sarmu, sa mojim kiselim zeljem, i žvakala sam ko da jedem tetrapak a ne kupus ).

I jedem ja to takvo plastično, i najednom mi padne na pamet - jebate, pa kak žene u Africi hendlaju to pusto nošenje? Kad ti treba vode, ajmo posude u ruke pa udri dvadeset kilometara do prvog izvora, napuni posude, natakrči na glavu i maži dvadeset kilometara nazad s posudom na glavi. I ne samo to; žene plemena Masai su, uz nabavu vode, zadužene za gradnju kuća, prikupljanje drva za kuvanje, mužnju krava, kuvanje i brigu o djeci. To onda valjda znači da ni ne spavaju, jer ne znam kad stignu skuvat ako četrdeset kilometara pređu da donesu vodu. Naravno da prvo moraju naložit vatru, muškarci ne stignu jer oni brane selo i stoku od divljih zvijeri; kud bi stigli da se zajebavaju s vatrom.

Da je mene, nedajbože, rodilo u plemenu Masai, ja bi jako brzo okončala karijeru žene. Il bi me putem od četrdeset kilometara požderali lavovi ( ne bi se baš najeli, al šta lav zna šta je šezdeset kila ), il bi me - kad skuže da nemrem hodat i da ne znam baš ni oko zidarije - samo predvečer zavezali s vanjske strane ograde od sela da me već spomenuti lavovi raščereče i požderu, jer nisam u stanju svaki dan preć četrdeset kilometara da žednom mužu donesem vode i naložim i skuvam i pazim na djecu, dok se on satra da obrani selo i stoku.
Ne znam samo kad bi stigla pisat, valjda hodajuć dok lamatam po vodu. Šta uopće nije loše, brže bi mi prošlo dvadeset kilometara.

( photo by alamy stock )

komentiraj (23) * ispiši * #

nedjelja

kolovoz

2021

Rebel

S vremena na vrijeme, u naletu buntovničkog raspoloženja, napravim nešta šta inače ne bi ni pod anestezijom napravila.

Tako je lani nasto i ovaj selfi, na mojoj paradajz terasi, nakon šta sam u krčenju ormara ( neuspješnog, naravno ) našla šešir koji sam na glavu stavila otprilike četri puta i benetonovu majicu koju mi je junior donio s maturalca iz Barcelone i u koju još uvijek stanem nakon sedamnajst godina. Pa sam, ponukana poplavom fotki štokakvih posvuduša sa jahti i plaža i otkojekuda nategla majicu i kratke hlače, nabila šešir i Ray-Ban naočale ( koje sam baj d vej našla u džepu od kaputa, a nisam ih mogla nać skoro godinu dana i bila sam sigurna da sam ih negdje posijala ) i uz obligatan ćik napravila jedan buntovnički selfi. Da me nasmije kad naletim na njega, jer na njemu vidim ono što ja zapravo i jesam - postklimakterična žena koja ne provlači fotku kroz devet filtera da bi se svekoliko pučanstvo divilo kak ja nemam ni podbratka, ni popucanih kapilara, ni zgužvanaca kojekuda. A imam ih, ko i svi. Čak i oni koji ih pokušavaju sakrit filterima i guranjem u prvi plan onoga šta je dobro, a ono što ne valja zafafuljaju il u neke krpe il se nariktaju tak da se ne vidi.

Šta sam zapravo htjela reć? Dopustite si tu i tamo neku blesavoću zbog koje ćete se osjećat bolje. Šta god to bilo. I ne zaboravite - tijelo je samo vozilo koje koristimo dok smo tu, ništa drugo. Ono iznutra, nevidljivo oku, puno je bitnije. Džabe prekrasno zamotana kutija ako je unutra nula - zirou - prazan skup.
Radije biram neuglednu kutiju koja može biti prepuna ljepote. Ciklame, ivančice i đurđice za kojima ću posegnuti prije nego za najskupljim buketom.
Samo trebaju proći godine da to čovjek shvati. Neki ni ne shvate, jer nisu svjesni svoje nesvijesti; al to je jedna druga priča.

komentiraj (20) * ispiši * #

petak

kolovoz

2021

Petak s brojem 13

Jeste danas na dostojan način obilježili sva moguća praznovjerja vezana za petak trinajsti?

Navodno je Eva baš na taj dan i datum došla na ideju da sa Drva spoznaje pojede jabuku; e pa baš je potrefila kad će joj se prijest jabuka. A navodno se i kula babilonska urušila na petak trinajsti. Šta tek reći o večeri sa apostolima, gdje ih je trinajstorica sjedilo za istim stolom? Kad smo već kod toga, ako niste znali - puno restorana nudi uslugu četrnajstog gosta za stolom, za one koji su praznovjerni; ako se strefi da za stolom treba bit trinajst ljudi, eto promptno k stolu nekoga da izmijeni brojno stanje, da ljudi ne jedu sa grčem u želucu.
Puno hotela uopće nema ni katove, ni sobe sa brojem 13. Šta će ih imat kad niko neće spavat na cijelom katu. Ista je stvar i s avionima; ja sam recimo na letu za Keln skužila na deset hiljada metara visine da je ispred mene red 12, a ja ko sjedim u redu 14, i to u avionu koji je vozila žena pilot. Pojela sam dvije vrećice helf bombona u naletu tjeskobe, jedva stigla skidat papire da ne trpam zapakirane bombone u usta, i sletila u Keln sa nemjerljivim šećerom, sva skeljena od helfa.
Praznovjerja ima raznih, i ne vežu se samo za broj 13. Evo recimo na pamet mi prvo pada da je živo zlo kad ti crna mačka pređe prek puta. Ko prvo, mačka nema pojma koje boje je njena dlaka i da bi trebala bit sudionik u prometu na način da nikako ne smije nikome prelazit prek puta ako je crna. Krene sirota životinja prek ceste i eto šouprograma - te pljuni vamo, te vrati se nazad, sto čudesa jer je mačka krenula kod susjeda vrebat miševe. Baj d vej, Napoleon se užasavo mačaka; da su znali, mogli su ga zaustavit na prvom zavoju kad je kreno ratovat - samo mu gurnut mačku pod nos i nestaje vojskovođa u vidu čajnih kolutića.
Pa svatovi. Mora mladenka imat nešta staro, nešta plavo i nešta posuđeno. Obzirom na sve šta je čeka kad se osuši tinta na potpisu i prođu svatovi, najbolje je da umjesto vjenčanog buketa nosi plavu ranjglu od dvadesetpet litara, naravno posuđenu od susjede. Jedino je onda problematično bacanje ranjgle preko glave da je uhvati iduća koja se treba udat; to jedino Sandra Perković može zafitiljit okrenuta leđima, i to fajn daleko, da se izbjegnu kolateralne žrtve na koje bi jebena ranjgla mogla past.
Pa recimo kome je uopće na pamet mogla past glupost da je nesreća otvorit kišobran u zatvorenom prostoru? Znači slučajno zapneš za onaj gumb, kišobran se raščepi i eto sto problema, trebaš ostat u zamračenoj prostoriji s umšlagom na glavi jer si slučajno zapela za gumb na kišobranu?
Il recimo kad neko kihne, kažeš mu nazdravlje, jel tako, pristojnosti radi. I onda pročitaš evo šta - u davnim vremenima na kihanje se gledalo kao način izbacivanja zlih duhova iz sebe. Stari Rimljani vjerovali su da kihanjem duša izlazi iz tijela i zato je treba pozdravit s ‘nazdravlje’, kako bi bila sigurna. Šta su onda radili s nekim ko se prehladi, držali ga zatvorenog u špajzi čisto da onemoguće duši da zdimi u nepoznatom pravcu?

I jedno od meni najboljih - pokojna je baba uvijek prolijevala vodu kad neko njen krene na put il ima nešta za obavit, pa je tako i za zetom prolila vodu nepoznate količine kad je kreno za Njemačku, i on krajičkom oka u retrovizoru vidio ceremoniju. Na autobanu mu pukla guma, i babi je izrijekom bilo zabranjeno korištenje vode u njegovoj nazočnosti, osim ako mora popit tablete, znači samo krajnja nužda.
Tak da samo laganini, sve te gluparije izmislio je neko kome je bilo dosadno, dok još nije izmislilo struju da se može gledat sapunjare.

( photo by Pixabay )

komentiraj (18) * ispiši * #

srijeda

kolovoz

2021

Moje dvije ljubavi

Odveli smo najdraže frajere u Liku na par dana, dok završe radovi na kuhinji. Ionako nismo od velike pomoći, pa da barem uživamo s njima.

I oni uživaju, jer su daleko od podrhtavanja tla i okruženi su zelenilom iza kuće i mirom. Danas hodali po Rastokama, manji najdraži frajer jako voli kuće koje žive na vodi, kako on zove to majušno naselje kojem nedostaju samo vilenjaci. Sišli smo iza Jarebovog mlina, do čarobnog mostića iza kojeg se Slunjčica spaja sa Koranom. Manji najdraži frajer je stalno vikao, jer da ništa ne čuje od huka vode. Silno ga je mučilo hoću li mu kupiti pop-it šarenu zvijezdu ( naravno da sam je kupila, kako odoliti treptanju onih njegovih dugačkih trepavica ). Na ulazu u Rastočke krovove kupili im dva Kingova sladoleda u čašici, bolje da ne znate cijenu. Nisu im se svidjeli pa sam ih ja pojela, ne znam kome može pasti na pamet stavljati u sladoled pekan orahe pa ih djeca neće jesti. Zaključili da smo gladni pa ostali i nešto pojesti. Najdraži frajer silno voli ribu, pa je uživao u pastrvi, a mezimacc je naručio, citiram - krumpiriće bez mrkve, kečapa i majoneze. Silno se razočarao kad nije stigao pomfri, nego krumpir narezan na ploške, jedva ga nagovorili da proba.
- Ali ovo nisu krumpirići, što je ovo? - samo je ponavljalo.
Projeo je tek kad sam rekla da ništa od slatkog biti neće ne bude li jeo.
Jedva se takvi natrpani popeli uzbrdo, on me držao za ruku pa je za nagradu dobio cijeli paket Kinder country čokoladica i pravio se važan jer da se ja nikad ne bi popela do auta da nije bilo njega. Popodne smo zaspali kao dvije trube, a legli samo ispričati Crvenkapicu. Kasnije pekli kranjske nabijene na šibe i skakali po dvorištu. Mezimac je jeo pileći paprikaš skuhan po narudžbi, pa još jedan kornet od vanilije. Kosu peremo sutra, jer navodno još nije spreman za držanje ručnika preko očiju i ušiju dok se kosa pere.

Eno još uzdiše u krevetu, za razliku od najdražeg frajera kojeg su smorile pastrve, branje ciklama i pečenje kobasica. Sad idem tamo glumiti strogoću. Barem pokušati.
Potkupljiva sam, da mi jednu pusu i ode glumljenje strogoće u nepovrat. Bake zapravo tome i služe, da upijaju tu silnu ljubav i zagrle kako bi dale osjećaj sigurnosti.
A osjećaj? Neopisiv. To moraš doživjeti da bi znao kolika je to ljubav.

komentiraj (14) * ispiši * #

Lovrenčevo

Ovo je prvi put da nisam osjetila puls Grada na Lovrenčevo.

Ne zato što nisam htjela. Srce me vuklo u park, među sve ljude koje poznajem. Činjenica je da se još uvijek vrlo teško nosim sa posljedicama onoga što nam je pokupski Balrog učinio, i još uvijek čini. Još uvijek sa suzama ulazim u staru gradsku jezgru i centar Petrinje, iako sam već toliko puta prošla onuda, fotografirajući neke detalje za skromnu knjižicu koja tek treba ispripovijedati moj bol. Svaki put je isto; pogled na neku od zauvijek izgubljenih kuća ispuni me nezemaljskim bolom.

Takva nipošto nisam bila spremna uzeti za ručice moje najdraže frajere i povesti ih na neizvjestan hod nesigurnim dijelovima grada, onima gdje na sve strane vrište table "kretanje na vlastitu odgovornost". Spuštanje strogim centrom prema parku nije uopće dolazilo u obzir, jer kod svakog potresa procuri još cigli i crijepa. Okolni putevi? Jednim bi morala proći kraj škole najdražeg frajera koja je poptpuno devastirana. Drugim bi se morala spustiti Bogdatom kojim se trenutno odvija najveći promet, vrlo uskim nogostupom, i spustiti se u Gajevu koja je postala neprepoznatljiva.
Sama pomisao da bi moglo stresti, a da za ručice vodim moja dva največa blaga ispunjavala me jezom. Ja sam svoj strah okončala 28. lipnja 2017. kada sam zamalo otišla s ovog svijeta; za mene je strah za vlastiti život od tada nepostojeća kategorija. Njihova sigurnost za mene je svetinja, što god netko mislio o tome. Čak i u Brezju, kada smo svi na hrpi, nisam smirena ako ih obojicu ne vidim na relativno sigurnom mjestu. Pucanje zida iznad glavice najdražeg frajera učinilo je svoje; kad god otvorim kućna vrata ta mi je slika pred očima.

Meni će moj Grad oprostiti što danas nisam smogla snage proći grleći njegove rane. Ja ih grlim i budna, i u snu. One su dio moga postojanja, dok budem hodala zemljom. Svaka stopa, svaka ulica Petrinje utkane su u moju dušu.
Možda već iduće Lovrenčevo i kolovoška vrućina donese pogled na Petrinju koja se rađa iz ruševina.
Od srca joj to želim. Iz dubine duše.

( photo by Josip Šubić, ovo je centar grada)

komentiraj (12) * ispiši * #

ponedjeljak

kolovoz

2021

Moje bogatstvo

9. kolovoza 2021. skinula sam božićni stolnjak sa blagovaonskog stola Naprala se podova i kao kobac sjedila nad najdražim frajerima: ovo je bilo prvi put da su u Brezju od onog dana. Dečki su počupali strganu kuhinju, gletali zidove, puno su napravili. Čak su mi složili jedan element da vidim kako izgleda, prekrasna će biti.Najeli se filane paprike i najdraži frajeri tražili recept.
Iscrpljena sam skroz, kao da sam ja gletala. Sutra krečenje i stavljanje laminata, da nova kuhinja zablista punim sjajem

Ležim i razmišljam kakav je strpljiv, svestran i poseban čovjek postao moj junior, i koliko bi moji roditelji bili ponosni na njega.
Sigurna sam da ga čuvaju, on je bio njihov mezimac. Tata je znao reći - posjedni ga da ga samo malo primim, i držao bi ga zdravom rukom, a suze su samo kapale ispod njegovih naočala. Što bi tek rekao da ga vidi kako veže kobasice.

Koliko god bilo teško, divno je kad te zagrli tvoje dijete i kaže - ne boj se majko, sve će biti dobro.
Nema valute koja to može platiti.

komentiraj (11) * ispiši * #

subota

kolovoz

2021

Detoksikacija

Dok sam bila djetešce, flasteri su imali samo jednu funkciju - kad se porežeš il unakaziš na bilo koji način da se ima za zakeljit na mjesto krvnog stradavanja.

Moderna vremena donesla su i raznovrsne flastere, šta bi postojali samo oni za porezotine. Nedavno sam pisala o flasterima za mršavljenje, koji bi od vas trebali napravit top model. Danas naletim i na oglas za flastere za detoksikaciju. Mislim oglas, elaborat koji detaljno objašnjava da je taj i taj stalno bio umoran, nadrndan, svaštanešta. Pa je prvo otišo kod nekakvih japanskih redovnika gdje je brao prirodnu hranu i bavio se jogom i štajaznam šta sve ne, a onda je čuo za starog japanskog doktora koji živi negdje gdje lisica raznosi poštu, i to kad ne pada kiša, a bavi se biljem. I onda su osmislili flaster za detoksikaciju, u koji ide pomno birano bilje i mora se miješat istim redosljedom inače od flastera ne valja ni f, i samo taj stari doktor zna to dobro smiksat. Pa navodi lišće mušmule, ocat od bambusa, Houttuynia cordata tuna ( šta god to bilo, kad bubnem u gugl samo mi izbacuje tunjevinu ), i između ostalog - pazi sad - negativni ion prah i vitamin ce. Ajde sva ova zelenjava, al gdje zabogamiloga bere anione i vitamin ce? Al dobro, valjda zna gdje bere, bavi se čovjek time. Uglavnom ta se mješavina onda nabuba u flaster, koji se kelji na stopala, i najbolje je da stoji preko noći dok spavate. Jer taj flaster:
- uklanja toksine
- oslobađa vas stresa i anksioznosti
- poboljšava spavanje
- uklanja bol u leđima
- djeluje na kožu, znači podmlađuje i nestaju akne
I kad ujutro otkeljiš flaster, to je crno ko da je neko izlio onaj nekadašnji tuš za likovni u flaster. Toksini izašli i krepali na flasteru.

Pa ajde recite jel to nije divno kupit takve flastere, pa prikeljit i riješit sve svoje probleme jednim udarcem? Bi, jel tako. Tu sad možda nastaje manji problemčić; pa nemreš očekivat da zakeljiš dva flastera i probudiš se ko Šeron Stoun jebiga. Treba ih keljit duže vrijeme, šta duže to bolje. Naravno na obadva stopala, pa nećeš hodat naheren jer si iz lijeve noge izvuko toksine a iz desne nisi. Pa ti za desetodnevni tretman treba dvadeset flastera. A cijena - bagatela. Piše u oglasu da baš evo sad imaju pedeset posto popusta, i četri flastera su samo pedesetšest eura. Znači dvadeset komada će vas doć dvjestoosamdeset eura. Skoro džabe. Naročito ako se za deset dana ispostavi da si dvije hiljade kuna bljuno za flastere koji ne da nisu izvukli toksine, nego si sjebo i madrac jer su toksini iz flastera iscurili po madracu jer nemirno spavaš pa se flasteri po noći otkelje s nogu. Onda još jedino ostaje opcija platit avionsku kartu, ponest flastere sa sobom i njima oblijepit detoksikatora.

Pa meni bi mjesečno trebalo šest hiljada kuna samo za flastere, mislim zbog nespavanja i bolova u leđima. Šta znači da ću i dalje bit puna toksina jer imam slabu financijsku konstrukciju.
Nikako na zelenu granu.

( evo sve se vidi na fotki - deseta noć koja vam je izbila dva soma kuna iz džepa i flaster je čist ko suza )

komentiraj (14) * ispiši * #

petak

kolovoz

2021

Srećom znam napisat mail

Pa baš mi ne daju pisat o nečem normalnom. Samo me sekiraju.

Odgledam dnevik u devetnajst nula nula - ni riječi o Petrinji ( ni o Slunju, ni o Plitvicama da odmah pripomenem ). Ko smo mi da se u naš izranjavani Grad pošalje snimatelj na polaganje vijenaca, svašta. To je vijesti o svačemu - Škoro, Grbin, požari u Grčkoj i Turskoj, turisti koji čekaju testiranje, plaža za kućne ljubimce...odustala od gledanja i poslala mail glavnom ravnatelju haertea, i još par mail adresa pridodala. Nek barem vide da znamo pisat. Pa kaže ovako ( u mailu, mislim ):

"Šaljem vam srdačne pozdrave iz Petrinje, grada kojeg EMSC uporno naziva "48 kilometara od Zagreba" ili "12 km od Siska", strana svijeta je manje bitna. Na današnji je dan 1995. godine Hrvatska vojska ušla u Petrinju nakon krvavih borbi, tijekom kojih je prvog dana Oluje kod Petrinje poginulo devedeset ljudi. Devedeset je članova njihovih obitelji na ukopima primilo u ruke stijeg za kojeg su položili živote; od počasnih su plotuna u nebo poletjele prestrašene ptice i molitve njihovih najmilijih. Ni ove godine, kao ni prethodne, državna televizija nije našla za shodno poslati barem snimatelja na polaganje vijenaca u Petrinji. Pokušajte zamisliti kako se osjećaju članovi njihovih obitelji, pogotovo ove godine nakon što je Petrinja preživjela silovito razaranje u potresu 29. prosinca 2020. godine. Kao da nije dovoljno što smo po broju žrtava na neslavnom drugom mjestu odmah iza Vukovara; Majka Zemlja pobrinula se da preživimo najstrašnije razaranje u stoljećima postojanja našega Grada.
Petrinja neodoljivo podsjeća na Hiroshimu, koja je na današnji dan 1945. doživjela kataklizmu. Prolazi 221. dan iza 6.3 po Richteru. Puno je Petrinjaca smješteno u kontejnere, neki bez priključka vode i kanalizacije. Puno Petrinjaca samostalno je počelo obnavljati svoje oštećene kuće; ubrzo će zahladiti i nemaju što čekati. Petrinja je izgubila lice u rušenjima koja idu vrlo sporo. Iza petrinjske djece je proživljenih 2000 potresa i oni su pravi heroji, koji stoički odrastaju u ruševinama i traže zaklon samo kod onih jakih potresa. Uskoro bi trebala početi nova školska godina, a mi još nemamo sigurne koridore za kretanje gradom. Svaki novi potres dovodi do oštećenja i na zgradama koje nisu predviđene za rušenje. Centrom grada hoda se na vlastitu odgovornost, sredinom ulica.
Obzirom da sam rođena Petrinjka, dakle ne krećem se samo onim što je nekad bilo centar našeg Grada i poznajem svaki kutak Petrinje, šaljem vam fotografiju naše nekadašnje željezničke postaje koju zasigurno niste imali prigodu vidjeti. Djelomično devastirana u ratu, a sada iza svih ovih potresa na najboljem je putu da se uruši. Dvije male breze rastu iz njenog krovišta, pored kolosijeka koji nikuda ne vode iz Grada 48 km udaljenog od Zagreba. Kolosijeci su djelomično zarasli u trnje, a djelomično uklonjeni i stavljen je sloj asfalta.Ne samo simbolično naš je Grad odrezan od ostatka Hrvatske.
Zbog naše djece molim vas da Petrinja opstane kao Grad. Zaslužila je to, iza dva silovita razaranja u samo trideset godina naših života."

Čekam odgovor, sigurno će uslijedit svaki čas.

komentiraj (12) * ispiši * #

četvrtak

kolovoz

2021

Sretan ti praznik, Domovino

U ovo vrijeme 5. kolovoza 1995. godine još uvijek su trajale krvave borbe za Petrinju. Prvoga dana kod Petrinje je poginulo devedeset hrabrih ljudi. Njihove su majke i supruge u ruke primile stijeg; nad njihovim su tijelima ispaljeni počasni plotuni od kojih su u nebo odlijetale ptice i molitve njihovih obitelji.

6. kolovoza u ranim jutarnjim satima Sonja Radman Livaja, časnica Hrvatske vojske, unijela je hrvatski stijeg u Petrinju i postavljen je na zgradu gradskog poglavarstva. Ja sam, kao i brojni drugi Petrinjci, vijest o ulasku u Petrinju isprala suzama koje su se nakupljale četiri ratne godine. Četiri godine nisam mogla zapaliti svijeću na očevom grobu. Četiri godine nisam osjetila miris lipa svoga grada, jer moj grad u nečijim usijanim glavama nije bio moj i nije pripadao hrvatskom tlu.
Kada sam prvi put došla u Petrinju, u moje Brezje, činilo mi se da me svako stablo i svaka kuća pita - gdje si bila? Mislili smo da si nas zaboravila. Nisu znali sa koliko sam čežnje budna sanjala svoj voljeni Grad, svaku njegovu stopu i stablo i ulicu. Žuti prognanički karton već se sav izlizao i iskrzao u iščekivanju povratka kući.

Dvadeset šest godina kasnije Petrinja je ponovno izranjavana. Ratne rane zamijenile su ove još razornije, još strašnije. Ni naslutiti nisam mogla kako ću u vremenskom rasponu od trideset godina dva puta svjedočiti silnom bolu i stradavanju Petrinje. Ono što nije uništio rat, sravnio je strašni Balrog iz podzemlja u tridesetak sekundi. Pročelja stare gradske jezgre, koja su konačno malo povratila nekadašnji sjaj, smrvljena su bagerima u prah.
Neka nađu spokoj sve duše koje su ovih kolovoških dana prhnule u nebo poput prestrašenih ptica. Pred Petrinjom su dani puni neizvjesnosti, još teži od onih ratnih. Hoće li uistinu njene teške rane zjapiti još godinama, jer se sama neće moći podići iz pepela? Nije izgubila jednu, deset, pedeset kuća; izgubila je lice koje živi tek u našim srcima.

( fotografije - centar grada 1995. i 2021.; Prva hrvatska tvornica salame uništena u ratu i stari pogon srušen 2021. )

komentiraj (16) * ispiši * #

srijeda

kolovoz

2021

Da spavanje...buđenje

Dugo se nisam ovako prevrtala od nespavanja ko noćas. Ono, našla neki ritual koji nastojim pratit e da bi jutro dočekala odmorna i donekle normalna ( mislim ritual - prvo zaspim bez šlaftableta a onda kad se probudim deknem tablete da nastavim spavat ).

E pa noćas sam imala turneju četri skakaone, bez kacige i skija ( još mi samo to fali, da poderem posteljinu il krepam od vrućine ). Znači zaspala onak ne prerano, pa uredno popila svoje šlaftablete, ušuškala se i ponovo zaspala.
Buđenje prvo - ugrizo me komarac pa me probudio svrbež. Pogledam na sat - pola dva. Vunderšen. Češem se i pokušavam zaspat istovremeno, pa i ne ide baš najbolje. Govno od komarca i dalje zuji, pa mlavim rukama ko vjetrenjača da onemogućim još koji ujed. Ajde nekako uspijem zaspat, u nepoznato vrijeme.
Buđenje drugo - ugrizo me opet komarac, al sad moram i na vece. Dižem se bijesna ko ris i usput palim jednu. Komarac kašlje negdje iza jastuka i jebe mi sve po spisku. Vraćam se u krevet. Pogledam na sat - tri i petnajst. Vunderšen. Češem se jednom rukom, drugom mlavim ko vjetrenjača jer je komarac presto kašljat i pokušava me pronać ispod pokrivača. Jedva uspijem još malo zaspat.
Buđenje treće - ugrizo me opet komarac, al sad sam malo i prigladna. Pogledam na sat - pet i sedam minuta. Vunderšen. Češem se, jedem domaćica kekse i jebem mater komarcu koji je doveo i pojačanje u vidu još jednog komarca. Palim još jednu, luda od češanja i nespavanja. Ušuškam se i žmirim, dok njih dvojica ko kamikaze u brišućem letu ulaze u moj zračnokrevetni prostor. Ubijam jednog sasvim slučajno kad sam u naletu tjeskobe izvukla jedan jastuk ispod glave i zapizdila ga prema zidu. Nakon petnajstak minuta ubijam i drugog, koji je bio dovoljno glup da sjedne na moj mamac u vidu otkrivene noge.
Ustala iz kreveta i svečanim korakom slavodobitnika Sinjske alke išla kuvat kavu. Petnajst do šest je, a ja već puna keksa i nikotina i bole me ruke od protuzračne obrane.

Mogu vam reć da me to buđenje izluđuje. Nekad sam mogla zaspat nastojećke, prislonjena na štok od vrata, a otkako sam se probudila iza one sudarčine spavam tako da se više budim nego šta spavam. ( Dobro, noćas su komarci doprinijeli umjetničkom dojmu. Nazujali se za cijelu Betovenovu Devetu. )

komentiraj (16) * ispiši * #

utorak

kolovoz

2021

Olimpijsko zlato iz Brezja

3. kolovoza 1984. godine Brezje je i službeno postalo centar svijeta, jer je Vlado Lisjak toga dana osvojio zlatnu olimpijsku medalju u hrvanju grčko-rimskim stilom u kategoriji do 68 kg u Los Angelesu.

Skromni i uvijek nasmijani mladić otišao je u LA kao najmlađi član hrvačke ekspedicije, imao je tada 22 godine. U jednom je intervjuu izjavio kako je bio zadužen za švercanje kulena i kobasica koji su uvijek putovali sa sportašima, nek se nađe za pojačat prehranu u olimpijskom selu. Nitko nije očekivao da će se ovjenčati slavom i ostati zauvijek upisan u povijest kao olimpijski pobjednik, pogotovo jer ga je u finalu čekao aktualni svjetski prvak Sipila. Znate koliko je Vladi trebalo? 57 sekundi da ga tušira i uzme olimpijsko zlato.
Navijali smo vekere i pratili Vladu na putu do zlata. I kad ga je uzeo, bilo mi je kao da sam ga i ja osvojila. Skakala sam kao vilena gledajući na crnobijelom teveu Finca kako se bespomoćno koprca ukliješten u Vladine ruke. Probudila se i mama, pitala - jel ga dobio; reko - roditeljice, zlato je na putu u Brezje. Imamo zlato.
Sjećam se njegovog tate, koji je idućeg jutra novinare dočekao u njihovom dvorištu pod brajdom sa raširenim sportskim novostima na stolu govoreći u kameru - moj Vlado je puno trenirao, zaslužio je ovo.

Ono što je još fascinantnije jest činjenica da je Vlado ostao isti - skromni, nasmiješeni mladić kakav je i bio. Nije mu udarila u glavu slava i blještavi sjaj medalje koju je osvojio. I danas je takav; kad god se sretnemo uvijek prebacimo koju riječ ili mahne iz auta na pozdrav.
I kako da onda ne računam Brezje kao centar svijeta, daj recite?

( fotke - Hrvatski hrvački savez )

komentiraj (21) * ispiši * #

ponedjeljak

kolovoz

2021

Nazguli - razguli

Trebalo mi je sedam mjeseci da složim kockice; ne kužim jedino zašto mi je trebalo tak dugo vremena.

Pa Prstenova družina je noseć prsten na Kletu goru skrenula krivo na granici sa Slovenijom i udarila prema našoj županiji. Kakvi crni rudnici Morije; ko zna kroz kud su se zavukli u podzemlje i probudili pokupskog Balroga. koji je podivljo do te mjere da još uvijek divlja i ko zna kad će prestat. Čim okrene glavu - dekne još jedan potres, kad trepne to su ovi slabiji za koje ni ne javljaju da su bili. Šta su drugo ova počupana stabla po nasipu uz Petrinjčicu nego Enti, koji su u strašnom ratu stali na stranu ljudi i zato nadrapali?
Ono šta me možda malo plaši je moguća pojava Nazgula i Uruk-hai likova. Nije ih teško prepoznat, ovi prvi japare na konjima i nemaju lica, a ove druge da osvijetliš baterijom padaš u sedam nesvijesti. Ne ih se prepast, ništa oni nama ne mogu; Balrog još uvijek vodi glavnu riječ. Znači, nikud bez neke kolčine, pa ako ujutro il predvečer naletite na nekog od njih - udri kolčinom il gađajte građevinskim materijalom, toga bar ima na sve strane. Ako vam otmu kolčinu, sjetite se samo šta ste sve dosad preživjeli na oko dvije tisuće potresa i izazovite verbalni delikt žešćih razmjera. Vi vaki - vi naki, sram vas bilo, pogledajte se u špigl, mene ste našli strašit a pojma nemate da mene više al ništa u životu nemre prestrašit. Krasno vas je Sauron odgojio, sram i njega može bit. Nije mi dosta elaborata i zajebancije sa papirima, još ćete mi vi lokat krv na slamku. Ne bi vam palo na pamet recimo doć pomoć gletat zidove i čistit ciglu nego se tu kesarite na mene. Saću nazvat vatrogasce pa da vidim ko je jači ( ono, polazim od pretpostavke da se boje vode, jer Uruk-hai i orke su stalno blatnjavi i zmazani, a Nazgule je sredila Arwen s onom vodenom bujicom, pa mislim da bi ih vatrogasci poprašili bez pol muke ).
I onda Arwen, prekrasna vilenjakinja koja se radi ljubavi bila spremna odreć besmrtnosti. Šta mislite na čijoj je strani? Ajmo Nazguli - razguli, dok je rekla nokat odoše oni potuljenih nosova. A i Uruk-hai isto tako. Jer sa zatelebanom ženom je bolje ne imat posla, ma sa bilo kakvom ženom. Još da im uvali da raznose ormare il rade u bašči. Mislim ne mora čak bit ni Arwen u igri, da i na mene nalete gadno bi se proveli. Jer mene sad tek čeka ofenziva, šta krpat šta ne krpat po kući. Znači mogu jedino dobit sauger u ruke i strašit majstore da budu brže gotovi.
Ko bude dobar, dobiće filanu papriku i sladoled za poslije. Ko ne bude - odma zovem vatrogasce.

A Tolkin da je živ bome bi me čuo. Jel ih nije znao naperit da nose jebeni prsten kud treba, nego bauljaju uneznano pa naprave cijelo sranje baš u mojoj županiji?

( fotke - Pinterest i ReelRundown )

komentiraj (6) * ispiši * #

nedjelja

kolovoz

2021

Još malo dodatka

31. srpnja 1982. godine Petrinjom je protutnjala tzv. pijavica, snažan zračni vrtlog koji se spustio tog vrlo sparnog ljetnog dana i poharao centar grada - zgradu općinskog suda, doma kulture, tržnicu, stabla u parku i produžio kroz Gajevu i njene odvojke skroz do Drenčine. Materijalna šteta bila je ogromna, ali je - prema pisanju našeg kroničara gospodina Rizmaula - uz nesebičnu pomoć brojnih gradova šteta na objektima sanirana do zime.

Mene je pijavica zatekla u slastičarni, ovoj istoj koja danas jedina radi u ruševinama gradske jezgre u Petrinji. Sjela na kavu i sladoled prije kina. Samo je strašno počelo puhati i nestalo je struje. Kad sam krenula prema parku imala sam što i vidjeti - polomljena stabla, žice od struje koje su iskrile, oštećeno krovište suda. Ako se dobro sjećam, i jedna od roda koje su imale gnijezdo na krovu suda je nastradala.

Ovo su današnje fotke. Počupane lipe na našem nasipu, crijepovi koji su popadali sa krovišta crkve, bor u Dugoj ulici. Kao da nije dovoljno sve ovo od 29. prosinca do sada - divlji petrinjski Balrog koji svako toliko podsjeti da je budan i još uvijek reži iz dubine, masivna rušenja, Grad koji nestaje i ljudi koji crpe valjda zadnje atome snage. Kao da se sve zlo sručilo na ovaj naš kutak svemira. Kako se oduprijeti prirodnim silama koje svom snagom demonstriraju koliko smo maleni i bespomoćni pred njima? Što više uopće možemo iščitati iz onoga što nam majka Zemlja pokušava reći?

Jedino se truditi ostati normalni. Ako je to uopće izvedivo i moguće.

( fotke - Josipa Miffek Herak, Josip Samaržija i portal53 )